Mitomanija i povijest

 
 
Sadašnja stvarnost ni na koji način ne može narušiti prošlu. Pa ipak, mitomanija je svuda oko nas. Šire je obrazovani ljudi, šarlatani, političari. Zanimljivo je da se tim istim „antifašizmom“, koji je služio za legitimaciju komunističke države, pokušalo još socijalističku Hrvatsku, koja je bila u čvrstim šapama komunista, 1990-ih doslovce pregaziti i uništiti.
https://www.vaticannews.va/content/dam/vaticannews/multimedia/2019/09/26/2019.09.26-Volker-Reinhardt.jpg/_jcr_content/renditions/cq5dam.thumbnail.cropped.750.422.jpeg
Volker Reinhardt
 
Fašistički antifašizam je otkrio svoje lice. Danas se pokušava istim tim „antifašizmom“ hrvatsku demokratsku državu delegimitirati, demonizirati, denuncirati, denacionalizirati i podvrgnuti dvostrukim mjerilima, premda hrvatska država izrijekom jamči svojim građanima jednaka socijalna i politička prava bez obzira na vjeru, rasu i spol, te slobodu savjesti, pravo govora, vjerskoga opredjeljenja, obrazovanja i kulture, što spada u najviše demokratske standarde današnjice. Zbog čega se onda insinuira da je hrvatska država rehabilitacija NDH, države koja se pojavila u jako nesretno vrijeme i nestala? Samim time što je hrvatska država?
 
Petrificirana historiografija je zapravo „povijesnosuđe“, inačica za pravosuđe, koju njeguju zagovornici jugoslavensko-komunističke demagogije i velikosrpske ideologije. To je tendencija da se komunističkoj historiografiji dade dimenzija definitivne povijesti s „nepobitnim“ činjenicama, čimbenicima i razjašnjenjima. Kakva necivilizacijska začahurenost! Sva daljnja istraživanja povijesnih zgoda i reinterpretiranje izvora završavaju u slavnom „revizionizmu“! Volker Reinhardt, profesor povijesti na Sveučilištu u Fribourgu, osvrće se na ovu „pravosudnu povijest“ s lakom ironijom: „Može li se učiti iz povijesti? Točnije, može li se preciznim proučavanjem prošlosti otkriti stalne crte razvoja koje se mogu generalizirati i prenijeti kao interpretativni obrasci na sadašnjost i prošlost? Ako je tako, povijest je nedvojbeno jedna od najvažnijih znanosti o zemlji, barem jednaka fizici i kemiji, jer se tada mogu ubuduće izbjeći pogrješke prošlosti egzaktnom analizom i spremnošću da se ti rezultati primjenjuju.“
 
Tek deideologizirani pristup povijesti omogućuje različite oblike „suočavanja s prošlošću“ koje uočavamo širom svijeta i već su odavno postali dio demokratske kulture. Pogotovo nakon pada Berlinskoga zida istražuje se „duga sjena prošlosti“ (Aleida Assmann). Prije svega, implozija komunističkoga poretka dovela je do te-meljne preispitivanja diktatura 20. stoljeća, do pojašnjenja hitnih pitanja o krivici i odšteti, do razbijanja mnogih poslijeratnih mitova. Fokusiranje na potisnute, zaboravljene i istrijebljene nedvojbeno je društveno dostignuće: novi pristup povijesti vraća žrtve, diskriminirane i obespravljene natrag u kolektivno pamćenje, daje im glas, traži pomirenje i upozorava na pravednost. Naša saznanja o zločinima počinjenim tijekom i nakon Drugoga svjetskog rata posljednjih su se desetljeća snažno proširila zahvaljujući upravo razbijanju komunističkih mitova. Jedanput je jedan židovski prijatelj upitao njemačkoga pisca Ernesta Jüngera: „Ne bi li upravo čovjek riječi kao Vi morao tražiti potpuno razjašnjenje počinjenih zločina u vrijeme nacističkoga barbarstva?“ Na to mu je Jünger, kao bivši časnik Wehrmachta, odgovorio: „Potrebna nam je što je moguće kompletnija slika toga da se ni pod kojim uvjetima ne bi ponovilo.“
 
Odan velikosrpskoj nebulozi, Pupovac i njegov krug oko SNV-a i SDSS-a rade na istom poslu kao Šešelj i Vučić u Srbiji. Cilj im je isti, jedina razlika među njima je u metodi kako ostvariti velikosrpski san. Stoljetna srpska prijetnja je internalizirana: Nastane li hrvatska država, ne će moći biti hrvatska, a ako bude hrvatska, ne će biti država. U tu svrhu se ne smije priznati velikosrpska agresija na Hrvatsku niti dati isprika za nju, ne daj Bože zamoliti hrvatski narod za oprost, odati poštovanje hrvatskim žrtvama...
 
Hrvatska je i dalje „nutarnji problem“ Srbije, pa je hrvatska zemlja i sva hrvatska kulturna baština ujedno i srpska ili samo srpska već prema njihovu izboru. Je li ikad itko čuo da je Vučićev potrčko Pupovac prenio poruku Beogradu da srpsko-srbijanska strana ima dovoljno prljavštine u vlastitu dvorištu i da bi trebala počistiti najprije kod sebe i paziti da nepristojno ne olajava susjede? Umjesto da kaže kako je za Hrvate četništvo neprihvatljivo i provokativno, on im ga nameće u Hrvatskoj sa ciničkim podsmijehom da nije zakonom zabranjeno.
 
Hrvatska mora iskorijeniti bizantinizam iz svoga tkiva, ako želi opstati! „U povijesti postoje sličnosti, ali nema analogija – čak i ako povjesničari opetovano tvrde suprotno. Povijest je odlazak u nepoznato. Ne može postojati novo izdanje „fašizma“ – ne samo zato što su se životni uvjeti i horizonti svijesti ljudi temeljito promijenili, već i zato što taj pojam nivelira duboke razlike između diktatura Mussolinija i Hitlera. Ali to nije jamstvo protiv novoga, jednako nehumanoga totalitarizma u novom obličju“, zapisuje profesor Reinhardt.
 
Čini mi se da opominje Hrvate da budu oprezni pred nasrtajem svetosavlja. Bizantinac ne spava. U njemu je previše duboko ukorijenjena volja za patronizacijom drugih i preodgojem, tobože za njihovu dobrobit. On štiti svoje sunarodnjake od ponovnih pojava katastrofa iz prošlosti, koju su uglavnom oni sami prouzročili sa sličnim opominjačima, i pokazuje im put do bolje budućnosti! Ovo je životna laž političkoga zanata koji jedino koristi destabilizaciji zemlje, omrazi njezina naroda i ujedno implicitni zahtjev za trajnom grižnjom savjesti. Pri tom se namjerno zaboravlja da se Hrvati trebaju kajati za ono što je zaista bilo, a nije valjalo, a ne za ono što se uopće nije dogodilo!
 
(Svršetak u sljedećem broju)
 

Tihomir Nuić, Politički zatvorenik, br. 281., listopad/studeni/prosinac 2019.