Get Adobe Flash player

Problem uloge Kraljevine Srbije u Sarajevskom atentatu i izbijanju Prvoga svjetskog rata

 
 
Autor se u članku bavi ulogom Kraljevine Srbije u Sarajevskom atentatu i izbijanju Prvog svjetskog rata istražujući beogradsku obavještajnu mrežu u Bosni i Hercegovini u koju su bili upleteni konci beogradske vlade, vladine organizacije "Narodna odbrana", organizacije kao "Crna ruka" ali i organizacije "Mlada Bosna", na koje su odlučno utjecali kontroverzni i nedovršeni reformski planovi austrougarskog prijestolonasljednika Franje Ferdinanda.
http://www.autolink.com.hr/wp-content/uploads/2014/06/Sarajevski-atentat-2.jpg
U zaključku, autor ističe da se "razina odgovornosti" Kraljevine Srbije ponaprije ogleda u sustavnom političkom zataškavanju svog udjela odgovornosti za Sarajevski atentat i europskoj političkoj krizi koja je uslijedila.
 
Uvod
 
"Ipak, činjenica je, kao što ćemo vidjeti u nastavku da su austrijske optužbe protiv Srbije 1914., potvrđene dokazima sa suđenja, u stvari prije umjerena nego pretjerana procjena odgovornosti Srbije." (Sidney Bradshaw Fay, 1928.)[1]
"Vlada Srbije pokazala je malo volje za pregovore s Bečom. U stvari, neki elementi beogradskog režima radili su na tome da, ugroze vladavinu Habsburgovaca u Bosni, čak i nasilnim sredstvima." (Samuel R. Williamson,1988.)[2]
 
"Što se više bliži 100. godišnjica od izbijanja Prvog svetskog rata, to su sve češći novi naslovi istorijskih radova kojima izdavači žele da je obeleže. Za razliku od ranijih godišnjica, ovu karakteriše pokušaj da se reinerpretira uloga Balkana, posebno Srbije u ključnim razlozima izbijanja rata. Deo produkcije karakteriše pokušaj namernog sklanjanja u stranu već utvrđenih činjenica o uticaju međuratne politike nemačkih vlada na skidanje odgovornosti za rat pod svaku cenu"… Kasnije u vreme raspada Jugoslavije devedesetih godina, razmišljajući o uzrocima srbofobije u američkim i zapadnim krugovima nalazio sam njihove korene u istorijskom austro-nemačko-srpskom sukobu koji je prethodio Prvom svetskom ratu." (Mile Bjelajac 2013.)[3]
 
"Beograd je bio potpuno svjestan opasnosti situacije i pokazao je jasnu volju za suradnjom. Istovremeno, oni na vlasti u Srbiji su bili skloni otezanju jer nisu htjeli raskrinkati Apisa, šefa tajne službe niti priznati da je, doslovo pred očima vlade, postojala tajna mreža koja je promicala jasan cilj uništenja Austro-Ugarske." (Mannfried Rauchensteiner 2014.)[4] Ovi kronološki poredan odlomci iz historiografske literature koji premošćuju gotovo čitavo stoljeće, svjedoče da je problem uloge Kraljevine Srbije u Sarajevskom atentatu i izbijanju Prvog svjetskog rata još uvijek predmet žustrih rasprava, odnosno da su daleko od razriješenog.
 
Zato je u istraživanju ovog problema potrebno promijeniti kut gledanja, na način kako su to učinili Jay Winter i Antonie Prost koji smatraju da zadnjih dvadesetak godina Prvi svjetski rat sve više počeo izgledati kao "europski građanski rat", te da"sve države, svi narodi, u različitoj mjeri dijele odgovornost za katastrofu koju nisu bili u stanju predvidjeti i spriječiti…Ono što je smatrano zločinom, postalo je kolektivna pogreška, čije elemente treba raspetljati da bi se shvatilo kako je do pogreške došlo".[5]
Još je precizniji Cristopher Clark koji smatra da je naša obveza razumjeti vanjske i unutrašnje sile koje su djelovale na srbijanske političare, časnike i obavještajne aktiviste umiješane u Sarajevski atentat.[6] Na tom tragu Sean McMeekin smatra da je u kontekstu događaja koji su doveli do izbijanja Prvog svjetskog rata "važno…na umu imati razinu odgovornosti" sudionika u tim događajima.[7] U tom smislu cilj ovog članka je istražiti i ocijeniti stupanj odgovornosti službenih vlasti Kraljevine Srbije i ulogu revolucionarno-terorističke organizacije "Ujedinjenje ili smrt", poznatije pod imenom "Crna ruka" (u nastavku "Crna ruka"), u Sarajevskom atentatu i izbijanju Prvog svjetskog rata. Pri tome je važno, u mjeri u kojoj to dopušta dosegnuta razina povijesnih spoznaja i podaci iz raspoloživih tiskanih izvora, istražiti situaciju iza kulisa beogradske politike i beogradske obavještajne mreže koja se preko Drine protezala u Bosnu i Hercegovinu.
 
Zato je potrebno odgovoriti na sljedeća istraživačka pitanja:
Kako su unutrašnje-političke okolnosti u Kraljevini Srbiji utjecale na držanje službenih beogradskih vlasti prema sarajevskom atentatu?
U kojoj mjeri postojanje beogradske obavještajne mreže u Bosni i Hercegovini službene vlasti Kraljevine Srbije čini odgovornima za Sarajevski atentat i kasnije zaplete koji su doveli do izbijanja Prvog svjetskog rata?
Što motivi sarajevskih atentatora, njihovih beogradskih pomagača, ali i Nikole Pašića i njegove vlade, govore o umiješanosti službene politike Kraljevine Srbije u Sarajevski atentat?
Što držanje beogradske vlade u razdoblju od Sarajevskog atentata 28. lipnja 1914. do isteka austrougarskog ultimatuma 25. srpnja 1914. govori o ulozi Kraljevine Srbije u Sarajevskom atentatu i stvaranju krize koja je izazvala Prvi svjetski rat?
 
Odgovori na ova pitanja trebali bi, kako je to izrazio Christopher Clark, "iscrtati liniju najveće moguće vjerojatnosti"[8] kad je u pitanju razina odgovornosti Kraljevine Srbije.
U tom smislu članak je strukturiran na sljedeći način. Nakon kronološkog pregleda evolucije dosadašnjih spoznaja i kontroverzi koji je sačinjen po modelu koji je Annika Mombauer iskoristila za pisanje svoga pregleda spoznaja o kontroverzama oko uzroka izbijanja Prvog svjetskog rata[9] slijedi sedam poglavlja koja su fokusirana na političku i obavještajnu ulogu službenog Beograda u razvoju događaja koji su doveli do Sarajevskog atentata i diplomatskih zapleta koji su u konačnici rezultirali izbijanjem Prvog svjetskog rata. Nakon svega, u Zaključku, je iznesena ocjena odgovornosti Kraljevine Srbije.
U kronološkom smislu, članak će obuhvatiti razdoblje od nasilnog beogradskog prevrata u lipnju (po julijanskom kalendaru u svibnju) 1903. do neuspjelog pokušaja beogradske vlade da 25. srpnja 1914. diplomatski sredstvima zaobiđe austrougarski ultimatum uručen dva dana ranije.
 
Bilješke:
 
[1] Sidney Bradshaw FAY, The Origins of the World War, volume II., New York, 1928., 57
[2] Samuel R. WILLIAMSON, The Origins of World War I, Journal of Interdiscplinary History, svezak 17, br. 4, 1998., 795.
[3] Mile BJELAJAC, Novi (stari) zapleti oko uzroka Prvog svetskog rata pred obeležavanje 100. Godišnjice, Tokovi istorije, svezaka br. 1, 2013., 15, 39.
[4] Mannfried RAUCHENSTEINER, The First World War and the end of the Habsburg Monarchy, Wien, Koln, Weimar, 2014., 102
[5] Jay WINTER and Antonie PROST, The Great War in History, Cambridge University Press, Cambridge, 2005., 34- 57, 192- 212.
[6] Cristopher CLARK, The Sleepwalkers. How Europe went to war in 1914?, London 2012., XXVI -XXVIII.
[7] Sean McMEEKIN, July 1914. Countdown to war, New York, 2013., 342, 343.
[8] C. CLARK, Sleepwalkers, 48.
[9] Annika MOMBAUER, The Origins of the First World War. Controversies and Consensus., London 2002.
 
(Nastavak slijedi)
 

Dr. sc. Tihomir Rajčić, povjesničar i novinar iz Splita. Uz povijest dr. Rajčić se bavi vanjskom i unutarnjom politikom te problematikom reforme školstva. Ovaj tekst je objavljen u prestižnom hrvatskom časopisu Radovi Zavoda za povijesne znanosti HAZU-a u Zadru

Ideologija i kolaboracija

 
 
Ustaše su dobili državu od tada nacističkih Nijemaca i kolaborirali su s njima, ali, formalno gledano, oni nisu bili nacisti. Na izborima 1939. hrvatska nacistička stranka dobila je 150 glasova Samo toliko! Jeste li to znali?). Pavelić je oružanu borbu kao jedini način otpora srpskoj diktaturi proglasio (i emigrirao je) 1929., kao reakciju na ubojstvo Stjepana Radića, a Hitler je tek 1933. došao na vlast. On je svoju nacionalsocijalističku stranku imao i ranije (Musolini je kao fašist došao na vlast 1922.), ali ustaše nisu ni osnivali, niti se učlanjivali u fašiste ni u naciste.
http://www.prometej.ba/uploads/clanak/2007/790x45024-tito-i-staljin.jpg
Razlika nije simbolična, nego velika: jedno je biti član stranke, a drugo je surađivati s takvom strankom. Kratko rečeno: ustaše jesu bili kolaboracionisti, ali nacisti nisu bili. S druge strane, komunisti jesu bili članovi Partije, a Partija jest bila članica moskovske Kominterne. Samo konstatiram.
 
Komunistička ideologija starija je i isključivija od nacističke. Sovjetski Savez bio je totalitarniji od nacističke Njemačke, a žrtve komunizma barem su dvostruko brojnije od žrtava nacizma (http://www.vency.com/wars.html). Na osnovi čega bi se onda smjelo reći, ili implicirati, da je komunizam manje zlo od nacizma? Hrvatski komunisti često daju do znanja da razlika leži u ciljevima: nacisti su išli za supremacijom svoje nacije, a komunisti za dobrobiti siromašnih. No veliko je pitanje razlikuju li se jednako isključivi, okrutni i zloćudni totalitarizmi kad djeluju u ime nacije odnosno ili klase. Put u pakao često je popločan dobrim namjerama, a namjere komunizma i nacizma jednako su čovječanstvo odvele u dva pakla koja se ni po čemu nisu bitno razlikovala. U tom času i pred tom činjenicom namjere ne mogu biti izlika ni za što, a napose ne za progone i smrt milijuna ljudi.
 
Današnji hrvatski ljevičari izravni su i neskriveni nasljednici Komunističke partije Hrvatske (KPH) pa potom Saveza komunista Hrvatske (SKH), pa Stranke demokratskih promjena (SDP), koji su 1990. glasovali protiv osamostaljenja Hrvatske i koji i danas u svojemu ‘nasljednom vlasništvu’ drže dokumentaciju KPH i SKH. U međuvremenu su samo izraz ‘komunisti’ zamijenili izrazom ‘antifašisti’. Tvrde da su oni ti „koji su Hrvatsku doveli na stranu pobjednika’ i koji su se ‘borili protiv zla nacizma, s kojim su ustaše kolaborirali’. No pritom taje nespornu činjenicu – vlastite kolaboracije s nacizmom! Naime, jugoslavenski (dakle i hrvatski) komunisti nisu se oglasili kad je nacistička Njemačka 1. rujna 1939. godine napala Poljsku, ni 17. rujna 1939. godine kad je pak Sovjetski Savez napao Poljsku i nakon dva tjedna raskomadao ju i podijelio s nacističkom Njemačkom! Šutjeli su jer su bili suglasni s komunističkom okupacijom dijela demokratske Poljske države!
 
Hrvatski komunisti nisu prosvjedovali ni kad su njemačke podmornice napadale britansko i američko trgovačko brodovlje, niti kad su nacisti okupirali Dansku, Norvešku, Nizozemsku, Belgiju, Luksemburg i Francusku. Oni taje činjenicu da je njihov kreator, vođa, financijer i naredbodavac Staljin čestitao Hitleru na osvajanju Pariza! Poduprli su zračne napade na Veliku Britaniju te 10. srpnja 1940. sovjetsku okupaciju Litve, Letonije i Estonije te okupaciju Grčke. Po naputku Kominterne (?) osnivanje NDH 10. travnja 1941. primili su bez prigovora, bez ustanka! Je li istina da su 17. travnja 1941. s Pavelićem potpisali pakt o nenapadanju i o formiranju KPH u sklopu NDH?
 
Ukratko, dakle, 23 mjeseca (praktički dvije godine!) KPJ/KPH bila je preko Sovjetskoga Saveza, pa i izravno, dio – nacifašističke koalicije. U ime čega se onda nazivaju antifašistima? Kako objašnjavaju ta i takva svoja politička opredjeljenja? Zar i to nije kolaboracija s nacistima u ime ‘viših ciljeva’, poput ustaške, kojoj je viši cilj bila nezavisna država Hrvatska? Komunisti su savezništvo s nacizmom prekinuli zbog raskida savezništva Hitlera i Staljina do kojega je došlo 22. lipnja 1941. s njemačkim napadom na Sovjetski Savez, a ne zato što im se nacizam gadio.
 
Bili su Staljinovi gojenici i vojnici i time nacističko-fašistički kolaboratori, a „antifašisti“ su postali onda kad im je to naredio Staljin da bi obranio Sovjetski Savez i svoj neljudski totalitarni režim. Na kraju rata, kad je pred saveznicima kapitulirala Njemačka, ustaše su položili oružje, a Tito je onda pobio stotine tisuća nenaoružanih Hrvata i okrutno protjerao i dijelom pobio domicilne Nijemce i Talijane, a Staljin je pobio sve Kozake i Vlasovce, čak i svoje vojnike koji su se vratili iz njemačkoga zarobljeništva. Kakav mora biti čovjek koji ima obraza braniti sva ta zlodjela?
 
Postupci tih ‘antifašista’ prema različitima nimalo se nisu razlikovali od postupaka – fašista; njihove postupke i odnos prema demokraciji jasno je opisala Diana Majhen u http://narod.hr/hrvatska/antifasizam-kao-skup-poremecenih-vrijednosti. Tito je počinio tvarni (brojčani) i civilizacijski genocid nad hrvatskom nacijom. Pobio je sve vojnike koje nije pobijedio ni u jednoj većoj bitci, čak ni 1945. (npr. Koprivnica), te intelektualce, svećenike i sve poduzetnike koji su imali bilo kakvo bogatstvo.
 
Promjena režima u vremenu
 
Hrvatski komunisti iskrivljuju i istinu o Titovu režimu. Kao – do 1948. bio je grozan, a onda se, nakon prekida sa Staljinom, popravio. Argument im je da je 1965. napuštena planska ekonomija (‘tvornice predane radnicima’), ljudi su dobili putovnice. To nije ona prava istina! Titov režim bio je od početka do kraja totalitarni, bez zrna demokracije i ljudskih prava. Tisuće domoljubnih Hrvata osuđene su 1972., glasovanje nikad nije bilo višestranačko, ni sindikati nisu bili dopušteni nego kao prirepak Partije, nije bilo slobode govora (verbalni delikt), novine i knjige prolazile su cenzuru, a konkretne neprijatelje ubijali su do kraja svoje vlasti. Što se pozitivno može reći o tome režimu prije negoli je pao sam od sebe? (‘Manje su ubijali’, rekao je nedavno jedan hrvatski ljevičar na HTV-u!)
 
Zatim se nepošteno uspoređuju laži o Jasenovcu i Jadovnome sa stanjem u Jugoslaviji osamdesetih godina XX. stoljeća. To ne samo da nije logično, nego je – prijevara! Komunistički režim u Hrvatskoj nije pao prije pada sovjetskoga i uvijek je imao sva obilježja totalitarizma. Iz današnje se perspektive ne može pogađati što bi bilo sa značajkama totalitarnoga ustaškoga režima da je trajao do 1990., ali za komunistički je nedvojbeno da, uz neke modifikacije zbog pritiska izvana i slabljenja iznutra, nikad nije promijenio svoj totalitarni karakter.
 
Osveta
 
Bilo bi bolje da se u raspravu o ovoj teškoj temi ne uvodi pojam osvete. Osveta nije civilizacijski prihvatljiv pojam, kažnjiva je po svim zakonima u svim zemljama i nedostojna je čovjeka. No ako se za zločine zajedno nazvane ‘Bleiburg’ implicira ideja osvete, onda se jednako tako može reći da su se ustaše osvećivale za ubojstva i progone Hrvata u kraljevskoj Jugoslaviji, za ubojstvo Stjepana Radića i za srpske zločine nakon uspostave ustaške države. To je ružno i ne bi nas nikud odvelo. No onda taj klasićevski trik treba maknuti s dnevnoga reda.
 
Teritoriji
 
Ustaše se kritizira da su Italiji prepustili Dalmaciju, i jesu. U tome ih ne može opravdati potreba za talijanskim oružjem i talijanski pritisak u času kad je njih tristo talijanskim kamionima dovedeno u Zagreb na vlast, ali ipak je čisto krivotvorenje povijesti što se pritom ne spominje Rapalski ugovor iz 1920. po kojemu je srpski režim Dalmaciju predao Talijanima. Komunisti su pak predali Srijem i Boku kotorsku. Za partizanski povratak Istre u Hrvatsku (i Sloveniju), ustaška je logika jednaka za Bosnu i Hercegovinu, samo što se oni nisu uspjeli održati na vlasti. I to je ružna tema i ne bi ju trebalo otvarati. No, molim onda da se ni povratak Istre ne rabi kao argument u prilog komunističkome totalitarnom režimu. Fojbe da i ne spominjemo.
 
Državno uređenje
 
Tu su stvari jasne i jednoznačne: ustaše su imali totalitarnu državu u suradnji s nacistima, a komunisti jednako totalitarnu u suradnji sa Sovjetskim Savezom. Vjerujem da nije ni potrebno ni pristojno brojiti i uspoređivati žrtve komunizma i nacizma na međunarodnoj razini. Koja je ustaška inačica komunističke sintagme ‘diktatura proletarijata’? Za one koji žele uspoređivati, meni na pamet pada samo ‘Ljutu travu na ljutu ranu’. Ima li razlike u zlogukosti tih krilatica? Ima li razlike u broju žrtava koje su proistekle iz njihovih poruka?
 
(Nastavak u sljedećem broju)
 

Prof. dr. sc. Matko Marušić, Hrvatski tjednik, https://narod.hr/hrvatska/prof-marusic-pisao-vijecu-za-suocavanje-s-posljedicama-vladavine-nedemokratskih-rezima-razlika-izmedu-komunizma-i-ustastva

Komunizam i ustaštvo ne razlikuju se ni po čemu

 
 
Kad se analizira bez predrasuda, mržnje i objektivno, po svim se značajkama komunističkoga i nacističkoga režima vidi da među njima nema bitne razlike. Odličnu analizu sličnosti i srodnosti komunizma i nacizma objavio je 2014. Marcel Holjevac. Takva će analiza biti glavni kamen spoticanja Plenkovićeva Vijeća. Ne će mi biti žao pokaže li se da moja analiza nije sasvim točna, ali nikad ne ću prihvatiti paušalne ocjene komunističkih parola. Argumente – brojeve i dokumente na stol – pa da vidimo tko što zastupa, tko laže, a tko govori istinu i pokušava pridonijeti zacjeljivanju rana. Primjer, vrlo ilustrativan za to što sam rekao u prethodnoj rečenici: kojim je pravom Vesna Pusić javno rekla da za skidanje HOS-ove ploče u Jasenovcu ne trebaju zakoni nego ‘šarafciger’? Upravo to je taj komunistički arogantni pristup da je sve onako kako oni kažu i nikako drukčije. To treba spriječiti, argumentima koji su dokazivi dokumentima i brojkama, u radu Vijeća i u svim prilikama kad se daju tako politikantske, arogantne i protuznanstvene izjave. Ne smije suditi Vesna Pusić kojoj ne trebaju zakoni, nego suditi treba Istina koja se služi dokazima!
http://povijest.net/wp-content/uploads/2014/07/ozna.jpg
I dalje je na djelu prešućivanje partizansko-jugoslavenskih zločina
od 1945. do 1990. godine
 
O žrtvama Drugoga svjetskog rata ima malo objektivnih podataka, a najobilniji i nedvojbeni nalazi su Jasenovacslovenskih iskapanja poslijeratnih žrtava komunizma. Srbi ustaše optužuju za milijun ubijenih Srba, a britanski i drugi zapadni izvori procijenili su da je Tito pobio 570.000 političkih protivnika (P. Scaruffi, G. Heinsohn, J.R. Rummel).
 
Srpske optužbe samo za Jasenovac išle su od 1,400.000 (Marić), naniže – 1.110.929 (Bulatović), 700.000 (Živanović, Trivunčić, Dedijer), 600.000 (Državna komisija 1945.) do 50.000 (Žerjavić), da bi se danas korigirala na oko 83.000, s tim da su popisu nađena brojna ponavljanja i nedosljednosti.
U tri Titova iskopavanja na Gradini, za koju i danas srbijanski političari govore da je stratište stotina tisuća (!) Srba, iskopano je oko 480 kostura, bez znakova nasilne smrti (strijelne rane, žica).
Slovenske sudskomedicinski zasnovane procjene govore o 140.000 Hrvata ubijenih samo u Sloveniji!
 
Otkrivena su strašna stratišta s tisućama kostura, a sudskomedicinski nalazi govore o neljudski okrutnim načinima smaknuća. Procijenjeno je da u Hrvatskoj ima još 900 jama sa žrtvama masovnih partizanskih smaknuća, a masovne grobnice u Bosni i Hercegovini još čekaju neprocijenjene, a nekmoli otkopane i sudskomedicinski definirane.
 
Nad kim je počinjen genocid?
 
Po popisu stanovnika iz 1931., u Kraljevini Jugoslaviji živjelo je 6.785.499 pravoslavaca i 6.085.482 katolika. Nakon ‘genocida NDH nad pravoslavcima’, popis stanovnika 1948. godine pokazao je da je katolika bilo 5.199.770 ili 884.712 manje nego 1931., a pravoslavaca 7.783.046 – gotovo milijun više nego 1931.! Manjku katolika trebalo bi dodati gotovo cijelo stanovništvo Istre, jer je ono katoličko, a 1931. nije brojeno, dok 1948. jest. Je li ovo istina ili nije? Lako je provjeriti, a ako se pokaže istinitim, postat će sasvim jasno da je u Drugome svjetskom ratu genocid počinjen nad hrvatskim, a ne nad srpskim narodom!
 
Rasni zakoni
 
Ustaše su donijeli rasne zakone, za Židove sigurno; navodno su to učinili pod pritiskom nacista, ali to ih ne NDHoslobađa krivnje i sramote. Odnos prema Srbima treba pomno provjeriti, jer takav dokument nikad nitko nije objavio (koliko ja znam), a nesporno je da pravoslavna crkva na Cvjetnome trgu nije srušena, da je u ustaškoj vojsci bilo dosta Srba na najvišim položajima i da je obnovljena Hrvatska pravoslavna crkva. Netko bi trebao objektivno objasniti zašto je Tito pobio patrijarha i sve svećenike te crkve, napose u tome što, navodno, Hrvatsku pravoslavnu crkvu nisu izmislili ustaše, nego su obnovili crkvu koja je nastala u 19. stoljeću, a ukinuta je u kraljevskoj Jugoslaviji.
 
S druge strane, komunisti su, i u Sovjetskom Savezu i u Titovoj Jugoslaviji, donijeli ne samo zakone, nego i krilatice – paradigmu – da treba uništiti „buržoaziju“. Pa su to i napravili. Pobijene su tisuće ljudi, a komunisti su prisvojili njihovu imovinu. Koja je razlika toga i rasnih zakona? Jedne se progoni i zatire po rasi, a druge po socijalnome statusu (bogatstvu) i tu nema razlike u načelu diskriminacije i veličini zla! Uostalom, i komunisti su progonili ljude na nacionalnoj (folksdojčeri) i vjerskoj (više od 660 ubijenih katoličkih svećenika i redovnika) osnovi i na osnovi i malih razlika u političkim uvjerenjima (Goli otok).
 
Domoljublje
 
Ocjenjivanje domoljublja klizav je teren i ne bi ga ni trebalo raditi. No komunisti tvrde da su upravo oni bili domoljubi jer su se ‘borili za oslobođenje od okupatora’, iako su se zapravo borili za spas Sovjetskoga Saveza i za nasilno preuzimanje vlasti u cijeloj Jugoslaviji, a ne (samo) u Hrvatskoj. Dakle komunistička borba u Drugome svjetskom ratu ni u čemu nije povezana s hrvatskim domoljubljem, nego je upravo suprotno: nepriznavanje Banovine Hrvatske i borba za (komunističku) Jugoslaviju, a protiv NDH. Suprotnost hrvatskom domoljublju dokazuje smaknuće stotina tisuća Hrvata, vojnika i civila i to ne samo na Bleiburgu i Križnome putu nego u svim krajevima gdje su Hrvati živjeli, ubijanje, potiskivanje i napokon potpuna eliminacija Hrvatske seljačke stranke, te progon hrvatskih domoljuba u Hrvatskoj i inozemstvu, sve do 1990.
 
Ustaše su se pak, u strasti da bilo kojim sredstvima stvore samostalnu hrvatsku državu, vezali uz nacizam kad im je on ponudio državu kojoj su obećali svoje živote. Prije 1941. oni nisu bili uključeni ni u fašističke ni u nacističke stranke, a nisu se uključili ni tada, ali jesu platili cijene koje se nisu smjele platiti: gubitak Dalmacije, sudjelovanje u njemačkoj vojsci do razine pohoda na Staljingrad i, možda nevoljko, ali ipak stvarno prihvaćanje rasnih zakona.
 
No ako gledamo domoljublje u njegovu doslovnome značenju, sa stajališta današnje Hrvatske, koju prihvaćaju i hrvatski ljevičari, i Srbi i Srbijanci, onda ćemo vidjeti jasnu sliku: ustaše su se borili za Hrvatsku, a komunisti za Jugoslaviju. U odgovoru na to pitanje ne smije se odmah skrenuti na zločine ili ideologiju jer ovdje točku po točku analiziramo sve parametre usporedbe komunista i ustaša, u ovome smo odjeljku govorili o pitanju domoljublja. U odnosu na to pitanje hrvatskoga domoljublja, vrlo važnim dokazom neprihvaćanja hrvatske države od strane hrvatskih komunista postaje i njihovo glasovanje protiv hrvatskoga osamostaljenja u demokratskome Saboru 1990.!
 
A ako bi se gledalo sa stajališta povijesti, Hrvati su od 1102. željeli vlastitu, nezavisnu državu; a ako se gleda sa stanja 1941., stvar za komuniste ispada još gora: prije Drugoga svjetskog rata, navlastito zbog srbijanskoga terora, hrvatski je narod listom bio za samostalnu hrvatsku državu, a komunisti su to potpuno zanemarili i od početka krenuli u obranu Jugoslavije, samo s tom razlikom da oni u njoj vladaju. Gdje tu ima i traga hrvatskoga domoljublja?
 
(Nastavak u sljedećem broju)
 

Prof. dr. sc. Matko Marušić, Hrvatski tjednik, https://narod.hr/hrvatska/prof-marusic-pisao-vijecu-za-suocavanje-s-posljedicama-vladavine-nedemokratskih-rezima-razlika-izmedu-komunizma-i-ustastva

Anketa

A. Plenković ne bi nikada zabranio dolazak A. Vulina u Hrvatsku da nije u problemima zbog Istanbulske konvencije. Slažete li se?

Srijeda, 25/04/2018

Tko je Online?

Trenutačno aktivnih gostiju: 694 gostiju i nema članova online

 

AIPK Trgovine d.o.o.

 

Registar Branitelja

 

Udruga Zavjet

 

 

Grawe osiguranje

 

 

 

Veliko srce malom srcu

 

Facebook

 

 

Optika Kraljević