Kraljevina Srbija i sarajevski atentat

 
 
Da je tome zaista tako svjedoči činjenica da je Gavrilo Princip na suđenju u Sarajevu u listopadu 1914. izjavio kako je jedan od njegovih suatentatora "Čabrinović … rekao, da je njemu Tankosić kazao da taj kanal vodi direktno od Beograda do Sarajeva. Znamo mi što se pod tim razumije: da su imali povjerenike".[1] Ovim je riječima Princip slikovito ilustrirao nikad do kraja razjašnjenu ulogu službenih vlasti Kraljevine Srbije u Sarajevskom atentatu. Naime, toliko puta spominjana činjenica da su trojica mladih atentatora u Beogradu od povjerenika "Crne ruke" Milana Ciganovića, dobili oružje, bombe i ali izvjesnu svotu novca, samo je vrh ledenog brijega ovog problema, jer je od Ciganovića linija zapovijedanja i odgovornosti vodila u dva smjera, prema "Crnoj ruci" i Apisu, ali i prema Pašiću.
https://static.klix.ba/media/images/vijesti/140509010.2_xl.jpg?v=1
Milan Ciganović je s jedne strane bio posrednik između budućih sarajevskih atentatora i Vojina Tankosića, koji je za njih bio gotovo mitska figura jer je oličavao srbijanski vojno-zavjerenički milje povezan sa četnicima, među kojima je bilo dosta dragovoljaca iz Bosne i Hercegovine. Jedan od takvih bio je i sam Ciganović koji je nakon četničke karijere dobio namještenje na srbijanskim državnim željeznicama, ali se i uključio u zavjereničku djelatnost u "Crnoj ruci". Ciganović je Principa i njegove prijatelje uključio u dobro uhodanu zavjereničku mrežu nakon čega su oni počeli tražiti oružje za ostvarenje svog nauma. S tom namjerom jedan od budućih atentatora, Trifko Grabež, je došao pred Tankosića.[2]
 
Gavril Princip je na sarajevskom procesu u listopadu 1914. taj susret opisao ovako: "Tankosić je pozvao jednog od nas k sebi, a mi smo odlučili da podje Grabež. Grabež mi je kazao da je Tankosić načinio na njega dobar utisak…"
"U koju je svrhu pozvao Tankosić jednog od vas", upitao je Principa sudac.
     "Da vidi da li smo sposobni da izvedemo atentat", odgovorio je Princip.[3]
Zavjereničko ozračje unutar "Crne ruke" i njen odnos prema sarajevskom atentatu ilustriraju i riječi koje je Tankosić uputio Đuri Šarcu, drugom posredniku sa bosanskim atentatorima, predajući mu oružje za Principa, Čabrinovića i Grabeža:
 
"Za slične svrhe ja sam dao do danas mnogo oružja, pa ne samo da nije ništa učinjeno, nego se nije ni pucanj čuo. Kad ti tvrdiš da je stvar na sigurnom putu, tada ne samo da ću ti dati oružje, već i samoga sebe".[4] U isto vrijeme, Milan Ciganović je vrlo vjerojatno bio i agent predsjednika vlade Nikole Pašića, što znači što znači da je Pašić barem nekoliko mjeseci prije sarajevskog atentata moguće imao informacije iz prve ruke, što bi značilo da je, barem prešutno, odobravao zavjereničke planove bosanskih mladića, odnosno Apisa i "Crne ruke".[5]
 
Zato je Ciganović koji se, uz Tankosića, izričito spominje sarajevskoj policijskoj istrazi u ljeto 1914. i u austrougarskom ultimatumu Srbiji od 23. srpnja 1914., bio izuzet iz ograničenog broja uhićenja koja su, po Pašićevom nalog bila izvedena nakon Sarajevskog atentata. Čak što više, Ciganović je vrlo brzo sklonjen iz Beograda, za razliku od Tankosića koji je bio uhićen i izložen policijskoj torturi. Razlog za Ciganovićevo sklanjanje vjerojatno je bila činjenica da je on bio rodom iz Bosne i Hercegovine, te da je Austro-Ugarska mogla tražiti njegovo izručenje i tako doznati da su Pašić i njegovi ministri bili upućeni u pozadinu Sarajevskog atentata, ali i dobiti uvid u beogradsku obavještajnu mrežu u Bosni i Hercegovini.[6]
 
Uz sve ovo, sumnju da je Ciganović zaista bio Pašićev agent potkrepljuje njegovo držanje na Solunskom procesu 1917. kada je svjedočio protiv Apisa i "Crne ruke". O tome, posredno svjedoče i sjećanja srbijanskog ministra obrane iz 1914., Dušana Stefanovića da je Pašić o pripremama za sarajevski atentat doznao po "izvjesnim privatnim dostavama", vjerojatni upravo od Ciganovića.[7]
 
U prilog činjenici da su Pašić i njegovi suradnici imali informacije iz prve ruke govori i Vladimir Dedijer koji bilježi da je Pašićev najbliži suradnik Stojan Protić obavijest o kretanju sarajevskih atentatora najvjerojatnije dobio preko mreže "Narodne obrane" čiji je povjerenik Jakov Miović, srpski seljak koji je živio sa bosanske strane Drine i koji je radio za srbijansku vojno-obavještajnu službu, dakle za Apisa, odmah nakon prelaska sarajevskih atentatora o svemu izvijestio povjerenika "Narodne odbrane" u Šapcu Božu Milanovića, koji je obavijest proslijedio svom nadređenom, šefu "Narodne odbrane" Božidaru Jankoviću u Beogradu, koji je o svemu izvjestio Protića.[8] Stoga ne čudi da je Protić, u dopisu nastalom uoči Sarajevskog atentata, izrazio bojazan da će austrougarske vlasti razotkriti djelatnost beogradske obavještajne mreže jer je prebacivanje atentatora preko Drine obavljeno "nesmotreno, sa više lica, javno usred dana, bez ranijeg sporazuma i znanja policijskih vlasti".[9]
 
Iako Dedijer ove Protićeve riječi tumači kao dokaz da su beogradske vlasti bile neugodno iznenađena razvojem događaja, odnosno da nisu bile upoznate sa čitavim pothvatom, u njima je moguće isčitati i postojanje prešutnog, iako možda nevoljkog, sporazuma vlade i Apisa. U tom smislu Protićeve riječi valja vidjeti kao odjek ozračja u vodstvu vladajuće Radikalne stranke, koje se nadalo da će se Apis i "Crna ruka" zadovoljiti utjecajem u vojsci i da se neće miješati u vanjsku politiku.[10] Ovdje je svakako važno spomenuti da je, prema spoznajama koje u najnovije vrijeme donosi povjesničar Vladimir Ilić, Nikola Pašić kada je u razdoblju od 1905. do 1912. u više navrata bio ministar vanjskih poslova Srbije, sudjelovao u krijumčarenju oružja za četnike koji su djelovali u Makedoniji [11], zbog čega je za očekivati da je i kasnije bio dobro upućen u tajne akcije koje su organizirane u Beogradu, pa tako i u djelatnost "Crne ruke".
 
S tim u vezi, Andrej Mitrović, koji inače u potpunosti odbacuje bilo kakvu odgovornost Kraljevine Srbije za Sarajevski atentat, na osnovu uvida u objavljenu beogradsku arhivsku građu ističe kako se u vladinim krugovima već krajem svibnja i početkom lipnja 1914. znalo kada su atentatori, skupa s oružjem, prešli Drinu i stigli u Bosnu.[12] Ako su Pašić i njegovi suradnici za pripreme za Sarajevski atentat zaista doznali tek krajem svibnja ili početkom lipnja 1914., onda je pogled na ulogu beogradskih vlasti nešto složeniji. Naime, ova saznanja su Pašića stavila u težak položaj u kojem je svaki potez koji bi povukao sa sobom nosio veliki politički rizik.
 
Da je zaista pokuša zaustaviti zavjerenike mogao je, u trenutku kada je gotovo na vršku mača sačuvao premijersku stolicu, a možda i živu glavu i kada se pripremao za nove izbore, očekivati novi udar "Crne ruke" što mu svakako nije bilo u interesu. Zamisao da se o čitavoj stvari izvijesti austrougarske vlasti za sobom je vukla mogućnost razotkrivanja beogradske obavještajne mreže u Bosni i Hercegovini u kojoj su usporedo djelovali "Crna ruka" i "Narodna obrana", i kojom je od 1913., kao šef vojno-obavještajne službe, upravljao Apis. Da stvar bude gora uspjeh atentata je otvarao mogućnost ratnog sukoba isrpljene Srbije s Austro-Ugarskom, što je Pašić htio spriječiti, ili barem odgoditi.[13]
 
U tom kontekstu valja promatrati vrlo neizravno upozorenje koje je srbijanski veleposlanik u Beču Jovan M. Jovanović 21. lipnja 1914. uputio austrougarskom ministru financija i upravitelju Bosne i Hercegovine Leonu Bilińskom. Jovanović je, naime, tada rekao da postoji opasnost da bi neki austrougarski vojnik srpskog podrijetla tijekom manevara u okolici Sarajeva mogao umjesto vježbovnim, zapucati bojevim metkom i ubiti prestolonasljednika Franju Ferdinanda.[14]  Dakle ni riječi o atentatorima koji su krenuli iz Beograda za koje su Pašić i njegova vlada saznali barem od početka lipnja niti o beogradskoj obavještajnoj mreži koja je atentat omogućila i koja je u Bosni i Hercegovini djelovala od 1909.
 
Bilješke:
 
[1] V. BOGIĆEVIĆ, Sarajevski atentat, 75.
[2] L. PFEFFER, Istraga o sarajevskom atentatu, 29.; V. DEDIJER, Sarajevo, I dio, 376, 377, 385.; David FROMKIN, Europe's last summer, 122, 123.
[3] V. BOGIĆEVIĆ, Sarajevski atentat, 59.
[4]M. BELIĆ, Komitski vojvoda Tankosić, 48.
[5] D. FROMKIN, Europe's Last Summer, 125.; C. CLARK, The Sleepwalkers, 56, 385. Zanimljivo je spomenuti da je još B. Fay, pozivajući se na jedan članak iz novina "La Federation Balkanique", Ciganovića nazvao "agentom provokatorom" beogradske vlade. B. E. Schmitt također smatra da je Ciganović nesumnjivo bio dvostruku agent, samo upitnim smatra trenutak kada je ovaj bosanski emigrant koji je isprva očito zdušno promisao ciljeve "Crne ruke" i sudjelovao u Balkanskim ratovima, preuzeo tu ulogu. Čitavu stvar, smatra Schmitt, usložnjavaju dvojbe oko Ciganovićevog stvarnog ideniteta, odnosno indicije da mu je pravo ime bilo Stevan Večerinac i da nije bio rodom iz Bosne i Hercegovine, nego iz Slavonije, točnije iz Vinkovaca. S. B. FAY, The Origins of the World War, vol II., 90, 146-148, 150-152, 156.; B. E. SCHMITT, The Coming of the War 1914, volume I, 196, 218, 219, 436, 464.
[6] S. B. FAY, The Origins of the World War vol. II., 90, 146, 147, 150 - 152, 156, 550.; B. E. SCHMITT, The Coming of the War 1914, volume I., 196, 218, 220, 235, 463.; C. CLARK, The Sleepwalkers, 56, 385, 390, 455, 465, 467.
[7] D. MACKENZIE, Apis. The Congenial Conspirator, 188, 189.; R. M. DRAŠKOVIĆ, Pretorijanske težnje u Srbiji, 185, 186.; Đ. Đ. STANKOVIĆ, Nikola Pašić, saveznici i stvaranje Jugoslavije, 29.
[8] V. DEDIJER, Sarajevo 1914, dio II., 103, 106.
[9] Isto, 118.
[10] Isto, 92.; O. POPOVIĆ-OBRADOVIĆ, The Parliamentary system in Serbia 1903-1914, 602-608.
[11] Vladimir ILIĆ, Srpska četnička akcija1903-1912, Beograd 2006., 77.
[12] A. MITROVIĆ, Srbija u Prvom svetskom ratu, 37.
[13] R. C. HALL, Serbia, 107.; M. BJELAJAC, Novi (stari) zapleti, 22.; O. POPOVIĆ-OBRADOVIĆ, The Parliamentary system in Serbia, 463.; D. T, BATAKOVIĆ, Storm over Serbia, 338, 339, 345.
[14] V. DEDIJER, Sarajevo 1914., II., 123-130. Dušan Bataković ipak tvrdi da su Jovanoviću nedostajale pouzdane informacije o tome da su atentatori prešli Drinu pa je Bilińskom upozorenje prenio "na taktičan diplomatski način", ali da ovaj "izgleda nije razumio važnost prijateljskog upozorenja i nije ga proslijedio caru i vladi u Beču". D. T. BATAKOVIĆ, Storm over Serbia, 348.
 
(Nastavak slijedi)
 

Dr. sc. Tihomir Rajčić, povjesničar i novinar iz Splita. Uz povijest dr. Rajčić se bavi vanjskom i unutarnjom politikom te problematikom reforme školstva. Ovaj tekst je objavljen u prestižnom hrvatskom časopisu Radovi Zavoda za povijesne znanosti HAZU-a u Zadru