Get Adobe Flash player

Protužidovsko zakonodavstvo

 
 
Često se govori da su protužidovski osjećaji u različitim istočnim i jugoistočnim europskim zemljama kao Poljskoj, Rumunjskoj i Mađarskoj bili jači nego u Skandinaviji, Italiji, Bugarskoj i Nizozemskoj, dok situacija u Sovjetskom Savezu, Hrvatskoj i Francuskoj ostaje nejasnom. Budući da nije produktivno tražiti prevladavajući oblik protužidovstva u pojedinim zemljama i analizirati ga, autor se želi koncentrirati na postupke koji su bili upravljeni protiv Židova ili im katkad bili od pomoći, prije svega na zakonodavstvo i druge državne mjere, kao i na postupke društvenih aktera te interpretirati ideje koje su ih motivirale (305.)
https://www.quovadiscroatia.com/wp-content/uploads/2013/07/sinagoga.jpg
Sinagoga u Zagrebu
 
Znanstveno istraživanje nam je dalo solidan inventar protužidovskog zakonodavstva u Europi iz 1930-ih i 1940-ih godina. Ipak ima premalo analiza koje prekoračuju granice. Gotovo u svakoj zemlji se vodi diskusija u kojoj su mjeri protužidovski zakoni i propisi počivali na njemačkoj vladavini, političkom utjecaju ili nacionalsocijalističkim idejama ili su imali domaće korijene. Autori koji su se ovom problematikom bavili, kao što su Raul Hilberg, Asher Cohen, Randolph Braham i Donald Bloxham, naglašavaju kako je intenzitet i oblik progona Židova koje su provodile nenjemačke vlade, ovisio o različitim i promjenjivim interesima, o stupnju njemačkog interesa i o etnopolitičkom kontekstu. Svi autori naglašavaju da su gospodarski aspekti takvih zakona bili važni, ali nema izdašnije studije. Cijela se debata koncentrira na zemlje koje je Njemačka zaposjela, koje su ovisile o njoj ili kojima su vladali desno orijentirani autoritarni ili fašistički režimi: Višijevska Francuska i Norveška; Slovačka, Hrvatska, Mađarska, Rumunjska; Bugarska i Italija (306.).
 
Protužidovsko zakonodavstvo u Europi je imalo različite pravne konstrukcije i praksu, tako da ga je nemoguće analizirati u jednoj studiji. Primjerice, u Mađarskoj protužidovski zakoni nisu potpuno provođeni. S druge strane bilo je zemalja koje su zakone izdavale, a da Židove uopće nisu spominjale, premda su se ti zakoni uglavnom ili isključivo odnosili na njih. Poneke su pak države posjedovale zakone protiv protužidovske hajke kao Sovjetski Savez, Danska, Grčka, Francuska (1939.- 1940.), a Danska i za vrijeme njemačkog zaposjednuća. Pravni progon Židova u Hrvatskoj, koji je započeo neposredno nakon osnivanja države u travnju 1941., često je opisivan. Manje je poznata činjenica da je prethodna država Jugoslavija već u listopadu 1940. Židove isključila iz trgovine živežnih namirnica i ograničila udio židovskih studenata i učenika na sveučilištima, višim i srednjim školama, što je odmah provedeno. Pripadnici židovskog naroda sa stranim državljanstvom nisu uopće mogli posjećivati takve obrazovne ustanove. Jugoslavenska država je Židovima sa stranim državljanstvom poručila da napuste zemlju. Ove mjere, u sklopu drugih, kao što je uvođenje državne kontrole sindikata te dodatna prava za njemačku manjinu, gledane su kao ideološki ustupci, nadomjestak za savez, u onom vremenu u kojem se Jugoslavija još branila protiv vanjskopolitičkog savezništva s Njemačkom (308.). Manje-više su sve europske zemlje, pa i šire, uvele različita ograničenja Židovima (307.)
 
Protužidovsko zakonodavstvo je uglavnom donošeno u određenim periodima: Mađarska 1938. do 1942., Italija 1938./39. i 1943., višijevska Francuska 1940.-1942., Bugarska 1940.-1943., Rumunjska 1937. do 1943. „U Hrvatskoj stupa na snagu većina protužidovskih zakona i propisa 1941./42.“, a u Slovačkoj 1939. do 1942. (312.) Kako je Njemačka između 1943. i 1945. slabila, rijetko su donošeni novi protužidovski propisi. S druge strane, jačala je od sredine 1930-ih godina neprijateljska propaganda spram Židova u zemljama kao što su Poljska, Jugoslavija, Litva, Francuska i Austrija (313.).
 
S tematskog stajališta gledano, propisi religiozne prirode ili rasne motivacije u užem smislu nisu stajali u središtu protužidovskih zakona u Europi. „Od svibnja do kolovoza 1941. hrvatska je država nastojala staviti pod svoju kontrolu prisilni prijelaz na katolicizam, prije svega pravoslavaca ali i Židova, ipak sredinom 1942. prestaje s ovim pokušajima reguliranja.“ U zakone, koji su bili usmjereni na specifično rasističku ideologiju, spadaju i propisi koji su definirali tko je bio Židov, a u rijetkim slučajevima kao u Mađarskoj (prije njemačkog zauzeća), Hrvatskoj, Bugarskoj od 1942. i u zaposjednutoj Norveškoj definicije s išle dalje nego u samoj Njemačkoj. Ženidba i seksualni kontakti između Židova i nežidova u pojedinim su zemljama bili zabranjeni, među ostalima u Italiji, Hrvatskoj, Rumunjskoj, Mađarskoj, Bugarskoj i Norveškoj. Broj država u kojima su Židovi morali nositi znakovlje, često zvijezdu, bio je još manji: Slovačka, Hrvatska, i od 1944. Mađarska (314.-315.)
 
Autor ugrubo razlikuje dvije vrste protužidovskih zakona. U nekim zemljama su proglašeni rasistički propisi a istodobno ili kratko nakon toga propisi s gospodarskim i ksenofobnim težištem, kao u Italiji, Francuskoj, Norveškoj, Slovačkoj i Hrvatskoj te Njemačkoj. U drugim državama proglašeni su najprije zakoni s ksenofobnim i gospodarskim težištem kao u Rumunjskoj, Mađarskoj i Bugarskoj ili uopće nisu postojali rasistički koraci kao u Poljskoj, Jugoslaviji, Čehoslovačkoj, Turskoj i Švicarskoj. Ovo je pak razlikovanje umjetne naravi, jer se u svakom tematiziranju krije rasistička mjera (322.). Zapravo ne postoji model po kojem su propisi pisani. Zakoni i propisi i njihova namjena su jedno, a praksa drugo. Bilo je propisa protiv Židova koji nisu na njih primjenjivani i bilo je onih koji Židove ne spominju izričito, a upravo su protiv njih primjenjivani (323.-325.)
 
Što se pak tiče židovske imovine, od srpnja 1942. prihvaćeno je teritorijalno načelo prema kojem je imovina dodijeljena državi s čijega područja raniji psojednici bijahu deportirani. U ograničenoj mjeri je ovo vrijedilo pače i za zaposjednutu Srbiju (271.) U Hrvatskoj i Rumunjskoj su novoosnovane državne agencije bile mjerodavne za upravljanje i raspodjelu židovskog vlasništva. A sama nacionalsocijalistička Njemačka nije imala središnje tijelo za provedbu protužidovske politike (316.) „Specijalno izvlaštenje židovskog vlasništva dolazi kasno, osim u Francuskoj i Hrvatskoj“. Kao u Francuskoj i Hrvatskoj, izvlaštenja se događaju u Slovačkoj, djelomice i u Rumunjskoj 1941. (319.-320.)
 
(Nastavak slijedi)
 

Tihomir Nuić, Politički zatvorenik, broj 271 (svibanj/lipanj 2017.)

https://www.hrvati.ch/index.php/drustvo/razno/2041-tihomir-nuic-zivi-li-hrvatska-u-sadasnjosti

Dodaj komentar

Sigurnosni kod
Osvježi

Anketa

Tko će pobijediti u sukobu između Plenkovića i Brkića?

Srijeda, 24/10/2018

Tko je Online?

Trenutačno aktivnih gostiju: 836 gostiju i nema članova online

 

AIPK Trgovine d.o.o.

 

Registar Branitelja

 

Udruga Zavjet

 

 

Grawe osiguranje

 

 

 

Veliko srce malom srcu

 

Facebook

 

 

Optika Kraljević