Motivi za atentat

 
 
U tom je smislu karakteristično suvremeno svjedočanstvo povjesničara, novinara i pravnika, Slobodana Jovanovića koji je Apisa i članove "Crne ruke" smatrao nesebičnim patriotima, ali i opasnim fanaticima kojima je "patriotsko oduševljenje ugušilo svaku kritičnost", pa su "kao mesečari postali neosetljivi za teškoće i opasnosti. Tražili su akciju što pre i po svaku cenu".[1]
http://jasnajojic.com/wp-content/uploads/2011/06/slobodan-jovanovic1.jpg
Slobodan Jovanović Apis
 
Ovo svjedočanstvo na vrlo slikovit način dočaravaju ratoborno i vrlo iracionalno ozračje kako unutar "Crne ruke" i unutar beogradske obavještajne mreže u Bosni i Hecegovini, ali i unutar beogradske političke elite, pri čemu je posebno važan utjecaj nedorečenih i kontroverznih reformskih planova austrougarskog prijestolonasljednika Franje Ferdinada.
 
Vladimir Dedijer smatra da je zamisao Franje Ferdinanda o uspostavi trijalizma, odnosno stvaranja posebne južnoslavenske jedinice unutar Austro-Ugarske, sa središtem u Zagrebu, bila politička smicalica kojom je prijestolonasljednik htio pridobiti Hrvate i tako slomiti Mađare, zaobići dualistički okvir i obnoviti neku vrstu bečkog centralizma. Dedijer, isto kao i Seaton-Watson prije njega, uočava da su ove zamisli u Beogradu izgledale opasno jer se vjerovalo da će stvaranje trijalizma onemogućiti da Srbija preuzme ulogu Pijemonta južnih Slavena.[2] U tom je smislu karakteristično zapažanje Geoffreya Wawaroa koji smatra da je Franjo Ferdinand iz srpske perspektive izgledao kao "zagovornik Velike Hrvatske, rimokatoličke super-države koja je trebala obuhvaćati Hrvatsku, Dalmaciju, Bosnu i Hercegovinu, Sloveniju …čime je zagazio u pokrajine koje su Srbi smatrali svojima".[3]
 
Robin Okey smatra da je "autoritarni nadvojvoda Franjo Ferdinad gajio dalekosežne planove da dvojbenim ustavnim manevrima presječe gordijevski čvor mađarskog… nacionalizma" pri čemu je austrougarska uprava u Bosni i Hercegovini, zbog širenja ideje da Srbija treba biti Pijemont južnih Slavena, gajila izraženo nepovjerenje prema Srbima.[4] Iako Franjo Ferdinand nije bio ratoboran kako se to moglo zaključiti iz njegova strogog vojničkog držanja, iz perspektive Beograda njegove su zamisli izgledale opasno jer su stajale na putu ostvarenja ideje Velike Srbije na osnovu "Načertanija" Ilije Garašanina, što je bio zajednički strateški cilj Apisa i Pašića, posebno nakon Balkanskih ratova, kada je ta ideja izgledala na dohvat ruke.[5]
 
Usporedo s time na Apisovo razmišljanje i djelovanje vjerojatno je utjecala i činjenica da je "Crna ruka", prema riječima Dušana T. Batakovića, bila "kolateralna žrtva Balkanskih ratova" u kojima su poginuli utjecajni članovi vodstva organizacije, ideolog i glavni utemeljitelj Ljuba Jovanović-Čupa, prdsjednik Ilija Radivojević, bojnik Milan Vasić, koji je ujedno bio tajnik "Narodne obrane" i mnogi drugi. Istovremeno, izvjestan broj članova je bio uvjeren da nema potrebe za daljnjim djelovanjem jer je njihova misija "osvetnika Kosova" bila ispunjena. "Crna ruka" je zato, smatra Bataković, "prestala djelovati kao jedinstvena i djelatna organizacija".[6]
 
U ovakvim je okolnostima Apis, uživajući zaštitu šefa glavnog stožera srpske vojske feldmaršala Radomira Putnika, koji ga je smatrao iskrenim domoljubom i vrhunskim protu-obavještajnim časnikom, s malom skupinom od nekih 20 do 25 suradnika, provodio vlastitu politiku, neovisnu od službene politike vlade u Beogradu. Zato je, doznavši za dolazak prestolonasljednika Franje Ferdinanda i za vojne manevre u okolici Sarajeva, zaključio kako je čitava stvar završna priprema za austrougarsku invaziju Srbije, odnosno da je rat neizbježan.[7] U tom smislu ironično zvuči zapažanje Margaret MacMillan i Mannfrieda Rauchensteinera, da je Franjo Ferdinad djelovao kao kočničar ratobornog šefa austrougarskog glavnog stožera Conrada von Hötzendorfa, jer je smatrao da eventualna vojna akcija protiv Srbije donosi rizik rata sa Rusijom.[8]
 
Ipak, u najnovije vrijeme Mile Bjelajac je istakao kako je Apisov strah imao realno pokriće jer su austrougarski ratni planovi napad na Srbiju predviđali u trenutku kad ona bude najslabija. S obzirom da je 1914., nakon Balkanskih ratova, Srbija bila bila vojno i financijski iscpljena i zauzeta gušenjem pobuna u južnim pokrajinama, Apis je vjerovao da su manevri austrougarske vojske, zakazani za lipanj 1914. u okolici Sarajeva, pokazatelj namjere Austro-Ugarske da iskoristi takvu situaciju, odnosno da su manevri "pretekst za upad Austrije u Srbiju, na čelu sa glavnokomandujućim Francom Ferdinandom".[9]
 
O tadašnjem napetom ozračju u vrhovima vlasti Kraljevine Srbije svjedoči i podatak da je tijekom Prvog svjetskog rata Pašić "u trenutku iskrenosti…jednom talijanskom prijatelju priznao da je samo jednom strepio za budućnost svoje zemlje, kad je saznao za plan Franje Ferdinanda za preuređenje Austro-Ugarske monarhije"[10] što znači da je u proljeće i ljeto 1914. čak i pragmatični Nikola Pašić imao motiv prešutno odobravati planove Apisa i njegovih suradnika.
 
Bilješke:
 
[1] Dušan T. BATAKOVIĆ, Slobodan Jovanović i Crna ruka, Slobodan Jovanović. Ličnost i delo., Naučni skupovi SANU knj. XC., Odeljenje društvenih nauka knj. 21, SANU, Beograd, 229, 230.
[2] V. DEDIJER, Sarajevo 1914., knj. I., 160-172, 196.; R. W. SEATON-WATSON, Sarajevo, 53 -57.
[3] Geoffrey WAWARO, A Mad Catastrphe, New York 2014, 115.
[4] R. OKEY, Taming Balkan nationalism, 248.
[5] R. C. HALL, Serbia, 93, 94.; D. MACKENZIE, Apis: The Congenial Conspirator, 69, 70.; M. MACMILAN, The War that Ended Peace, 402, 403.
[6] D. T. BATAKOVIĆ, "Storm over Serbia", 332. Tezu o nefunkcionalnosti "Crne ruke" nakon Balkanskih ratova na zanimljiv način je obrazložio još Čedomir A. Popović, član te organizacije i srbijanski pogranični časnik u Šapcu. Prema njegovu mišljenju "Crna ruka", osnovana 1911., se nije do izbijanja Balkanskih ratova slijedeće godine, uspjela u cijelosti organizirati. Tijekom Balkanskih ratova, 1912. i 1913., zbog velikih žrtava su popucale organizacijske veze vodstva sa članstvom što znači da je u stvarnosti funkcioniralo samo vodstvo organizacije, tj. gore spomenuta šačica oficira okupljenih oko Apisa. Čedomir A. POPOVIĆ, Sarajevski atentati organizacija Ujedinjenje ili smrt, Nova Evropa, knj. XXV., sv. 7, 1932., 399, 400.
[7] D. T. BATAKOVIĆ, "Storm over Serbia", 332, 347.; D. MACKENZIE, Apis. Congenial Conspirator, 102, 124-128.
[8] M. MACMILAN, The War that ended Peace, 402, 403.; M. RAUCENSTEINER, The First World War and end of the Habsburg Monarchy, 79, 80.
[9] M. BJELAJAC, Novi (stari) zapleti, 24, 26.; Č. A. POPOVIĆ, Sarajevski atentati organizacija Ujedinjenje ili smrt, Nova Evropa,knj. XXV., sv. 7, 1932., 406 - 408.
[10]J. REMAK, Sarajevo, 56, 57.
 
(Nastavak slijedi)
 

Dr. sc. Tihomir Rajčić, povjesničar i novinar iz Splita. Uz povijest dr. Rajčić se bavi vanjskom i unutarnjom politikom te problematikom reforme školstva. Ovaj tekst je objavljen u prestižnom hrvatskom časopisu Radovi Zavoda za povijesne znanosti HAZU-a u Zadru