Katolička Crkva u službi novog svjetskog poretka

 
 
Bilo da je čovjek vjernik ili ne, proučavanje načela koja pokreću jednu Crkvu mora se provoditi objektivno. Treba proučavati odredbe koje ona brani i promotriti jesu li  prijedlozi i djelovanja koje ona provodi u suglasnosti ili ne sa cjelinom njezine doktrine. U slučaju Katoličke Crkve, koncept koji ona brani već 2000 godina oslanja se na prvenstvu Boga nad čovjekom. Spisi i Tradicija sačinjavaju nedodirljiv temelj, pohranu vjere prema svetim izrazima koje je definirao nasljednik svetog Petra, papa. Čovjek, koji je označen istočnim grijehom, mora se pokoriti autoritetu iznad sebe i slušati skup propisa koje štiti Katolička Crkva. Ti su propisi nepromjenjivi. Kada netko nije složan s tim odredbama, napušta Katoličku Crkvu. To je slučaj i mnogih Protestantskih crkava. Međutim, jedna osnovna promjena dogodila se na drugom Vatikanskom saboru (1962.-1965.).  Taj sabor je rezultat dugog tijeka razmišljanja mnogih ljudi unutar Crkve, ali također i onih izvana. Poslije duge borbe između branitelja tradicije i progresista, ovi su posljednji mogli nametnuti svoju viziju za vrijeme velike reforme Drugog vatikanskog sabora. Za njihove pristaše radilo se o tomu da se crkva prilagodi mnogim političkim, tehničkim i društvenim novotarijama koje su označile razvitak svijeta. Za branitelje tradicije sve je obratno. Svijet je taj koji se treba prilagoditi odredbama Crkve. 
https://upload.wikimedia.org/wikipedia/en/8/85/Chase_1962_logo.png
Ova humanizacija Crkve koja prolazi preko promicanja ljudskih prava i njezina suradnja s međunarodnim instancama je bila jasno izložena u encikliki pape Ivana XXIII., Pacem in terris.110 Ukazujući na napredak znanosti i tehnologija koje vode k „ intenziviranju njihove suradnje i učvršćivanju njihovog saveza“ unutar ljudskog roda; radi se o tome da se pojača „univerzalno dobro“ koje Države ne mogu osigurati više prema encikliki. Zato dokument nadodaje posve logično da „danas, opće univerzalno dobro postavlja probleme svjetskih razmjera. Oni  ne mogu biti riješeni samo javnim autoritetom, čija moć, sastav i sredstva djelovanja također preuzimaju svjetske razmjere i koji može izvesti svoje djelovanje na čitavoj površini zemlje. Dakle, samo ćudoređe zahtijeva ustanovljavanje jednog javnog autoriteta univerzalne kompetencije.“
 
Želeći da ta „nadnacionalna ili svjetska moć“ ne bude uvedena silom, enciklika odobrava Deklaraciju o pravima čovjeka iz 1948. osim nekoliko zamjerki. Ona nadodava da „mi smatramo ovu Deklaraciju kao korak prema uspostavljanju jedne pravno –političke organizacije svjetskog zajedništva.“111 Ova promjena pravca Katoličke Crkve je obilježje stvaranja svih papa poslije Drugog Vatikanskog Koncila. Za vrijeme svoje božićne poruke, 2005. godine, Benedikt XVI. Je ohrabrivao ljude da se angažiraju „u izgradnji novog svjetskog poretka.“112
 
Potpuno je dakle logično da je Benedikt XVI. pozvao na ustanovljenje jedne “svjetske političke moći“ u svojoj encikliki Veritas in caritate113 srpnju 2009. Ukazujući na svjetsku međuovisnost, papa je pozvao na „hitnost reforme Organizacije Ujedinjenih naroda kao one čija  gospodarska i financijska međunarodna ustrojenost može  dati konkretnu realnost nacrtu obitelji naroda.“ (…)“114
 
Bilješke:
 
110. Texte intégralsur le site internet du Saint-Siège.
111. Ibid., voir les paragraphes de 130 à 145.
112. Message Urbi et Orbi du Saint-Père Benoît XVI, 25 décembre 2005, Vatican.
113. Texte intégralsur le site internet du Saint-Siège.
114. Ibid., paragraphe 67.
(Prijevod: Josip Nikšić)
 
(Svršetak u sljedećem broju)
 

Pierre Hillard, doktor političkih znanosti i profesor međunarodnih odnosa. Njegovi istraživački radovi poglavito su usredotočeni na instrumentalizaciju Europske unije s obzirom na stvaranja jedinstvenog euro-atlantskog bloka. Posljenje objavljeno djelo je: Bertelsmann: Un empire des médias et une fondation au service du mondialisme (François-Xavier de Guibert éd., 2009.).