Get Adobe Flash player

Veći dio bugarskih katolika napušta sufikse "ov" i "ev" u prezimenima i uzima "ić"

 
 
Materijalna blaga Čiprovaca utječu na duhovni i kulturni život. Čiprovski katolički samostan ima ne samo školu s seminariumom, nego i knjižnicu s knjigama na latinskom, talijanskom, hrvatskom; neke od njih su bile vrlo dragocjene, a osim toga, tu je bilo i rukopisa.[25] U to vrijeme, pod utjecajem hrvatskih franjevačkih svećenika, koji su  bili učitelji u školi i seminariumu te uslijed široke upotrebe hrvatskih knjiga, lokalnom stanovništvu, koje je do tada koristilo ćirilicu, nametnuo se tzv. ilirski jezik.[26] Nametanje ilirskog jezika odražava se i na prezimena. Veći dio bugarskih katolika napušta sufikse "ov" i "ev" u prezimenima i uzima "ić". Tako su se pojavili Parčević, Knežević, Pejačević, Mitrović. Ostali su neki drugi sufiksi kao "in": Lilin, Lukin, Andrejin. Promjena imena i dalje jača nakon egzodusa bugarskih franjevačkih obitelji u područja Habsburške monarhije, u hrvatske zemlje, što govori da se radi o opstanku, o prilagođavanju novoj sredini.
https://upload.wikimedia.org/wikipedia/commons/a/a9/Petar-parchevich-gerb.jpg
Zavidno blagostanje Čiprovaca traje do otprilike četrdesetih godina XVII. stoljeća. Zatim su porezi počeli rasti, a nalazišta zlata i srebra već su bila na izmaku. Povećavaju se i nameti, a također i troškovi za proizvodnju obojenih metala. Oko 1640. godine Čiprovčani plaćaju godišnji porez od oko "šest tovara para ili 600.000 aspri i neke druge stvari."[27] Obrti i trgovina bilježe pad. Jedna za drugom nestaju velike trgovačke kompanije iz Dubrovnika, Vlahije i Moldavije; nestaje kvart saksonskih rudara u Čiprovcima.
 
Od sredine XVII. stoljeća pa sve do ustanka Parčevići - Pejačevići - Kneževići i dalje čine elitu čiprovskog društva. Oni su bogati, školovani i poznati. Mogu biti navedeni neki posredni dokazi izvanredne prisutnosti spomenutih obitelji u bugarskoj povijesti: kada je u 1745. carica Marija Terezija dodijelila plemičku diplomu Nikoli Stanislaviću, u njoj se izričito navodi da su se nakon 1674. Stanislavićevi preci doselili iz Nikopola u Čiprovce, gdje su stupili u "rodbinske odnose s najistaknutijim, najmoćnijim čiprovskim obiteljima: Parčević, Knežević Pejačević, Branković i Čerkić".[28] I u diplomama Marije Terezije drugim rodovima iz Čiprovaca ponovno se naglašava srodstvo s obitelji Pejačević.[29] Očigledno, srodstvo s Pejačevićima, Kneževićima, Parčevićima služi kao jamstvo, postaje neka vrsta dokazivanja plemičkog pordrijetla i kod drugih čiprovskih obitelji. I bez sumnje te obitelji postaju predvodnici svojih sunarodnjaka.
 
Od sredine XVII. stoljeća, međutim, postupna promjena uvijeta i načina života, blagostanja i samopouzdanosti Čiprovčana aktivira ljude i ih primorava da traže putove za oslobođanje i promijenu statuskvoa. Dakle, Pejačevići su sigurno također bili prisiljeni tražiti mogućnosti, ako ne za povećanje svog imovinskog stanja, barem za njegovo očuvanje, ali i za jačanje pozicija i utjecaja u lokalnom društvu. U ovoj situaciji, prelaženje Đure s velikom četom boraca na stranu Austrijanaca, već u proljeće 1688. i sudjelovanje u Čiprovskom ustanku nije slučajno.Malo dokumentarnih dokaza ima o učešću Đure Pejaćevića, njegove braće i oca u Ćiprovskoj ustanku, o izbjeglištvu Čiprovaca te o kasnijim zbivanjima. Malobrojni prvobitni izvori (Nicolas Schmidt, Evksaki Hurmuzaki, Blasius Klainer, grof Julian grof Pejačević) odavno su poznati stručnjacima te, kako god bile tumačene u njima sadržane informacije, teško bi se došlo do nečega novoga.
 
O jednom od četvorice braće Pejačevićevih – o Đuri II., barem se zna da je nekoliko mjeseci prije izbijanja bugarskog ustanka predvodio četu i tijekom ljeta 1688. se pridružio austrijskoj vojsci s generalom Friedrichom Veteranijem na čelu. Od 1683. Habsburška monarhija ratuje protiv Osmanlija. Car Leopold I. (1658.-1705.) je pozvao  porobljene balkanske kršćanske narode da se dignu na borbu te da surađuju s njegovom vojskom, pridruže se borbama protiv Turaka, prikupljaju i osiguraju hranu. Obećane su pomoć, zaštita, oslobođenje i povlastice. I Bugari očekuju taj rat Svete lige i preko svojih duhovnih predstavnika Antona Stefanova, Nikopolskog biskupa i Stefana Kneževića, Sofijskog nadbiskupa, višekratno su manifestirali svoju spremnost boriti se za slobodu i očekuju austrijske trupe da pređu granice kako bi im priužili svoju obećanu potporu.[30]
 
Inspirirani pobjedama Svete lige, vodeći računa o uspješnom napretku austrijske vojske i približavanju bugarskim teritorijima, tražeći pozornost  i zaslugu za oslobođenje svojih sunarodnjaka, Đuro II. Pejačević, Bogdan Marinović i drugi Čiprovčani su u proljeće 1688. dohvatili oružje. Uz suradnju već starog i bolesnog Sofijskog nadbiskupa Stefan Kneževića, Pejačevićevog rođaka, Đuro II. Pejačević uspostavlja kontakte s Austrijanaca i njegove čete se upućuju prema Karansebeshu i Sikloshvaru kako bi se pridružile postrojbama gen. Friedricha Veteranija i stavile pod njegovo zapovjedništvo.[31]
 
Usput se Čiprovčani ujedinjuju s pobunjeničkim srpskim postrojbama, s Vlasima i ostalim kršćanima i pod predvodništvom generala Veteranija sudjeluju u osvajanju grada Oršove, koji se nalazi na granici između Ugarske i Transilvanije. Na dan 4. kolovoza general Veterani je savladao Karansebesh, a već 9./10. kolovoza bio je u Oršovi. Tamo su sravnili i turski garnizon s oko 800 vojnika, od kojih je mali dio uspio pobjeći, dok su ostali izvedeni i pogubljeni. Informacije o tim događajima potvrđuje pismo Giuseppea Lotsiolija, koji se nalazio u obližnjoj tvrđavi Oršove i koji je obavjestio 13. kolovoza tajnika Svete kongregacije, Edwarda Cibonu[32] o zbivanjima. Lučki grad je od strateškog značaja za austrijsku vojsku, on otvara put u Transilvaniju, Vlahiju, Srbiju i Bugarsku. Desetak dana kasnije, Đuro Pejačević i bugarske čete, koje on predvodi, a pod zapovjedništvom su generala Fr. Veteranija, sudjeluju u osvajanju Novigrada (danas Kladovo u Srbiji).[33]
 
Kaкo piše austrijski povjesničar Nicolas Schmidt, koji daje važne informacije o Čiprovskom ustanku i o događajima u ljeto 1688., bilo je jasno da su sunarodnjaci nadbiskupa Stefana Kneževića i Đure II. Pejačevića "ponovo smogli duh i snagu da odbace jaram."[34]
 
Pejačević, ostale vođe bugarskih četa i njihovi borci su očito impresionirali borbenim vještinama generala Veteranija. Nesumnjivo, njihove pobjede su također među faktorima koji podsjećaju austrijski glavni stožer da je vrijeme promijeniti planove o Bugarima i poduzeti akcije na njihovom teritoriju. Pitanje važnosti osvajanja Nikopola i ratnih operacija na bugarskom tlu nekoliko je puta tema u korespondenciji između generala Caprare, generala Veteranija i kardinala Buonvizija, već od sredine kolovoza pa nadalje.[35] Dakle, kada je Đuro II. Pejačević zatražio suradnju za oslobađanje bugarskih zemalja, on je dobio obećanje da će austrijska vojska pomoći. Bugarski zahtjev za pomoć je službenio upućen u ime nadbiskupa St. Kneževića, ali čini se da je to učinjeno preko Đ. Pejačevića. Njegovo je (kao vojnog vođe i čovjeka koji poznaje situaciju u bugarskim zemljama) možda uvjerenje da će cijeli narod uzeti oružje čim se carska vojska pojavi na bugarskim granicama. Prema Nicolasu Schmidtu, car Leopold I. je naredio feldmaršalu Caprari djelovati ovako da bi u jesen ušao sa svojom vojskom u bugarske zemlje, krenuo prema Sofiji, osvojio je i ulogorio se tamo, jer je to područje pogodno za zimsko logorovanje i razvijanje savezničkih postrojbi u borbeni poredak.[36] Po zapovijedi generala Veteranija, Đuro Pejačević i njegovi vojnici su upućeni prema Beogradu, gdje austrijska vojska namjerava provesti veliku operaciju.[37] U dunavskom gradu Pejačeivić se sastao sa zapovjednikom fronta Maximilianom Emmanuelom, elektorom Bavarije. Nema podataka što još obavlja Pejačević u Beogradu, očito on tamo ostaje kratko vrijeme, tražeći pomoć za oslobođenje i čekajući zapovijedi carskog dvora.
 
U drugoj polovici kolovoza 1688. stiže zapovijed od cara Leopolda I. Haysleru sa šest pukovnija da prijeđe rijeku Moravu i pođe prema Bugarskoj kako bi je zaštitio od napada i nasilja od strane Turaka. To mijenja preliminarne planove. U novom borbenom poretku na čelu postrojbi generala Hayslera je Đuro Pejačević sa svojom bugarskom konjicom i Rascima (Srbima), s pobunjenicima kapetana Bogdana, rođacima i istomišljenicima Kneževića, a ujedno s njima su i konjanici ugarskog saveznika Habsburgovaca Vladislava Chakija.[38] U prečniku od oko 20 milja oni zauzimaju niz  utvrda, uključujući Braničevo, prodiru duboko u turski teritorij i svuda nanose poraze Turcima, ma koliko i ma gdje ih u Bugarskoj bilo.
 
Približavanjem austrijske vojske bugarskim granicama, cijelo stanovništvo sjeverozapadnih krajeva se diže na oružje kako bi povratilo slobodu. Do Bugara stiže i vijest da su Austrijanci osvojili Beograd (6. rujna). Preko svojih duhovnih vođa oni imaju informacije i očekuju da će general Veterani prijeći Dunav, preuzeti Nikopol i pružiti pomoć.[39] To donosi nove nade i služi kao znak opće pobune. No, u drugoj polovici rujna 1688. situacija Habsburgovaca se pogoršava, bili su primorani boriti se na dva fronta[40] - ne samo protiv Turaka, već i protiv Francuza, čijе su postrojbe ušle u Pfalz. Stoga Austrija treba balkansku operaciju staviti u drugi plan. To zahtijeva dislokaciju  austrijskih postrojbi i smanjivanje brojnog stanja postrojbi markgrofa Ludoviga Badena, glavnog zapovjednika operacija na Balkanu do 24 tisuće boraca i dodatnog korpusa od 6 tisuća koji djeluje u Transilvaniji.[41]
 
Bugari iz sjeverozapadnih predjela nisu znali ništa o novim brigama Austrijanaca i naoružani su krenuli presresti carsku vojsku kao oslobodilačku. Najmanje osam odreda, uključujući i konjičke i pješadijske bojne, pod vodstvom lokalnih "čelnika" poznatih kao "četiri kapetana Kopilovca, četiri Čiprovca" i dr. pridružuje se Pejačeviću i Vladislavu Chakiju, svi pod zapovjedništvom generala Hayslera.[42]
 
Čiprovci, u kojima je stanovništvo već bilo spremno proglasiti ustanak, ohrabreno pobjedama Austrijanaca i pomoću sugrađana, pripremali su se za obranu, ali očito nisu imali dovoljno snage i vremena da bi grad bio dobro utvrđen. Popunjavale su se zalihe hrane; vršio se pregled oružja, osiguravala se municija; u svrsi sazivanja pod zastave vršila se borbena obuka brojnih mladih koji su pristali na svaku sudbinu u ime slobode svoje domovine. Među organizatorima priprema za pobunu je Matija Pejačević, Đurin otac.Prema strateškim planovima nakon naređenja za prelazak rijeke Morave, general Haysler morao je pričekati tursku vojsku kako bi je odvraćao. Razvoj događaja, međutim, pokazuje da je samo bugarska konjica s Pejačevićem i Bogdanom Marinovićem na čelu bila usmjerena prema Montani, pri čemu putem vodi niz okršaja. Austrijskih postrojbi s njima nije bilo.
 
Još prije dolaska Pejačevića i Bogdana Marinovića s njihovim konjanicima određena je lokacija ustaničkog baznog logora "Žeravica", zapadno od Montane. Po svoj prilici mjesto nije slučajno izabrano, već je unaprijed usaglašeno s planovima austrijskog vrhovnog zapovjedništva. Zadatak ustanika jeste "protjerati osmanske trupe iz cijelog područja oko Vidina", koji se smatra "glavnim i najjačim uporištem u sjeverozapadnoj Bugarskoj" i "ozbiljna je prepreka na putu brzog napredovanja austrijske vojske." Međutim, ovu tvrđavu su carske snage osvojile tek u jesen 1689., jer prije toga, očito zbog nesagledavanja situacije i realnih prilika, njihove glavne snage s druge strane Stare planine, a i one čiji je zadatak bio da pomognu ustanike, ne vode nikakve akcije.[43]  Pri tome, zna se da su za austrijsko vojno zapovjedništvo rijeka Dunav i Podunavlje od posebnog prometnog i strateškog značaja - kao trgovački put važan i za opskrbu vojske hranom.[44]
 
Prema široko poznatom mišljenju u bugarskoj povijesnoj i popularnoj  literaturi, u mjestu "Žeravica" je došlo do svega nekoliko okršaja ustanika s turskom vojskom. U početku, ustanici su uspješni u odbijanju napada. Kasnije, međutim, neki od njih neorganizirano napuštaju logor u potrazi za hranom. Zatim je, kao rezultat izdaje i iznenadnog neprijateljskog napada pod vodstvom grofa Emmericha (Imrea) Thökölya, Mađara podrijetlom, osmanskog vazala od prije opsade Beča, "tisuće Bugara izgubilo svoje živote." Prema Schmidtu, ubijeno je oko 2000 ljudi. Koliko stotina ili tisuća je stradalo ne zna se zasigurno, ali vjerojatno ih je bilo mnogo, a poraz težak, jer će se o njemu dugo vremena govoriti i ostat će u sjećanju generacija. Nema informacija o konkretnom sudjelovanju Pejačevića u toj bici - vjerojatno je Đuro bio vojni vođa u njoj, ali kako je vodio borbu, ne može se reći. Mihail Jonov, međutim, smatra da bez sumnje neke od četa koje su se tamo borile, "pogotovo one koje su bile s Pejačevićem na čelu i B. Marinovim, prihvatile su nešto iz iskustava i organizacije austrijske regularne vojske i srpskih dobrovoljačkih bataljuna".[45]
 
Nakon poraza коd "Žeravice" preživjeli su se, s Pejačevićim na čelu, uputili prema Čiprovcima; grad je ubrzo dodatno utvrđen, pripremljen za opsadu i oni su se u njemu zatvorili. Emmerich Thököly je napao grad dva puta tijekom nekoliko dana i na kraju ga je uspio zauzeti i podvrći razaranju i uništenju. Bogatstvo Čiprovaca prikupljano desetljećima odvezeno je s više od stotinu taljiga. Uništena je poznata Čiprovska samostanska knjižnica. Četiri velika katolička naselja u sjeverozapadnoj Bugarskoj - Čiprovci, Kopilovci, Klisura i Železna (u 1640. u njima živi oko 4.260 katolika i 2.300 pravoslavaca, neposredno prije ustanka ukupno oko 7.500 - 8.000 stanovnika) potopljena su u krvi. Poraz je žestok. Preživjeli dio stanovništva - između dvije i tri tisuće,  kreće putom izbjeglištva.[46]
 
Podrobnije informacije o tragičnom kraju ustanka i sudbini stanovništva, posijecanju "svih muškaraca - starih i mladih, osim dječaka do šest godina", spaljivanju i uništavanju crkava, samostana i kuća, odvođenju u zarobljeništvo tisuća mladih žena, djevojaka i djece, daje relacija nadbiskupa Stefana Kneževića Kongregaciji za širenje vjere. Relacija je od 20. listopada 1688. i poslana je iz samostana Svetog Franje (nalazi se u Targovištu u Vlahiji), tj. kada su ljudi iz pogođenih područja već napustili svoja sela i bili na putu u potrazi za novom domovinom.[47] Taj dokument također kaže da je prijelaz Dunava bio neorganiziran i kaotičan - pojedine obitelji, skupine, Bugari su bježali u Vlahiju, ne zajedno već pojedinačno i tražili su skloniti se tko gdje nađe; u vrlo su teškom položaju bili, jer su se naglo dali u bijeg i nisu uspjeli ponijeti ništa sa sobom te je svatko mislio samo kako spasiti život svoj.
 
Bilješke:

 

25. Клайнер, Блазиус История на България, 1977.
26. Kožar, Azem; Balta, Pomoćne Historijske nauke. Tuzla 2003.
27. Lučevnjak, Silvija„Obitelj Pejačević i Virovitica.“ U:725 godina franjevaca u virovitici. Zagreb – Osijek 2006.
28. Lučevnjak, „Silvija Grbovi obitelji Pejačević -  tragovi postojanja.“ U:Našički zbornik, br.7, Našice 2002.
29. Луканова, Искра “Брънка от българската история.“ B:  Чипровец, бр. 10 от 26 окт. 1987. Чипровци,
30. Луканова, Искра „Емигрантски фамилии от Чипровско, удостоени с благороднически титли и звания от австрийския императорски двор през първата половина на ХVІІІ век“. B: Родознание, кн. 1-2., 2002.
31. Милетич, Любомир „Заселението на католишките българи в Седмиградско и Банат.“ В: Сборник за народни умотворения, наука и книжнина. Сб. НУНК, Тom 14., 1987.
32. Намерански, Никола „Езикът на чипровчани“. В:Чипровци - Материали от научна сесия по случай 280-годишнината на Чипровскато въстание, София 1971.
33. Николов, НиколаЧипровските старини. Издателство Контекст, 2008.
34. Петров, Петър „Соймировичи – български болярски род от Чипровец.“ B: Векове, кн. 1., 1972.
35. Първев, Иван „Хабсбургите и Османската империя в края на XVII век. Конфликтът от 1683-1699“. B:  Исторически преглед, кн.1.,
36. Първев, Иван Балканите между две империи. Хабсбургската и Османската държави (1683-1739), София 1997.
37. Първева, Стефка „Никопол и Никополско по време на войната на Османската империя със Свещената лига от края на XVII.“ В: Националноосвободителните движения в българските земи XV-XIX и тяхното отразяване в музеите, Чипровци 2008.
38. Сотиров, Иван „За създаването на Чипровци и за проникването на католицизма в Северозападна България.“ В: Чипровци 1688-1988. София 1989.
39. Списаревска, Йоана Чипровското въстание и европейският свят. София 1988.
40. Списаревска, Йоана „Чипровското въстание – предания и действителност“. В: Сб. 300 години Чипровско въстание. Принос към историята на българите през XVII в., София 1989.
41. Pejacsevich, Julian Forschungen über die Familie der Freiherren und Grafen Pejacsevich und die stammverwandten Freiherren von Parchevich, Knezevich, Thoma-Gionovich und Czerkizcy zur naheren Erlauterung der im Jahre 1876. Zusammengestellten grossen Stammtafel von Julian Pejacsevich. Wien
42. Pickl, Otomar  Slavonija god. 1688 (prema dnevniku grofa Sigismunda Joachima od Trautmansdorfa). U: Radovi Zavoda za hrvatsku povijest.
43. Rumaerdocumentation 1745-1945. Mittelpunkt der deutshenBewegung in Syrmien, Slavonien und Kroatien. Band I., Stuttgart 1990.
44. Schwarcz, Iskra; Spevak, Stefan; Većeva EkaterinaMiscellanea Bulgarika - Hoffnung auf befreiung.
45. Šišić, Ferdo Županija virovitička u prošlosti. Osijek 1896.
46. Телбизов, Карол „Разселване на чипровчани след въстанието от 1688“. В: Чипровци 1688-1968., София, 1971.
47. Тот, Ищван ДьордБългарското участие в католически мисии из Унгария и Трансилвания през ХVІІ-ХVІІІ. София 2008.
48. Živković, Pavo, Povijest Bosne i Hercegovine do konca 18. stoljeća. Hrvatsko kulturno društvo Napredak, Mostar 1994.
 
(Nastavak slijedi)
 

Yordanka Gesheva

Dodaj komentar

Sigurnosni kod
Osvježi

Anketa

Podržavate li štrajk u školama?

Srijeda, 16/10/2019

Tko je Online?

Trenutačno aktivnih gostiju: 976 gostiju i nema članova online

 

AIPK Trgovine d.o.o.

 

Registar Branitelja

 

Udruga Zavjet

 

 

Grawe osiguranje

 

 

 

Veliko srce malom srcu

 

Facebook

 

 

Optika Kraljević