Get Adobe Flash player

Evolucija dosadašnjih spoznaja i kontroverzi

 
 
Kao što je već spomenuto historiografske kontroverze oko odgovornosti Kraljevine Srbije za Sarajevski atentat i kasniji razvoj događaja koji je doveo do izbijanja Prvog svjetskog rata, nisu nikakva novost. Tako je još 1926. R. W. Seaton-Watson u svojoj knjizi o Sarajevskom atentatu i uzrocima Prvog svjetskog rata sasvim odbacio bilo kakvu odgovornost službenog Beograda, ističući da nakon Balkanskih ratova i tek okončane unutrašnje krize, Srbiji u lipnju i srpnju 1914. "komplikacije spolja nisu bile nipošto dobrodošle". Otud i njegova tvrdnja da je"sasvim… neverovatno, upravo groteskno, da bi vlada izabrala baš početak…izborne borbe kao čas zgodan da učestvuje u zaveri koja ide za ubijstvom na tuđem tlu, te koja bi lako mogla da dovede do rata."[1]
https://timedotcom.files.wordpress.com/2014/07/140724-archduke-franz-ferdinand-sophie-1914.jpg?quality=85&w=838
Nasuprot njemu, američki povjesničar Sidney Bradshaw Fay je u svojoj klasičnoj studiji o uzrocima Prvog svjetskog rata istakao da su planovi za Sarajevski atentat dugo prije samog čina u Beogradu bili javna tajna zbog čega je, smatra Fay, beogradska vlada "trebala smjesta obavijestiti austrougarske vlasti", a ne nastojati "prikriti svaki trag…u nadi da austrougarska vlada neće biti ustrajna u otkrivanju njihove umiješanosti".[2]
 
Drugi američki povjesničar, Bernadotte E. Schmitt je 1930. u svojoj detaljnoj monografiji o uzrocima Prvog svjetskog rata ističe da je "poteškoće u kojima se našao Pašić, lako… razumjeti, ali ako je imao spoznaja o zavjeri, pametnije bi postupio da je informacije prenio austrougarskoj vladi na nedvosmislen način". Pašićevo uskraćivanje informacija autor smatra "zanemarivanjem dužnosti" koje se "teško može opravdati".[3]
 
Isto misli i Joachim Remak po kojem je Kraljevina Srbija imala "ogroman dio odgovornosti u izbijanju Prvog svjetskog rata", jer "vlada u Beogradu nije poduzela nikakve mjere da spriječi atentat o kojem je imala prethodna saznanja". Sam atentat, smatra Remak, isplanirala je "Crna ruka" odnosno njen vođa Dragutin Dimitrijević- Apis, koji je, kao i Nikola Pašić, bio nadahnut velikosrpski idealima.[4]
 
Nasuprot svemu ovome Vladimir Dedijer, u svojoj dvotomnoj monografiji o Sarajevskom atentatu, tvrdi da je Nikola Pašić, čim je početkom lipnja 1914. dobio informacije o tome da se priprema atentat na Franju Fredinanda u Sarajevu, naredio srbijanskim civilnim vlastima da provedu istragu, te je preko vojnih vlasti zatražio istragu o djelatnosti šefa srpske vojno-obavještajne službe i vladi u Beču uputio neizravno, i zbog toga kasnije osporavano, upozorenje. Prema Dedijeru, "tvrditi da je sarajevski atentat bio ili osnovni ili neposredni uzrok rata 1914.- 1918., predstavljalo bi pretjerivanje. Pod drugim, normalnijim, međunarodnim okolnostima taj događaj ne bi mogao da izazove tako značajne posledice".[5]
 
S tim u vezi poznati beogradski povjesničar Andrej Mitrović smatra da je vladi u Beču, zbog snažne potpore Njemačke, najvažnije bilo Sarajevski atentat iskoristiti kako bi se mogao "konstruisati rat sa Srbijom". Mitrović ističe da nisu pronađeni podaci koji bi nedvojbeno upućivali na krivnju službenih vlasti u Beogradu jer je, prema njegovu mišljenju, atentat "organizovala i izvela grupa nacionalnih revolucionara vođena svojim ubeđenjima"kojima su pomogli neki pripadnici "Narodne odbrane" iz Srbije.[6]
Nasuprot Dedijeru i Mitroviću, američka povjesničarka Barbara Jelavich smatra da je u predvečerje Sarajevskog atentata, a nakon dvaju uspješnih Balkanskih ratova, beogradska politika dugoročno bila usmjerena prema stvaranju Velike Srbije i da je "na proljeće i ljeto 1914. … bila suočena sa unutrašnjom krizom čija je najvažnija sastavnica bila pitanje sposobnosti vlade da nadzire vojsku", a posebno "Crnu ruku" koju je predvodio šef obavještajnog odjela glavnog stožera srbijanske vojske, Dragutin Dimitrijević- Apis. Jelavich smatra da je vlada u Beogradu prije atentata na "neizravan način" upozorila bečku vladu, ali da nakon atentata nije "provela otvorenu i službenu istragu".[7]
 
Slično kao i Jelavich, David MacKenzie u svojoj klasičnoj biografiji Dragutina Dimitrijevića-Apisa ističe da je predsjednik vlade Kraljevine Srbije Nikola Pašić, već početkom 1914. bio svjestan da "veze pukovnika Apisa s revolucionarnim bosanskim učenicima mogu ugroziti Srbiju", odnosno da mogu dovesti do rata s Austro-Ugarskom.[8]
 
Na tom tragu Jack S. Levy smatra da je Srbija 1914. bila sklona očuvanju mira i da je bila spremna na ustupke Austro-Ugarskoj, ali samo do određene granice. U slučaju da ta granica bude pređena "Srbija je davala prednost kontinentalnom ratu"u kojem je očekivala potporu Rusije, zbog čega Levy smatra da je u historiografiji uloga Kraljevine Srbije "u širenju rata zanemarena". U tom smislu i David Stevenson smatra da je "istraga kroz zamršenu povijest atentata potvrdila da srbijanske vlasti moraju snositi dosta krivice" jer su atentatorima "srbijanski dužnosnici i vojni časnici dali bombe i revolvere u Beogradu i pomogli im da prijeđu granicu".[9]
 
Slično Stevensonu i Samuel R. Williamson smatra da vlada Kraljevine Srbije nije bila spremna surađivati s austrougarskim vlastima oko istrage poslije sarajevskog atentata, iako je taj atentat režirala "Crna ruka", odnosno "skupina utjecajnih srbijanskih vojnih i političkih ličnosti, zakletih pristalica nasilnog rješavanja južnoslavenskog problema".[10] U najnovije vrijeme, odnosni u XXI. stoljeću, mnogi su autori detaljnije sagledali situaciju iza kulisa službenog Beograda. Tako Hew Strachan 2001. u prvom dijelu svoje voluminozne povijesti Prvog svjetskog rata smatra da se predsjednik srbijanske vlade Nikola Pašić, zbog vlastite političke slabosti, ustručavao vladi u Beču pružiti potpune informacije o pozadini sarajevskog atentata u koji su umiješani i državljani Srbije zbog čega "umiješanost vlade Srbije ostaje sporna i prijeporna točka".[11]
 
Slično Strachanu, Richard C. Hall, koji inače negira odgovornost Srbije, smatra da su Nikola Pašić i neki članovi njegove vlade od početka lipnja 1914. bili svjesni da "Crna ruka" priprema atentat u Sarajevu, ali da je istraga pokrenuta u Beogradu ostala bez rezultata zbog otpora vojske, ali i zbog Pašićeva straha da ne razotkrije beogradsku obavještajnu mrežu u Bosni i Hercegovini.[12]
 
Nasuprot njima David Fromkin ističe da je Kraljevina Srbija ne samo skrivala nego i poticala terorističku djelatnost protiv Austro-Ugarske. Zbog toga on austrougarski ultimatum od 23. srpnja 1914. smatra opravdanim. Fromkin uz to, povlačeći analogiju s onodobnim sukobom SAD i Mexica, ističe: "ako je vlada nemoćna provesti zakon unutar svoga teritorija, ako ne može spriječiti upotrebu svog teritorija za nanošenje štete drugoj zemlji, onda ona gubi pravo da se njena suverenost poštuje".[13] Frank C. Zagare smatra da je Sarajevski atentat bio teroristički čin koji je, "iako nije bio sponzoriran od strane državnih vlasti, ipak … bio potaknut od strane pojedinaca u obavještajnoj zajednici" Kraljevine Srbije.[14]
 
Sean McMeekin smatra da danas postoji "temeljna suglasnost da je Srbija umiješana u sarajevski atentat" jer, usprkos brojnim nepoznanicama oko toga što su političke vođe u Beogradu zaista znale o planovima organizacije "Ujedinjenje i smrt", "u tadašnjem malom Beogradu…zavjera nije mogla biti tajna".[15] Cristopher Clarkističe da je danas mnogo jasniji "balkanski kontekst početka rata" i da je "Srbija je jedna od slijepih točaka" u historiografskim raspravama zbog čega "stavljanje Sarajeva i Balkana nazad, u središte priče, ne znači demoniziranje Srba ili njihovih državnika, niti nas oslobađa od obveze da razumijemo vanjske i unutrašnje sile koje su djelovale na one srbijanske političare, časnike i aktiviste čije je ponašanje i odluke koje su donijeli, doprinijelo određivanju posljedica pucnjeva u Sarajevu".[16]
 
Slično Clarku, Margareth MacMillan smatra da "Srbija nije bila u stanju, i u najvećoj mjeri nije bila ni voljna, obuzdati različite nacionalističke organizacije koje su agitirale među južnim Slavenima u Austro-Ugarskoj", i koje su novac i oružje dobivale od srpske vojske. Među njima njima ona ističe "Mladu Bosn", čiji su članovi bili Gavrilo Princip i njegovi suradnici u Sarajevskom atentatu.[17] Sličan stav donosi i Olga Popović-Obradović u svojoj detaljnoj analizi političkog sustava Kraljevine Srbije početkom XX. stoljeća. "Crnu ruku", ali i beogradski vojni vrh općenito, ona smatra "izvan-ustavnim činiocima" koje Nikola Pašić, iako je u zakulisnoj borbi za vlast pobijedio, nije smogao snage u cijelosti nadzirati.[18]
 
Nasuprot svemu ovome, Dušan T. Bataković smatra da je austrougarska aneksija Bosne i Hercegovine 1908., a ne držanje Srbije u lipnju i srpnju 1914., pravi povod za izbijanje Prvog svjetskog rata. Ovo tim više što je, prema Batakoviću, beogradska vlada u slučaju Sarajevskog atentata napravila sve što je mogla da ga spriječi i da se izbjegne širi sukob.[19] Slično Batakoviću, Mile Bjelajac smatra da vlada Kraljevine Srbije 1914. nije bila upoznata s planovima "Crne ruke", te da umiješanost te organizacije u Sarajevski atentat, zbog nedostatka izvornih dokumenata, nije nepobitno dokazana.[20]
 
Nasuprot njima, austrijski povjesničar Manfried Rauchensteiner smatra da oni koji su u Srbiji bili na vlasti 1914. "nisu bili voljni priznati da je, doslovno pred očima vlade, stvorena mreža koja je promicala jasan cilj uništenja Austro-Ugarske", čak ni onda kad je bilo jasno da su pojedinci iz te mreže organizirali i izvršili sarajevski atentat.[21] Ipak, prema mišljenju Gordona Martela, "može se pokazati nemogućim dokazati umiješanost srbijanskih vlasti" u zavjeru za izvršenje sarajevskog atentata iako je ta "zavjera bila dobro organizirana i iako se njeni tragovi mogu pratiti do Beograda" gdje je cilj tamošnje vlade nesumnjivo bio"sve južne Slavene ujediniti pod svojim zastavom".[22]
 
Bilješke:
 
[1] Robert W. SEATON-WATSON, Sarajevo. Studija o uzrocima svetskog rata, Zagreb 1926., 87, 88.
[2] S. B. FAY, The Origins of the World War, volume II, 57, 63.
[3] Bernadotte E. SCHMITT, The Coming of the War 1914, volume I, New York, London, 1930., 246.
[4] Joachim REMAK, The Third Balkan War. Origins reconsidered, The Journal of Modern History svezak 43, br. 3, 1971, 364.; ISTI, Sarajevo. Story of Political Mureder, New York 1959., 71 - 77
[5] Vladimir DEDIJER, Sarajevo 1914, knjiga II., Beograd, 1978., 106-118, 278.
[6] Andrej MITROVIĆ, Prodor na Balkan. Srbija u planovima Austro-Ugarske i Njemačke 1908.-1918., Beograd, 1981., 21, 31.
[7] Barbara JELAVICH, History of the Balkans. Twentieth Century, volume II., Cambridge, New York, 1983., 109-112.
[8] David MacKENZIE, Apis: Congenial Cinspirator, New York, 1989., 124.
[9] Jack. S. LEVY, Preferences, Constraints,and Choices in July 1914, International Secirity svezak 15, br. 3. 1990-91., 156, 157.; David STEVENSON, The Outbreak of the First World War, New York, 1997., 3.
[10] S. R. WILLIAMSON Jr., The Origins of World War I, 795, 804, 812.
[11] Hew STRACHAN, The First World War, volume I, New York 2001., 66, 67, 68.
[12] Skidajući izravnu odgovornost sa leđa Kraljevine Srbije Hall ističe kako sarajevski atentat nije potakao rat nego je to učinila upotreba ovog događaja od strane Austro-Ugarske, pri čemu Hall ključnim događajem smatra austrougarski ultimatum Srbiji od 23. srpnja 1914. Richard C. HALL, Serbia, The Origins of World War I, ur. Richard F. HAMILTON, Holger. H. HELWIG, Cambridge, New York, 2003, 107 - 111
[13] David FROMKIN, Europe's Last Summer. Who started Great War in 1914., 2004. New York, 265.
[14] Frank. C. ZAGARE, The Games of July, Michigan, 2011., 189.
[15] McMeekin smatra "da su visoki srbijanski dužnosnici bili umiješani u zločin"koji Nikola Pašić nije ni pokušao spriječiti niti je, kasnije, proveo pravu istragu o okolnostima u kojima se atentat dogodio. Ipak, smatra McMeekin, "Gavrilo Princip i njegovi suzavjerenici snose najveću odgovornost za izazovanje srpanjske krize činom ubojstva nadvojvode Franje Ferdinanda",s tim da "ni Princip ni Crna ruka nisu namjeravali izazvati svjetski rat". Sean McMEEKIN, The Russian Origins of the First World War, Cambridge, London, 2011., 42 - 47.; ISTI, July 1914. Countodown to war, 343.
[16] "Ubojstvo u Sarajevu do sada se tretiralo samo kao pretekst, koji je imao ograničeni utjecaj na izbijanje rata"ističeClark te smatrada danas, u promijenjenim okolnostima na početku 21. stoljeća, neke stvari vidimo jasnije nego naši pretci prije stotinu godina, posebno zbog toga što je, kako kaže, "od Srebrenice i opsade Sarajeva teško misliti o Srbiji kao o žrtvi politike velikih sila i može je se gledati kao silu koja ima vlastite ciljeve i snagu". C. CLARK, The Sleepwalkers…, XXVI.- XXVIII.
[17] Margareth MACMILLAN, War that ended the peace, London, 2013., 465, 514.
[18]Olga POPOVIĆ-OBRADOVIĆ, The Parliamentary system in Serbia 1903. - 1914., Beograd, 2013., 586- 588.
[19] Dušan T. BATAKOVIĆ, The Salonica trial 1917. Black Hand vs Democrarcy, The Salonica Theatre of operation and the outcome of Great War, Institute for Balkan studies svezak 277., 2005., 281.; ISTI Storm over Serbia. The Rivalry between Civil and Military authorities (1911.- 1914.), Balcanica, svezak 44, 2013., 350.
[20] Bjelajac ističe da "istoričari ne oskudevaju u teorijama" koje su, smatra, rezultat propagandnih potreba Njemačke, Austro-Ugarske ali i osobnih animoziteta koje pojedini autori osjećaju prema Srbiji. Bjelajac ide toliko daleko da u svemu vidi utjecaj "srbofobije".M. BJELAJAC, Novi (stari) zapleti oko uzroka Prvog svetskog rata,19 - 26, 39.
[21] M. RAUCHENSTEINER, The First World War and the end of the Habsburg Monarchy, 102.
[22] Gordon MARTEL, The Month that changed the World, Oxford, 2014.,97.
 
(Nastavak slijedi)
 

Dr. sc. Tihomir Rajčić, povjesničar i novinar iz Splita. Uz povijest dr. Rajčić se bavi vanjskom i unutarnjom politikom te problematikom reforme školstva. Ovaj tekst je objavljen u prestižnom hrvatskom časopisu Radovi Zavoda za povijesne znanosti HAZU-a u Zadru

Dodaj komentar

Sigurnosni kod
Osvježi

Anketa

Tko će postati prvak svijeta u nogometu?

Utorak, 19/06/2018

Tko je Online?

Trenutačno aktivnih gostiju: 982 gostiju i nema članova online

 

AIPK Trgovine d.o.o.

 

Registar Branitelja

 

Udruga Zavjet

 

 

Grawe osiguranje

 

 

 

Veliko srce malom srcu

 

Facebook

 

 

Optika Kraljević