Get Adobe Flash player

Hrvatska je postala rubno, neodređeno i nestabilno područje

 
 
Već je Konstantin Porfirogenet zabilježio da Hrvati nedugo po dolasku u novu domovinu „zbaciše uzde bizantske vlasti sa sebe, živjeli su po svome i postali samostalni i nikome podložni“ (Eduard Kale: Hrvatski kulturni i politički identitet, Zagreb, 1999., str. 85.). Iz ovoga se u ranijoj hrvatskoj povijesti razvilo mediteransko gradsko republikanstvo s protodemokratskom skupštinom, uređenim društvenim odnosima, trgovinom sa susjedima i širem Europe, humanistički orijentiranim krugovima. Nasuprot tome, Hrvatska je postala rubno, neodređeno i nestabilno područje u kojemu se olako postaje marginalcem sa svim preduvjetima za neuspjeh. Možda današnji Hrvat traži svoj interes izvan Hrvatske jer je samo izvan nje ostvarljiv. Međutim, i rub kao i središte mogu biti privid. Rubno područje može imati obilježja središta, kako nas poučava dobro znana, višestoljetna povijest Dubrovačke Republike. Dužnost i obveza je hrvatske politike učiniti hrvatsku državu interesantnom, vidljivom, kako među međunarodnim čimbenicima tako i među samim Hrvatima. Ono po čemu je neki predmet interesantan, to je njegova vrijednost. Čovjekov interes oblikuje njegovu sliku svijeta, pa i sliku o vlastitoj državi.
http://croexpress.eu/nv-admin/image/galerije/2-1493703470.jpg
Ovo živjeti po svome ima, dakle, dublje značenje i smisao nego što se to na prvi pogled čini. Živjeti po svome zapravo znači činiti čovjeka osjetljivim za ono što se tiče njega i njegove zajednice, i sposobnim da se divi svojoj zemlji, kultivira je i uživa njezine plodove. Ako je smisao ponovne uspostave hrvatske države da svome narodu omogući život u slobodi, u što svakako spada i sloboda kretanja, onda pojava masovnog iseljavanja, odnosno masovnijeg nepovratka selilaca, relativizira govor o oslobođenoj zemlji. Možda Amos Oz ima pravo!?
Zemlja ili država je ljudsko djelo na određenom teritoriju koji valja održavati, pravno-imovinski regulirati, demografski oživjeti i kultivirati. U tu su svrhu potrebni karakteri, ne bez mana, ali sa sviješću o idealima svoga naroda, sa stvaralačkom moći koja, umjesto sebičnosti, promiče društvo općeg dobra, željno svekolikog napretka.
 
Država je veza s narodnim duhom, djelo refleksije, zapravo „umjetničko djelo“ (Jakob Burckhardt). Korijeni specifičnoga hrvatskog deficita politike i leže u strukturalnoj daljini države od društva. Hrvati još uvijek nisu državu percipirali kao svoju stvar, kao res publica, zbog niza propusta i promašaja kao neizgradnje bolnica, škola, nužnih infrastrukturalnih objekata, neosuvremenjenja administracije itd., nego je i dalje drže izrabljivačkom. Kad građani plaćaju porez, žele vidjeti u što se porezni novac ulaže. Nema li toga, vara ju se s „čistom savješću“. K tome je suvremena država pouka i o razlikama. Nacionalni interesi su beznačajni, dok su samo interesi malobrojnih skorojevića. Nisu li to istodobno interesi i najmanjega među malima, nema napretka. Naravno da se ovaj odnos prema državi održava i na migraciju.
 
Hrvatska država bi zbog svoje budućnosti i zbog koristi trebala s migracijom uspostaviti nove odnose, koji bi bili jeftiniji, ljudskiji i učinkovitiji. Umjesto tromog, nekompetentnog i nepromišljeno ozakonjenog Državnog ureda za Hrvate izvan Republike Hrvatske, valja organizirati jedan ured s desetak obrazovanih i kompetentnih namještenika koji bi u postojećim prostorijama HMI-a danonoćno stajali na raspolaganju hrvatskoj migraciji diljem svijeta i davali kompetentne odgovore na migrantske upite te pružali potporu pri nesporazumima s državnom administracijom. Želi li pak produbiti odnose s migracijom i znanstveno obraditi migracijsku problematiku, država bi taj posao mogla povjeriti jednoj kompetentnoj središnjoj državnoj ustanovi.
 
Treba imati veliku dozu cinizma i besramnosti pa s korumpiranim, samozvanim vođama migracije organizirati besmislene i skupe „svjetske igre“. Takav prozirni diletantizam i populizam ne bi ni jedna država koja drži do sebe, pa ni crkva, podupirala. „Lijepo je donekle, dobro dovijeke“, kaže naša narodna poslovica. Budućnost naše domovine traži trajnije i plodonosnije ponude poput stručnih susreta, primjerice, između domaćih i migracijskih obrtnika, razmjenu iskustava o prednosti dualnog sustava pri učenju zanata, razmjenu iskustva sa stručnjacima hrvatskog podrijetla o zbrinjavanju otpada, pročišćavanju voda, zaštiti šuma, okoliša, itd. Tako bi domovini postali bliži ljudi a udaljeniji njihovi brojevi, rasla bi hrvatska zajednica a ne jazovi koje neprestance produbljuju samohvalisavci.
 
(Svršetak)

 

Tihomir Nuić, (preuzeto iz lista "Politički zatvorenik" br. 270., https://www.hrvati.ch/index.php/kolumne/razmisljanja/1965-tihomir-nuic-majka-hrvatska-i-njezina-djeca)

Dodaj komentar

Sigurnosni kod
Osvježi

Anketa

Tko će pobijediti u sukobu između Plenkovića i Brkića?

Ponedjeljak, 22/10/2018

Tko je Online?

Trenutačno aktivnih gostiju: 848 gostiju i nema članova online

 

AIPK Trgovine d.o.o.

 

Registar Branitelja

 

Udruga Zavjet

 

 

Grawe osiguranje

 

 

 

Veliko srce malom srcu

 

Facebook

 

 

Optika Kraljević