Neargumentirano umnožavanje žrtava Christiana Gerlacha

 
 
Hitler je, prema autoru, načelnu odluku o ubijanju europskih Židova donio u prosincu 1941., Göring je u kolovozu 1942. požurivao rješenje tog pitanja, a u lipnju 1942. Himmler je napravio plan za uništenje Židova do sredine 1943. (107). Iz odnosa pojedinih nenjemačkih vlada prema Židovima, Romima i drugim manjinama autor iščitava stupanj autonomnosti pojedinih država. Tako su u studenom 1941. Slovačka, Rumunjska i Hrvatska izjavile da nemaju interesa za svoje građane koji žive na područjima pod kontrolom Njemačke. Pojedine su vlade, tako slovačka, hrvatska i rumunjska u studenome 1941., bugarska i norveška 1942. i mađarska 1944. – dopuštale Nijemcima, da se prema njihovim židovskim građanima, koji su živjeli na području koje su nadzirali Nijemci, postupa kao prema drugim Židovima, što je omogućavalo oduzimanje prava i njihovu deportaciju, a potom i ubijanje.
http://i.dailymail.co.uk/i/pix/2016/01/23/17/3081A02100000578-0-image-a-60_1453570665586.jpg
Hermann Göring
 
U svezi s općim proganjanjem Židova, Gerlachu se čini važnim pripomenuti, da hrvatska vlada 1941. nije nastojala protjerati Židove u Srbiju (kako je to činila sa Srbima), „što možda pokazuje da je Zagreb u Srbima gledao veću političku ugrozu“ (368.). „Nakon Njemačke, Rumunjska bijaše država s najviše ubijenih Židova u apsolutnim brojevima, premda je, smatra on, Hrvatska provodila razmjerno najsmrtonosniju protužidovsku politiku. Ona je odvela u smrt najmanje 75 posto od 38.000 Židova u zemlji (pored 300 – 400 tisuća ostalih žrtava). Hrvatske su postrojbe već u svibnju 1941. (prije njemačkog napada na Sovjetski Savez) započele s brutalnim ubijanjem Židova, a u srpnju je Vlada počela s njihovim interniranjem. Pravi vrhunac su ubijanja dosegla u ljeto. Prema interpretacijama mnogih povjesničara i državnog vrhovnika Pavelića, do konca 1941. godine većina je Židova bila mrtva. (Gerlach se ovdje poziva na autore kao što su Raul Hilberg, Stevan Pavlowitch i Alexander Korb). Statistički podaci međutim pokazuju da je 50 posto onih koji su umrli na području Hrvatske, 59 posto Židova iz logora Jasenovac i 75 posto ubijenih iz Bosne i Hercegovine umrlo 1942. godine. To je djelomice objašnjivo smrću zbog gladi, studeni i umorstava u sabirnim logorima u zimi 1941./42.
 
U ljeto 1942. pojačavaju hrvatske postrojbe iznova nasilje nad Židovima, ali prema savjetu njemačkih predstavnika smanjuju nasilje protiv Srba, dok ustaše preuzimaju logore ministarstva unutarnjih poslova, gdje se našlo još puno uhićenih Židova. Na njemačko traženje otprilike 4927 Židova je u kolovozu 1942. deportirano u Auschwitz, a ustaše su pobile Židove koji su im u Bosni, Hercegovini i u Dalmaciji pali u ruke, nakon što su im Talijani u lipnju 1942. prepustili nadzor nad određenim područjima. Hrvatsko uništavanje Židova se odigralo u više navrata, kao i lokalni valovi uhićenja, sa strane različitih aktera, prije svega članova radikalnih ustaša. Većina je Židova ubijena u logorima. Progon je trajao sve do konca rata – još 1945. je ubijeno najmanje 2.000 Židova (360.-361.). Gerlach ovdje upućuje na autore Dragana Cvetkovića, Đorđa Mihovilovića i Jelku Smreka, Jamesa H. Burgwyna, Stevana Pavlowitcha i Ivu Goldsteina.
 
Tri su zemlje (Hrvatska, Rumunjska i Mađarska) organizirale masovna ubojstva Židova, nastavlja Gerlach. U više navrata – najgore u 1942. – možda tri četvrtine od 40.000 Židova u hrvatskoj državi je poubijano ili u rijetkim slučajevima deportirano u njemačke logore uništenja. Većina drugih je preživjela u podzemlju; više tisuća ih je pripadalo skupinama koje su bile pod zaštitom vlasti. “Ondašnja Rumunjska slovi kao vrlo antisemitska zemlja, ali broj preživjelih Židova bio je tamo veći nego u Hrvatskoj, Slovačkoj, Mađarskoj. U Zagrebu i Bosni su studenti već 1920. tražili ograničenje broja židovskih studenata, tek 20 godina kasnije je to uvedeno“ (327).
 
Autor citira svjedočenje preživjeloga jasenovačkog zatočenika Ervina Rosenberga o tom logoru, u kojem „bijahu zatočenici prije svega zaokupljeni mislima na jelo i kako bi ga se mogli domaći“, pa su riskirali da budu strijeljani kad bi se tukli za komad kruha koji je ležao na zemlji. O stanju u logoru navodi citat s Jasenovac Memorial Site: „Prisilni rad Židova u hrvatskim logorima sličio je onom u njemačkim sabirnim logorima nakon 1941., pri čemu za rad nesposobni ljudi bijahu ubijani, a samo ih je malo preživjelo.“ Jasno je da nijednom riječju ne spominje kako su posljednjih godina mnogi „službeni“ podatci s te i sličnih mrežnih stranica o Jasenovcu dokazani kao obične izmišljotine. Ti podatci su, nažalost, ostali izvan Gerlachova znanstvenog vidokruga.
 
U pojedinim područjima pod njemačkom okupacije, piše on, počela su sustavna masovna ubojstva Židova u mjesecima nakon napada na Sovjetski Savez. U Srbiji su započela masovna uhićenja već u travnju 1941., ali su ubijanja židovskih i drugih talaca uhićenih radi zastrašivanja ili zbog navodnog sudjelovanja u komunističkom otporu, ostala ograničena do konca kolovoza. Ne uočavajući da bi u tom kontekstu relevantan mogao biti hrvatsko-njemački sporazum o iseljavanju Srba iz NDH, koji je sklopljen u svibnju 1941. i primjenjivao se do pred kraj ljeta te godine, ugrožavajući stabilnost okupacijske uprave u Srbiji te remeteći tamošnje prehrambene i uopće socijalne prilike, Gerlach nastavlja: „Prvi veliki masakr na Židovima iz Reicha dogodio se u Srbiji 12. i 13. listopada 1941., gdje je 342. pješačka divizija, a ne SS, ustrijelila 400 muških židovskih izbjeglica i mrtvacima počupala zlatne zube.“ U rujnu ili vjerojatnije u listopadu počeše njemačke vojne jedinice s ubijanjem 6.000 židovskih muževa, a ovo je, smatra Gerlach, bio dio od 20.000 – 25.000 ubojstava pomoću kojih se željelo suzbiti srpski nacionalni ustanak.
 
Početkom 1942. pobili su sigurnosna policija i SD (Sicherheitsdienst der Schutzstaffeln) ostale srpske Židove koji nisu mogli bježati, većinom žene i djecu. Njemačke vojne jedinice pogubile su tako u Srbiji od kolovoza do početka prosinca 1941. godine 11.522 navodna ustanika te 21.809 talaca, među kojima 7.000 Židova i pripadnika beogradske inteligencije. Pojedini povjesnici interpretiraju početak masovnih ubojstava u Srbiji kao znak zajedničke odluke za uništenjem europskih Židova. Drugi to odbacuju i odgađaju ovu odluku za kasnije. Pitanje je važno, jer nije jasno na čiju inicijativu i zbog kojih interesa su se dogodili ovi masakri, kad nema dokaza da ih je inicirala središnjica iz Berlina. Valja imati na mu da je „vojna uprava u Srbiji obuhvaćala u kolovozu 1941. jedva nešto više od 700 Nijemaca“. Autor pripominje da je u Jugoslaviji 1918./19. bilo više protužidovskih izgreda, među ostalim i napadaja na imovinu, sinagoge i groblja. Neprijateljska (feindselige) odnosno protužidovska propaganda je tvrdila kako su se Židovi za vrijeme Prvoga svjetskog rata obogatili na račun seljaka, premda bi se moglo reći da su seljaci profitirali od ljudi koji su živjeli u gradovima (332.)
 
Dakako da su režimi s agresivnom protužidovskom politikom izuzimali određene skupine domaćih Židova od proganjanja i masovnih ubojstava. U Hrvatskoj je bilo zaštićeno do 4.000 Židova koji su prešli na kršćanstvo, preko 1.000 Židova koji su bili u braka s kršćanima, „više tisuća“ ljudi i njihovih članova obitelji čije se stručno znanje kao menadžera, inženjera i liječnika uvažavalo, te oko 100 „počasnih Arijevaca“ (377.)
 
(Nastavak slijedi)
 

Tihomir Nuić, Politički zatvorenik, broj 271 (svibanj/lipanj 2017.); https://www.hrvati.ch/index.php/drustvo/razno/2041-tihomir-nuic-zivi-li-hrvatska-u-sadasnjosti