Je li afirmacija Hrvatske njezina demonizacija, delegitimacija, denacionalizacija i destabilizacija?

 
 
Nastane li hrvatska država, ne će moći biti hrvatska,
a ako bude hrvatska, ne će biti država.
 
Kako izgleda naša karta svijeta koju u sasvim malim postot-cima poznamo iz vlastitoga iskustva? Sve što znamo o pojedinim zemljama i narodima potječe od onoga što smo pročitali, vidjeli na kartama, slikama, filmovima, televiziji, ili čuli od ljudi koji su tamo bili. To oslikava subjektivnu, a ne objektivnu stvarnost.
Slikovni rezultat za tihomir nuić
Tihomir Nuić
 
Subjektivno zapažanje, koje djelomice posreduju ljudi koji tamo nikad nisu bili, stvorilo je kod nas s vremenom fiksnu i zaleđenu sliku o zemljama i narodima. Radi se o poopćavanjima koja se u stručnom diskursu nazivaju stereotipima (prvotno tehnički termin iz tiskarskoga zanata), a sinonim bi bio kliše. Hrvatska riječ predrasude može biti sinonim za stereotipe samo u užem smislu, jer se predrasude koriste isključivo za negativne kvalifikacije. Doduše i pod stereotipima se shvaća kruta ili ukalupljena slika o nečemu ili nekomu s nedostatkom duhovne i intelektualne flek-sibilnosti kao i sposobnosti diferenciranja, ali sadržaj stereotipa mogu biti jednako tako i pozitivne odrednice kao gostoljubivost, plemenitost, pristupačnost naroda i susretljivost pojedinca. Širenje iskustva o ugodnom odmoru u Dalmaciji spada primjerice u pozitivne stereotipe, premda ne predstavljaju cjelokupnu istinu.
 
Da se Hrvati u 20. stoljeću nisu borili za svoju državu, o njima bi uglavnom ostali stari stereotipi iz Trenkova doba. U kolektivnom sjećanju svijeta zabilježeno je da je jugoslavenski identitet iznadnacionalni i iznadvjerski te da nije narušavao druge identitete. U Jugoslaviji su bili svi ravnopravni i njezini iseljenici je smatraju još uvijek svojom emocionalnom domovinom. Posljedica toga uvjerenja je da svaka hrvatska država onemogućava postojanje Jugoslavije i zbog toga ju se nevoljko trpi.
 
Današnji moderni stereotipi o Hrvatima su istinske predrasude o narodu koji ne želi ništa više nego što i svi uljuđeni europski narodi – svoju državu prema suvremenim standardima. Te predrasude su širili uglavnom protivnici hrvatske dr-žave, a djelomice su nastale zbog protujugoslavenskoga djelovanja poslijeratne hrvatske političke emigracije, djelomice pak prkosom u obrambenome Domovinskom ratu. Te predrasude olakšavaju da se suvremenu hrvatsku državu olako i neodgovorno poistovjećuje s Nezavisnom Državom Hrvatskom.
 
Svijet o Hrvatskoj, koja je mala zemlja s malim brojem stanovnika, zna malo. A je li to što se o Hrvatskoj zna doista kvalitetno i odgovara li kriterijima po kojima se prosuđuju i druge države? Drugo je pitanje, što ulaže sama Hrvatska u svoj ugled u svijetu? Odgovor na ova pitanja je negativan, što se može iščitati i iz senzacionalnoga uspjeha hrvatske nogometne reprezentacije u Rusiji, čiji je doček u Zagrebu u dobrom dijelu svjetske javnosti popraćen katastrofalnom osudom hrvatske politike.
 
Suvremena hrvatska država
 
Dvadeseto je stoljeće u hrvatskom narodu obilježio poglavito jedan mit, a to je bio san o hrvatskoj državi. Koliko je taj mit u sebi nosio snažnu pokretačku poruku i stvaralačku dimenziju, pokazuje ostvarenje toga sna onoga trenutka kad se našao onaj tko je tu ideju umio osmisliti i postaviti poprilične temelje za njezinu izgradnju. Sama ideja o hrvatskoj državi pokazala se pak jačom i od jugoslavenskoga okvira i njegove popratne ideologije, jer Hrvati velikim dijelom nisu ni nakon sedamdesetak godina jugoslavenstva potonuli u nj i izgubili nacionalni identitet.
 
Na ciriškom je Sveučilištu 2004. prihvaćen licencijatski rad o percepciji Hrvata i Srba u ratnim 1990-im godinama u švicarskim tiskovinama. Autoričin zaključak glasi da su Hrvati prikazivani pretežito kao trijezni i prema Zapadu orijentirani, dok su Srbi označeni kao agresori, politički fanatici iracionalnog ponašanja, nošeni mržnjom, strahom i panikom. Ta se slika s vremenom u posljednjih desetak godina poprilično promijenila, što zbog  ravnodušnosti Hrvata prema reputaciji svoje države što zbog srpske propagande s patološkom averzijom prema neovisnoj hrvatskoj državi.
 
Naravno da je tomu ponajviše pridonijela domaća netrpeljivost prema državi, koju se okrivljuje za sve negativne pojave unutar njezinih granica. Državu ipak čine svi građani, pa i oni koji se o njoj negativno izjašnjavaju. Čudno je što se pritom ne odriču beriva iz nje i ne napuštaju ju! U Hrvatskoj žive i oni građani koji se ne mogu pomiriti s novonastalom državom zbog gubitka jugoslavenske, pa se odnose maćehinski prema njoj. Veliki prijepori oko dodjele Nobelove nagrade Peteru Handkeu za književnost za 2018. godinu aktualizirali su srpsko-srbijansku agresiju na susjede i progovorili s poštovanjem o nevinim žrtvama u BiH, Hrvatskoj i na Kosovu.
 
Istina je da je u Hrvatskoj u 20. stoljeću došlo do velikih političkih, kulturnih, društvenih i inih lomova. Išlo se iz jedne zablude u drugu, živjelo se pod srpskim terorom, zemlja je 1941. ne htijući upala u ratni žrvanj, da bi se 1945. uspostavio totalitaristički poredak koji je trajao do 1990. U svim ovim razdobljima događale su se promjene koje su rezultirale krizama i nesigurnošću.
 
Jesu li ove nepovoljne pojave, koje su trajale desetljećima, proizvele današnje slabašno i letargično hrvatsko društvo, koje se u odlučujućim trenutcima bitke za hrvatsku državu 1990-ih godina pokazalo zdravim i zrelim građanskim društvom? Nekadašnji njezin jamac, čini se, mirno i bespomoćno promatra, ne samo jezično ocrnjivanje zemlje, nego puno više njezi-nu nutarnju eroziju. Samo toleriranje da joj zakleti protivnici nameću svoje lažne „vrijednosne kriterije“, davanje je legitimiteta politici koja svojata hrvatski teritorij, neprijateljski omalovažava hrvatski narod te blati temelje hrvatske državnosti.
 
Temeljni razlog postojanja pravne države je sadržan u njoj samoj, jer je ona jedna „smislena struktura“ čovjekova svijeta, koja jamči čovjeku sigurnost, respektira život i brine za dosljednu provedbu zako-na. Kad Peter von Matt, germanist, sveučilišni profesor emeritus i cijenjeni pisac, tvrdi da je „demokratska država najveća stečevina naše civilizacije“, on protuslovi svim hrvatskim i nehrvatskim analitičarima i kritičarima koji govore i pišu o „neuspjelom“ ili „promašenom projektu“ hrvatske države. Upravo je ostvarenje demokratske države, kao preduvjeta pravnoj državi, najveći uspjeh hrvatskoga naroda u 20. stoljeću. Hrvatska je životna zbilja, koja ipak nije najviše dobro (summum bonum) i nikad ne će biti najviše dobro, jer ta kvalifikacija nije ovdje na mjestu. U njezino ime nije prema tome dopušteno niti opravdivo činiti zločine.
 
Ona je suverena država u kojoj vlada pluralnost mišljenjai shvaćanja, a rezignacija ili svejednost je bez daljnjega njezina najveća opasnost. Suverenitet označuje postojani i trajan sadržaj države, ono što čini njezin identitet i kontinuitet u vremenu, usprkos promjenjivim okolnostima. Za razliku od klasičnoga koncepta suvereniteta, stručnjaci danas govore o narodnom suverenitetu koji je zamišljen odozdo prema gore.
 
U društvu, kojim vladaju nepremostivi antagonizmi i u kojem ne postoji mini-malna suglasnost oko vrijednosti kao što su pravna država, sloboda, demokracija, višestranačje, antitotalitarizam, teško je naći zajednički nazivnik za proturječja glede zbivanja u Drugome svjetskom ratu, a i u obrambenom Domovinskom ratu. Ustaše su se borile za Nezavisnu Državu Hrvatsku. Partizani i/ili komunisti su se borili za Jugoslaviju kojom su zavladali sami pod nedemokratskom komunističkom vlašću. Ustaše su bile pod kontrolom strane sile nacionalsocijalista, a komunisti pod kontrolom strane boljševičke sile. I jedni i drugi su činili zločine. Komunisti su u tome krvavom obračunu pobijedili i, nakon što je rat završen, nastavili klati, ubijati, progoniti, izvlašćivati. Od 8. svibnja 1945. do 1990. godine komunistička tiranija je „oslobodila“ stotine tisuća Hrvata života, zdravlja, slobode i imovine.
 
Hannah Arendt tvrdi da postoji radikalno zlo, ali ne postoji radikalno dobro. Radikalno zlo nastaje uvijek, tvrdi ona, kad se želi postići radikalno dobro neovisno o ljudima i odnosima koji među njima vladaju. Očito je da čovjekov svijet postaje gorim kad se u korist „dobre svrhe“ (primjerice marksističke utopije) čine zločini, nastavlja Arendt. Presudno zlo komunizma ne leži u utopijskoj budućoj svrsi, već u sredstvima koja se koriste u tu svrhu. Drugim riječima, bit totalitarnog boljševizma sastoji se u njegovim dnevnopolitičkim akcijama, a ne u jednom od zasebnih ciljeva. I tko kopira ta sredstva, pa i u ime drukčije ideološke svrhe, služi totalitarnoj politici.
 
Trideset godina nakon pada Berlinskog zida, rasprostranio se nonšalantni pristup baštini komunističke ideologije i diktature. Ljudi su patili od komunističkog despotizma, ali je danas znanje o tome vrlo ograničeno. S obzirom na to da je holokaust bio singularni nacistički zločin nad Židovima, sasvim je opravdana javna osuda nacionalsocijalističkih zločina. Ali jedna trivijalnost s Titovim brodom ili sličnim epizodama ne opravdava da se žrtve komunističke diktature od Staljina do Tita smatraju manje važnima ili pak zanemaruju. Ipak se radi o 100-tinjak milijuna ljudskih života žrtvovanih u korist utopijske ideologije, što je jedinstven slučaj u povijesti ljudskoga roda! To doprinosi kulturi ignorancije, neznanja i relativizacije koja podjednako koristi ideolozima, oportunistima, demagozima i nemarnim novinarima.
 
(Nastavak slijedi)
 

Tihomir Nuić, Politički zatvorenik, br. 281., listopad/studeni/prosinac 2019.