Get Adobe Flash player

Dolasci u Čiprovce i okolinu u dva su se navrata događali u različito vrijeme

 
 
Za Petra se zna da je umro u Prizrenu u 1419. (ili 1423. - prema Ferdi Šišiću). Krajem XIV. stoljeća, kada su bugarski carevi izgubili svoju neovisnost, Petrov je sin - Nikola II. pobjegao u ugarske krajeve i pod kraljem Sigismundom I. (1387.-1437.) sudjeluje u pohodima protiv Turaka.[13] To bi se moglo smatrati pouzdanom informacijom, jer se zna da još car Ivan Šišman pokušavao dobiti potporu Sigismunda za otpor protiv Osmanlija, a zatim i drugi, oslanjajući se na njegovu blagonaklonost, traže pomoć od Zapada. Zna se da je između 1406. i 1408. sam Sigismund uložio ozbiljne napore iskoristiti daljnje svađe oko osmanskog  prijestolja i organizirati koaliciju balkanskih vladara protiv osvajača.
http://www.republika.eu/upload/images/images/kultura/2013/galerija.png
Nakon neuspješnih zajedničkih akcija Nikola II. se naselio na području današnje Albanije i Crne Gore, gdje se sredinom XV. stoljeća rodio njegov sin Gyoni (Gyoni,  je albanski ekvivalent za Joana ili Ivana).  Etimologija imena u velikoj mjeri ulijeva povjerenje da su ti događaji realni i da su se dogodili točno u Albaniji.
 
U bugarskim predjelima povijest obiteljske kuće Parčević - Knežević - Pejačević najuže je povezana s Čiprovcima i eksploatacijom obljižnih rudnika, trgovinom, širenjem katoličanstva. Samo ću spomenuti da je daleki potomak Ivana Parčevića, Marcianopolski nadbiskup Petar Parčević (1612.-1674.) te potomak Stefana I. Kneževića, Sofijski nadbiskup Stefan Knežević (1623.-1691.).
 
Logično je postaviti pitanje kada se pojavljuju prvi predstavnici obitelji na području Čiprovaca, tko su oni i što se dalje događa. Nažalost, nakon poraza Čiprovskog ustanka, u spaljivanju i uništavanju sela, sve što je postojalo kao povijesni dokaz o njihovom dolasku i boravku na tom području, potpuno je uništeno. Što se tiče obiteljskog pamćenja, ono je sačuvalo vrlo malo stvari koje ne bacaju mnogo svjetla na ispitivanje problema. A kolektivna svijest pamti samo Pejačevićevo sudjelovanje u organizaciji i vodstvu pobune i smrt oca Matije u okolini grada u jesen 1688.
 
Dolasci u Čiprovce i okolinu u dva su se navrata događali u različito vrijeme. Smatra se da se još Nikola I. Parčević (sudionik u bitci kod Černomena u 1371.), Parčijin sin, nakon što je ostao neko vrijeme u Knežu, doselio u okolinu Čiprovaca. Vjerojatno se Nikolino premještanje desilo nakon što je Ivan Sracimir izgubio svoju neovisnost od Turaka krajem XIV. stoljeća.
 
U XIV. stoljeću su se oko Čiprovaca već naselili rudari iz Saksonije, prenijeli su na mještane tehnička znanja i vještine u rudarstvu i prerađivanju; od bitnog je značaja njihov doprinos za gospodarski prosperitet područja. Ti su Saksonci u kratko vrijeme uspjeli barem djelomično doprinijeti uvođenju i širenju katoličanstva u sjeverozapadnoj Bugarskoj. Dakle, naselje pruža uvjete za život ljudima koji dolaze s područja s razvijenim rudarstvom i trgovinom, ljudima kojima nije strana katolička vjera. tj., uvjeti su bili povoljni za potencijalne političke izbjeglice, koje su već živjele u mjestima sa sličnim ekonomskim i vjerskim uvjetima.
 
Pretpostavlja se da su zajedno s katoličkim misionarima iz Bosne u drugoj polovici XIV. stoljeća, u sjeverozapadne bugarske zemlje ušli i politički emigranti, koji bježe iz dvora Kotromanića. Prema nekim autorima, to su, možda, bile političke izbjeglice iz obitelji Parčije Kneževića, koja se potom podijelila u četiri grane. Kako stoje stvari? Po pisanim izvorima i arheološkim podatcima smatra se zasigurno da se u 1367. osam redovnika iz bosanskog samostana Olova, koji pripada katoličkoj franjevačkoj provinciji Bosni Argentini, naselilo u Čiprovcima.[14] Mogu li se ti misionari izravno povezati s bijegom Parčevićevih-Kneževićevih iz Bosne? Moglo bi se dopustiti, ali konkretnih dokaza nema. Ja sam, osobno, sklona misliti da Parčevići-Kneževići dolaze prvi put u okolinu Čiprovaca kasnije, ne istovremeno s redovnicima iz samostana Olova.  Ali im je njihova aktivnost definitivno bila od koristi.
 
U kratko vrijeme su franjevci krstili mnoge ljude, a potrebni su bili novi redovnici kako bi nastavili djelatnost jer je bilo više onih koji su htjeli prihvatiti kršćanstvo.[15] Uskoro su mještani počeli graditi crkvu, za koju ima utvrđenih činjenica i dokaza da je dovršena 1371. Istraživači prikupljaju dovoljno argumentiranih dokaza o čudotvornoj ikoni Djevice Marije, koja je prenijeta u novi hram o posvećenju hrama, kada mu je ime dato. U ovim krajevima i dan danas kolaju legende.
 
O aktivnom sudjelovanju bosanskih franjevaca u privođenju Bugara oko Čiprovaca katoličanstvu i to tijekom i odmah nakon kratkog ugarskog osvajanja sjeverozapadnih bugarskih krajeva piše i Ivan Dujčev.[16] Ove činjenice ne ukazuju na vrijeme naseljavanja u Čiprovcima, ali podržavaju pretpostavku da nisu Parčevići i oni, što su ih pratili, slučajno odabrali to područje. Tu su uvjeti pogodni iz nekoliko razloga: jezik je preblizak; rudarstvo i katoličanstvo su im dobro poznata. S njima dolaze i drugi - vojska, rudari.
 
U vrijeme kada se pretpostavlja da su se Pejačevići doselili u Čiprovce (krajem XIV. stoljeća), gospodarstvo tog područja bilo je u procvatu, a ljudi bogati; neki  proizvodi su se izvozili, druge je upotrjebljavalo lokalno stanovništvo, a prije osmanskog osvajanja i bugarska država. Morala bih spomenuti još jednu činjenicu od lokalnog značaja - postoje dokazi u dubrovačkim dokumentima da su dugo vremena prije pada pod osmanlijsku vlast naselje Čiprovci, utvrda Gradište, neka sela u okolini, zlatni i srebrni rudnici bili u vlasništvu obitelji Sojmirovića. Trgovina s Venecijom bila je pouzdan izvor prihoda te su od dobivenog srebra, zlata, bakra nesumnjivo profitirali i posljedni bugarski carevi - Ivan Aleksandar i Ivan Sracimir.
 
U toj situaciji postavlja se pitanje ne samo kada, nego i zašto su se Parčevići - Kneževići doselili na područje oko Čiprovaca i kako su uspjeli dobiti (ili povratiti) zemljišta, rudnike, ovladati proizvodnjama, postati trgovcima i suvlasnicima u tom bogatom kraju zajedno s uglednom plemićkom obitelji Sojmirovića ili do toga dolazi u vrijeme kada su se Sojmirovići već presjelili u Dubrovnik?[17] Ili su možda Parčevići - Kneževići uživali nekakvu posebnu zaštitu od strane cara Ivana Aleksandra i njegovog sina Ivana Sracimira u zamjenu za to da čuvaju granicu ili sudjeluju sa svojom vojskom u borbama protiv napada Osmanlija, poboljšaju iskopavanje i proizvodnju plemenitih  metala, za kojima carevi imaju sve veću potrebu? Sve je to sasvim moguće, a podržano je i nekim već spomenutim podatcima. Pretpostavku da su im bugarski carevi bili pokrovitelji te ih nagrađivali (sigurno za neke usluge) neizravno potvrđuju dokumenti drugačije prirode - uglavnom diplome austrijskih careva, u kojima se navodi pripadnost obiteljske kuće Parčevići - Kneževići - Pejačevići starom bugarskom plemstvu. Ubrzo nakon eventualnog prvog dolaska na to područje oni ponovo nestaju.  Povijesno pamćenje ne daje nikakve informacije što se događa s njima, zašto odlaze,a ni gdje idu. Prema obiteljskom pamćenju tijekom vremena, oni se opet pojavljuju u Čiprovcima. Kada se to dogodilo?
 
Da bih razjasnila to pitanje, opet ću se vratiti Gyonu, sinu Nikole II., o kojem ima podatak da je bio u okruženju vladara Crne Gore, Ivana Crnojevića (Maramontea) koji vlada između 1464. - 1490. Zajedno s Maramonteom, Gyoni sudjeluje u kampanjama protiv Osmanlija.[18] Između 1480./1481., osmanlijska vojska provaljuje u planinsku zemlju Ivana Crnojevića i on je prisiljen pobjeći. Vjerojatno je s njim i njegovom vojskom pobjegao i Gyoni. Dakle, upravo u tom trenutku, iskoristivši svađe nakon smrti Mehmeda II. Osvajača i njegovu zamjenu Bayezidom II. Gyoni je, uz pomoć Ivana Crnojevića, povratio stara obiteljska imanja između rijeka Skat i Ogosta, zanemarena i napuštena tijekom niza prethodnih bijegova; a postupno je stekao i nova. Ivan Crnojević se vratio u Crnu Goru krajem 1481., a Gioni ostao u bugarskim zemljama.
 
Prema obiteljskoj povijesti Juliana grofa Pejačevića je negdje oko 1481., najkasnije do oko početka XVI. stoljeća, Gyoni podijelio povraćena i novostječena imanja (vjerojatno u sjeverozapadnim bugarskim predjelima) među četvoricom sinova. Tako se stavlja početak četiri velike obitelji. Najstariji sin Joan (Ivan) dobija dvorac  Cserka (Čerka) i zadržava obitelj Parčević. Dimitar stječe dvorac Pejačevo i po tome se počeo prezivati Pejačević.[19] Te dvije utvrde K. Irechek lokalizira ovako:  "utvrda Pejačevo u planinama Prvog Bugarskog Carstva, Cserkiczy (utvrda Cserka u Drugom Bugarskom Carstvu)".[20] Stefan I. zadržava dvorac Kneže i ime Knežević. Toma stavlja iza svojega imena ime oca i tako bilježi početak obitelji Tomagyonovića, koja je postojala sve do sredine XVIII. stoljeća. Njegovi se posjedi teško mogu lokalizirati. Kasnije će se jedan dio potomaka Joana (Ivana) Parčevića doseliti u Čiprovce, a drugi će ostati oko dvorca Cserka i dobiti prezime Cserkiszy-Cserkich (Čerkić).
 Tijekom osmanlijske vladavine, upravo zbog rudarstva, proizvodnje zlatnih i srebrnih ukrasa, iskusnih obrta i široke trgovinske djelatnosti, područje Čiprovci dobiva poseban status. Proglašen je Sultan Hassom i poklonjen sultanovoj majci. Vjerojatno je to učinjeno već u prvim desetljećima osvajanj.[21] Postao je također glavni grad Vojvodine. Stanovnici su oslobođeni mnogih poreza i pristojbi, imali su obaveze samo prema sultanovoj obitelji. Bogatstvo Čiprovčana i dalje raste. Ima zaposljenja i zanjimanja za sve. Turcima nije dopušteno noćiti u gradu, osim u jednoj određenoj kući. Broj Turaka u stalnom boravku nije bio veći od dvojice-trojice. Za to su se u Čiprovce počele dosjeljivati plemičke obitelji iz okoline, kao što su bili Parčevići, Putini, Tomagyonovići, Kneževići, Pejačevići, Marini, Pejkići.[22] Najmanje na dva mjesta u svojoj povijesti Irechek spominje da su se te obitelji preselile u Čiprovce nakon turskog osvajanja, nakon stavljanja grada pod pokroviteljstvo Khanum Valide i nakon dodjeljivanja povlastica. Ove informacije u osnovi prihvaćaju i neki od lokalnih istraživača. To je već konačni povratak obitelji koje nas zanimaju, u to područje.
 
Prema informacijama koje vođa Čiprovskog ustanka Đuro Pejačević daje u svom izlaganju austrijskom caru Karlu VI., 18. lipnja 1716. zajedničke posjede i dvorce Pejačevo, Kneže, Cserku itd., koji su vlasništvo roda Pejačevićevih i drugih njemu srodnih obitelji i koji se nalaze u povlaštenoj vojvodini Kiprovec, zadesila je loša sudbina, srušeni su i opljačkani u vrlo staro doba. Isto je bilo i s njihovim posjedima koji se nalaze u Vidinskom kraju. Za to se te obitelji tako često premještaju, ali se uvijek naseljavaju u sjeverozapadnim bugarskim zemljama blizu Čiprovaca.[23]
 
U kasnijim godinama ropstva obitelji su se, zahvaljujući povlasticama, opet obogatile i pred sam ustanak Pejačevići posjeduju rudnike zlata i srebra, organiziraju proizvodnju nakita, crkvene utvari, finih predmeta za život bogatih Bugara, koji se bave trgovinom.[24] Općeprihvaćeno je da se u ono vrijeme u Čiprovcima bogati bave trgovinom; siromašni ispiranjem zlata ili postaju dobri obrtnici. Desetljećima prije Čiprovskog ustanka Parčeviće, Kneževiće, Pejačeviće prati glas da su najbogatiji i najutjecajnije obitelji na tom području. Nema izravnih podataka o njihovim konkretnim aktivnostima, o njihovim trgovačkim poslovima, o vezama s drugim narodima i zemljama, ali neizravni dokazi govore da je njihova gospodarstvena, vjerska i kulturna prisutnost u regiji značajna.
 
Bilješke:

 

13. Fermendžin, Euzebio Acta Bulgariae ecclesia sticaaba. 1565 usqueada. 1799. Zagrabiae, 1887.
14. Георгиев, Любомир Българите католици в Трансилвания и Банат (XVIIIначалото на XIX в.). София 2010.
15. Гешева, Йорданка „Графове Пеячевич от Вировитичко-Нашичкото разклонение“. В: Националноосвободителните движения в българските земи. ХV – ХІХ век и тяхното отразяване в музеите. Юбилейна национална научна конференция, Чипровци 2008.
16. Гешева, Йорданка Фамилия графове Пеячевич между легендите и реалността (втората половина на XVII-XX в.). Историко-генеалогично изследване. София 2012.
17. Йонов, Михаил „Политиката на Австрия и политическите движения в България от края на ХVІ до края на ХVІІ.“ B: Годишник на Софийския университет, Философско-исторически факултет, № 52., 1958.
18. Йонов, Михаил „Османо-австрийските войни през втората половина на XVII“. В:Чипровци. 1688-1968. Материали от научната сесия по случай 280-годишнината на Чипровското въстание. София
19. Йонов, Михаил „Чипровското въстание и събитията в Югоизточна Европа през 80-те и 90-те години на ХVІІ.“В: Сборник 300 години Чипровско въстание. Принос към историята на българите през XVII. София 1988.
20. Йовевска, Марияна „Балканските провинции на Хабсбургската държава. Граници и административно управление от края на Х век до 1918.“. В: Търново,
21. Иречек, Константин История на българите. София
22. Керчева, Клементина; Каваленов, Страхил „Европейските династии. Европейски християнски владетелски родове и знатни фамилии (V-XIX.)“. В: Търново, 2001.
23. Керчева, Клементина „Европейски християнски династии (V-XXI..) Родословни дървета“. В: Търново,
 
(Nastavak slijedi)
 

Yordanka Gesheva

Julian grof Pejačević povezao je početak obitelji s dinastijom Kotromanića u Bosni

 
 
Yordanka Gesheva[1]Institute for Historical Studies, Bulgarian Akademy of Sciences, Sofia Ova e-mail adresa je zaštićena od spambota. Potrebno je omogućiti JavaScript da je vidite.: Bugarsko razdoblje obitelji Pejačević[2]
http://www.uaos.unios.hr/artos/images/thumbnails/images/Untitled-429x574.jpg
U većini najpoznatijih verzija o korijenima srednjovjekovne bugarske obitelji Parčević - Pejačević sve počinje od urote sinova Dabiše Kneževića protiv Tvrtka I., koji je vladao Bosnom u drugoj polovici XIV. stoljeća. Tvrtko I. i Dabiša su iz jedne te iste dinastije - Kotromanića. Najraniji podatci o bosanskom porijeklu obitelji, ili barem o boravku njezinih predstavnika u Bosni, međutim, vrlo su ograničeni.
 
Pri kraju 70.-ih godina XIX. stoljeća Julian grof Pejačević, koji je radio na povijesti obiteljske kuće svojih predaka, povezao je početak obitelji s dinastijom Kotromanića u Bosni. Je li to moguće, nije li ova priča samo lijepa obiteljska legenda, koja je stoljećima zadržala živo obiteljsko pamćenje? Prema obiteljskim predanjima, obitelj Parčević - Knežević - Pejačević - Tomagyionović vodi porijeklo od Dabiše Kneževića, koji je postao kralj Bosne 1391. , a vladao je sve do 1395., kada je dobio ime Stefan (Stjepan). Bez potrage za jakim dokazima pretpostavlja se da su tri Dabišina sina - Parčija, Vuk i Vladislav, koji su sudjelovali u uroti protiv bosanskog vladara Tvrtka I., otkrivena i kažnjena te je onda Parčija napustio Bosnu i nastanio se u bugarskim zemljama. Urota je bila 1366./1367. godine. Od svog braka s Elenom Grubom Stefan Dabiša je imao jednu kćer, a zvala se Stana. Na ovakvu lozu Kotromanića nailazimo u skoro svim enciklopedijama, almanasima, priručnicima i sl. Nema podataka o drugoj djeci iz tog braka. I ovdje opet iskrsavaju nagađanja o njegovim ostalim sinovima. Moglo bi se pretpostaviti da je Stefan Dabiša imao raniji brak, u kojem su možda rođena tri sina (Parčija, Vladislav i Vuk, o kojima govori Julian Pejačević u obiteljskoj povijesti). Ali dokaza o tome nema. Ako uzmemo u obzir približnu godinu rođenja Dabiše Kneževića - oko 1339., o čemu postoje sumnje od strane nekih znanstvenika, jasno je da oko 1367. on ne bi mogao imati tako velike sinove, koji bi bili u stanju sudjelovati u urotama s njim.
 
Druga teoretski moguća opcija jeste da suta tri nasljednikazapravo bliski rođaci Dabiše Kneževića, koji ih je iz nekog razloga pobudiona sudjelovanje u uroti protiv Tvrtka I., o čemu također ne postoje nikakvi jasni dokazi;te tri osobe ne pojavljuju se nigdje u bosanskoj, ni u srpskoj i hrvatskoj literaturi, osim u gore opisanom smislu. U povijesti dinastičkih veza i odnosa u Bosniuopće nisu označene. Imena Vuk i Vladislav postoje u dinastiji Kotromanića, dok je ime Parčija potpuno nepoznato. Nije moguće odgovoriti ni na pitanje gdje su bila braća prije sudjelovanja u ustanku – jesu li u to vrijeme živjela u Bugarskoj, o čemu postoje neka nagađanja ili su činila svoje prve korake u bugarskim zemljama nakon poraza. Ne može se reći ni koji im je motiv za sudjelovanje u zavjeri niti koji je razlog.[3]
 
Međutim, ako ipak prihvatimo njihovo postojanje u navedenoj ili njoj bliskoj opciji, nedostatak dokaza čini nemogućim isticanje obiteljskog ili drugog razloga za osporavanje Tvrtkove kraljevske krune od strane tih navodnih potomaka ili rođaka Stefana Dabiše te za sudjelovanje u uroti protiv njega. Ne može se odrediti ni radi li se o sudjelovanju u navedenoj uroti iz 1366./1367. ili o nekom drugom događaju (u svakom slučaju manje važnom, pošto u povjesnici nije ništa navedeno). Prema legendi, Vladislav i Vuk su zarobljeni i bačeni u zatvor. Za Vladislava se čak spominje da je već prije te urote, vjerojatno zbog  sličnog djelovanja, osljepljen: kada, od koga i zašto je tako teško kažnjen - nema informacija. Kako je pri tome sudjelovao u novoj uroti i je li uopće bilo drugog sudjelovanja, također ostaje upitno. Opet, prema obiteljskoj legendi, nakon pobune Parča ili Parčija bježi i odlazi prvo u Ugarsku i to zajedno s Tvrtkovim bratom (ime se ne spominje, ali vjerojatno je riječ o Vuku,  jer u rodoslovlju i povijesti drugi Tvrtkov brat nije ni naveden). Nakon toga Parčija sudjeluje u borbenim akcijama u okolini Sedmigrada (Transilvanija). Sve te informacije prenosi Konstantin Irechek, koji izričito napominje da koristi materijale iz obiteljskog arhiva Pejačevićevih.[4] Znatno bolje sinkronizirane se pojavljuju u radu Juliana Pejačevića[5]. Kod ni jednoga genealoške veze nisu jasne, a nakon Gionovih sinova gotovo do nadbiskupa Petra Parčevića (1612.-1674.) jednostavno se gube. Kod sljedećih autora Vuk se ne pojavljuje kao osoba koja napušta zemlju s Parčijom. A Parčija se preziva Knežević, što se može tumačiti ovako: ako je bio sin Stefana Dabiše, on je Bosnu napustio prije no što je Dabiša ustoličen 1391., dok još uvijek nosi ime Knežević. No, to su samo nagađanja. Dokaza nema.
 
U bugarskoj povijesnoj literaturi ima različitih mišljenja o tome kada je i zašto Parčija napustio Bosnu. Prema jednoj skupini autora,[6] to se dogodilo 1357./1358., ali u povijesti Bosne oko tih navedenih godina svađa na vrhu vlasti nema te nema ni razloga za napuštanje zemlje. U toj situaciji, uvjerljivija je tvrdnja Hr. Dermendžijeva da do tog napuštanja predjela Bosne dolazi deset godina kasnije - oko 1367., očito nakon poraza zavjere. Sada obiteljsku legendu mogu barem djelomično podržati  povjesni događaji.
 
Parčija dolazi u bugarske zemlje u dolini rijeke Skat, pritoke Dunava, u svakom slučaju nakon boravka u Ugarskoj i nakon ratnog pohoda na području Sedmigrada (Transilvanija). Normalno je pretpostaviti da se to ostvaruje uz pristanak i pomoć ili cara Ivana Aleksandra ili  vjerojatnije njegovog  sina - vidinskog cara Ivana Sracimira, koji (kao što je već spomenuto) je imao ugovor s ugarskim kraljem Ludovikom i d` Аnjouоm. Logično je misliti da je do svega toga došlo nakon 1381./1382., nakon smrti Sracimirove kćeri Dorotee (Doroslave), supruge kralja Tvrtka I. Inače bi bilo manje vjerojatna podrška bugarskog vladara za urotnike protiv svog  zeta i to na svom tlu.
 
Obiteljska legenda kaže da je u dolini rijeke Skat, nakon obnove starih obieljskih posjeda, Parčija izgradio svoj dvorac pod imenom Kneže. Najvjerojatnije, ime dolazi od naziva knez ili od navodnog obiteljskog imena Parčije - Knežević. Prvobitno se posjed širio između rijeka Skat  i Ogosta. Kada je Parčija otišao iz Bosne, vjerojatnoje poveo sa sobom  i druge ljude. Sredinom XIV. stoljeća, Bosna je jedan od najvećih rudarskih centara na Balkanu. Sjeverozapadni bugarski teritorij se također može pohvaliti velikim rudnim bogatsvom, koje se aktivno razrađuje već od prethodnog stoljeća. Dakle, normalno je tražiti područje za nastanjivanje s odgovarajućim  gospodarstvenim prilikama. Što više, ljudi  u tom području ispovijedaju katoličku vjeru.
 
Ima nepunih podataka da je Parčija imao tri sina. O jednom od njih - Matiju ne zna se ništa konkretno. Drugi - Andrija Parčević bio je izaslanik cara Šišmana i cara Ivana Sracimira kod ugarskog kralja  Ludovika I. d` Anjoua - najvjerojatnije je to nakon 1369. Treći - Nikola I. Parčević sam je sudjelovao sa svojim vojnicima u bitci kod Černomena, na rijeci Marici u kraju rujna 1371.,[7] podržavajući napore velikaša Volkašina i Ugleše u zaustavljanju nadiranje Osmanlija. To je bilo nakon smrti cara Ivana Aleksandra (veljače 1371.) Dvije su mgućnosti u kojima se to moglo dogoditi (sudjelovanje u bici kod Černomena)  - u to se vrijeme Parčijina obitelj već preselila u Bugarsku te su bugarski vladari u ovoj situaciji iskoristili njihove usluge. Međutim, postoji još jedna mogućnost: oni su podržavali bugarske vladare već prije dolaska i zahvaljujući tome osigurali su svoje eventualno prebacivanje u Bugarsku. Ta dva događaja bila su prije sklapanja braka između bugarske princeze Dorotee i  bosanskog  kralja Tvrtka I., tako da ni to nije lišeno smisla. Ali kakva je bila Parčijina veza s bugarskim vladarima ostaje nepoznato.
 
U raznim istraživanjima i rodoslovima, informacije o sinovima i unucima Parčije se razlikuju. U web hostingu su objavljene vrlo detaljne i u mnogo čemu precizne genealogije europskih plemićkih obitelji, čiji je autor Miroslav Marek. Isti autor je izradio i genealogiju Pejačevićevih. Kod njega je, međutim, obrnuto - kao nastavljač roda ne pojavljuje se Nikola, već Andrija (Andraš) i Matija se ne spominje kao Parčijin sin. Kod Ivana Balte[8] dva su Parčijina sina - Nikola i Matija, pri čemu Matija nastavlja generaciju. Razlike su samo kod Parčijinih sinova – jesu li dvojica ili trojica i tko od njih ima nasljednika.
 
Nakon brojnih istraživanja, utvrdila sam odakle potječe nesporazum - od Juliana Pejačevića. Obiteljsko je stablo kod njega[9] veoma nejasno, pisano nečitkim rukopisom i kaže da Parčija ima dva sina. Ime prvog sina se ne može dobro pročitati - možda Andrja, ali to može biti i Matija. Drugi se jasno vidi da je Nikola. I tu postoji nešto što dovodi do zbrke u povijesnici. U sljedećoj generaciji (Parčijini unuci) postoji samo jedan nasljednik čije je ime Petar. On je naveden kao sin Nikole I., ali i kao sin njegova brata (ime nečitko) - strijelicama su obojica označena. Možda je to razlog zbog kojeg neki autori[10] pretpostavljaju da je Petar Nikolin sin, a drugi da je Andrijin. Ova dihotomija upućuje na to da se sam Julian grof Pejačević kolebao kada je pisao. Odavdje pa nadalje svi se autori slažu i određuju red sljedećih potomaka ovako: Petar - Nikola II. – Gyoni itd. Ja prihvaćam da Nikola ima potomstvo, jer se govori o Nikoli I., koji je imao unuka Nikolu II., a onda će se početkom XVI. stoljeća, još tri ili četiri puta ime Nikola ponoviti. Ako su sljedeće generacije bile od Matije, barem bi jedan unuk trebao u ranom razdoblju nositi njegovo ime, kao što je to bila uobičajena praksa u ono vrijeme. Ime Matija, međutim, pojavljuje se, čini se, puno kasnije, tek u XVI. stoljeću.
 
Dakle, Nikola I. Parčević je imao sina - Petra, koji je, vjeruje se, sa Sracimirovim sinom Konstantinom pobjegao u Srbiju kod despota Stefana Lazarevića. Moglo bi se pretpostaviti da je to pouzdana informacija, jer je utvrđeno da je prilikom osvajanja Vidina Ivan Sracimir bio zarobljen od Turaka, ali je njegov sin uspio pobjeći. Konstantin se sklonio kod bliskih velikaša. Tijekom nekoliko godina žestokih dinastijskih svađa za osmansko prijestolje, vidinski prijestonasljednik Konstantin pokušava iskoristiti situaciju i povratiti neovisnost svoje carevine. To je ostvareno tek nakon smrti sultana Bayezida u 1402.[11] U ovoj situaciji je savršeno prihvatljivа tvrdnja da se u 1403./04. Petar, zajedno s vidinskim Konstantinom, bosanskim  kraljem Stjepanom Ostojom i vlaškim vojvodom Starim Mirchom pridružio kampanji balkanskih  vladara protiv Turaka. Ratovanje se vodilo na širokom frontu, kako na srpskom teritoriju, tako i na području današnje sjeverozapadne Bugarske te do Dobrudže,[12] tj. obuhvaćena su i obiteljska imanja Nikole I. Parčevića i njegovog sina Petra.
 
Literatura
 
1. Balta, Ivan „Vlastelinska porodica Pejačević s posebnim osvrtom na njezinu genealogiju i heraldiku.“  U: Anali zavoda jugoslavavenske akademije, knjiga 4., Osijek 1985.
2. Божилов, ИванФамилията на Аcеневци (1186-1460). Генеалогия и просопография. Второ фототипно издание, София 1994.
3. Божилов, Иван; Васил, Гюзелев История на България в три тома. Т.I. История на Средновековна България. VII-XIV в., София 1999.
4. „Българският народ под османско владичество (от ХV до началото на ХVІІІ в.)“.B:История на България, Том четвърти, 1983.
5. Cuvaj od Carevdara, Antun pl. Porodica Jellachicha; njezino prosvjetno i dobrotvorno djelovanje. Biblioteka znamenitih Hrvata, svezak IV., Zagreb 1913.
6. Списаревска, Йоана; Димитров, Божидар, Колев, Панто България и българската история в архивите на Ватикана и Ватиканската апостолическа библиотека. ХV-ХVІІІ. София,  док. № 5, № 6, № 13., 1988.
7. Дерменджиев, Христо „Родът Кнежевич – Парчевич и чипровските фамилии Парчевич, Пеячевич, Книжевич и Томагионович”. В: Чипровци 1688-1988. София 1989.
8. Димитров, Божидар Петър Богдан Бакшев – български политик и историк от ХVІІ. София
9. Дуйчев, Иван Чипровец и възстанието през 1688 година. София 1938.
10. Дуйчев, Иван Софийската католическа архиепископия през ХVІІ. Изучаване и документи. София1939.
11. Dujčev, Ivаn „Bosanski franjevci u Bugarskoj do Ćiprovačkog ustanka“U: Franjevački vjesnik, 1939.
12. Fajfrić, Željko Kotromanići. http://www.rastko.rs/istorija/zfajfric-kotromanici.html
 
(Nastavak slijedi)

 

Jordanka Geševa

Cionisti predlažu Hitleru vojni savez

 
 
Početkom siječnja 1941. godine, jedna mala, ali značajna cionistička vojna organizacija, podnijela je formalni prijedlog  njemačkim diplomatima u Beirutu o vojno-političkom savezu s Njemačkom u ratu. Prijedlog je došao od tajne skupine ekstremista poznati pod imenom „Borci za slobodu Izraela“, skraćeno Lehi ili Skupina Stern63. Njezin vođa Abraham Stern64, koji je neposredno prije prekinuo s radikalnom nacionalističkom skupinom „Vojna nacionalna organizacija u zemlji Izrael“ (Irgun Cvai Leumib’erec Israel)65 zbog njihovog držanja prema Velikoj Britaniji, koja je djelotvorno priječila nastavak židovske kolonizacije u Palestini. Stern je smatrao Veliku Britaniju za glavnog neprijatelja cionizma.
https://www.ynetnews.com/PicServer2/24012010/3085068/RU0313873_WA.jpg
Jitzhak Shamir
 
Taj cionistički prijedlog «za rješenje židovskog pitanja u Europi i aktivno sudjelovanje skupine Lehi u ratu na strani Njemačke» zaslužuje da ga navedemo malo detaljnije.66 U svojim su raspravama i izjavama glavni vođe Njemačke nacional- socijalističke stranke često naglašavali da Novi poredak u Europi kao preduvjet zahtijeva korjenito rješenje židovskog pitanja evakuacijom („Europa oslobođena od Židova“). Evakuacija židovskih masa iz Europe je preduvjet za rješenje židovskog pitanja. Međutim, jedini način potpunog ostvarenja je smještanje tih masa u izvornu domovinu židovskog naroda, Palestinu, i uspostavljanje židovske države u njezinim povijesnim okvirima.
Cilj političke aktivnosti i godine borbe Pokreta za Slobodu Izraela, Nacionalne vojne organizacije u Palestini (Irgun Cvai Leumi b'erec Jisrael) je da riješi židovski problem na taj način i tako, da potpuno oslobodi židovski narod i zauvijek riješi njegovo pitanje. NMO, koji je dobro poznavao dobru volju njemačkog Reicha i njegovih predstavnika glede cionističkih aktivnosti u Njemačkoj i cionističkog programa iseljavanja, je bio mišljenja da:
 
1. Mogu postojati zajednički interesi između Novog Europskog Poretka temeljenog na njemačkom nacrtu i istinske nacionalne težnje židovskog naroda, utjelovljene u djelovanju skupine NMO.
 
2. Moguća je suradnja između Nove Njemačke i nacionalno-pučkog obnovljenog Židovstva („Hebräertum“).
 
3. Uspostava povijesne židovske Države na nacionalnim i totalitarnim temeljima, povezane ugovorom s njemačkim Reichom, bilo bi u interesu održavanja i jačanja buduće pozicije Njemačke na Bliskom istoku.
 
Na temelju ovih razmatranja i pod uvjetom da vlada njemačkog Reicha prizna nacionalne težnje Pokreta za slobodu Izraela, a naznačene ovdje iznad, NMO u Palestini predlaže da aktivno sudjeluje u ratu na strani Njemačke. U ovaj prijedlog NMO-a mogao bi se uključiti vojna, politička i obavještajna djelatnost unutar Palestine i, isto tako, poslije određenih organizacijskih mjera, izvan nje. Istovremeno bi europski Židovi bili vojno uvježbavani i organizirani u vojne jedinice pod vodstvom i zapovjedništvom NMO-a. Oni bi sudjelovali u borbenim operacijama u cilju osvajanja Palestine, ako bi se jedan takav front trebao otvoriti.
Neizravno sudjelovanje Pokreta za slobodu Izraela u Novom poretku u Europi, već u pripremnoj fazi, kombinirano s pozitivnim i korjenitim rješenjem problema europskih Židova na temelju nacionalnih težnji navedenih iznad, židovski bi narod uvelike ojačao moralnu podlogu Novog poretka u očima čitavog čovječanstva.
Suradnja Pokreta za slobodu Izraela bila bi također u skladu s nedavnom raspravom njemačkog kancelara, u kojoj Hitler uvjerava da će koristiti svaku kombinaciju i koaliciju da bi izolirao i pobijedio Englesku.
Ne postoje nikakvi tragovi njemačkog odgovora. Prihvaćanje bi svakako bilo nevjerojatno, jer je u tom trenutku njemačka politika bila odlučno proarapska67. Značajno je da je Skupina Stern nastojala sklopiti pakt s trećim Reichom u razdoblju kada su se glasine, po kojima se Hitler pripremao na istrjebljenje svih Židova, navelikoširileujavnosti. Vjerojatno, iliAbrahamSternnijevjerovaouteglasine, ili je htio surađivati sa smrtim neprijateljem svojeg naroda, da bi pomoga ostvaranje židovske države68.
 
Jedan od važnijih članova organizacije Lehi, u doba kada je Skupina podnijela taj prijedlog, bio je i Jichak Šamir, koji će kasnije postati ministar vanjskih poslova Izraela i zatim, od osamdesetih godina pa sve do1992. godine, Predsjednik vlade Države Izrael. S obzirom da je poslije Sternove smrti 1942. (ubila ga je britanska vojska) bio šef operacija organizacije Lehi, Šamir je organizirao mnogobrojne terorističke akcije, uključujući tu i ubojstvo britanskog ministra za Srednji istok, lorda Moyne-a, u studenom 1944., i umorstvo švedskog pregovarača Ujedinjenih nacija, grofa Benadottea, u rujnu 1948. godine. Godinama iza toga, kada bi Šmira pitali o prijedlogu sporazuma s nacistima iz 1941. godine, potvrdio je da je znao za prijedlog o savezništvu s Njemačkom u ratu, koji je njegova organizacija predložila.69 
 
Zaključak
 
Usprkos osnovnom neprijateljstvu između Hitlerova režima i međunarodnog židovstva tijekom više godina, interesi židovskih cionista i njemačkih nacionalsocijalista su se poklapali. Surađujući s cionistima zbog jednog humanog i obostrano željenog rješenja jednog složenog problema, Treći je Reich pristao žrtvovati svoju vanjsku trgovinu, pokvariti odnose s velikom Britanijom i oneraspoložiti Arape. Ustvari, u razdoblju tridesetih godina ni jedna nacija nije učinila više u korist dalekih ciljeva židovskih cionista od Hitlerove Njemačke.
U Šibeniku, s jeseni 2008.
S engleskog izvornika, uz pogled i sravnjivanje s francuskim i talijanskim prijevodima, i uz dodatak i svojih fusnota, preveo Josip Nikšić.
 
Bilješke:
 
63 Lehi (י״חל) je skraćenica od לארשי תורח ימחול Lohamei Herut Israel (Borci za slobodu Izraela) nu, britanska vlast ih je nazivala «Banda Štern», prema imenu njihovog vođe Abrahama Sterna. Skupina je nastala 1940. Među njihovim najpoznatijim akcijama bile su: 6. studenog 1944. ubojstvo lorda Moynea,  predstavnika britanske vlasti; zatim pokolj Arapa u selu DeirJasin 9. travnja 1948; 17. rujna 1948. ubojstvo grofa Folke Bernadotta, posrednika UN-a. Skupina je ukinuta 31. svibnja 1948. kada je uključena u oružane snage a vođe su amnestirani od zločina. Jedan od poznatijih pripadnika skupine Lehi, a kasnije je postao poznati politčar, je bio Jichak Šamir .
64 Abraham Stern, rečeni Yair (1907. – 1942,) rođen je u Poljskoj (Suwalki). U Izrael je imigrirao 1925.  studirao je na Hebrejskom sveučilištu u Jeruzalemu i specijalizirao se u klasičnim jezicima (grčki i latinski). Ubili su ga engleski agenti 1942. u Tel Avivu.
65 Irgun (sama riječןוגרא«irgun» na hebrejskom znači «organizacije») je skraćenica od imena paravojne cionističke skupine Irgun Tsvai Leumiberec Israel, לארשי ץראב ימואליאבצןוגרא (Narodna vojnička organizacija u zemlji Izrael) kojaje djelovala u Palestini od 1931. do 1948. Osnivač je bio Avraham Tehomi i organizacija se razlikovala od Hagané odbijanjem socijalističke ideologije. Može ju se na stanovit način smatrati predhodnicom današnjeg bloka Likud. I oni su raspušteni 1948. a nakon što su amnestirani ušli su u oružane snage, isto kao i Sternov Lehi.
66 Originalni dokument se nalazi u njemačkim arhivima Auswärtiges Amt, Bestand 47-59, E 224152 i E 234155-58. Potpun njemački tekst je objavljen u: David Yisraeli, The Palestine Problem in German Politics 1889-1945 (Israel, 1974), str. 315-317. Još pogledati: Klaus Polkhen, "The Secret Contacts", Journal of Palestine Studies, Proljeće-Ljeto 1976., str. 78-80; (Kada je učinjena ova ponuda Sternova skupina Lehi je već bila dio Irguna.
67 Arapski nacionalisti su se suprotstavljali Velikoj Britaniji, koja je u to vrijeme nadzirala veći dio arapskog prostora, uključujući Egipat, Irak i Palestinu. Budući da su Velika Britanija i Njemačka bile u ratu, Njemačka je davala podršku Arapima. Vođa palestinskih Arapa, veliki jeruzalemski muftija Hadž Amin Al-Huseini uporno je radio na zbližavanju s Njemačkom. Nakon bijega iz Palestine, na arapskom se obraćao arapskom svijetu preko radija i sudjelovao je u regrutaciji bosanskih muslimana u njemačku vojsku.
68 Israel Shahak, "Yitzhak Shamir, Then and Now," Middle East Policy (Washington, DC), Vol. 1, N. 1, (L’intero N. 39), 1992, str. 27-38; Yehoshafat Harkabi, Israel's Fateful Hour (New York, Harper and Row, 1988), str. 213214. Navod u: Andrew J. Hurley, Israel and the New World Order (Santa Barbara, California, 1991), str.. 93, 208-209; Avishai Margalit, "The Violent Life of Yitzhak Shamir", New York Review of Books, 14. svibnja 1992., str. 18-24; Lenni Brenner, Zionism in the Age of the Dictators (1983), str. 266-269; L. Brenner, Jews in America Today (1986), str 175-177; L. Brenner, "Yitzhak Shamir: On Hitler's Side", Arab Perspectives (Arapska Liga), ožujak 1984., str. 11-13.
69 Avishai Margalit, "The Violent Life of Yitzhak Shamir," New York Review of Books, 14. svibnja 1992., str. 18-24.; Lenni Brenner, Zionism in the Age of the Dictators (1983), str. 266-269.; L. Brenner, Jews in America Today (1986), str. 175-177.; L. Brenner, "Skeletons in Shamir's Cupboard," Middle East International, 30. rujna 1983., str. 15-16.; Sol Stern, L. Rapoport, "Israel's Man of the Shadows," Village Voice (New York), 3. srpnja 1984., str. 13 ff.
 
(Svršetak)
 

Mark Weber, Cionizam i Treći Reich

(s engleskog izvornika, uz pogled i sravnjivanje s francuskim i talijanskim prijevodima, i uz dodatak i svojih fusnota, preveo: Josip Nikšić)

Anketa

Je li prijevara globalni prosvjed za zaštitu klime?

Nedjelja, 22/09/2019

Tko je Online?

Trenutačno aktivnih gostiju: 1163 gostiju i nema članova online

 

AIPK Trgovine d.o.o.

 

Registar Branitelja

 

Udruga Zavjet

 

 

Grawe osiguranje

 

 

 

Veliko srce malom srcu

 

Facebook

 

 

Optika Kraljević