Get Adobe Flash player

Mađari nisu učinili ništa u modernizaciji

 
 
Obnoviti neku tvornicu moguće je iz vlastitog kapitala poduzeća obustavom isplaćivanja dividende, uzimanjem kredita, ili ulaganjem vlasnika, s tim što svaki vlasnik mora uložiti postotak koji je jednak postotku u vlasništvu. Također je moguće ulaganje dokapitalizacijom, ali tada postojeći vlasnici gube postotak vlasništva u korist kupaca dokapitalizacijskih dionica. Pošto država nije imala novca za obnovu postojala je mogućnost da se novoizdane dionice po IPO sustavu prodaju kupcima izdavanjem dokapitalizacijskih dionica. Da se išlo u dokapitalizaciju izdavanjem novih dionica u vrijednosti od 1,5 milijardi dolara koliko je trebalo za modernizaciju, novi vlasnik bi dobio oko 40 posto dionica, a tim novcem bi se obnovile rafinerije. Pri tome bi država od poreza i carina na opremu, te od poreza i doprinosa radnika koji bi radili na obnovi dobila barem 700 do 800 milijuna dolara, što je više nego su dobili prodajom 25 posto dionica. A rezultat bi bila modernizirana INA koja bi postala puno konkurentnija kompanija i koja bi sama mogla kupovati konkurente u Mađarskoj, BIH, Češkoj i Slovačkoj, te biti okosnica razvoja Hrvatske.
https://encrypted-tbn0.gstatic.com/images?q=tbn:ANd9GcRC3lWLne89zBaLT6uTXJ20MtnMbv5hK31DWwxf68ok6Vj6KIQ_
Stipe Mesić, čovjek koji je bio "involviran" u poslovanje INA-e
 
Mađari su kupovinom učinili sve kako bi smanjili troškove proizvodnje, ali nisu učinili ništa u modernizaciji. Otpustili su tisuće zaposlenika koji su godinama uredno dolazili na posao svaki puta kada se dijelila plaća, a između su rijetko viđani. Ukinuli su mnoge nepotrebne odjele, od kojih su neki bili stvarno nepotrebni, a neke zato što su ih imali u Mađarskoj. Mnoge vrhunske stručnjake za rafiniranje nafte su otpustili iz čega je moguće zaključiti kako nisu ni imali za cilj razvijati te poslove, ali mnoge "stručnjake" su otpustili i zato što su doista bili stručni samo na papiru. Dobavljače biraju uglavnom iz Mađarske, a modernizacija rafinerija ih ne zanima pošto hrvatsku naftu mogu prerađivati i u Mađarskim rafinerijama.

 

Dolaskom Sanadera interesi u INA-i se dijele tako da Dragičević i Mesić kontroliraju uvoz nafte, a Jozo Petrović i Sanader rafinerije i trgovinu. Interes MOL-a je bio što više svojih derivata prodati u Hrvatskoj, a za to je bilo važno ne vršiti nikakvu obnovu rafinerija, za što je sada trebalo oko 2 milijarde dolara. Kako bi Mađarima prikriveno prodao još dionica INA-e Sanader odlučuje dionice prodati građanima kako bi ih oni mogli prodati Mađarima i tako posredno steći većinski vlasnički paket. U studenom 2006. u javnoj ponudi više od 44.000 hrvatskih građana kupilo je dionice INA-e po cijeni od 1.690 kuna za dionicu, što je oko 50 posto viša cijena nego u prvoj fazi privatizacije, kada je MOL kupio 25 posto dionica Ine, iako je oprema u međuvremenu još više zastarjela. Država je u javnoj ponudi na domaćem i stranom tržištu prikupila ukupno oko 2,8 milijardi kuna. Dionice INA-e uvrštene su na Zagrebačku i Londonsku burzu, a novac u državnom proračunu, umjesto da se utroši na obnovu rafinerija.
Slijedeće 2007. godine u studenom provedena je dodatna prodaja dionica INA-e zaposlenicima u kojoj je oko 28.000 radnika kupilo otprilike 628.000 dionica, ili nešto manje od 7 posto ukupnog broja dionica INA-e. Prosječna cijena prodaje zaposlenicima INA-e bila je 1.366 kuna po dionici, jer su imali pravo na popust u odnosu na cijenu iz javne ponude od 1.690 kuna.
 
U situaciji sve veće gospodarske krize, u lipnju 2008. premijeri Hrvatske i Mađarske Ivo Sanader i Ferenc Gyurcsany razgovaraju o mogućnosti zamjene dionica INA-e i MOL-a. Vlada je čak dobila i pismo kojim austrijski OMV iskazuje interes za sudjelovanje u daljnjoj privatizaciji Ine. U listopadu 2008. u javnoj ponudi MOL je po cijeni od 2.800 kuna po dionici kupio 22,15 posto dionica od sitnih dioničara, pa je s prijašnjih 25 posto plus jednu dionicu stekao ukupno 47,15 posto Ininih dionica. Time je MOL postao najveći dioničar Ine, u kojoj Vlada sada ima 44,83 posto dionica. Kupovinom dionica MOL je stekao 49,08 % dionica INA-e, u što su Mađari uložili ukupno 9,5 milijardi kuna. U obnovu rafinerija i dalje ne ulažu ništa, te smatraju kako svatko treba uložiti sukladno svome udjelu, pola Hrvatska pola MOL, što je uobičajeno svuda u poslovnom svijetu.
U siječnju 2009. izmijenjen je Ugovor o međusobnim odnosima dioničara, prema kojemu je broj članova NO-a Ine povećan sa sedam na devet, pri čemu je MOL-u pripalo pet mjesta, Vladi tri i predstavnicima radnika jedno. Uz to predsjednika NO-a određuje Vlada, dok Uprava Ine ima šest članova, od kojih tri predstavljaju Vladu i tri MOL, a MOL predlaže predsjednika Uprave. Vlada i MOL su 30. siječnja 2009. potpisali i Glavni ugovor o plinskom poslovanju, kojim se razrađuje prodaja državi skladišta plina u Okolima, kao i odvajanje u zasebnu tvrtku i kasnije prodaju Vladi tvrtke za trgovanje plinom. Time je Hrvatska kupila plinskog gubitaša, i time povećala profitabilnost INA-e u korist MOL-a.
 
Počinju se javljati vijesti kako Rusi kupuju dionice MOL-a, čime bi se pod ruskom upravom ujedinile sve naftne kompanije na prostoru bivše Jugoslavije i Mađarske. To ne odgovara zapadnom naftnom lobiju koji se diže na noge i odlučuje spriječiti mogućnost da cjelokupni naftni biznis na Zapadnom Balkanu dođe u ruke Rusa. Time bi se na ovom području prerađivala i prodavala Ruska nafta, a ne ona iz zapadnih kompanija. Amerika i Njemačka odlučuju reagirati, te je u srpnju 2009. Sanader prisiljen dati ostavku, a na Mađare se vrši pritisak kako ne bi MOL prodali Rusima. U prosincu 2009. Vlada Jadranke Kosor i MOL sklopili su Prvi dodatak Glavnom ugovoru o plinskom poslovanju, kojim je obveza Vlade da kupi plinski biznis od INA odgođena do 1. prosinca 2010. godine. Ovime je ovaj za Hrvatsku nepovoljni ugovor za kratko odgođen, ali se više nije mogao poništiti.
 
Ohrabreni padom Sanadera istražitelji počinju istraživati i malo krupniji kriminal. Zbog predizbornih razloga, istragama protiv kriminala pridružuju se političari pa u svibnju 2010. na zahtjev zastupnika SDP-a Sabor osnova Istražno povjerenstvo za privatizaciju INA-e koje je trebalo utvrditi činjenice oko sklapanja dopunjenog ugovora između INA-e i MOL-a iz 2009. Nakon šest mjeseci rada Istražno povjerenstvo za privatizaciju INA-e završilo je istragu, ali bez ijedne usuglašene točke između vladajuće stranke i oporbe. Vlada je objavila Glavni ugovor o plinskom poslovanju, sklopljen u siječnju 2009., i Prvi dodatak Glavnom ugovoru o plinskom poslovanju, sklopljen u prosincu 2009. Tekstovi tih ugovora objavljeni su nakon što je Vlada skinula oznaku tajnosti s ta dva dokumenta.

 

U prosincu 2010. MOL je objavio javnu ponudu za otkup dionica od malih dioničara po cijeni od 2.800 kuna po dionici, što je cijena po kojoj je MOL kupovao Inine dionice u javnoj ponudi iz 2008. Ta je ponuda vrijedila za oko 8 posto dionica koje su imali institucionalni i privatni investitori. U toj ponudi MOL je stekao novih 0,10 posto od ukupnog broja Ininih dionica, pa mu je udjel porastao na 47,26 posto dionica Ine. Ovime je još jednom dokazana štetnost prodaje dionica zaposlenicima po povlaštenim uvjetima, pošto oni takve dionice kupuju isključivo zato da bi ih što prije prodali po većoj cijeni i tako zaradili. Prodaja dionica sitnim kupcim je pozitivna kada se prodaju preko burze bez ikakvih privilegija, pošto ih tada kupuju oni koji u tome vide dugoročno ulaganje koje nosi bolji prinos nego štednja u bankama.
 
(Svršetak u sljedećem broju)
 

Tihomir Čuljak, https://novenews.net/hr/drustvo/cija-je-ina-doista-bila-212?fbclid=IwAR1GqyYKRzEU0cZ9_HQfRbW1739ja18zIRU35BvViZkC9UF07p_UVoQ0Ksk

Anketa

Treba li zabraniti štrajk prosvjetara?

Petak, 22/11/2019

Tko je Online?

Trenutačno aktivnih gostiju: 1473 gostiju i nema članova online

 

AIPK Trgovine d.o.o.

 

Registar Branitelja

 

Udruga Zavjet

 

 

Grawe osiguranje

 

 

 

Veliko srce malom srcu

 

Facebook

 

 

Optika Kraljević