Mit o arapskom (islamskom) paljenju

 
 
Povijest je popločana legendama i basnama koje se odupiru prolasku vremena. Netko je rekao da povjesničari često, kako bi izbjegli nelagodnosti provjeravanja, prepisuju jedan od drugoga. Na takav način legende i dalje ostaju dio povijesti. Međutim nijedna od njih nije imala takve žilavost kao ona koja se odnosi na arapsko spaljivanje Aleksandrijske knjižnice. Ta je laž stoljećima neumorno ponavljana u svim jezicima. Čak se jedan pisac veličine Borgesa upleo u tu temu.
 
Ptolomej I.
 
Aleksandriju je osnovao u delti Nila Aleksandar Veliki 30. ožujka 331. godine pr. Krista. Ptolomej I. Soter, koji je bio jedan od najboljih Aleksandrovih generala, osnovao je u Egiptu dinastiju grčke krvi čiji je posljednji potomak bila čuvena Kleopatra.
https://www.wykop.pl/cdn/c3201142/comment_Xo9TAfjLBz4VO2eozQPmABXLz3bAtPHR.jpg
Prema zapisu grčkog biskupa Svetog Ireneja (oko 130. – oko 208.), Ptolomej I. je u Aleksandriji, u blizini luke, izgradio knjižnicu poznatu pod imenom Knjižnica-Majka, te je dao nalog za izgradnju svjetionika Faros, jednog od Sedam svjetskih čuda. Njegov sin, Ptolomej II. Filadelf , dovršio je projekte koje je započeo njegov otac, Faros i izgradio je Muzej, koji se smatra prvim sveučilištem u suvremenom smislu riječi. Osim toga, kupio je Aristotelove i Teofrastove knjižnice i skupio je oko 400.000 prijepisa i 90.000 originala, kako tvrdi bizantski filolog Ivan Ceces (1110.-1180.) temeljeći podatke na jednom pismu iz II. stoljeća prije Krista, koje je Aristeas pisao Filokratu.
 
U ono vrijeme knjige su se pisale na papirusu, trakama trske koja je rasla u nilskim močvarama. Kako izvješćuje Plinije Stariji (23.-79.) u svojem djelu  Historia natural, zbog  suparništva između Aleksandrijske knjižnice i knjižnice u Pergamu, Ptolomej Filadelf zabranio je izvoz papirusa; kao posljedica toga čina bilo je u Pergamu otkriće pergamenta koji se pripravljao od janjeće, magareće, ždrijeblje i junjeće kože. Što je pergament bio mekaniji i izglačaniji, to je bio cijenjeniji. Prednost pergamenta je bila u tomu što je bio trajniji i moglo se pisati na obje strane.
 
Ptolomej III. Evergetis ("Dobročinitelj") osnivač je knjižnice-kćeri u Serapeumu (hramu posvećenom Serapisu, božanstvu koje potječe spajanjem Ozirisa i Apisa, koje je izjednačeno s Dionizom), u Akropoli na brežuljcima Rhakotisa, u kojoj je, prema pisanju latinskog pisca Aulija Gelija (oko 123. – oko 165.), skupio oko 700.000 knjiga. Ova knjižnica-kći je na koncu I. stoljeća zamijenila Knjižnicu-majku nakon požara za vrijeme borbe između legija Julija Cezara i ptolomejskih snaga na čelu s generalom Aquilasom. Bitka se odvijala u aleksandrijskoj luci između kolovoza 48. i siječnja 47. prije Krista.
 
Kroz IV. stoljeće poslije Krista, nakon što je kršćanstvo proglašeno službenom religijom Rimskog carstva, sigurnost grčkih svetišta došla je u pitanje. Stari kršćani iz Tebe te novi preobraćenici, mrzjeli su Knjižnicu jer je u njihovim očima ona bila utvrda nevjere, posljednji ostatak poganskog znanja. U to vrijeme činilo im se nezamislivo da je tamo samo jedno stoljeće ranije filozof Plotin (205. – 270.), osnivač novoplatonizma, imao na stotine učenika.
 
Stanje je postalo praktički kritično za vrijeme vladanja cara Teodozija I.  (375. – 395.), koji nije prihvatio uzeti poganski naslov pontefix maximus, i koji je pokušao dokrajčiti krivovjerje i neznaboštvo. Po naredbi Teofila, monofizitskog biskupa iz Aleksandrije, koji je zatražio i ishodovao carsko dopuštenje, uništen je i opljačkan Serapeum, zajedno s dragocjenom knjižnicom. «Nakon proglasa cara Teodozija I. iz 391. godine, kojim je naredio zatvaranje neznabožačkih hramova, sudbina te veličanstvene Knjižnice-kćeri te je godine došla u ruke kršćana. To je datum uništenja i spaljivanja aleksandrijskog Serapeuma: pri tomu je plamen uništio posljednju čuvenu knjižnicu klasične  Starine. Prema jednom rukopisu iz V. stoljeća, aleksandrijski monofizitski patrijarh Teofil (385. – 412.), čuveni gorljivi zagovornik uništenja neznabožačkih hramova, odgovoran je za uništenje knjižnice u Serapeumu», piše Pablo de Jevenois u članku “Kraj velike aleksandrijske knjižnice. Nemoguća legenda», u časopisu Revista de Arqueología, Madrid, 2000, p. 37.
 
Glasovit vizigotski povjesničar i teolog, Paulo Orosio (umro 418. poslije Krista), učenik Svetog Augustina, u svojoj Povijesti protiv neznabožaca posvjedočio je da 415. godine Aleksandrijaska knjižnica više nije postojala.
 
Njezin nestanak značio je gubitak oko 80 % grčke znanosti i civilizacije, te gubitak važnog nasljedstva azijskih i afričkih kultura što se odrazilo u zastoju znastvenog napredka kroz više od četiri stotine godina, sve dok se – srećom – znastveni razvoj nije nastavio u punom sjaju za vrijeme islamskogZlatnog razdoblja (IX. – XII. stoljeće) djelovanjem i marom islamsko-arapskih učenjaka veličine Ar-Razija, Al-Battanija, Al-Farabija, Abu Sine (Avicena), Al-Birunija, Al-Hajthama, Ibn Ružda (Averos) i mnogih drugih.
 
(Nastavak slijedi)

 

Ricardo H. Shamsuddín Elía, arabist, Buenos Aires

(Sa španjolskoga preveo: Josip Nikšić)