Get Adobe Flash player

Publicisti kao suvremeni poljari

 
 
Prošlost je uvijek bojno polje koje se neprestance preorava. Sama je, pak, povijesna znanost posvuda pomalo ideologizirana. Nekad pomoću „dijalektike“ danas snagom „narativa“, ali da je tako, bjelodano pokazuje ona svevremenska i svenazočna, da povijest pišu pobjednici. Drugim riječima, lijepo mjesto u povijesti ne osigurava vam moral, nego – pobjeda. Nažalost, kaljuže u jednom društvu ne nestaju tek tako. Istraživanja i rasprave o historijskim uzrocima i katastrofama uopće, trebale bi voditi k bistrenju pojmova i k otvorenoj, nenasilnoj i zajedničkoj budućnosti koja donosi prosperitet, stabilnost i modernizaciju. Ali neka nevidljiva sila, okamenjena u prošlosti, opstruira svaki pomak i iskorak u budućnost.
https://images-na.ssl-images-amazon.com/images/I/81fwGtvvR1L.jpg
Nije mi poznato, je li u hrvatskoj usmenoj književnosti zabilježeno nešto slično Jahaču u čizmama, ali me životno iskustvo uči da su ulogu jahača s glavom okrenutom unatrag preuzeli suvremeni poljari. U mome djetinjstvu i u mome zavičaju poljari su čuvali usjeve i za to ubirali poljarinu. Bili su to većinom siromašni, pošteni i savjesni ljudi sa zemljišnim posjedom premalim za prehranjivanje obitelji, pa su živjeli od poljarine. Svijet se promijenio, polja stoje neobrađena i zapravo je nestala potreba za poljarima: korov ne treba čuvati ni od stoke koje više nema, a ni od ljudi kojih je sve manje. Ali, poljari nisu nestali. Samo nije sasvim jasno, jesu li današnji poljari čuvari usjeva ili korova! U Hrvatskoj su na djelu i jedni i drugi, ali su drugoimenovani glasniji pa je, ilustracije radi, dobro čuti njihove poljarske, nasumce izabrane iskaze.
 
Nisam siguran je li tko u Hrvatskoj spomenuo jedan švicarski udžbenik koji je, pod naslovom Znamenita prošlost (Denkwürdige Vergangenheit) i podnaslovom „Svjetska i švicarska povijest od prosvjetiteljstva do danas“ 1969. tiskao državni (kantonalni) nakladnik, a dugi niz godina je bila udžbenik za švicarske školarce. U njoj je jedno posebno kratko poglavlje posvećeno Anti Paveliću odnosno Nezavisnoj Državi Hrvatskoj. Ni po čemu posebno: pisano u svjetlu već općepoznatih crnih legendi o Hrvatima koje je, kako znamo, jugoslavenska propaganda sustavno širila još otkad smo „pali pod oslobođenje“, a i zbog toga što smo pod oslobođenje doista pali 1945. godine.
 
Autor tamo opisuje kako Srbi i Hrvati imaju isti jezik, i kako od 1918. žive u istoj državi; Srbi pripadaju, s iznimkom male muslimanske manjine, istočnoj pravoslavnoj crkvi, dok su Hrvati rimokatolici i, dakako – mrze pravoslavce. Jedna hrvatska urotnička banda, pod vodstvom odvjetnika Ante Pavelića, pokušala je osnovati čisto hrvatsku državu, pa kad je Hitler 1941. razbio Jugoslaviju, uspostavio je takozvanu „NDH“ te postavio Pavelića na njezino čelo. Nova je država, osim stare Hrvatske, obuhvatila također Bosnu i Hercegovinu čije je stanovništvo, naravno, bilo pretežito srpsko. I onda započe zločinac Pavelić bez razloga i povoda masovnim ubijanjem Srba koje se može usporediti samo s njemačkim (nacionalsocijalističkim) ubijanjem Židova i turskim klanjem Armenaca. I nitko da zaustavi ovaj jezoviti pomor; štoviše, vrhbosanski nadbiskup dr. Ivan Ev. Šarić objavi za Božić 1941. jednu odu u čast Paveliću kao „krasnom junaku vjere“, koji „našim srcima upravlja i naše duše uzdiže Bogu“. Broj Pavelićevih žrtava (odnosno broj ljudi koje su poklali Hrvati) procjenjuje se na 750 tisuća muškaraca, žena i djece.
 
Naraštaji nižegimnazijalaca u Švicarskoj, među njima i djeca ovdašnjih Hrvata, sve do 1990-ih su učile ovu, elementarnim neznanjem i mržnjom na katolištvo opijenu pripovijest kao hrvatsku povijest. Nismo imali države, pa nije bilo nikoga da nam stane u obranu, primjerice onako kako turska diplomacija ovih tjedana i mjeseci pokušava izvršiti pritisak na hrvatske školske vlasti, ne bi li u novome školskom kurikulu bilo izbjegnuto spominjanje turskoga genocida nad Armencima. To je, između ostaloga – država: instrument zaštite ugleda jednog naroda čak i unatrag preuzeli suvremeni poljari. U mome djetinjstvu i u mome zavičaju poljari su čuvali usjeve i za to ubirali poljarinu. Bili su to većinom siromašni, pošteni i savjesni ljudi sa zemljišnim posjedom premalim za prehranjivanje obitelji, pa su živjeli od poljarine. Svijet se promijenio, polja stoje neobrađena i zapravo je nestala potreba za poljarima: korov ne treba čuvati ni od stoke koje više nema, a ni od ljudi kojih je sve manje. Ali, poljari nisu nestali. Samo nije sasvim jasno, jesu li današnji poljari čuvari usjeva ili korova! U Hrvatskoj su na djelu i jedni i drugi, ali su drugoimenovani glasniji pa je, ilustracije radi, dobro čuti njihove poljarske, nasumce izabrane iskaze.

U svom iskazivanju počasti preminulomu srpskom književniku i filozofu Radomiru Konstantinoviću, njegov je sunarodnjak, pisac Bora Ćosić, koji se u vrijeme srpske agresije na Hrvatsku rado ponosio svojim zagrebačkim rođenjem i rovinjskom adresom, izjavio kako je „jedan dio pismohrane netragom nestao iz Konstantinovićeve kuće u Istri koju su u posljednjem ratu opustošili hrvatski nacionalisti“ (Neue Zürcher Zeitung /NZZ/, 4. 11. 2011.). Eto što je kultura i nedostatak predrasuda: u Hrvatskoj se, očito, ne može biti ni tat, a da se ne bude nacionalist! Jedinstvena izlika za lupeže: ukradi i orobi kako bi dobio svjedodžbu hrvatskog nacionalista. I obrnuto, ako si hrvatski nacionalist, onda si, u najmanju ruku, lupež in spe. Nedavno je u NZZ-u (17. 5. 2017.) prikazan Jergovićev roman Rod koji je na njemački preveden pod naslovom Nečuvena povijest moje obitelji (Die unerhörte Geschichte meiner Familie).
 
Prikazivač Andreas Breitenstein zapisuje kako autor hladno-sarkastičnim pogledom prati „multinacionalni pokolj između fašističkih hrvatskih ustaša, kralju vjernih srpskih četnika, komunističkih partizana i njemačkih SS-ovaca“. I onda nastavlja: „U NDH, kojoj se pribraja i Bosna, spustila se nad sve koji ne pripadaju ‘narodnom tijelu’, a ti su Židovi, Romi i Srbi, izopačenost, poimence Jasenovac. Nakon pobjede obračunaše se Titovi komunisti sa zakletim neprijateljem.“ Iza toga klišea slijedi još jedan: nakon stjecaja neovisnosti Hrvatske, „temom postaje nacionalni šovinizam katolicizmom opijene nove Hrvatske“.
 
U svojoj najnovijoj knjizi Dvadeset leva ili mrtav (Zwanzig Lewa oder tot, Beč, 2017.) Karl Markus Gauss posvećuje Hrvatskoj četrdesetak stranica. Nakon 1991. Tuđman naređuje, prema piscu, preimenovanje ulica i trgova, rušenje spomenika: „Zagrebu nije samo naređen zaborav, zaborav da je ovdje bjesnio genuin hrvatski fašizam...“ Genuinus znači prirođen, naravan, izvoran, autohton. Treba li reći da samo imbecilnost može četverogodišnju epizodu, ma kako ona bila moralno niska, odvratna i gnusna – ako se ustaštvo uopće može podvesti pod pojam fašizma – protezati na višestoljetnu prošlost i tradiciju jednoga naroda? Potpuno je promašeno htjeti objasniti fašizam, nacizam i komunizam kao specijalnu karakternu, prirođenu sklonost nacije ili kao izraz nacionalnoga karaktera nekog naroda, kaže Hannah Arendt. Ni iz hrvatske tradicije to nije moguće.
 
(Nastavak slijedi)
 

Tihomir Nuić, Politički zatvorenik, broj 271 (svibanj/lipanj 2017.), https://www.hrvati.ch/index.php/drustvo/razno/2041-tihomir-nuic-zivi-li-hrvatska-u-sadasnjosti

Dodaj komentar

Sigurnosni kod
Osvježi

Anketa

Mogu li rukometaši do zlata?

Srijeda, 24/01/2018

Tko je Online?

Trenutačno aktivnih gostiju: 1471 gostiju i nema članova online

 

AIPK Trgovine d.o.o.

 

Registar Branitelja

 

Udruga Zavjet

 

 

Grawe osiguranje

 

 

 

Veliko srce malom srcu

 

Facebook

 

 

Optika Kraljević