SOCIOLOŠKE PRETPOSTAVKE I BIOLOŠKE ČINJENICE

 
 
Poljski sociolog Z. Krawczyk osamdesetih je godina pojavi i pojavama u sportu postavio upite na koje su, u međuvremenu, dati brojni i različiti odgovori kao konstatacije. Rješenja pojavama koje prkose moralu ili su dio pragme koja deklinira od očekivanih ciljeva koje je društvo postavilo u nekoj zemlji ili u nekoj sredini od tjelovježbe i sporta još nisu pronađena. O tjelovježbi se više i ne govori. Prepuštena nastavi u odgojno obrazovnim procesima škola ostala je u sjeni Športa ili na niskoj razini tjelesnih zahtjeva. Šport je doslovce marginalizirao tjelovježbu kao pojam „tjelesne pismenosti“ od koje je valjalo očekivati podizanje tjelesnih sposobnosti stanovništva. Šport je postao suvremeni fenomen i golemi socijalni agregat. Upit: zašto je sport postao utjecajan u nekim zemljama svijeta ima odgovore s uzročnim i posljedičnim značenjem utemeljenim na ekonomskim činjenicama i na psihologiji koja te činjenice generira. Na jednoj strani, onog razvijenog, svijeta šport je izraz i njegovo tumačenje s kompleksima superiornosti, a na drugoj će strani dominirati odgovori s kompleksima inferiornosti svijeta ili zemalja u svijetu gdje je šport jedina mogućnost dolaska u kontakt s razvijenim svijetom.
https://novakdjokovicfoundation.org/wp-content/uploads/2015/04/kid-girl-doing-fitness-exercises.jpg
Dio pitanja citiranog autora postavljamo u cjelini, a dio smo prilagodili ovako:
- Ima li šport veze s drugim oblicima kulture?
- Ima li šport  u svakom društvu istovjetni socijalni, psihološki, emocionalni ili neki drugi značaj?
- Je li šport od pamtivijeka bio izraz slobodnog vremena, neovisno o karakteru društva čiji ga članovi imaju?
- Ima li amaterizam suvremenog svijeta svoje mjesto u kreiranju vrhunskih rezultata koji svuda traže profesionalni pristup ostvarenjima?
- Je li identifikacija publike sa sportskom momčadi istodobno identifikacija s društvom?
- Spaja li šport uistinu narode (rase ili vjere), odnosno, kad ih spaja ili zbog čega ih ponekad razdvaja?
- Donosi li šport "ne privilegiranim skupinama" osjećaj pripadnosti ili iluziju privilegiranosti?
- U kojoj mjeri industrija športske proizvodnje diktira čovjeku da u športu egzistira kao homo metrum?
- Je li birokratiziranje športa neizbježna pojava ili je posljedica njegove proračunske ovisnosti?
- Stvara li šport stvaralačke osobe koje športske ambicije prenose u životne izazove?
- Jesu li ili u kojoj su mjeri sportaši socijalni teret nakon neuspješne športske karijere?
 
Postavljena pitanja bi se mogla razvlačiti i skupljati poput praćke, a odgovori bi uvijek bili dio spekulacija prihvatljivih za javnost u ovisnosti onog što netko želi zastupati ili biti na strani javnosti ili protiv nje. Braniti nešto ili nekoga ili napadati nešto ili nekoga ima češće svoje uzročno posljedične veze s gospodarskim aspektima ili osobnim interesima, a sasvim malo ili rijetko kad s činjenicama.
Biološke činjenice, za razliku od socijalnih, u izvjesnom smislu smanjuju prostor proizvoljnim interpretacijama tako da socijalne pojave situiraju više prema mogućem, a manje prema željenom.
Žofr Dimazdije tvrdi da je poremećena ravnoteža između bioloških i psiho bioloških znanosti, kao i brojnih antropoloških studija. To je vrlo vjerojatno zbog toga što je puno teže doći do razumijevanja bioloških činjenica, a posve je jednostavno prepoznavati i interpretirati posljedice psihosocijalnih nastojanja.
Usuglasiti teorije s biološkim činjenicama je proces s kojim bi se mnogi znanstveni, a da na kažemo koliko i stručni, autoriteti morali odreći znanja s kojim su javno djelovali, čak i u biološkim spoznajama. Sljedbenici Darwinovih pretpostavki o nastanku vrsta morali bi se u mnogo čemu korigirati.
Spoznajni dometi molekularne biologije udvostručuju se i, samim tim, bacaju novo svjetlo s kojim se stvari i pojave uz prepoznavanje mogu i razlikovati.
Kad bismo pouzdano znali što je sportaš kao biološka činjenica, onda bi i socijalno usmjerenje bilo na tragu njegova razvoja za potrebe društva ili zajednice kojoj pripada. Ponašanje pojedinca nije samo posljedica čovjekove naravi, već i uvjeta u kojima je narav njegovana. Zbog toga se, po mišljenju Mekintoša, neprimjereno ponašanje popularnog sportaša prenosi na cijelo društvo kojemu bi sportaš morao biti uzor. Riječ je o tomu da neprimjereno ponašanje sve više postaje predmet okoline koja djeluje na sport i športaše reduciranjem ili apsolutnim podcjenjivanjem odgojnih utjecaja koji izostaju kao predmet društvene pozornosti, a samim tim, i vrijednosti.
Poticanje ne privilegiranih skupina idolatrijom poziv je na destrukciju umjesto na aktivnost. To je, međutim, socijalna činjenica s kojom je biološka priroda popularnog sportaša manipulirana. Riječ je o tomu da je sportaš postao popularan jer biološka priroda daje prednost koju socijalno očekivanje pretvara u izazov za mase sa svim zahtjevima komercijalizacije koja nije nikad, niti će ikad, voditi računa o biološkim vrijednostima čovjeka i stvarnim vrijednostima prirode kojoj čovjek pripada, ali o kojoj nije više ovisan za opstanak već za život u izobilju.
 
Najučinkovitija zaštita od negativnih ili bilo kakvih štetnih utjecaja je odgoj. Sve što čovjek odbije platiti za dobar odgoj učitelju, nastavniku ili treneru, platit će neodgojena osoba policajcu ili posredstvom suda.
Danas je možda još nedovoljno jasno, da je svaka civilizacija uvijek bila zaokružena ili ograničena dometima svojih kultura: odijevanja, prehrane, uzgajanja i odgajanja, znanosti, tjelovježbe, sporta i prosvjete u cjelini. Posljedica je toga da svako razdoblje ima svoju klasiku, ortodoksiju i suvremenost koja svemu tomu prkosi, a civilizacije izrasle na različitim kulturama se baš zbog toga jednako sudaraju, ne razumiju dobro ili, u najgorem slučaju, ratuju.
Na ovako postavljena pitanja nisu potrebni odgovori niti je moguće do pravih odgovora "zalediti" činjenice; one djeluju onako kako se tumače. Rješenja za nastale nesporazume ili za narasle proturječnosti su proces koji traje približno radnom čovjekovom vijeku.
Slijedom onog što se danas događa malo je vjerojatno da su tjelovježba i sport bili u suglasju s duhovnim i religijskim zasadama vremena na kojem su nastale prastare ili stare civilizacije poput Grčke i Rima, inače označenim kao klasika.
 
(Nastavak slijedi)
 

Željko Mataja