Get Adobe Flash player

Abulfaragiusova verzija

 
 
Juhana Abu al-Farag ibn al-Ibri (1226.-1289.), latinizirano Abulfaragius Bar Hebraeus (Abulfarag, sin židova), bio je sin jednog židovskog liječnika, Aharona iz Malatije (danas Turska), koji je prešao na kršćanstvo. Godine 1264. imenovan je nadbiskupom istočnih jakobita i sjedište mu je bilo u Mosulu, u svakom slučaju boravio je u iranskim gradovima Tabrisu i Maragi gdje su stolovali mongolski carevi. Bar Hebreus je autor jednog opširnog djela o povijesti Sirije, zemlje u kojoj je živio mnogo godina, a na Zapadu poznata kao «Povijest Naroda» (History of Nations, u prijevodu Edwarda Pococka, Oxford, 1665., drugo izdanje 1806.). U ovo nesuglasno i kontradiktorno djelo nije se moglo pouzdati. Europski povjesničari iz XVII. i XVIII. stoljeća, stručnjaci u islamskim i arapskim temama, kao što su Gibbon, Ocley, Gagnier, Boulainvilliers ili  Niebuhr, koristili su samo njegove zemljopisne i kulturne opise, uklanjajući njegove komentare o političkim događajima zbog njihovih neutemeljenosti i nedokumentiranosti.
https://i.pinimg.com/originals/50/7e/66/507e6694e6c9da40b43848cd6f2ebd5b.jpg
Suvremeni istraživači ističu ovog uglednika monofizitske crkve kao glavnog širitelja mita o arapskom paljenju Aleksandrijske knjižnice što je poslužilo stanovito vrijeme u stvaranju dimne zavjese u svrhu prikrivanja pravog krivca odgovornog za to djelo, njegovog druga u vjeri Teofila: «Činjenica je da se radi o jednoj kasnijoj izmišljotini u svrhu gubitka političkog ugleda, koja se tkala 600 godina iza arapskog osvajanja Egipta, i to u vrijeme najžešćih Križarskih vojni; ta nenadana obnova mita poklapa se s kratkim zauzećem Aleksandrije i Egipta od Svetog Luja IX. (1249.-1250.), u vrijeme VII. Križarske vojne, što je moglo probuditi zanimanje za legendarni grad i oživljenje sjećanja na strašno razaranje Aleksandrijske knjižnice-kćeri, posljednje velike knjižnice Starine, koje su učinili kršćani monofiziti. To se dogodilo upravo u XIII. stoljeću kada su posljednji križari morali napustiti Bliski Istok, nakon propasti VII. Križarske vojne i sjajnih pobjeda egipatskog mamelučkog sultana Bajbarsa 1260. godine. Onaj koji je širio tu legendu bio sirijski enciklopedist, monofizit Aboul Farag Ibn al-Ibri, monah iz Antiohije i dvadeset godina biskup Lakabina, kasnije biskup Haleba sve do svoje smrti. (...) Njegova optužba umetnuta je u Specimen Historiae Arabum, u sklopu njegovog čuvenog djela Chronicon Syriacum, opća povijest od Adama do njegovog vremena, napisana na sirijskom jeziku, sa sažetkom na arapskom. (...) Izvješće završava s optužbom generala Amrua,  da je po nalogu halife Omara spalio na tisuće knjiga čuvene Aleksandrijske knjižnice, na taj način čineći od njega i njegovog naroda odgovorne pred Poviješću za neviđen kulturni zločin. I tako se rodila nemoguća legenda o uništenju Aleksandrijske knjižnice krajem Srednjeg vijeka, u XII. stoljeću. (...) Ova jedinstvena Abulfaragiusova tvrdnja je običan hapax legomenon, koji se pojavla samo jednom u čitavom srednjem vijeku. Uz to što je jedina u svojoj vrsti, izazvala je širenje čuvene legende na Zapadu pripisujući paljenje Velike knjižnice najvećem neprijatelju Zapada, monoteističkom suparniku koji je počeo pobjedonosno prodirati iz arabljanske pustinje. (...) Jednostrana i lažna legenda potpuno ignorira tvrdnju biskupa Konstancije i Crkvenog oca Epifaniosa (315.-403.) koji tvrdi u svojoj Grčkoj Patrologiji da ‘... je mjesto u Aleksandriji, gdje je nekada stajala knjižnica, pustoš’ . Ipak je legenda izmišljena bajka, nemoguća prjevara koja ne podnosi ni najmanju kritičku analizu. Jednostavno, Arapi nikada nisu spalili Aleksandrijsku knjižnicu u VII. stoljeću jer ona prije toga gotovo stotinu godina nije postojala».
Ustvari, kod Abulfaragiusa nema ničeg novog, samo je ponavljao lažna izvješća Abdulatifa iz Bagdada i Ibn al-Qiftija.
 
Tako Gustav Le Bon (1841-1931), francuski islamolog, dodaje da se «Amru pokazao milostiv prema stanovnicima velikog grada i da je, ne samo izbjegavao svaku vrstu nasilja prema njima, nego se i pobrinuo da se poštuje njihova volja,  slušajući sve njihove zahtjeve i nastojaći ih zadovoljiti. Glede paljenja Aleksandrijske knjižnice, sličan vandalizam je toliko nesvojstven arapskim običajima da ostaje pitanje kako su pisci mogli jednoj takvoj nerazumnoj legendi vjerovati toliko dugo vremena (...) Bilo je vrlo lako dokazati posredstvom vrlo jasnih navoda iz arhiva da su mnogo prije Arapa, upravo kršćani uništili poganske knjige u Aleksandrijskoj knjižnici s istom onom upornosti kojom su uništavali kipove, tako da – posljedično tomu – general Amru nije spalio ni jednu knjigu jer nije ništa ni našao».
 
Kako navodi Hipolito Escolar Sobrino, u svojem djelu Aleksandrijska knjižnica, “... legenda je vrlo lako mogla nastati iz potrebe da se objasni nestanak knjižnice o čijem se postojanju saznalo kasnije u islamskom svijetu, kada su se počela prevoditi grčka filozofska i znanstvena djela”.
 
Za kraj, želim navesti komentar doktora Muhameda Mahir Hamadu koji odbija crnu legendu riječim: “Spaljivanje knjiga i uništavanje tragova civilizacije nije u prirodi islama niti muslimana, budući da islam kao religija potiče znanje i učenje”.
 
(Svršetak u sljedećem broju)
 

Ricardo H. Shamsuddín Elía, arabist, Buenos Aires

(Sa španjolskoga preveo: Josip Nikšić)

Dodaj komentar

Sigurnosni kod
Osvježi

Anketa

Nakon što je T. Ivić 16. VI. 2019. položio vijenac na kojem piše "Predsjednik Vlade RH Andrej Plenković herojima Sutjeske", svatko tko i dalje u HDZ-u podržava Plenkovića je izdajnik. Slažete li se?

Utorak, 18/06/2019

Tko je Online?

Trenutačno aktivnih gostiju: 1141 gostiju i nema članova online

 

AIPK Trgovine d.o.o.

 

Registar Branitelja

 

Udruga Zavjet

 

 

Grawe osiguranje

 

 

 

Veliko srce malom srcu

 

Facebook

 

 

Optika Kraljević