Get Adobe Flash player

KORISTI I ŠTETE OD IZABRANE AKTIVNOSTI

 
 
Športovi su nastali posljedicom različitih ljudskih sposobnosti i uvjeta u kojima su "te" sposobnosti provjeravane nadmetanjima i pravilima koja su ih utvrđivali prvo organizatori, a kasnije sportske asocijacije. Zbog toga imamo brojne sportove i njihove discipline. Budući da smo ustanovili da nema apsolutne koristi, niti ima apsolutne štete od neke aktivnosti, jednako tomu ne možemo tvrditi da ima dobrih i loših športova. Da postoje granice što dijele korist i štetu od bavljenja športom najviše su potvrdili vrhunski športaši i druge osobe koje su prihvatile veliki volumen treninga kao način provođenja slobodnog vremena. Tipične ozljede u nekim sportovima su donedavna pripisivane športu, a danas je jasno da su ozljede posljedica što je izazvana morfološkim ili - funkcionalnim nedostacima športaša i sama činjenica da se u nekim športovima težište naprezanja prenosi na slaba mjesta nekog športaša.
Slikovni rezultat za Man, sport, health, activity
Je li neki šport primjeren nekom športašu najčešće ovisi o stanju zdravlja sportaša za odabrani sport. Bezrazložno je tvrditi da postoje dobri i loši sportovi. Oni doista mogu biti i dobri i loši! Pitanje je samo u odnosu na što? Kolikogod se netko trudio objasniti da je plivanje korisno i preporučljivo za tjelesni razvoj, osobama koje imaju problema s dišnim sustavom ili su sklone oboljenjima ušne šupljine, plivanje će donijeti više štete od očekivane koristi. Još je neuvjerljivije proglašavati atletiku ili gimnastiku bazičnim sportovima, a da pri tome još nitko nije uspio objasniti što je to u njima bazično? Je li to bacanje diska, preskakanje kozlića, trčanje maratona, skok u vis ili je to vježbanje na ručama? Djeca i ljudi se obično opredjeljuju za sportove u kojima mogu biti uspješni, što je posljedica njihove obdarenosti koja u istoj djelatnosti (športu) može imati različite stvaralačke razine. Budući da put k uspjehu ima izazov ako rad i naprezanje nudi ugodne emocije neki ljudi zato što su uspjeli u nekom športu postići svoju popularnost i respekt javnosti, a prije svega tiska, počinju svoja iskustva i osobne emocije nuditi kao "životnu formulu". Na svu sreću čovjekova priroda se brani nad nasiljem različitim mehanizmima otpora, pa su štete od agresivnih teorija manje opasne no što bi to one mogle biti kad bi se striktno primjenjivale ili provodile.
 
Bavljenje športom i tjelesnim aktivnostima mora imati potvrdu subjektivnog zadovoljstva. Ako ono izostane onda je svaka aktivnost promašaj, jer se odvija zdravlju u inat. U tom smislu valjalo bi razlikovati aktivnosti koje se provode uz pomoć tjelovježbe i sporta u terapijske svrhe od aktivnosti s kojima čovjek tjelesno potvrđuje (kreira ili stvara) unutarnje vrijednosti. Trčanje zbog skidanja suvišnih kilograma pripada području terapije koja je uslijedila zbog činjenice da je osoba sklona ili je "oboljela" od gojaznosti. Jednako tomu usavršavanje oblika i funkcija ne možemo dovoditi u vezu sa zdravljem koje bi pridonijelo dužini životnog vijeka, već samo doprinos estetici ili radnim zahtjevima.
Na žalost, često se iz nekih praktičnih primjera izvlače krivi zaključci. Tako npr. ako neki šezdesetogodišnjak i još stariji čovjek koji je zbog svojeg javnog djelovanja popularan i uzgred se bavi nekim sportom, mnogi su skloni tu činjenicu pripisati bavljenju "tim" sportom. Pri takvim konstatacijama se očito zaboravlja da takve osobe nisu u javnosti zapažene i poznate zbog sporta, već zbog onoga u čemu su uspješni i zbog toga popularni. Napokon isto tako zapažamo sportaše. Ako netko od njih rado čita knjige, ide u kazalište ili dobro uči, ljudi su odmah skloni tu činjenicu njihove opće kulture ili sklonosti pripisati, recimo, čitanju knjiga. Naravno, ovim se ne želi podcijeniti činjenica, a još manje potreba, da čovjek uz svoje uže i vrhunske specijalizacije ne bi trebao uživati u nekim drugim općim ili kulturnim potrebama. Međutim, iz toga izvlačiti zaključke da im je ta zabava, hoby ili izazov čitanja pridonijeo sportskom uspjehu je krivo. Aktivnost je uvijek posljedica zdravlja i obdarenosti za koju je zdravlje usmjereno, a ne obrnuto!
Kao što zdravlje ocjenjujemo kvalitetom naslijeđenog biološkog materijala od kojeg smo građeni, tako i izbor sportova i aktivnosti ovisi o načinu života i o uvjetima koje život pruža. Samim tim izbor sportova za dijete i čovjeka nije samo ono što želimo već je i ono što čovjek objektivno može s obzirom na njegov podražaj ili onoliko koliko se može prilagoditi tjelesnom podražaju na koji organizam odgovara pozitivno ako pridonosi napretku, neutralno ako se održava u istom stanju i negativno ako se javljaju ozljede ili oboljenja. Najpopularnije rečeno, protiv negativnih utjecaja se organizam brani svojim mehanizmima tako što najčešće izaziva otpor. Nije "taj" otpor tipičan samo za sport. U ostalim nastavnim predmetima se javljaju isti otpori, ali se u ostalim predmetima školske nastave oni ocjenjuju nemarom, nedisciplinom i drugim intelektualnim otporima. Sport i tjelovježba imaju puno jaču signalizaciju. Pojava umora, želja za prekidom aktivnosti i drugi otpori znak su otpora nasilju nad čovjekovom biološkom naravi. Ako čovjek ne podlegne vegetativnoj cenzuri koja ga opominje na prekid treninga ili neke aktivnosti najčešće će se javiti ozljede u vidu mišićnih ozljeda (uganuća, pucanje mišića, pa čak i prijeloma).
 
Jaka volja i male sposobnosti
 
Priroda se sama brine da ozljedama ili bolestima osigura prisilni odmor osobama jake volje i malih mogućnosti. Utoliko je čudnija konstatacija da se tjelovježbom i sportom jačaju obrambeni mehanizmi organizma. Mikroorganizmi ne biraju osobu prema tjelesnom izgledu već ovisno o snazi obrambenih (imunoloških) sposobnosti vode "rat" u kojem pobjeđuju kad je "protivnik" najslabiji.
Potpuno je krivo uvjeravanje, mada rasprostranjeno, da vježbom utječemo na jačanje zdravlja. Vježbanjem osiguravamo potpuniju ventilaciju pluća, bolje prokrvavljenim mišicama, pospješujemo metaboličke procese i eliminiranje štetnih tvari ili metaboličkog otpada. Utoliko bi se više valjalo zamisliti nad nastavom u školi ili treningom u higijenski neprimjerenim uvjetima u koje spadaju improvizoriji koji su proizvod tobožnje mašte nastavnika kad od učionice pravi sportsku dvoranu ili trenera koji trening provodi u zagušljivom prostoru u kakav se, često, smještaju teretane.
Svako vježbanje (trening na granicama fizioloških mogućnosti) iscrpljuje energiju istim fiziološkim mehanizmima. Ono po čemu se razlikuju rekreativci od vrhunskih sportaša je samo u kapacitetima i u tehničkoj izvedbi. Riječ je o tomu da i rekreativci u svojim tjelesnim naprezanjima, pa makar oni bili i jednom tjedno, daju svoje maksimume, ali njihova ostvarenja su minimalna za razliku od vrhunskih sportaša. Stoga je u izboru sportova bitna mjera, a ne aktivnost ili izbor ovog ili onog sporta.
Tjelesna vježba i sportovi su korisni u mjeri koja pridonosi čovjekovim (djetetovim) prirodnim sklonostima ili obdarenosti za nešto. Nekima će odgovarati gimnastika, a drugima atletika ili neka sportska igra, dok će se treći baviti jedrenjem, skijanjem ili veslanjem. Zbog individualnih razlika koje se očituju omjerima snage, brzine i izdržljivosti nemoguće je, bar za sad, ponuditi opću formulu vježbanja ili treniranja. Iznimka je samo primjerena onima koji su tehničkim uvjetima života i rada zanemarili bilo kakvo gibanje. Njima će koristiti svako gibanje, jer čovjek je stvoren u gibanju za gibanje i živjet će samo dok giba.
 
Kamo smjera sport?

 

Tehničke i tehnološke prednosti društvenog razvoja ne najavljuju svoje kritične crte koje bi nas upozorile da se zaustavimo u korištenju "prednosti" ili komfora koji nam se nudi pod imenom napretka ili suvremenosti. Kritične crte najčešće prepoznajemo krizom, osobnom dramom ili katastrofom poput one što se pojavila "kravljim ludilom" što je eufemizam za ljudsko ludilo s kojim upravlja pohlepa. Kao što suvremeni prijevoz, pored brzine i komfora, uključuje i rizik prometne nesreće tako i sport nosi svojom pojavnosti brojne rizike čije ćemo posljedice prepoznati kad na njih više nećemo moći utjecati.
Društvo koje je napustilo klasične oblike života i rada moralo bi napustiti iluzije da su tjelovježba i sport jedino utočište i oaza onoga što je civilizacija uništavala u prirodi i u čovjekovoj biološkoj naravi. Svaki, nazovimo ga, napredak ulazi ili se primjenjuje u sva područja života. Kad je design počeo plijeniti kupce roba i sportski su rekviziti dobili primamljive oblike i aerodinamične linije. Pojava sintetičkih materijala imala je golemu primjenu u izradi skija, čamaca, bicikla, motki za skakanje, podloga u dvoranama i sportskim terenima što je pridonijelo postizanju boljih rezultata. Rekorderi u prinosu žitarica koristili su se spektrom zaštitnih sredstava, a istodobno su povećali proizvodnju mesa uz pomoć anaboličkih steroida. Ta je činjenica ohrabrila sportaše u konzumiranju sintetskih hormona s kojima su započeli i sa sintetičkim bjelančevinama "obogaćivati" svoju dnevnu prehranu, a s njom su (uz trening) povećali mišićne mase koje su jamčile pomak granica i natjecateljskih izazova. Danas se uzimanje anaboličkih steroida, psihomimetika i drugih preparata već smatra prljavim dopingom ili zastarjelom metodom u postizanju vrhunskih rezultata. Ali ne zbog zaštite zdravlja sportaša već zbog doping kontrole koja je usavršila detekciju najmanjih tragova nedozvoljenih supstancija. U istoj mjeri s kojom se usavršavaju aparati i metode uz pomoć indikatora i reagensa, uporno se traže i koriste nove metode i supstancije za neutraliziranje nedozvoljenih sredstava. Sve to sliči "igri" carinika i krijumčara, a oprezniji ili suzdržaniji za javnost to zovu  igrom mašte i znanja. Samim tim, brojni su rekorderi postali oni sportaši koji su uspješno prošli Scilu natjecanja i Haribdu doping kontrole.
 
Faktori rizika - kako ih prepoznati i što znače?
 
Mogu li se danas ustanoviti faktori rizika? Odgovoriti na ovako postavljeno pitanje traži diskurs zbog činjenice da danas stvarno ne znamo što nas sve može iznenaditi u prehrani, u prometu, na radnom mjestu ili na sportskom treningu. Čovjek je kročio u, još do nedavna, nedovoljno poznati svijet molekula i tako spoznao da svijet podliježe mnoštvu daleko opasnijih "neprijatelja" od mikroorganizama što uvjetuju zarazne bolesti. Sve što danas rabi ili zlorabi tehnologija i njena industrijska proizvodnja hrane, lijekova, napitaka, odijevanja i, ukratko, svega i svačega, posljedica je sintagme: živjeti znači uspjeti u onome čime se bavimo još od razdoblja kad je trebalo preživjeti pa sve do ovog koje znači život u izobilju.
Budući da sportaši žive i rade u tehnološkom okruženju, a natjecanjima dolaze, češće od ostalih, u prigodu razmijeniti iskustva ili naprosto vidjeti prednosti konkurenata, logično je da su stavljeni pred brojne izazove svega onog što se sportom i uz sport događa, a događa se gotovo sve što je u najužoj vezi s materijalnim probicima i socijalnim pogodnostima. Stizanje do uspjeha najčešće se prepoznaje ignoriranjem pokušaja.
Život registrira i privilegira samo uspjeh pa makar on bio skuplji od samog života.
Sportaši zbog uspjeha lako prihvaćaju korištenje farmacijskih sredstava i drugih postupaka koji osiguravaju povećanje i bolje iskorištenje bioloških kapaciteta: srca, pluća, jetra, bubrega i drugih organa i njihovih sustavnih dijelova kako bi, ovisno o onome na što želi utjecati, uz primjenu hormona, psihomimetika, trankilizera, beta blokatora, auto transfuzije, masažom s eteričnim i drugim tvarima  ili postupcima udisanja negativno ioniziranog zraka postigli duži trening (veći volumen i intenzitet rada), a s njim i veću učinkovitost njegovih sumarnih utjecaja na sportski rezultat ili domet. Međutim sve spomenuto, i mnogo toga što nećemo spomenuti, nije proizvedeno zbog sporta ili zbog sportaša; oni su samo slijedili ono što društvo od njih očekuje. Opće je poznato da svako društvo od svojih članova očekuje uspjeh. To se očekuje i od hendikepiranih! Zato je i pitanje čovjekova zdravlja u kontekstu sporta daleko kompleksnije od načina kako mu se prilazi, recimo, posredstvom doping kontrole. Zašto ona nije postavljena i u druga područja života i rada, a osobito stvaralaštva? Ako bismo stvari htjeli postaviti na neku crtu normale onda je prekovremeni rad kao i žrtve u miru ili ratu posljedica manijakalnih šefova, rukovoditelja ili vojskovođa! Nisu li postavljene norme sportašima kao uvjet za pristup međunarodnim natjecanjima poziv na primjenu nedopuštenih sredstava? Može li se kugla baciti u atletici preko 18 metara, pretrčati 100 metara ispod 10 sekundi ili preplivati 1oo metara ispod 50 sekundi bez farmacijske pripomoći, pa makar se ta sredstva zvala metodom brzog oporavka između dva treninga. Dakle, nikad se ne postavljaju pitanja onima koji postavljaju norme. Ne samo u sportu već i u drugim stvaralačkim, proizvodnim ili političkim procesima ili zahtjevima. Riječ zlouporaba je svuda moguća i najčešće je prisutna, a samo je u sportu najgrotesknija zbog činjenice da lijek namijenjen bolesnima ili onima priključenim na umjetne organe kad ga zdravi koriste s boljim učincima doimaju se zlorabom.
 
Vrhunski sportaši

 

Kad je riječ o vrhunskim sportašima valja reći da njih ne karakterizira harmonija psihofizičkog razvoja, nego uska specijalizacija ili prilagodba oblika i funkcija jednostranog, ali zato maksimalnog učinka. Potpuno je krivo uvjerenje što se mnogi aspekti adaptacije svrstavaju u deformitete tijela. To je posljedica poimanja čovjeka kao simetričnog bića i vjerovanje u estetske kanone čovjekovih parnih organa. Kad bi se takvog poimanja striktno držali liječnici, onda ne bi mogli niti jednog čovjeka proglasiti normalnim. Budući da je riječ o adaptaciji primjerenoj većoj učinkovitosti sasvim je normalno što je jedna ruka ili noga razvijenija ili je pak dio unutarnjih organa više ili manje asimetričan što jednako ovisi funkciji uvjetovanoj boljom opskrbom nekog organa krvlju ili živčanim podražajima. Čak ni sva ravna stopala ne bismo mogli označiti deformitetima tijela, jer su mnoga od njih adaptirana ergonomskim zahtjevima racionalizacije energije, koja čovjeku nedostaje za biološke procese, kao što društvu nedostaje za gospodarske procese.
Sportaši se svojim zdravljem razlikuju od drugih ljudi ili u drugim djelatnostima i zanimanjima, tako što im je zdravlje temeljni uvjet da bi se mogli baviti izabranim sportom s vrhunskim zahtjevima, dok su za pisanje potrebne sasvim druge sposobnosti. Svi ljudi koji nadilaze prosjek "morali" su svoje opće sposobnosti ili opće obrazovanje staviti u službu specifičnih, ali zato osjetljivijih i na podražaj odgovornijih sposobnosti. Zbog toga je veza između sporta i zdravlja uzajamna, pa se ljudi u izboru sportova i dometa odlučuju i primjećuju kad zdravlje podražava aktivnost. Najvjerojatnije se zbog toga manje zamjećuju osobe višestranih sposobnosti, jer se samo jednostranost diže izvan prosjeka određujući tako, s vremena na vrijeme, granice za one koji će ih slijediti namjerom da ih premaše, ponekad, i po cijeni osobnog zdravlja.
Popularno rečeno: zdravlje je u funkciji razvoja, a to znači da zdravlje valja čuvati kako bi razvoj bio uspješniji ili rasipati ga ako osoba želi biti uspješna.
 
(Svršetak u sljedećem broju)
 

Željko Mataja

Anketa

Čega se više bojite?

Utorak, 07/04/2020

Tko je Online?

Trenutačno aktivnih gostiju: 1130 gostiju i nema članova online

 

AIPK Trgovine d.o.o.

 

Registar Branitelja

 

Udruga Zavjet

 

 

Grawe osiguranje

 

 

 

Veliko srce malom srcu

 

Facebook

 

 

Optika Kraljević