Get Adobe Flash player

Komunizam i ustaštvo ne razlikuju se ni po čemu

 
 
Kad se analizira bez predrasuda, mržnje i objektivno, po svim se značajkama komunističkoga i nacističkoga režima vidi da među njima nema bitne razlike. Odličnu analizu sličnosti i srodnosti komunizma i nacizma objavio je 2014. Marcel Holjevac. Takva će analiza biti glavni kamen spoticanja Plenkovićeva Vijeća. Ne će mi biti žao pokaže li se da moja analiza nije sasvim točna, ali nikad ne ću prihvatiti paušalne ocjene komunističkih parola. Argumente – brojeve i dokumente na stol – pa da vidimo tko što zastupa, tko laže, a tko govori istinu i pokušava pridonijeti zacjeljivanju rana. Primjer, vrlo ilustrativan za to što sam rekao u prethodnoj rečenici: kojim je pravom Vesna Pusić javno rekla da za skidanje HOS-ove ploče u Jasenovcu ne trebaju zakoni nego ‘šarafciger’? Upravo to je taj komunistički arogantni pristup da je sve onako kako oni kažu i nikako drukčije. To treba spriječiti, argumentima koji su dokazivi dokumentima i brojkama, u radu Vijeća i u svim prilikama kad se daju tako politikantske, arogantne i protuznanstvene izjave. Ne smije suditi Vesna Pusić kojoj ne trebaju zakoni, nego suditi treba Istina koja se služi dokazima!
http://povijest.net/wp-content/uploads/2014/07/ozna.jpg
I dalje je na djelu prešućivanje partizansko-jugoslavenskih zločina
od 1945. do 1990. godine
 
O žrtvama Drugoga svjetskog rata ima malo objektivnih podataka, a najobilniji i nedvojbeni nalazi su Jasenovacslovenskih iskapanja poslijeratnih žrtava komunizma. Srbi ustaše optužuju za milijun ubijenih Srba, a britanski i drugi zapadni izvori procijenili su da je Tito pobio 570.000 političkih protivnika (P. Scaruffi, G. Heinsohn, J.R. Rummel).
 
Srpske optužbe samo za Jasenovac išle su od 1,400.000 (Marić), naniže – 1.110.929 (Bulatović), 700.000 (Živanović, Trivunčić, Dedijer), 600.000 (Državna komisija 1945.) do 50.000 (Žerjavić), da bi se danas korigirala na oko 83.000, s tim da su popisu nađena brojna ponavljanja i nedosljednosti.
U tri Titova iskopavanja na Gradini, za koju i danas srbijanski političari govore da je stratište stotina tisuća (!) Srba, iskopano je oko 480 kostura, bez znakova nasilne smrti (strijelne rane, žica).
Slovenske sudskomedicinski zasnovane procjene govore o 140.000 Hrvata ubijenih samo u Sloveniji!
 
Otkrivena su strašna stratišta s tisućama kostura, a sudskomedicinski nalazi govore o neljudski okrutnim načinima smaknuća. Procijenjeno je da u Hrvatskoj ima još 900 jama sa žrtvama masovnih partizanskih smaknuća, a masovne grobnice u Bosni i Hercegovini još čekaju neprocijenjene, a nekmoli otkopane i sudskomedicinski definirane.
 
Nad kim je počinjen genocid?
 
Po popisu stanovnika iz 1931., u Kraljevini Jugoslaviji živjelo je 6.785.499 pravoslavaca i 6.085.482 katolika. Nakon ‘genocida NDH nad pravoslavcima’, popis stanovnika 1948. godine pokazao je da je katolika bilo 5.199.770 ili 884.712 manje nego 1931., a pravoslavaca 7.783.046 – gotovo milijun više nego 1931.! Manjku katolika trebalo bi dodati gotovo cijelo stanovništvo Istre, jer je ono katoličko, a 1931. nije brojeno, dok 1948. jest. Je li ovo istina ili nije? Lako je provjeriti, a ako se pokaže istinitim, postat će sasvim jasno da je u Drugome svjetskom ratu genocid počinjen nad hrvatskim, a ne nad srpskim narodom!
 
Rasni zakoni
 
Ustaše su donijeli rasne zakone, za Židove sigurno; navodno su to učinili pod pritiskom nacista, ali to ih ne NDHoslobađa krivnje i sramote. Odnos prema Srbima treba pomno provjeriti, jer takav dokument nikad nitko nije objavio (koliko ja znam), a nesporno je da pravoslavna crkva na Cvjetnome trgu nije srušena, da je u ustaškoj vojsci bilo dosta Srba na najvišim položajima i da je obnovljena Hrvatska pravoslavna crkva. Netko bi trebao objektivno objasniti zašto je Tito pobio patrijarha i sve svećenike te crkve, napose u tome što, navodno, Hrvatsku pravoslavnu crkvu nisu izmislili ustaše, nego su obnovili crkvu koja je nastala u 19. stoljeću, a ukinuta je u kraljevskoj Jugoslaviji.
 
S druge strane, komunisti su, i u Sovjetskom Savezu i u Titovoj Jugoslaviji, donijeli ne samo zakone, nego i krilatice – paradigmu – da treba uništiti „buržoaziju“. Pa su to i napravili. Pobijene su tisuće ljudi, a komunisti su prisvojili njihovu imovinu. Koja je razlika toga i rasnih zakona? Jedne se progoni i zatire po rasi, a druge po socijalnome statusu (bogatstvu) i tu nema razlike u načelu diskriminacije i veličini zla! Uostalom, i komunisti su progonili ljude na nacionalnoj (folksdojčeri) i vjerskoj (više od 660 ubijenih katoličkih svećenika i redovnika) osnovi i na osnovi i malih razlika u političkim uvjerenjima (Goli otok).
 
Domoljublje
 
Ocjenjivanje domoljublja klizav je teren i ne bi ga ni trebalo raditi. No komunisti tvrde da su upravo oni bili domoljubi jer su se ‘borili za oslobođenje od okupatora’, iako su se zapravo borili za spas Sovjetskoga Saveza i za nasilno preuzimanje vlasti u cijeloj Jugoslaviji, a ne (samo) u Hrvatskoj. Dakle komunistička borba u Drugome svjetskom ratu ni u čemu nije povezana s hrvatskim domoljubljem, nego je upravo suprotno: nepriznavanje Banovine Hrvatske i borba za (komunističku) Jugoslaviju, a protiv NDH. Suprotnost hrvatskom domoljublju dokazuje smaknuće stotina tisuća Hrvata, vojnika i civila i to ne samo na Bleiburgu i Križnome putu nego u svim krajevima gdje su Hrvati živjeli, ubijanje, potiskivanje i napokon potpuna eliminacija Hrvatske seljačke stranke, te progon hrvatskih domoljuba u Hrvatskoj i inozemstvu, sve do 1990.
 
Ustaše su se pak, u strasti da bilo kojim sredstvima stvore samostalnu hrvatsku državu, vezali uz nacizam kad im je on ponudio državu kojoj su obećali svoje živote. Prije 1941. oni nisu bili uključeni ni u fašističke ni u nacističke stranke, a nisu se uključili ni tada, ali jesu platili cijene koje se nisu smjele platiti: gubitak Dalmacije, sudjelovanje u njemačkoj vojsci do razine pohoda na Staljingrad i, možda nevoljko, ali ipak stvarno prihvaćanje rasnih zakona.
 
No ako gledamo domoljublje u njegovu doslovnome značenju, sa stajališta današnje Hrvatske, koju prihvaćaju i hrvatski ljevičari, i Srbi i Srbijanci, onda ćemo vidjeti jasnu sliku: ustaše su se borili za Hrvatsku, a komunisti za Jugoslaviju. U odgovoru na to pitanje ne smije se odmah skrenuti na zločine ili ideologiju jer ovdje točku po točku analiziramo sve parametre usporedbe komunista i ustaša, u ovome smo odjeljku govorili o pitanju domoljublja. U odnosu na to pitanje hrvatskoga domoljublja, vrlo važnim dokazom neprihvaćanja hrvatske države od strane hrvatskih komunista postaje i njihovo glasovanje protiv hrvatskoga osamostaljenja u demokratskome Saboru 1990.!
 
A ako bi se gledalo sa stajališta povijesti, Hrvati su od 1102. željeli vlastitu, nezavisnu državu; a ako se gleda sa stanja 1941., stvar za komuniste ispada još gora: prije Drugoga svjetskog rata, navlastito zbog srbijanskoga terora, hrvatski je narod listom bio za samostalnu hrvatsku državu, a komunisti su to potpuno zanemarili i od početka krenuli u obranu Jugoslavije, samo s tom razlikom da oni u njoj vladaju. Gdje tu ima i traga hrvatskoga domoljublja?
 
(Nastavak u sljedećem broju)
 

Prof. dr. sc. Matko Marušić, Hrvatski tjednik, https://narod.hr/hrvatska/prof-marusic-pisao-vijecu-za-suocavanje-s-posljedicama-vladavine-nedemokratskih-rezima-razlika-izmedu-komunizma-i-ustastva

Dodaj komentar

Sigurnosni kod
Osvježi

Anketa

Izjavom da je ona autor "lex Agrokora", koga štiti Martina Dalić?

Četvrtak, 22/02/2018

Tko je Online?

Trenutačno aktivnih gostiju: 697 gostiju i nema članova online

 

AIPK Trgovine d.o.o.

 

Registar Branitelja

 

Udruga Zavjet

 

 

Grawe osiguranje

 

 

 

Veliko srce malom srcu

 

Facebook

 

 

Optika Kraljević