Get Adobe Flash player

Sporazum o prijevozu

 
 
Središnji dio njemačko-cionističke suradnje za vrijeme hitlerovskog razdoblja bio je Sporazum o prijevozu43, ugovor koji je omogućio tisućama njemačkih Židova da se sa svojom imovinom isele u Palestinu. Sporazum, poznat i pod imenom Haavara (hebrejska riječ za prijevoz), zaključen je u kolovozu 1933. godine poslije pregovora između njemačkih dužnosnika i Haima Arlosoroffa44, političkog tajnika židovskog ureda45 palestinskog središta Svjetske cionističke organizacije46. Kroz ovu neobičnu nagodbu, svaki Židov koji je putovao u Palestinu polagao je novac na jedan posebni račun u Njemačkoj. Novac se koristio za kupovinu ratarskog materijala njemačke proizvodnje, materijala za gradnju, pumpi, gnojiva, itd., a to se izvozilo u Palestinu i prodavalo preko židovskog društva Haavara47 u Tel-Avivu. Novac od prodaje davao se židovskom iseljeniku prilikom njegova dolaska u Palestinu, do visine svote koja odgovara njegovom pologu u Njemačkoj. Njemački su se proizvodi raširili po Palestini posredstvom Haavare, što se malo kasnije nadopunilo sporazumom o razmjeni, prema kojem su se naranče iz Palestine mijenjale za drvo za gradnju, automobile, ratarske strojeve i razne druge njemačke proizvode. Tako da je Sporazum poslužio cionističkom projektu o odvođenju židovskih kolona i kapitala u Palestinu, dok je istovremeno poslužio njemačkom cilju da oslobodi zemlju od neželjene strane skupine.
https://pics.me.me/the-commemorative-coin-of-the-haavara-zionists-and-the-third-21346251.png
Delegati na cionističkom kongresu u Pragu 1933. godine živo su raspravljali o zaslugama Sporazuma. Neki od njih su se bojali da će ugovor samo potkopati gospodarski bojkot međunarodnog židovstva protiv Njemačke. Ali cionistički vođe su smirili Kongres. Sam Cohen48, ključna osoba u Sporazumu s Haavarom, naglasio je da Sporazum nije gospodarski koristan za Njemačku. Arthur Ruppin49, stručnjak za emigraciju u cionističkoj organizaciji, koji je pomagao u pregovorima oko sporazuma, naglasio je da se «sporazum o prijevozu ni na koji način ne kosi s pokretom bojkota, jer nijedna strana valuta ne će ući u Njemačku kao rezultat tog Sporazuma…».50
 
Cionistički kongres iz 1935.godine, koji se održao u Švicarskoj,  čvrsto je potvrdio Sporazum. Godine 1936. godine, Židovsko društvo (cionistička «tajna vlada» u Palestini) preuzelo je izravnu kontrolu nad Haavarom, što je ostalo na snazi sve dok ga drugi svjetski rat nije prisilio na uzmak.Pojedini njemački dužnosnici su se suprotstavili sporazumu. Generalni njemački konzul u Jeruzalemu, Hans Döhle, na primjer, oštro je kritizirao sporazum u više navrata tijekom 1937. godine. Istaknuo je da to košta Njemačku u vanjskoj trgovini, jer su proizvodi izvezeni u Palestinu zbog sporazuma mogli donijeti zaradu, da su bili prodani negdje drugdje. Monopol Haavare na prodaju njemačke robe izazvao je, naravno, gnjev kod njemačkih i, isto tako, arapskih poslovnih ljudi. Službena njemačka podrška cionizmu mogla je dovesti do gubitka tržištâ u arapskom svijetu. Britanska je vlada, također, bila nezadovoljna sporazumom.51 Jedno unutarnje izvješće njemačkog ministarstva vanjskih poslova je u lipnju 1937. godine je ukazivalo na „gubitke vanjskih razmjena“ a koji su nastali zbog Haavare.52
 
U jednoj predstavci njemačkog ministarstva unutarnjih poslova iz prosinca 1937. godine ocijenjen je učinak Sporazuma o prijevozu: «Nema sumnje da je dogovor s društvom Haavara doprinio vrlo brzom razvitku Palestine od 1933. godine. Sporazum nije samo priskrbio najveći izvor novca (iz Njemačke!), nego i skupinu najpametnijih imigranata i, napokon, omogućio je da u zemlju stignu strojevi i industrijski proizvodi bitni za njezin razvitak». Glavna prednost pogodbe bila je, govorila je predstavka, iseljavanje značajnih skupina Židova u Palestinu, taj najželjeniji cilj s njemačke točke gledišta. Ali, predstavka je također spomenula i značajne nezgodne strane koje je već podcrtao konzul Döhle, a i drugi. Ministar unutrašnjih poslova, nastavljao je tekst, zaključio je da loše strane Sporazuma sada nadilaze njegove prednosti, i da bi zato cijelu stvar trebalo dokrajčiti.53Samo je jedan čovjek mogao riješiti spor. Hitler je osobno ocijenio tu politiku u srpnju i rujnu 1937. godine, i ponovno u siječnju 1938. godine, i svaki je put odlučio zadržati sporazum s Haavarom. Cilj oslobođenja Njemačke od židovske nazočnosti, zaključio je on, opravdavao je te njegove nezgodne strane.54
 
Ministarstvo gospodarstva Reicha pomoglo je u organizaciji jedne druge prijevozničke agencije, Agencije za investiranje i međunarodnu trgovinu, ili Intria, preko koje su Židovi iz stranih zemalja mogli pomoći njemačkim Židovima da emigriraju u Palestinu. Gotovo 900.000 dolara je prebačeno njemačkim Židovima u Palestinu posredstvom Intrie.55Druge europske zemlje, nestrpljive u ohrabrivanju židovskog iseljavanja, sklopile su sporazume s cionistima prema modelu Haavare. Godine 1937. Poljska je odobrila osnivanje prijevozničke kompanije Halifin (hebrejska riječ za „razmjenu“). Krajem ljeta 1939., Čehoslovačka, Rumunjska, Mađarska i Italija su potpisale slične sporazume. Izbijanje rata u rujnu 1939., spriječilo je, međutim, ostvarivanje tih sporazuma u velikim razmjerima.56
 
Bilješke:
 
43 Sporazum o prijevozu nazvan je Haavara-Abkommen. Haavara, hebrejski הרבעה- prijevoz.
44 Haim Arlosoroff (1899.-1933.), rođen je u Rusiji ali 1905. s obitelji se seli u Njemačku. U Berlinu završava ekonomske studije. Godine 1918. među osnivačima je stranke Hapoel hacair (ריעצהלעופה– Mladi radnik), koja je privukla mnoge židovske intelektualce. Piše mnoge članke o cionizmu i židovsko-arapskoj suranji, 1924. seli se u Palestinu. Imenovan je godine 1926. za predstavnika Jišuva (םיבושיnaseljenici, sjedioci) u Ligi naroda. Postaje jedan od čelnika stranke Mapai (י״אפמ– לארשי־ץראילעופתגלפמ– Mifleget poalej erec-Israel/Izraelska radnička stranka), najvažnije stranke u tadašnjoj Palestini; bio je bliski prijatelj Haima Weizmanna; Ubijen je 1933. u Tel Avivu.
45 Svjetska cionistička organizacija (WZO) osnovana je, pod imenom Cionistička organizacija (ZO), 3. rujna 1897. na Prvom kongresu cionista u bazelu. ZO, u namjerama Herzla, trebala je biti jezgra budućeg Izraela. I bilo je tako, jer 14. svibnja 1948. nastankom Države Izrael veliki dio institucija nove države bile su već aktivne i u pogonu, a sve su se razvile tijekom godina u krilu ZO. Organizacija u siječnju 1960. mijenja ime u WZO. Jeruzalem je sjedište organizacije.
46 O Sporazumu općenito, vidjeti: Werner Feilchenfeld, et alii, Haavara-Transfer nach Palaestina (Tubinga, Mohr/Siebeck, 1972); David Yisraeli, "The Third Reich and the Transfer Agreement," Journal of Contemporary History (London), br.. 2, 1971, str. 129-148.; "Haavara", Encyclopaedia Judaica (1971), vol. 7, pp. 1012-1013; F. Nicosia, The Third Reich and the Palestine Question (Austin, 1985), pp. 44-49; Raul Hilberg, The Destruction of the European Jews (New York, Holmes and Meier, 1985), pp. 140-141; The Transfer Agreement, Edwina Blacka je detaljna i koristna.
47 Radilo se o pravom pravcatom trgovačkom sporazumu koji je, između ostalog, pridonio razbijanju bojkota međunarodne antifašističke organizacije protiv Njemačke. Postojala su dva društva: židovsko,  Haavara u Tel Avivu i njemačko, Paltreu, u Berlinu. Najmanji depozit, kod berlinske banke Wasserman ili hamburške banke Warburg, bio je 1.000 funti. U toj političko-ekonomskom inicijativi sudjelovale su mnoge osobe koje će kasnije postati vrlo poznate: Ben Gurion, Moše Šaret, Golda Meir i Levi Eškol, predstavnik Haavare u Berlinu.
48 Sam Cohen, između ostalog bio je suvlasnik društva "Hanoaiah Ltd." koje je skrbilo o trgovačkim odnosima s Njemačkom.
49 Arthur Ruppin (1876. – 1943.), rođen u Pruskoj, studirao u Berlinu a diplomirao je u Halleu. Ekonomist i sociolog, drže ga kao «oca useljenika cionista» i otac je židovske sociologije.
50 E. Black, The Transfer Agreement (1984), str. 328, 337.
51 O suprotstavljanju Haavari u službenim njemačkim krugovima, vidjeti: W. Feilchenfeld, et al., Haavara-Transfer nach Palaestina (1972), str. 31-33.; D. Yisraeli, "The Third Reich," Journal of Contemporary History, 1971., str. 136-139.; F. Nicosia, The Third Reich and the Palestine Question, str. 126-139.; I. Weckert, Feuerzeichen (1981), pp. 226-227.; Rolf Vogel, Ein Stempel hat gefehlt (Munich: Droemer Knaur, 1977), pp. 110 ff.
52W. Feilchenfeld, etal., Haavara-Transfer (1972), str. 31. Cjelokupan tekst u: DavidYisraeli, The Palestine Problem in German Politics 1889-1945 (Israel: 1974), str. 298-300.
53 Predstavka Ministarstva unutarnjih poslova (označeno sa strane Ministra W. Stuckarta), 17. prosinca 1937, u: Helmut Eschwege, ed., Kennzeichen J (Berlin: 1966), str. 132-136.
54 W. Feilchenfeld, etal, Haavara-Transfer(1972), p. 32.
55. E. Black, Transfer Agreement, pp. 376-377.
56 E. Black, Transfer Agreement (1984), pp. 376, 378.; F. Nicosia, Third Reich (1985), pp. 238-239 (n. 91).
 
(Nastavak slijedi)

 

Mark Weber, Cionizam i Treći Reich

(s engleskog izvornika, uz pogled i sravnjivanje s francuskim i talijanskim prijevodima, i uz dodatak i svojih fusnota, preveo: Josip Nikšić)

Dodaj komentar

Sigurnosni kod
Osvježi

Anketa

Podržavate li štrajk u školama?

Petak, 18/10/2019

Tko je Online?

Trenutačno aktivnih gostiju: 1256 gostiju i nema članova online

 

AIPK Trgovine d.o.o.

 

Registar Branitelja

 

Udruga Zavjet

 

 

Grawe osiguranje

 

 

 

Veliko srce malom srcu

 

Facebook

 

 

Optika Kraljević