Get Adobe Flash player

Je li hrvatska država problem?

 
 
Bog je, prema Bibliji, Židove pustio da 40 godina lutaju pustinjom s dobrim argumentom: Nužna je bila smjena generacija da se izbriše sjećanje na egipatsko ropstvo i započne novi život. Komunizmu je trebalo 45 godina da kod Hrvata na račun agresivnog kolektivizma izbriše čovjeka, to samosvojno biće sa slobodnom vljom, savješću i dostojanstvom. Pri tome strašnom projektu latio se četverogodišnje epizode ustaškog zlosilja i koristio ga za kompromitiranje, zastrašivanje i ušutkavanje, kako bi skrenuo pozornost sa svoga zlosilja. Ustaška epizoda je pretvorena u kozmički događaj, a u to vrijeme počinjena nepravda nasljednim grijehom. S permanentnim teretom nepravde na leđima hrvatskog naroda, koju su drugi prouzročili, počinjena nepravda dobiva obilježje kontinuiteta i postaje krivicom. Umjesto pomirbe, koja za razliku od oprosta znači jednakost, uvedena je „apsolutna pravda“ za revolucionarni establishment, dok je sve ostalo živjelo u kaljuži i šikari i kaosu propasti. Nestala je razlika između počinjene nepravde i stvarnog krivca. Zemlja je ostala bez sjećanja, tradicije i zastave.
https://3.bp.blogspot.com/-JL3igBGERyM/V41MmNaw9FI/AAAAAAAABxQ/ABYV9Aw057wDwvgoK-UrK5zuN8BoI9QsACLcB/s1600/castillayleocc81nsefardicc81.jpg
To je prošlost. Početkom 1990-ih godina mogle su još hrvatska politika, pedagogija, kultura i priopćivala živjeti od lošeg glasa i ugleda komunizma. Nakon 1995. godine trebalo je kod ljudi izgrađivati smisao za vlastitu državu i osmišljavati ulogu moderne države u suvremenom društvu. Kad je Belgija 2011. ostala mjesecima bez izabrane vlade, državne su ustanove funkcionirale tako da se uopće nije moglo primijetiti kako nedostaje parlamentalno legitimirana vlast izbornim rezutatima. Državom se upravljalo via facti i pravna država nije postala upitnom. Država nikad ne smije napustiti ćudoredni temelj i svoju zadaću, niti kad uvodi red niti kad se obračunava sa zločinima iz prošlosti. Skretanje pozornosti na ono što je bilo, nije opravdanje za ono što se ne čini. Hrvatske politike, a ne hrvatski narod, odgovorne su za sve današnje slabosti hrvatske države, pa i za njezinu međunarodnu neprepoznatljivost.
 
Čak i za odnos prema tradiciji. Tradicija ne može biti utemeljena na nepravednom režimu. Tradicija, kao predaja o vrijednostima i normama, treba povezivati naraštaje, pridonositi oblikovanju i jačanju identiteta te biti most između prošlosti i budućnosti. Ustaše su daleka prošlost kao i njihovi duhovni prethodnici, neretvanski gusari, uskoci i hajduci. Nekome su, možda, mogli poslužiti kao učinkovito sredstvo za mobiliziranje u obrani svojih domova i njiva protiv srpske agresije. Pojedinci se njima i danas posluže kako bi iskazali svoju nemoć, svoj prkos i svoj inat prema neučinkovitoj i korupcijom zatrovanoj politici. Ni jedna europska zemlja nije izuzeta od tih pojava, što opet nije poziv da ih se ne treba suzbijati. U Hrvatskoj vlada još uvijek ona „drž’te lopova“. Dobro umreženi relikti komunističkog mraka drže sve konce u svojim rukama i potežu poteze ocrnjivanja kao bi zadržali svoje povlastice. Trebalo bi provjeriti, je li i jedna europska država imala sva četiri dosadašnja predsjednika države i većinu predsjednika vlade koji su bili članovi komunističke partije ili dolazili iz tih revolucionarnih krugova. I to bi mogao biti razlog za apatiju koja je ovladala hrvatskim narodom, a njegovu državu pretvorila skoro u trajni provizorij.
 
Iz naprijed navedenih primjera vidimo da je zapadna javnost još uvijek slijepa na „lijevo oko“, osobito u odnosu na Hrvatsku. Što se pak tiče četnika, slijepa je i na „desno oko“. Problematičnije je što je sve što se o Hrvatskoj ima reći, gotovo uvijek upereno protiv same novonastale hrvatske države kao takve. Ta politička homeopatija dolazi ponajprije iz same Hrvatske, uz veliku potporu susjeda koji se nikako ne mogu pomiriti s postojanjem hrvatske države. I vjerojatno ne će još za dugo vremena i zbog toga valja i njih i njihova podmetanja ignorirati. Naslanjanje današnje Republike Hrvatske na NDH ili na bivšu socijalističku republiku je plod samoporicanja. U svibnju 1991. godine sudjelovalo je na referendumu o neovisnosti Hrvatske 83,56 hrvatskih građana, a za samostalnost je glasovalo 93,24 posto. To nije samo povijesna činjenica, nego nezanemarivi podatak o volji naroda. Hrvati moraju konačno shvatiti da sloboda nije samo sloboda nacije. To je staro komunističko podmetanje. Pretpostavka za slobodu nacije je individualna sloboda. Samo slobodan pojedinac može biti odgovoran dužnosnik na političkome, gospodarskom i kulturnom polju rada. Hrvati se vole ponositi svojim katolištvom, a zaboravljaju da upravo pojedinac strši u njemu. Katolištvo, naime, propovijeda da nepravda dolazi od pojedinca, kao grijeh ostaje u njemu i truje mu već potencijalno zaraženu dušu, te mu treba ispovijed, ne da bude rasterećen, nego očišćen. Put u prepoznatljivost suverene hrvatske države i njezina percepcija u inozemstvu popločan je ne samo nacionalnim identitetom, ekonomskom snagom i političkom kompetitivnošću, nego u istoj, ako ne i većoj mjeri odnosima i životom unutar same zemlje.
 
(Svršetak)
 

Tihomir Nuić, Politički zatvorenik, broj 271 (svibanj/lipanj 2017.)

https://www.hrvati.ch/index.php/drustvo/razno/2041-tihomir-nuic-zivi-li-hrvatska-u-sadasnjosti

Nekoliko dodatnih primjedaba uz Gerlachove opservacije

 
 
Uvjerenje autora ovih redaka je da je čovjek najveće dobro na našem planetu i da je nepovrjedivost njegova dostojanstva vrhunska etička i pravna odrednica naše civilizacije. Iz toga proizlazi da korektan odnos prema svakoj ljudskoj žrtvi živi jedino i isključivo u poštovanju. Za nj nije odlučujuće, hoće li se ideologije XX. stoljeća kao komunizam, nacionalsocijalizam i fašizam interpretirati kao revolucionarne ili reakcionarne, što ovisi o ideološko-političkom svjetonazoru, nego činjenica da su ove ideologije neljudske i da gaze slobodu i dostojanstvo čovjeka. Pritom stoji na stajalištu da brojevi ne ublažavaju zločinačke strahote niti ekskulpiraju individualnu krivnju. Zbog krivtvorenja brojeva, jer jedan čovjek ne može dva puta na dva mjesta poginuti, brojevi i imena pogubljenih u Jasenovcu podliježu stalnoj mijeni. Tako Gerlach, iza kojega stoji velika skupina znanstvenih pomoćnika i savjetnika, ne obrazlaže zbog čega na jednom mjestu navodi 40.000 tisuća Židova u hrvatskoj državi (356), a nekolko stranica dalje piše o 38.000 Židova u toj istoj državi (360.). Prebrojavanje poginulih Židova je također u suprotnosti s onim što Gerlach tvrdi o broju zaštićenih (377.).
https://upload.wikimedia.org/wikipedia/commons/thumb/4/4c/Mladen_Lorkovi%C4%87.jpg/250px-Mladen_Lorkovi%C4%87.jpg
Mladen Lorković
 
Pozivajući se na procjenu njemačkih i talijanskih promatrača, bilježi da su hrvatske jedinice poubijale 200.000 – 600.000 ljudi, prije svega Srba (295.), a na drugom mjestu navodi broj od 300.000 – 400.000 pobijenih nežidova u NDH (360.), te netremice izlazi s podatkom da je poubijano preko 300.000 samo Srba (390.), da bi završio s neodređenom brojkom o stotinama tisuća prognanih i pobijenih Srba (428.). Nigdje nema objašnjenja tih neobjašnjivih razlika, niti igdje ima podatka o poratnim (zatajenim) jugoslavenskim popisima i suvremenim demografskim istraživanjima.
 
S pravom se autoru može postaviti pitanje, zbog čega u knjizi nije barem u kratkim crtama obrađen razlog i uzrok nastanka ustaškog pokreta? Čitatelj je mogao biti upućen da je temeljni cilj ustaškog pokreta bio rušenje Kraljevine Jugoslavije (na koncu kao i komunistima za preuzimanje vlasti, a ne radi oslobođenja naroda), i uspostavljanje hrvatske države, za razliku od komunista. Nije sasvim razvidno zbog čega Gerlach tvrdi da je Hrvatskom, u čvrstoj ustaškoj ruci, vladala fašistička stranka u užem smislu riječi (303.), a ustaše označava isključivo radikalnim (295., 361.). Pojmovi fašistički i radikalni ipak nisu istovjetni! Što se pak tiče rasnog zakonodavstva, njegov sadržaj svatko može provjeriti u Narodnim novinama iz tog doba. U posjedu sam preslika dokumenata o rasnom zakonodavstvu u NDH na njemačkom koji potječu iz ostavštine Antona V. Lipinskog (Schwezerisches Sozialarchiv, Zürich).
 
Svih 19 dokumenata s nadnevkom 30. travnja 1941. do 23. listopada 1941. ili su zakonske odredbe ili odredbe ili njihovo tumačenje. Uopće se ne radi o „zakonima“ niti se igdje u njima propisuje mučenje, ubijanje ili odvođenje u logore. Ti se zakonski propisi odnose na nearijevce kao Židove, Cigane i ine. U njima nema ni spomena o Srbima. Postoje, naime, situacije u kojima je sve što se čini krivo, kaže Hannah Arendt. To su situacije u kojima nepravda ovlada čovjekovim životnim prostorom. U takvoj situaciji je preporučljivo ništa ne činiti, jer svaka pravda postaje nepravdom. Uzmimo primjer Lorkovićeve kuće na Tuškancu. Vlasnici su 1945. protjerani, uselili su se drugi ljudi. Danas, kad bivši vlasnici traže povrat nepravedno oduzete kuće, suočeni su s ljudima koji su tu rođeni, odrasli i umirovljeni. Nikad nisu ni čuli da žive u tuđoj kući.
 
(Svršetak u sljedećem broju)
 

Tihomir Nuić, Izvor: Politički zatvorenik, broj 271 (svibanj/lipanj 2017.)

https://www.hrvati.ch/index.php/drustvo/razno/2041-tihomir-nuic-zivi-li-hrvatska-u-sadasnjosti

Partizani

 
 
U Njemačkoj nikad nije podignut ustanak protiv nacionalsocijalističkog režima, dok su u zaposjednutim zemljama stvari stajale drukčije. Gerlach navodi kako u razdoblju od 1938. do sredine 1941. gotovo da nije bilo oružanog otpora nacistima u cijeloj okupiranoj Europi, ali pritom ne navodi koje su zemlje okupirane 1938. godine. Za vrijeme prvih 18 mjeseci u okupiranom dijelu Francuske se nije dogodilo ni jedno ubojstvo okupatorskog vojnika, a samo je jedan Francuz smaknut. Očito sugerirajući da je otpor trebalo ponajprije očekivati od komunista, on navodi kako se taj mir temelji na njemačko-sovjetskom sporazumu (koji pak datira iz kolovoza 1939.) te politici Moskve koja je sprječavala komuniste diljem Europe, pa i u Francuskoj, da se bore protiv Nijemaca (281.) Faza oružanog otpora počela je njemačkim napadom na Sovjetski Savez, kad se komunisti dižu, pozivajući sunarodnjake na ustanak protiv okupatora (Jugoslavija, Francuska). Jezgru su činile manje skupine komunista, odbjeglih vojnika i ljudi koji su bježali pred rasističkim progonima (283.) U Srbiji i u Hrvatskoj u početku bijaše relativno velik broj Židova među ustanicima i puno ih je u prvim mjesecima uhićeno i osuđeno na smrt ne kao Židovi već kao ustanici, prema izjavama preživjelih. Njihov udio u pokretima je bio veći od udjela u cjelokupnom stanovništvu. Kad autor tvrdi da se „većini nacionalnih partizanskih pokreta pridružuju i Židovi kao u Jugoslaviji, Bugarskoj, Slovačkoj i Litvi“, onda previđa temeljnu činjenicu da se komunisti u Jugoslaviji nisu digli na ustanak za nacionalno oslobođenje nego zbog uvođenja proleterske diktature prema naredbi Kominterne.
https://upload.wikimedia.org/wikipedia/commons/thumb/8/8f/Emblem_of_Israel.svg/1200px-Emblem_of_Israel.svg.png
Židove se kolektivno okrivljivalo da potiču i podupiru otpor, pa ih se stoga masovno ubijalo bilo kao zajednicu bilo kao taoce (285.). U narodu se proširio glas “Gdje je partizan tu je Židov, a gdje je Židov tu je partizan“ (284.) Pretpostavka da su Židovi podupirali borce otpora i partizane, bila je povezana sa snažnim protukomunizmom. Tako su mnogi 1941. uhićeni Židovi u Hrvatskoj i u Vojvodini, koja je bila pod mađarskom okupacijom, prema izvješćima njihove preživjele rodbine, bili lijevo angažirani ili sudjelovali u aktivnostima otpora (387.)

Ni jedno od prikupljenih sjećanja preživjelih Židova iz Jugoslavije ne spominje da su postojali protužidovski nasrtaji među lijevo orijentiranim partizanima ili da bi netko bio prisiljavan skrivati svoj židovski identitet. Među jugoslavenskim partizanima bilo je puno Židova i partizani su zaštitili najmanje 5.000 Židova te su mnogima pomogli pri bijegu u Italiju, kad je fašizam slomljen u jesen 1943., ili u druge zemlje. Desno orijentirane partizanske skupine ili milicija u Jugoslaviji i Grčkoj stajale su spram Židovima manje pozitivno; srpski četnici bijahu jako opasni (353.). Nije posve jasno, koji su to lijevi, a koji su desni partizani u Gerlachovoj kategorizaciji. A za razliku od drugih istočnoeuropskih zemalja, piše on, preživjeli jugoslavenski Židovi rijetko spominju denuncijacije. Umjesto toga, u vijestima iz prijašnje Jugoslavije se navode četnički napadi kao glavna opasnost po Židove u ilegalnosti. Čini se da su tamo denuncijacije bile rjeđe, premda je prihvat Židova bio zabranjen pod prijetnjom smrtne kazne, barem u okupiranoj Srbiji (403.-404.).
 
Partizanski pokreti otpora skrivaju u sebi tendenciju građanskih ratova. I velika većina ustaša u Hrvatskoj su počele kao anarhističke „divlje skupine“ poput partizana. Put u građanski rat bijaše kratak. „U Jugoslaviji, koja je okupacijom i ad hoc stvaranjem novih država bila podijeljena, borile su se radikalne hrvatske ustaše, komunistički partizani, nacionalističko-srpski četnici, bosansko-muslimanske milicije, slovenski domobrani, srpska i kosovsko-albanska milicija jedni protiv drugih i protiv njemačke, talijanske, bugarske i mađarske okupacijske sile. Tako je grad Foča promijenio deset vlasti: ustaše ubijahu Srbe, četnici muslimane (većina katoličkih Hrvata se spasila bijegom), a komunisti četnike, imućne seljake i žandare. Njemački i talijanski promatrači procjenjuju da su samo hrvatske jedinice poubijale između 200.000 – 600.000 ljudi, prije svega Srba“ (295.). Oko milijun je partizana, koji su po autoru bili antifašisti, poubijano prije svega na okupiranome sovjetskom području, u Jugoslaviji i Grčkoj (13.). Nigdje spomena o Staljinovim progonima Židova kao ni činjenice da su upravo ti antifašistički pobjednici, koji su navodno štitili Židove ne samo kao lijeve suborce, u najmanju ruku ignorirali novonastalu Državu Izrael.
 
(Nastavak slijedi)
 

Tihomir Nuić, Politički zatvorenik, broj 271 (svibanj/lipanj 2017.)

https://www.hrvati.ch/index.php/drustvo/razno/2041-tihomir-nuic-zivi-li-hrvatska-u-sadasnjosti

Anketa

Mogu li rukometaši do zlata?

Ponedjeljak, 22/01/2018

Tko je Online?

Trenutačno aktivnih gostiju: 966 gostiju i nema članova online

 

AIPK Trgovine d.o.o.

 

Registar Branitelja

 

Udruga Zavjet

 

 

Grawe osiguranje

 

 

 

Veliko srce malom srcu

 

Facebook

 

 

Optika Kraljević