Get Adobe Flash player

Ideologija i kolaboracija

 
 
Ustaše su dobili državu od tada nacističkih Nijemaca i kolaborirali su s njima, ali, formalno gledano, oni nisu bili nacisti. Na izborima 1939. hrvatska nacistička stranka dobila je 150 glasova Samo toliko! Jeste li to znali?). Pavelić je oružanu borbu kao jedini način otpora srpskoj diktaturi proglasio (i emigrirao je) 1929., kao reakciju na ubojstvo Stjepana Radića, a Hitler je tek 1933. došao na vlast. On je svoju nacionalsocijalističku stranku imao i ranije (Musolini je kao fašist došao na vlast 1922.), ali ustaše nisu ni osnivali, niti se učlanjivali u fašiste ni u naciste.
http://www.prometej.ba/uploads/clanak/2007/790x45024-tito-i-staljin.jpg
Razlika nije simbolična, nego velika: jedno je biti član stranke, a drugo je surađivati s takvom strankom. Kratko rečeno: ustaše jesu bili kolaboracionisti, ali nacisti nisu bili. S druge strane, komunisti jesu bili članovi Partije, a Partija jest bila članica moskovske Kominterne. Samo konstatiram.
 
Komunistička ideologija starija je i isključivija od nacističke. Sovjetski Savez bio je totalitarniji od nacističke Njemačke, a žrtve komunizma barem su dvostruko brojnije od žrtava nacizma (http://www.vency.com/wars.html). Na osnovi čega bi se onda smjelo reći, ili implicirati, da je komunizam manje zlo od nacizma? Hrvatski komunisti često daju do znanja da razlika leži u ciljevima: nacisti su išli za supremacijom svoje nacije, a komunisti za dobrobiti siromašnih. No veliko je pitanje razlikuju li se jednako isključivi, okrutni i zloćudni totalitarizmi kad djeluju u ime nacije odnosno ili klase. Put u pakao često je popločan dobrim namjerama, a namjere komunizma i nacizma jednako su čovječanstvo odvele u dva pakla koja se ni po čemu nisu bitno razlikovala. U tom času i pred tom činjenicom namjere ne mogu biti izlika ni za što, a napose ne za progone i smrt milijuna ljudi.
 
Današnji hrvatski ljevičari izravni su i neskriveni nasljednici Komunističke partije Hrvatske (KPH) pa potom Saveza komunista Hrvatske (SKH), pa Stranke demokratskih promjena (SDP), koji su 1990. glasovali protiv osamostaljenja Hrvatske i koji i danas u svojemu ‘nasljednom vlasništvu’ drže dokumentaciju KPH i SKH. U međuvremenu su samo izraz ‘komunisti’ zamijenili izrazom ‘antifašisti’. Tvrde da su oni ti „koji su Hrvatsku doveli na stranu pobjednika’ i koji su se ‘borili protiv zla nacizma, s kojim su ustaše kolaborirali’. No pritom taje nespornu činjenicu – vlastite kolaboracije s nacizmom! Naime, jugoslavenski (dakle i hrvatski) komunisti nisu se oglasili kad je nacistička Njemačka 1. rujna 1939. godine napala Poljsku, ni 17. rujna 1939. godine kad je pak Sovjetski Savez napao Poljsku i nakon dva tjedna raskomadao ju i podijelio s nacističkom Njemačkom! Šutjeli su jer su bili suglasni s komunističkom okupacijom dijela demokratske Poljske države!
 
Hrvatski komunisti nisu prosvjedovali ni kad su njemačke podmornice napadale britansko i američko trgovačko brodovlje, niti kad su nacisti okupirali Dansku, Norvešku, Nizozemsku, Belgiju, Luksemburg i Francusku. Oni taje činjenicu da je njihov kreator, vođa, financijer i naredbodavac Staljin čestitao Hitleru na osvajanju Pariza! Poduprli su zračne napade na Veliku Britaniju te 10. srpnja 1940. sovjetsku okupaciju Litve, Letonije i Estonije te okupaciju Grčke. Po naputku Kominterne (?) osnivanje NDH 10. travnja 1941. primili su bez prigovora, bez ustanka! Je li istina da su 17. travnja 1941. s Pavelićem potpisali pakt o nenapadanju i o formiranju KPH u sklopu NDH?
 
Ukratko, dakle, 23 mjeseca (praktički dvije godine!) KPJ/KPH bila je preko Sovjetskoga Saveza, pa i izravno, dio – nacifašističke koalicije. U ime čega se onda nazivaju antifašistima? Kako objašnjavaju ta i takva svoja politička opredjeljenja? Zar i to nije kolaboracija s nacistima u ime ‘viših ciljeva’, poput ustaške, kojoj je viši cilj bila nezavisna država Hrvatska? Komunisti su savezništvo s nacizmom prekinuli zbog raskida savezništva Hitlera i Staljina do kojega je došlo 22. lipnja 1941. s njemačkim napadom na Sovjetski Savez, a ne zato što im se nacizam gadio.
 
Bili su Staljinovi gojenici i vojnici i time nacističko-fašistički kolaboratori, a „antifašisti“ su postali onda kad im je to naredio Staljin da bi obranio Sovjetski Savez i svoj neljudski totalitarni režim. Na kraju rata, kad je pred saveznicima kapitulirala Njemačka, ustaše su položili oružje, a Tito je onda pobio stotine tisuća nenaoružanih Hrvata i okrutno protjerao i dijelom pobio domicilne Nijemce i Talijane, a Staljin je pobio sve Kozake i Vlasovce, čak i svoje vojnike koji su se vratili iz njemačkoga zarobljeništva. Kakav mora biti čovjek koji ima obraza braniti sva ta zlodjela?
 
Postupci tih ‘antifašista’ prema različitima nimalo se nisu razlikovali od postupaka – fašista; njihove postupke i odnos prema demokraciji jasno je opisala Diana Majhen u http://narod.hr/hrvatska/antifasizam-kao-skup-poremecenih-vrijednosti. Tito je počinio tvarni (brojčani) i civilizacijski genocid nad hrvatskom nacijom. Pobio je sve vojnike koje nije pobijedio ni u jednoj većoj bitci, čak ni 1945. (npr. Koprivnica), te intelektualce, svećenike i sve poduzetnike koji su imali bilo kakvo bogatstvo.
 
Promjena režima u vremenu
 
Hrvatski komunisti iskrivljuju i istinu o Titovu režimu. Kao – do 1948. bio je grozan, a onda se, nakon prekida sa Staljinom, popravio. Argument im je da je 1965. napuštena planska ekonomija (‘tvornice predane radnicima’), ljudi su dobili putovnice. To nije ona prava istina! Titov režim bio je od početka do kraja totalitarni, bez zrna demokracije i ljudskih prava. Tisuće domoljubnih Hrvata osuđene su 1972., glasovanje nikad nije bilo višestranačko, ni sindikati nisu bili dopušteni nego kao prirepak Partije, nije bilo slobode govora (verbalni delikt), novine i knjige prolazile su cenzuru, a konkretne neprijatelje ubijali su do kraja svoje vlasti. Što se pozitivno može reći o tome režimu prije negoli je pao sam od sebe? (‘Manje su ubijali’, rekao je nedavno jedan hrvatski ljevičar na HTV-u!)
 
Zatim se nepošteno uspoređuju laži o Jasenovcu i Jadovnome sa stanjem u Jugoslaviji osamdesetih godina XX. stoljeća. To ne samo da nije logično, nego je – prijevara! Komunistički režim u Hrvatskoj nije pao prije pada sovjetskoga i uvijek je imao sva obilježja totalitarizma. Iz današnje se perspektive ne može pogađati što bi bilo sa značajkama totalitarnoga ustaškoga režima da je trajao do 1990., ali za komunistički je nedvojbeno da, uz neke modifikacije zbog pritiska izvana i slabljenja iznutra, nikad nije promijenio svoj totalitarni karakter.
 
Osveta
 
Bilo bi bolje da se u raspravu o ovoj teškoj temi ne uvodi pojam osvete. Osveta nije civilizacijski prihvatljiv pojam, kažnjiva je po svim zakonima u svim zemljama i nedostojna je čovjeka. No ako se za zločine zajedno nazvane ‘Bleiburg’ implicira ideja osvete, onda se jednako tako može reći da su se ustaše osvećivale za ubojstva i progone Hrvata u kraljevskoj Jugoslaviji, za ubojstvo Stjepana Radića i za srpske zločine nakon uspostave ustaške države. To je ružno i ne bi nas nikud odvelo. No onda taj klasićevski trik treba maknuti s dnevnoga reda.
 
Teritoriji
 
Ustaše se kritizira da su Italiji prepustili Dalmaciju, i jesu. U tome ih ne može opravdati potreba za talijanskim oružjem i talijanski pritisak u času kad je njih tristo talijanskim kamionima dovedeno u Zagreb na vlast, ali ipak je čisto krivotvorenje povijesti što se pritom ne spominje Rapalski ugovor iz 1920. po kojemu je srpski režim Dalmaciju predao Talijanima. Komunisti su pak predali Srijem i Boku kotorsku. Za partizanski povratak Istre u Hrvatsku (i Sloveniju), ustaška je logika jednaka za Bosnu i Hercegovinu, samo što se oni nisu uspjeli održati na vlasti. I to je ružna tema i ne bi ju trebalo otvarati. No, molim onda da se ni povratak Istre ne rabi kao argument u prilog komunističkome totalitarnom režimu. Fojbe da i ne spominjemo.
 
Državno uređenje
 
Tu su stvari jasne i jednoznačne: ustaše su imali totalitarnu državu u suradnji s nacistima, a komunisti jednako totalitarnu u suradnji sa Sovjetskim Savezom. Vjerujem da nije ni potrebno ni pristojno brojiti i uspoređivati žrtve komunizma i nacizma na međunarodnoj razini. Koja je ustaška inačica komunističke sintagme ‘diktatura proletarijata’? Za one koji žele uspoređivati, meni na pamet pada samo ‘Ljutu travu na ljutu ranu’. Ima li razlike u zlogukosti tih krilatica? Ima li razlike u broju žrtava koje su proistekle iz njihovih poruka?
 
(Nastavak u sljedećem broju)
 

Prof. dr. sc. Matko Marušić, Hrvatski tjednik, https://narod.hr/hrvatska/prof-marusic-pisao-vijecu-za-suocavanje-s-posljedicama-vladavine-nedemokratskih-rezima-razlika-izmedu-komunizma-i-ustastva

Dodaj komentar

Sigurnosni kod
Osvježi

Anketa

Tko su nam od susjeda veći prijatelji?

Srijeda, 23/05/2018

Tko je Online?

Trenutačno aktivnih gostiju: 1219 gostiju i nema članova online

 

AIPK Trgovine d.o.o.

 

Registar Branitelja

 

Udruga Zavjet

 

 

Grawe osiguranje

 

 

 

Veliko srce malom srcu

 

Facebook

 

 

Optika Kraljević