Preobučeni četnici preuzeli protuhrvatsku vlast

U svezi s ponašanjem pripadnika ustaških postrojbi tijekom rata, u javnosti je bilo više riječi o isticanju loših nego vrlinskih primjera. Jednom prigodom mi je jedan sveučilišni profesor iznimnih vrlina ispričao kako je kao logoraš nazočio strijeljanju nekolicine mladih ustaša koji su odbili izvršiti zapovijed da sudjeluju u strijeljanju osuđenih logoraša.

S vremenom je nastupilo vrijeme promijenjenih odnosa snaga. Počeli su se primjećivati dimni oblačići od eksplozija topovskih granata na brdima između Bijakove i Omiške Dinare. Čak su se čuli i zakašnjeli zvuci. Ljudi su tumačili da to pucaju Englezi s brodova. Nije prošlo ni dva-tri dana da mjestom prođu motorizirane manje skupine njemačke vojske na putu prema Mostaru. Nakon što je prošla zadnja skupina, dva-tri sata iza, iz područja Jelića kuće čula se jaka detonacija tempirane bombe postavljene radi razaranja dijela ceste. To je protumačeno kao namjera usporavanja napredovanja protivničke vojske. Doista su ubrzo nakon toga u Lovreć pristigli partizani.

Uslijedila je i mobilizacija punoljetnih mlađih muških sposobnih za vojsku. Poslani su u područje Mostara gdje su se odvijale borbe. Nakon nekog vremena doznalo se da su napadačke partizanske snage čak odbačene. Ne sjećam se koliko je vremena iza toga prošlo, a jednog jutra sve je podigla na noge jaka buka kolone tenkova koja je pristizala cestom sa zapada. Odrasliji mladići spustili su se u središte Lovreća. Govorilo se da su to engleski tenkovi. Neki su razgovarali s posadom jednog tenka. Rekli su da je među njima bio i jedan Rus. Vjerojatno su tenkovi doista bili engleski a posade mješovite. Kako je kolona tenkova koja je prošla bila poprilično velika, logičan je zaključak bio da će Mostar uskoro biti osvojen. Tako se i dogodilo, a ubrzo iza toga uslijedila je priča da su partizani u Širokom Brijegu ubili puno fratara, što je u mnogih Lovrećana pobudilo osjećaje negodovanja.

Nakon pada Mostara uslijedio je pad Sarajeva pa konačno i kraj rata. Slavilo se jer je završio rat, a pjevalo kako je odgovaralo pobjedniku. Nije bilo iskazivanja nezadovoljstva, čak je jačala i naklonost prema novoj vlasti, jer se vlast nije protivila iskazivanju vjerskih osjećaja. No, sve je više bilo neprihvtljivih postupaka. Nije ih se moglo zataškati. Neki su mještani odvedeni i strijeljani bez suđenja, a najviše zgražanja izazvao je zločin pripadnika Ozne koji su bez ikakve borbe ubili devet Cišćana, mladića koji su si sami prije nego je rat završio skinuli domobransku uniformu, koji nikad nisu bili u borbi niti su ikakva zla učinili, već su se samo u svojim šumskim ogradama skrivali čekajući trenutak kad će nositelji vlasti početi postupati pravedno neosvećujući se nevinima. Taj trenutak nisu dočekali.

Nisu jedini koji su tako prošli, čak i nakon mnogo dužeg čekanja.

Nije za pohvalu ni postupak Ozne u slučaju sprovođenja jednog uhićena bivšeg pripadnika hrvatske vojske iz Velike Ciste. Iako je vjerojatno bio pripadnik neke ustaške postrojbe tijekom rata, pri uhićenju nije bilo nikakve borbe između njega i oznaša, pa je postupak kakav je viđen pri njegovu sprovođenju kroz Lovreć bio sasvim nečastan. Kad su mještani prolazili pokraj zavezana čovjeka čije su ruke bile žicom čvrsto stegnute, oznaš je tražio od nazočnih dječaka da na njega bacaju kamenje. Neki su to i učinili. Moj brat, sedmogodišnji dječak, to je vidio pa ispričao u mojoj prisutnosti našoj majci. Na majčin upit, jesi li i ti sinko, odgovorio je: „Nisan. Reka san da ne ću, da će me ubit' mama.“ U mjesnom govoru riječ ubiti značila je išibati, a to je naša majka odgojno nekad i primjenjivala. Uhićenik je sproveden u Imotski.

Nenadzirano osvetničko ponašanje ratnika nije rijetka pojava u neposrednim poraćima, ni u svijetu, ni na ovim prostorima. No, kad je pobjednička strana imala dovoljno vremena da ozakoni pravila ponašanja, osvetničko ponašanje poprima obilježje zločinačkog. Oznašima je vjerojatno kao uzor poslužilo ponašanje sovjetskih revolucionara. Kao olakotnu okolnost ipak treba uzeti činjenicu da su talijanski vojnici s pridruženim pokojim četnikom, u Lovreću žive zapalili tridesetak nevinih civila. Taj zločin je mogao pobuditi osvetništvo u mnogih pripadnika pobjedničke strane. Ali, zašto se osvećivati nevinima?! Za osudu je i jedan postupak oznaša prema tzv. kamišarima odnosno križarima, tj. pripadnicima bivše hrvatske vojske koji su se, nakon što su se skrivali u brdima, dragovoljno predali, a koji tijekom skrivanja u brdima nisu počinili nikakvo zlodjelo.

Događaj koji se zbio ispričao mi je jedan moj kolega podrijetlom iz Lištice (Širokog Brijega), zaposlenik u istoj tvrtki gdje sam i ja djelovao. Prema njegovu kazivanju, oznaši su nagovorili roditelje jednog „odmetnika“ da kažu sinu da se može slobodno predati, pri čemu su zajamčili da ne će biti kažnjen niti će mu se išta loša dogoditi. Roditelji su postupili kako im je savjetovano. Čovjek se predao i slobodno šetao mjestom duže od mjesec dana. Uslijedio je nagovor i roditelja onih koji se još nisu predali, a uz ista jamstva pojačana primjerom osobe koja se već predala. Nakon dragovoljne predaje svih preostalih, svi su, uključujući i onog prvog, poubijani.

Ponašanje četnika spominjao sam u svezi s tragičnim zbivanjima o kojima sam nešto doznao na osnovi kazivanja drugih, izbjeglica iz susjedne Bosne, ali i na temelju svjedočenja preživjelih žitelja iz desetak kilometara udaljene Žeževice i prolaznika s područja Vrgorca i sela Poljičke Kneževine. Tijekom rata ih nisam nikad susreo, a informacije koje su doprle do mene upućuju me na zaključak da je to bila sretna okolnost, jer da sam ih susreo vjerojatno bi me zadesila sudbina mnogih. No, pružila mi se prigoda susresti dvojicu bivših četnika u poraću.

Prvu takvu osobu susreo sam u Bjelovaru, tijekom mojeg pohađanja realne gimnazije, a tadašnje okolnosti pogodovale su da je bilo nekoliko poslovnih susreta članova moje tadašnje obitelji s tom osobom. Riječ je o čovjeku kojemu je bio povjeren nadzor poslovanja privatnih mlinara, a to je tada značilo da je u položaju koji dopušta i da se nekome prehrambeno pomogne. Pokazao se sklonim pomoći, pri čemu uz pokazane vrline nisu mogle ostati skrivene ni mane. Osobno sam se u to uvjerio kroz nekoliko susreta koji su se dogodili. Prema meni osobno znao je pokazati znakove dobročiniteljstva, volio je ponekad poći u kazalište i iskazati divljenje glumi mojeg tetka, ali je bio sklon i popiti previše alkoholna pića.

Trijezan, znao je pripovjediti i pokoji događaj iz svojeg ratničkog perioda, onog kad je kao četnički častnik zapovjedao jednom četničkom postrojbom, a ponešto i onog kraćeg kad se krajem rata priključio partizanskim postrojbama. Iz pripovjedanja se moglo razabrati da je osjećajno i dalje četnik, ali nisam čuo riječi hvaljenja da je ikoga ubio. Pijan, ponašao se poput drugih pijanaca, ali sam bio svjedok i jedne epizode nedolična, nasilnička ponašanja pa kajanja nakon otrježnjenja. Neki od meni poznatih bjelovarskih Srba nisu imali dobro mišljenje o njemu. Njegovo mirnodopsko ponašanje pobuđuje sumnje u častnost njegova ponašanja tijekom rata, ali do mene nije doprla nikakva informacija o tome, pa je najbolje svaku procjenu prepustiti Bogu.

(Svršetak u sljedećem broju)

Marijan Bošnjak