Ni Volkeru Pabstu nije uspjelo dublje prodrijeti u bit hrvatskoga problema

 
 
Današnja Hrvatska je samostalna višestranačka parlamentarna demokracija koju su Hrvati 1991. izborili u ratu protiv Srba i JNA, „nositeljice institucionalnoga i simboličkoga jugoslavenskoga kontinuiteta“ (Nikica Barić) sa zvijezdom petokrakom, jugoslavenskom zastavom i ostalim insignijama jugoslavensko-komunističke provenijencije. Iz sasvim razumljivih razloga, hrvatske obrambene snage su u to vrijeme koristile drugo znakovlje koje je jače simboliziralo otpor okupatoru. Došlo je do sloma države i raspada komunističkoga sustava. Upravo su Srbi zajedno s Jugoslavenima 1990-ih htjeli uništiti Hrvatsku iz jednoga jedinoga razloga, jer se njezin narod htio priključiti civiliziranom svijetu s vlastitom državom. To je četvrta cezura (caesura = presijecanje) u 20. stoljeću, nakon 1918., 1941. i 1945. Dogodila se disrupcija!
https://img.nzz.ch/O=75/https://nzz-img.s3.amazonaws.com/2019/10/8/316e6697-6a4a-46c3-a0a9-bd50900d7c4e.png
Volker Pabst
 
Što je u konačnici zajedničko ustašama i komunistima? Neuspjeh i poraz. Sjećam se scene iz romana kineskoga pisca koji se osvrće na Maovu krvavu „kulturnu revo-luciju“. Liu Cixin je napisao science-fiction roman pod naslovom „Problem triju tijela“ u kojemu je opisana jedna neobič-na scena s jakom porukom. Odrasli čovjek stoji s malim djetetom ispred groba crvenoga gardista, koji je ubijen za vrijeme „kulturne revolucije“. „Je li on junak?“ pita dijete. Odrasli odgovara NE. „Je li on neprijatelj?“ pita dijete. Odrasli odgovara NE. „Što je on onda?“ pita dijete. „Prošlost“, odgovara odrasli.
 
Ne ulazeći pobliže u stoljetnu i još uvijek otvorenu raspravu, treba li prilikom dodjele književnih nagrada razlikovati djelo od njegova tvorca, valjalo bi ipak postaviti pitanje, ekskulpira li nagrada dotičnoga tvorca književnih djela od njegova nedoličnoga držanja i ponašanja? Knjige norveškoga nobelovca i oduševljenoga Hitlerova pristaše Knuta Hamsuna (1859.-1952.) nikad nisu odstranjene iz knjižnica i knjižara, jer su umjetnička djela. Ovdje bi se moglo nabrojiti podosta nagrađenih i nenagrađenih umjetnika čija se velika djela ne poistovjećuju s njihovim tvorcem, ali ilustracije radi navest ćemo samo trojicu: slavni talijanski slikar i obični bandit Michelangelo Merisi da Caravaggio (1571.-1610.), Mussolinijev obožavatelj, američki pisac Ezra Pound(1885.-1972.), francuski pisac, kojemu se predbacuje grozni antisemitizam, Louis-Ferdinand Céline (1894.-1961.)
 
Ni jugoslavenskom nobelovcu Ivi Andriću nije nanijela štetu opsesivna mržnja prema muslimanima, slijepa servilnost prema srpskome kraljevskom imperijalizmu i totalitarističkom komunističkom režimu, niti to što ga je Josip Broz Tito („jedan od najbrutalnijih koljača u jugoslavenskom kaosu Drugoga svjetskoga rata“ – Andreas Breitenstein, NZZ, 29. 10. 2019.) uzdigao u zaštitni znak jugoslavenstva. Kad je 23. prosinca 1922. polagao pismeni „ispit za prijem u diplomatsku i konzularnu službu“, na pitanje „Koliko je bilo srpskih država i kako su one postale?“, Andrićev je odgovor glasio: „Pročitavši sve, vidim da sam ispustio još dve srpske državne tvorevine koje su vodile više ili manje samostalan politički život: Crnu Goru pod vladikama u XIX. stoleću sve do njenog proširivanja prema moru i prema severo-istoku i do njenog ulaženja u Kraljevinu SHS (Podgorička Skupština 1918). I republiku Dubrovačku koja je kroz stoleća, veštom politikom i umešnošću i radinošću svoga malobrojnoga stanovništa, bila jedan znatan pomorski i trgovački faktor u jadranskom i sredo-zemnom moru. Sem toga je Dubrovnik bio centar književnosti i umetnosti. Sve dok 1806 nije izgubio i onu senku samostalnosti, prvo pod Napoleonom pa posle pod Austrijom.“ (Usp. Miladin Milošević, UDK 929Andrić I.(093.2) „1923“).Obični pučkoškolac bi dobio neprolaznu ocjenu za ovakav odgovor.
 
Andrić je pak bio mudriji od Handkea i svoje dodvoravanje despotima nije javno isticao. Handke je posrnuo na opravdavanju srpske agresije, stvaranju junaka od notornih zločinaca, poricanju srpskoga genocida u Srebrenici. Taj antifašistički propovjednik je sav svoj tobožnji „antifašizam“ sveo na opstanak jugoslavenske države sa srpskom dominacijom, pritom su žrtve bile quantité négligeable. Sad je Nobelovom nagradom aktualizirao svoje relativiziranje srpskih zločina na prijelazu stoljeća. Europska mu jav-nost uzvraća udarce, a poštovatelji žrtava priredili su demonstracije na dan dodjele nagrade u Stockholmu.
 
Novi dopisnik Neue Züricher Zeitunga(NZZ) za jugoistočnu Europu, Volker Pabst, pokušao je u unijeti malo reda u hrvatske antagonizme i pojasniti ih čitateljima na primjeru odnosa prema Titovu brodu „Galeb“. Naime, lijevi žele „Galeb“ obnoviti, a desni bi radije investirali novac u školstvo i zdravstvo. „Ljevica zatvara oči pred zločinima partizanske borbe, poput masakra na Bleiburgu, i umanjuje diktatorsku narav socijalističke Jugoslavije s njezinim političkim zatvorenicima. S druge strane, nacionalnokonzervativna strana se nikad nije u potpunosti distancirala od fašističkoga ustaškog režima i predstavlja ga kao prethodnika današnje neovisne Hrvatske.“ (NZZ, 5. 11. 2019.)
S najboljom voljom i uloženim trudom da bude „objektivan“, novinaru nije uspjelo dublje prodrijeti u bit hrvatskoga problema. Prvo, nitko pametan, ma kako bio „nacionalnokonzervativan“, ne povezuje današnju hrvatsku državu s ustaškom, jer ta analogija jednostavno ne postoji ni po okolnostima, ni po nastanku niti po ustrojstvu same države. Drugo, jugoslavenska država je po sebi negacija hrvatske države, a njezina se vojska pokazala okupacijskom.
 
(Nastavak slijedi)
 

Tihomir Nuić, Politički zatvorenik, br. 281., listopad/studeni/prosinac 2019.