Get Adobe Flash player

Srbi su kolonizirali, deportirali, trijebili kao pravi ‘Herren-Volk’, kako ih obilježi pokojni Johann Georg Reißmüller

 
 
Nakon nastanka suvremene hrvatske države, dva se naroda i dvije kulture potpuno razdvajaju. Srbi su inzistirali na jugoslavenstvu, dok je dobar dio Hrvata bio skeptičan prema tom zagrljaju. Ni patetično „bratstvo i jedinstvo“ Hrvatima nije posebno mirisalo, jer su znali da se prijatelja može birati, a brata ne. Srbi su težili za vojskom i policijom, što su Hrvati uglavnom izbjegavali, jer se nisu zanosili idejom da mogu osvajati i pokoravati tuđe teritorije. Za razliku od Srba, Hrvati ne žele upadati u susjedne zemlje, izgrađivati imperij, preodgajati i podčinjavati druge narode, pljačkati tuđa materijalna dobra i slično.
https://serbianfbreporter.files.wordpress.com/2012/06/svabe-istorija-se-ponavlja.jpg
Dok se Hrvati mogu bez problema pomiriti s postojanjem srpske države, Srbima je, pa i dijelu toga naroda koji živi u Hrvatskoj, hrvatska država trn u oku. Sve su svoje intelektualne i duhovne snage uperili protiv hrvatske države u kojoj jednim dijelom i žive. Hrvati bi prosvjedovali kad bi njihova vojska pošla na srpski teritorij, srpske agresorske snage su ispraćene pljeskom Srbijanaca kad su krenule na hrvatsku zemlju u „obranu srpske zemlje od ustaša“. Nakon toga je sintagma „bratski narod“ postala najgorom uvrjedom. Srbi su kolonizirali, deportirali, trijebili kao pravi „Herren-Volk“, kako ih obilježi pokojni Johann Georg Reißmüller.
 
Tek za ilustraciju navodim nekoliko novijih tekstova iz švicarskoga tiska o patološkoj opterećenosti Srba i njihovih prijatelja hrvatskom državom i, vjerojatno, o općesrpskome planu da ju se što prije likvidira. “Znanstveni“ radovi iz časopisa i knjiga sliče jedan drugome kao jaje jajetu i čisti su plagijati, pa se na njih nema potrebe ni osvrtati. Budući da jedva postoji pokoji izvorni strani znanstvenik, sa znanjem jezika, koji bi se svojom akademskim autoritetom upustio u istraživački rad, na fakultetima su prepisivanja uglavnom svakodnevna pojava.
 
Podrijetlom bosanski Srbin, koji je odrastao i živi u Berlinu, piše njemački, Krsto Lazarević, iz samo njemu poznatih razloga osvrće se na hrvatski pohod žrtvama u Bleiburgu, a da se nikad nije osvrnuo na rehabilitaciju fašističkih četnika u Srbiji. „Oko 10.000 ljudi je došlo kako bi komemoriralo Hitlerove saveznike ustaše. Promatrači govore o ‘najvećem fašističkom derneku u Europi’. To se financira novcem hrvatskih poreznih obveznika, a ovdje su prisutni i visoki hrvatski političari.“ (Wochenzeitung /WOZ/, 17. 5. 2018.). Ovo ruganje žrtvama komunističkoga terora podsjeća dobrano na odnos njegovih sunarodnjaka prema žrtvama etničkog čišćenja i genocida iz devedesetih godina.
 
Uredništvo sam upozorio da je veoma čudno da se mlad čovjek druge generacije, školovan u Njemačkoj, bez ikakve povezanosti s Hrvatskom, bavi Hrvatskom na boljševički način, nakon što sam pročitao slijedeće rečenice: „Mnogi Hrvati su čeznuli za novim nacionalnim identitetom, za vlastitom nacionalnom poviješću. Neki su pronašli ono što su tražili u takozvanoj Nezavisnoj Državi Hrvatskoj u vrijeme Drugoga svjetskog rata. Stotine tisuća Židova, Srba, Roma i članova oporbe ubijeno je pod režimom četiri godine. Manje od pedeset godina kasnije, u ratu devedesetih u Hrvatskoj, formirale su se milicije koje su pozitivno gledale na ustaše, čije su uniforme kopirale i čiji su pozdrav ‘Za dom spremni’ koristile. Branitelji domovine stilizirani su u heroje, čije je fašističke simbole hrvatsko društvo široko prihvatilo. Na primjer, u Hrvatskoj se čini da je nešto normalno i uobičajeno, što bi se u ostalim dijelovima Europe smatralo radikalnom desnicom.“ (Wochenzeitung/WOZ, 17. 1. 2019.)
 
Bori Ćosiću (Rovinj, Berlin) posebno je zapeo u grlu uspjeh hrvatske nogometne reprezentacije u Rusiji 2018. Uspjeh na svjetskom prvenstvu Hrvatsku je bacio u nacionalnu opijenost, u kojoj su popustili politički osigurači, kaže se u podnaslovu. Nakon što je Marka Perkovića Thompsona zbog nastupa na proslavi nazvao „čistim fašistom“, proglasio je i cijelu državu takvom: „Lutanja nacionalizma događaju se danas pod krinkom nogometne euforije nakon utakmice. Jer ‘Lijepa naša’, u koju su se patrioti vratili sa svojim viceprvacima, ista je republika u kojoj sadašnja vlast mirne savjesti tolerira fašističke natpise, njihove nostalgične ploče i ulične štandove s ustaškim suvenirima kao i njihovo sve agresivnije preuzimanje mnogih točaka društvenog života. A nitko ne miče prstom.“ (NZZ, 26. 7. 2018.) Od pustoga straha u Rovinju, gdje u miru provodi pola godine, ova srpska „moralna veličina“ nema vremena osvrnuti se na svoje dvorište, bila je primjedba koju sam uputio uredništvu NZZ-a.
 
Prosrpski orijentirani novinar NZZ-a Andreas Ernst piše o Stepincu: „Stepinac je bio ideološka potpora fašističkom režimu, na čijoj je strani istupao. Kao gorljivi antikomunist, ustaški je dolazak držao Božjim darom.“ (NZZ, 30. 7. 2016.) Pod naslovom „Spomenik holokaustu koji skriva istinu“ nalazimo sljedeće rečenice: „Godine 1942. ministar unutarnjih poslova neovisne države Hrvatske proglasio je židovsko pitanje riješenim.“ (...) Ognjen Kraus godinama optužuje vlasti, da ništa ne poduzimaju protiv revizionista koji veličaju bivši režim i negiraju ubojstva manjina. (NZZ, 15. 6. 2019.) (Moj odgovor ne samo da nije htio objaviti, nego mi je blokirao komunikaciju s NZZ-om!) U članku o Stepincu, Ernst navodi sljedeće brojeve žrtava: 320.000 Srba, 32.000 Ži-dova, 25.000 Roma. U potonjem članku su navedene sljedeće brojke: 30.000 Židova, 25.000 Roma i 250.000 tisuća Srba.
Kosovsko-albansko dijete, koje je odraslo u Švicarskoj i postalo novinar, Enver Robelli, također je podleglo srpskoj propagandi. „U Hrvatskoj se širitelji mržnje ne progone. U zemlji EU učestali su napadi na pripadnike srpske manjine. Vladajući političari trivializiraju nasilje, nacionalisti i crkva tjeraju povijesni revizionizam. Bruxelles šuti.“ (Tages-Anzeiger, 5. 9. 2019.) Blagim jezikom i primjerom sam i njega i uredništvo upozorio da nasjedaju protuhrvatskoj propagandi.
 
Ksenija Cvetković-Sander i Martin Sander žive, prema NZZ-u, u Puli, gradu koji se također nalazi u Hrvatskoj, pa je, prema tome kontaminiran, ustaštvom. Bilo bi zanimljivo upitati ih, treba li im posebna zaštita, eventualno iz Srbije, nakon ovoga članka. Pod naslovom „Dulja nego Schindlerova lista“ prikazali su film „Dnevnik Diane Budisavljević“ koji se, nakon nagrade publike u Puli, prikazuje u kinima. Diana nije radila konspirativno poput Schindlera, pišu autori, jer je ustaški službenik Kamilo Bresler bez ikakva sustezanja podupro akciju. Spasila je, prema njima, do 10.000 srpske djece iz koncentracijskih logora fašističkoga ustaškoga režima. Komunističkom režimu, tvrde autori, Diana nije odgovarala zbog svoga građanskoga podrijetla. „No, čak i u da-našnjoj EU-Hrvatskoj ljudi se teško snalaze u svezi s njezinom baštinom, ali iz sasvim drugih razloga: Svatko tko govori o Diani Budisavljević mora se suočiti s činjenicom da je ustaški režim nevinu djecu izgladnjivao i, uopće, počinio zlodjela svih vrsta. Međutim, hrvatska Vlada uvijek iznova uzimlje taj neljudski režim u zaštitu. Vladinom revizionističkom politikom o povijesti ustaše su ‘u modi’ a ljudi ostaju ‘zarobljeni’ u sukobu iz vremena Drugoga svjetskog rata“. (NZZ, 3. 10. 2019.). Nigdje spomena da je film (su)financirala ta ista Vlada koja „štiti ustaše“?!
 
(Nastavak slijedi)
 

Tihomir Nuić, Politički zatvorenik, br. 281., listopad/studeni/prosinac 2019.

Anketa

A. Plenković je u tajnosti dozvolio MOL-u da u Mađarskoj i Slovačkoj prerađuje hrvatsku naftu. Je li to izdaja nacionalnih interesa?

Srijeda, 27/05/2020

Tko je Online?

Trenutačno aktivnih gostiju: 1348 gostiju i nema članova online

 

AIPK Trgovine d.o.o.

 

Registar Branitelja

 

Udruga Zavjet

 

 

Grawe osiguranje

 

 

 

Veliko srce malom srcu

 

Facebook

 

 

Optika Kraljević