Preporuka za pranje savjesti Manoliću i živućim istomišljenicima

 
 
Cilj prikazivanja filma je da se ukaže na prikriveni poguban utjecaj općenito neokomunističkih i konkretno tajno-policijskih struktura bivšeg režima u novo stvorenoj hrvatskoj državi. Zapravo, radilo se o udaru na cjelokupni neokomunistički establishment koji je bio umrežen u svim društvenim strukturama i njihovim tadašnjim frakcijama.
http://www.maxportal.hr/wp-content/uploads/2014/12/busic_bruno_Ivan_J_266950S11.jpg
Manolić zna reći da Tuđman nije bio za lustraciju već za pomirbu. Tu je Manolić u pravu, ali Tuđman je mislio na pomirbu s onima koji prihvaćaju samostalnu Hrvatsku stvorenu u Domovinskom ratu. Osim toga, Tuđman je znao da su Josip Perković i Zdravko Mustač udbaši i za to su mu neki prigovarali što ih je uključio u svoj program stvaranja samostalne Hrvatske. Međutim, Tuđman je stvarao državu ne s politički nepismenim jastrebovima već je koristio one s kojima je mogao ustrojiti neophodne vojne, obavještajne i političke struktura. Međutim, pritom  je Tuđman kazao „bolje da su s nama, nego protiv nas, važno je da nisu okrvavili ruke“. Kada je Tuđman utvrdio da Perkovićeve ruke nisu čiste, tu noć ga je umirovio. Kasnije je Tuđman svojoj tajnici rekao: „Joža i ja smo se sukobili. Večeras je započeo naš rastanak“. Ja bih rekao, taj rastanak s Tuđmanom i njegovom ideologijom pomirbe, nije prestao jer ga Manolić sa istomišljenicima, konstantno razvija borbom protiv lustracije.
 
Dakle, od vremena prikazivanja filma o Bruni Bušiću Manolić sa svojom družinom provodi antihrvatsku politiku, koju su ti ideolozi otvoreno nazvali „detuđmanizacije“ Tuđmanove Hrvatske.
To su sve razlozi zašto se Manolić suprotstavlja i filmu o Bruni Bušiću i lustraciji jer i jedna i druga situacija govori u  istini tog vremena i Titinim junacima.
 
Manolić bi trebao znati da su istine već isplivale na površinu i ono što je povijest zapisala to ostaje vječno, ali ne povijest koju pišu Goldsteini i Jakovina i ostali ideološki recidivi Titinog režima.
Manolić ovakav kakav jest ostat će zapisan u povijesnim tefterima kao učesnik zločina nad hrvatskim narodom, a svoju savjest mogao bih zaliječiti isprikom hrvatskom ispaćenom narodu.
 
Bez obzira na odmakle godine gospodina Manolića, ipak mu je potreban jedan savjet. Hrvatski ispaćeni narod ne bih imao ništa od toga da se sada Manoliću sudi i da završi u zatvoru. Međutim, sam Manolić puno bi dobio kad bi se ispričao hrvatskom narodu i rekao da je služio Titinom zločinačkom režimu i da se na kraju ispričava za sve ono što je učinio u tom vremenu. To bi povijest zapisala, kao što je zapisala da velikosrpski zločinac iz Bleiburga Simo Dubaić nije mogao otići u grob i ponijeti svoja nedjela već ih je svijetu ispričao i tražio oprost.
 
Danas vidimo da je Titin režim strogo čuvao tajne Bleiburga, križnih putova i ostala nedjela, zločine i masovni genocid. Koliko su bili svjesni svojih zločina dovoljno govori jedanaest raznih pregrada u rudniku Hudoj Jami, gdje leži oko 3000 kostura, od čega oko 2000 Hrvata. Evo i nakon 70 godina, uz kosture, otkrivene su pletenice mladih djevojaka što potvrđuje kakvi su tamo zločinci završili da umru u strašnim mukama živi zakopani. Kako ideološka prijateljica Ive Josipovića Vesna Teršelić znade reći da za svaki zločin netko treba odgovarat. Pritom, Teršelička i Zoran Pusić ne spominju Bleiburg i Hudu Jamu, pa ih podsjećamo na nezapamćena zvjerstva režima kojeg štite. Ujedno ih podsjećamo na jednu izjavu velikosrpskog ideologa Milovana Đilasa koji je svojevremeno izjavio:„Pokolj kakav se provodio nad Hrvatima nije poznat u europskoj civilizaciji“. Milovan Đilas (Wartime, 1947.) Tu vidimo da je i Đilasova savjest proradila, ali kasno za mnoge koji su završili u 1500 masovnih stratišta i grobišta, diljem Jugoslavije, zemlje bratstva i jedinstva naših naroda.
 
Neki su direktno likvidirali, neki su naređivali, neki su krojili politiku, ali nezapamćeni zločini su učinjeni  nad hrvatskim narodom, pa Hrvati imaju pravo tražiti da se konačno progovori o istini. Zbog toga bi bilo uputno da još živući Budo lončar i Ante Josipović, uz Josipa Manolića zatraže oprost od hrvatskog ispaćenog naroda. Budo Lončar za „čišćenje“ terena oko Zadra gdje je bio šef OZN-e. Između ostalog, bio je učesnik otmice  nesretnog Drage Jeleka u Rimu 1948. godine. OZN-i je Jelek trebao kako bi lažno svjedočio protiv Andrije Hebranga. Uz pretrpljenu torturu Jelek nije pristao lažno svjedočit pa su ga Titini junaci u Beogradu likvidirali, jasno bez suđenja.
Budimir Lončar, kao ministar vanjskih poslova Jugoslavije, bio je žestoki protivnik samostalne Hrvatske, zagovornik zabrane uvoza oružja i predlagač u Vijeću sigurnosti UN za uvođenje embarga na uvoz oružja, kako se Hrvatska ne bi mogla braniti. Dok je Srbija kao agresor na Hrvatsku bila naoružana kao četvrta vojna sila u Europi Budina politika pridonijela je činjenju masovnih zločina nad hrvatskim narodom od Vukovara, Škabrnje do Dubrovnika. I to Titini čuvari bratstva i jedinstva naših naroda, pokušavaju prikriti ili velikosrpsko-četničke zločine umanjiti.
 
(Svršetak u sljedećem broju)
 

Ivan Runje