Get Adobe Flash player

Enrico Dandolo - glumac za antologiju svjetskoga glumišta

 
 
Gotovo slijepi osamdesetogodišnji mletački dužd Enrico Dandolo, hijena u ljudskoj koži, lukavac samo takav, s kim malo tko, tko ga je poznavao nije volio imati nikakva posla, ni u snu nije pomislio na poništenje ugovora, već je križarima ponudio lukavi prijedlog da u nemogućnosti plaćanja pomognu Veneciji pri zauzimanju Zadra, kako bi se dug prema Mletačkoj Republici namirio blagom i dobrima zaplijenjenim u gradu. Križari su se suprotstavili napadu na kršćanski grad, pa se stoga jedan dio vojske vratio svojim kućama, a manji se samostalno zaputio prema Palestini. Međutim, većina križara nije imala drugog izbora, jer je odustajanje od Dandolovog prijedloga značilo i propast križarskog pohoda. Nakon teških pregovora križari su nevoljko prihvatili plan dužda Enrica Dandola, a dužd ih je na koncu pridobio i time što se, iako star i slijep, javno u crkvi sv. Marka prihvatio križa i sam se prijavio za sudjelovanje u križarskom ratu. Glumac za antologiju svjetskoga glumišta. Pred okupljenom masom glasom sveca, skrušeno i tiho a opet dvoljno glasno da ga i najudaljeniji može čuti po tko zna koji put i na kom sve mjestu jednako propovjedniku ponovi isto:
http://cdn.idigitaltimes.com/sites/idigitaltimes.com/files/styles/image_embed/public/2014/08/28/2013/07/08/9903.jpg
Enrico Dandolo
 
- „Mađarski nam je kralj odnio Zaru (Zadar) u Esklavoniji, jedan od najbolje utvrđenih gradova u svijetu; i nikada, ma kakvu vlast imali, on nam ne će biti vraćen, osim preko ovih ljudi. Stoga im predložimo da nam pomognu osvojiti ga, a mi ćemo njima ponuditi odgađanje za te trideset četiri tisuće maraka koje nam duguju, dok nam Bog ne dopusti da ga osvojimo mi i oni“!
 
Dandolo je spretnom diplomacijom proširio svoj politički plan tako da više nije bilo riječi o samome osvajanju Zadra, a dobro mu je poslužio i Aleksije, sin svrgnutog cara Izaka II. Angela, koji traži pomoć za ponovno osvajanje prijestolja Bizantskog Carstva. Sve to bilo je previše primamljivo i za križare i za Veneciju, čime je križarski pohod poprimio posve drugi smisao i karakter – vjerska ideja o borbi protiv nevjernika postala je predmetom trgovine i spretnim izgovorom za prikrivanjem političkih planova. Toliko je toga bilo na stolu teško za odbiti, tragom one mitske rečenice: „Ako uzmeš pokajati ćeš se, ako odbiješ isto tako i još gore“.Poražavajuća je, dakako, lakoća s kojom su križari prihvatili prijedlog Enrica Dandola.Tako je sudbina Zadra, ali istodobno i pohoda, bila određena.
 
Time je sve bilo spremno za isplovljavanje jedne od najsjajnijih mornarica što ju je dotadašnji svijet vidio. Jadransko more na svojim valovima imalo. Početkom listopada 1202. godine flota je isplovila prema obalama Dalmacije, ali se duždu Dandolu nije žurilo, jer je htio primorati križare da u Zadru i prezime. Križarska je vojska stigla pred dobro utvrđen Zadar tek dana 11. studenog 1202. kada kroničar Geoffroie de Villehardouin zapisuje da je to grad zatvoren visokim zidovima i visokim tornjevima i da bi uzalud tražili ljepši i bogatiji grad. Zadar je dospio u prvi plan. Je li to slučajno? I ako nije slučajno – zašto? Jer je Zadar simbol skretanja rata; znak promjene ratnog cilja i križarskih poteza čiji je krajnji rezultat u potpunoj kontradikciji s prvobitnim planovima pape Inocenta III. i emocionalnim propovijedima svetog čovjeka „monseigneura Foulquesa“. Jer je do tog trenutka – kada je flota krenula iz Mletaka prema Zadru – moguće još govoriti o križarskom pohodu u pravom smislu tog pojma utvrđenog u prethodnim trima pohodima: „s početka dvanaestog stoljeća putovanje prema Svetoj zemlji postalo je običajem, nadom u dobrobit, institucijom.“
 
(Nastavak slijedi)
 

Nikola Šimić Tonin

Križari su se počeli okupljati u Veneciji u proljeće 1202.

 
 
Ugovor o prijevozu križarske vojske u početku nije imao posebno političko značenje, prije je to bila bogata poslovna prilika, jer su Mlečani i ranije preuzimali transportne poslove, čime su sebi priskrbili izuzetnu korist. Križarsku vojsku trebali su pratiti mletački brodovi s mletačkim posadama, dostatni za 4.500 vitezova, isto toliko konja, 9.000 konjušnika i 20.000 pješaka, kao i za potrebnu hranu. Konačna svota koju su križari trebali platiti bila je utvrđena na 85.000 srebrnih maraka. Nepopustljivi i tvrdi, ucjenjivanju skloni, mlečani ni za cent se nisu dali nagovoriti za ikakav popust, životinjski spremni okoristiti se svakom i svačijom nevoljom i mukom.
http://www.campparadisodrage.com/okruzenje/grad-zadar/data/images1/zadar_povijest_02.jpg
Vodstvo križara preuzeo je Bonifacije II. od Montferrata, a među prvacima nalazio se i Geoffroie de Villehardouin koji je kao povjesničar opisao čitav pothvat. Bilježeći sva događanja iz prve ruke. Križari su se počeli okupljati u Veneciji u proljeće 1202., a polovicom godine već se pokazalo da nedostaje više od jedne trećine ugovorene svote. Pitanje svih pitanja bilo je gdje nabaviti taj i toliko novac koji nedostaje? Mlečanima je ta neprilika dobro došla, jer su križari bili u njihovim rukama. Dobrano zaglibnjeni u neugodnoj i neodrživoj situaciji ni naprijed ni nazad.Flota, koju su oni (Mlečani) pripremili, bila je tako bogata i tako lijepa, kakvu ni jedan kršćanin nije vidio – niti ljepšu, niti bogatiju; u stvari, bilo je nefova, galija i juisijera tri puta više nego što je to bilo potrebno ljudima iz vojske. Problem nisu stvorili Mlečani, koji su ispunili uvjete ugovora, nego oni križari koji nisu došli u Mletke jer su krenuli, samostalno ili u grupama, prema Siriji i Palestini. Teško je utvrditi koliko je točno bilo križara koji su se okupili u Mlecima. Prema onome što je pisao Villehardouin o odnosu između brodova i križara, suvremeni istraživači računaju da je ukupno bilo oko 12-15.000 vojnika. Važnija je bila posljedica toga značajnog smanjivanja hodočasnika: kada se moralo naplatiti Mlečanima, nedostajale su trideset četiri tisuće maraka (Villehardouin, § 61). Bila je to vrlo teška situacija iz koje je izlaz našao Enrico Dandolo. Dužd je izjavio svojim sugrađanima da će Mletačka Republika biti okrivljena ako odbije prevoziti križare koji nisu ispunili ugovor iz 1201. godine. (Mi i naša zemlja: Villehardouin, § 62). Zato je predložio sljedeće:
 
- „Mađarski nam je kralj odnio Zaru (Zadar) u Esklavoniji, jedan od najbolje utvrđenih gradova u svijetu; i nikada, ma kakvu vlast imali, on nam ne će biti vraćen, osim preko ovih ljudi. Stoga im predložimo da nam pomognu osvojiti ga, a mi ćemo njima ponuditi odgađanje za te trideset četiri tisuće maraka koje nam duguju, dok nam Bog ne dopusti da ga osvojimo mi i oni“ (Conquerre ensemble nos et ils – Villehardouin, § 63). Prijedlog mletačkog dužda iznenadio je križare i izazvao kaos među njima. Ali Villehardouin jedino nagovještava teškoće i optužuje one „koji su poželjeli da se vojska podijeli“. I odmah način: to je prvobitni zahtjev Mlečana i svota od 94.000 dobivena je pri kalkulaciji: 4 marke za konja (4.500 x 4 = 18.000), 4 marke za viteza, dakle isto 18.000 i po 2 marke za štitonošu i narednika bez konja: 29.000 x 2 = 58.000 ili ukupno 18.000 + 18.000 + 58.000 = 94.000 maraka.
 
(Nastavak slijedi)
 

Nikola Šimić Tonin

Jedan od 15 najstarijih gradova na kugli zemaljskoj

 
 
Grad Zadar, grad u kontinuitetu od rimskih vremena grad, jedan od 15 najstarijih gradova na kugli zemaljskoj, je zahvaljujući svom silnom usponu u srednjem vijeku postao velika smetnja ambicijama moćnije Venecije na istočnoj obali Jadrana. Preuzak prostor uticaja za dvije urbane gradske veličine. Stoga nije čudno kako je grad Zadar izložen čestim nasrtajima Mlečana, posebice u 12. i 13. stoljeću, te je trn u oku, trn koji izrasta vremenom netrpeljivosti u brdo, u planinu koja vidik zatvara na horizontu moči, i glavni izvor sukoba Mletačke Republike s hrvatsko-ugarskim vladarima.
http://visitdalmatia.com/zadar/images/zadarhistory2.jpg
Razdoblje od 11. do 14. stoljeća, iako burno, puno opsada i stradanja, teško pojmljivo današnjeme čovjeku sa svom širinom i znanstvenim dosezima, sa svim današnjim slikama i spoznajama o današnjim gradovima i narodima, kada tad u tom vremenu skoro pa i nije bilo gradova uz par iznimki, bilo je zlatno doba Zadra. U zaleđu grada formirala se i rasla hrvatska država, s kojom je Zadar postupno uspostavljao ponajprije trgovačke, a potom i političke veze. Hrvati su se sve više prihvaćali i integrirali u gradskom životu. Tragom one narodne, na dobro se lako naviknuti. Stanovništvo Zadra je tako već u 12. stoljeću bilo pretežito hrvatsko, o čemu svjedoči posjet pape Aleksandra III. 1177. godine, kojeg su Zadrani dočekali laudama na hrvatskom jeziku. Koji nije skrivao oduševljenje kulturnim nasljeđem i kulturnom razinom zatečenoga puka.
 
Zadrani su tijekom 11 stoljeća poduzimali napore za vlastito osamostaljenje od Bizanta, istovremeno sve češće i silovitije ratujući s Venecijom, koja je grad prvi put napala i zauzela 1000. godine. Kao što se i danas zna s pravom reči u narodu a što klimatske slike i neprilike nažalost i potvrđuju sva nevera dolazi od Italije, tada je sva nevera i izopačina i opasnost dolazila od Venecije. Od 1069. godine Zadar je s ostalim dalmatinskim komunama pripojio svojoj državi hrvatski kralj Petar Krešimir IV. Poslije dinastičkih borbi i smrti kralja Dmitra Zvonimira 1089. godine, Zadar od 1105. priznaje vlast prvog hrvatsko-ugarskog kralja Kolomana. Koliko bi se samo dalo ispisati povjesnih romana o te tri povjesne rečenice u ovome tekstu a mi na žalost nemamo skor pa ni jedan. Već 1116. godine Zadar je uz stalni otpor i pobune, neposluh građana ponovno pod mletačkom vlašću, ni u jednome jedinome trenu ne pomiren s tom i takvom sudbinom, niti jednim jedinim dijelom sebe predan i pomiren s njom, nastavio je svekolike otpore prema novonastaloj situaciji s kojom se sve teže nosio i koje se u svojoj ustrajnosti uspijeva osloboditi 1181. godine priznavanjem vlasti hrvatsko-ugarskog kralja Bele III., čime je od kralja dobio široku autonomiju.
 
Kada je papa Inocent III.1198.godine pozvao vojsku na Četvrti križarski pohod na Svetu zemlju, zatekao se u novčanoj oskudici, sakupio je naime svega trećinu potrebnih sredstava. U to su doba počele pripreme za Četvrti križarski rat. Kako su vladari bili zauzeti međusobnim borbama, pohod je predvodilo visoko plemstvo. Križari su odlučili napasti Egipat, jer se nakon smrti egipatskog sultana Saladina za vlast borilo njegovih sedamnaest sinova. Križari su u prethodna tri pohoda uvidjeli da kopneni put nije dobar, pa su se odlučili ići morem. Mletačka Republika obvezala se tada Križarima osigurati prijevoz brodovima do Egipta i upregla sve svoje snage u izgradnju moćne flote od dvije stotine jedrenjaka. Uvidjevši u toj misiji i poduhvatu osobni probitak i daljnje mogučnosti. No nešto na što nisu ni u snu računali poremetilo im je planove. Neuspješni ishod križarskog pohoda izravno je prijetio bankrotom i propašću Republike. Podmuklo i hijenski, kako su i inače nastupali u svome ophođenju prema drugima, Mlečani su vidjeli svoju priliku za opsadu i pljačku bogatog Zadra. Rješiti će se dugova. Riješit će se Zadra. U svakome mogućeme obliku višestruko će se okoristiti.
 
(Nastavak slijedi)
 

Nikola Šimić Tonin

Anketa

Tko će pobijediti u sukobu između Plenkovića i Brkića?

Ponedjeljak, 15/10/2018

Tko je Online?

Trenutačno aktivnih gostiju: 1030 gostiju i nema članova online

 

AIPK Trgovine d.o.o.

 

Registar Branitelja

 

Udruga Zavjet

 

 

Grawe osiguranje

 

 

 

Veliko srce malom srcu

 

Facebook

 

 

Optika Kraljević