Get Adobe Flash player

Naša mladost mora upoznati svu pogubnost komunizma, izmišljenog internacionalizma, preko noći pretočenog u tzv. socijal-demokraciju

 
 
Poslije nego sam bio mobiliziran u jugoslavensku vojsku, dospio sam u zatvor, tako da sam kasnije, koncem 1949. morao ponovo u vojsku. Tog puta su me uputili u Ilok, u neku jedinicu, koja je gradila utvrde i kopala rovove uzduž Dunava za eventualnu obranu od Rusa. Kako nisu imali pismenih ljudi, a svakog dana je trebalo obilaziti teren i ubilježavati u kartu koliko se je rovova iskopalo, to me je moj komandant stalno vukao za sobom, da mu ovu stvar obavljam. Po činu je bio kapetan, rodom iz okolice Šibenika, Hrvat, a zvao se je Rodin. Ime sam mu zaboravio. Pa tako, obavivši posao, vremena smo imali na pretek, te bi se izvalili na travu i sunčali. Ja sam mu rekao, da sam bio hrvatski vojnik, a to je, uostalom, stajalo u mojim famoznim karakteristikama, na što mi je odgovorio: „Vidiš, mi sada ovdje zajedno ležimo, a da sam te sreo negdje u Sloveniji, bio bih te ubio.“ I tu njegovu priču o ubijanju bespomoćnih, par puta mi je ponavljao.
http://dubrovackidnevnik.rtl.hr/datastore/imagestore/single_652x435/single_652x435_1394057355partizan.jpg
Sličnih primjera mogao bih nabrojiti mnogo. No, ostavimo zarobljenike i kolone smrti. U tim groznim danima nisu samo hrvatski vojnici ginuli. Morali su umrijeti svi oni, koji su pošteno hrvatski mislili i koji su se kroz četiri godine rata zalagali za hrvatsku samostalnost. Tko su bili njihove ubojice? Što je s „narodnim sudovima“, s njihovim sucima, tužiteljima i porotom? Što je sa zloglasnim oznašima? Bilo je, dakako, tu Srba, ali u tom krvavom kolu ništa manje nisu bili zastupljeni Hrvati. U Dubrovniku je tužitelj bio crnogorsko-talijanski bastard Aco Apolonio, presude su se donosile u zgradi Komiteta (preko puta današnje radio-stanice), a donosili su ih sekretari Partije, uglavnom Hrvati, dok ih je na „sudu“ čitao Hrvat Carević! Uzalud bi bilo to poricati, jer njihova imena stoje „ovjekovječena“ u spisima i arhivima. A niti bi to bilo od koristi. Naša mladost mora upoznati svu pogubnost komunizma, nekog izmišljenog internacionalizma, preko noći pretočenog u tzv. socijal-demokraciju. Ona mora upoznati svu strahotu zabluda, kako se iste ne bi više nikada ponovile, pa neka tome pridonese i ovo moje svjedočenje!
 
(Svršetak)
 

Nikola Mulanović, Mokošica

Je li moguće naučiti voljeti svoju domovinu?

 
 
Je li moguće voljeti svoju domovinu, odgovor je u samom pitanju, jer ako državu u kojoj živiš smatraš svojom domovinom time si dokazao da ju voliš. Takvo pitanje samo po sebi je neumjesno, mogli bi reći i glupo za svakog državljana neke od demokratskih civiliziranih europskih država. Svi oni, državu u kojoj žive, smatraju svojom domovinom, a time dokazuju da su nacionalno osviješteni i u svakoj prilici stavljaju se u zaštitu nacionalnih interesa svoje domovine. Međutim, za Hrvatsku to pravilo ne vrijedi, što potvrđuju bezbrojne činjenice. Naime, kako u Hrvatskoj borave i oni koji Hrvatsku smatraju slučajnom državom, pa ju kao takvu i ne vole, ali ju zato razdiru gdje god mogu i kako mogu. Njihova je domovina bila i ostala Titina i Rankovićeva Jugoslavija.
http://www.jutarnji.hr/multimedia/archive/00465/tito-slovenija-sca_465952S1.jpg
Je li se to stanje može povezati sa dugogodišnjim življenjem u komunističkom režimu? Na to pitanje odgovor je dosta složen, jer se Hrvatska i po tom pitanju razlikuje od drugih država iz bivšega komunističkog režima. Naime, sve države u Europi, koje su bile pod jarmom Staljina i SSSR-a, nakon rušenja Berlinskog zida, oslobodile su se komunističkog jarma i krenuli u obnovu kulture i gospodarskog razvoja svoje domovine, a u sklopu tog programa proveli su i potrebnu lustraciju komunističkih recidiva. Sve te države su ekonomski napredovale dok je Hrvatska nazadovala. Međutim, Jugoslavija na čelu s Titom, još 1948. godine, izašla je ispod Staljinove čizme, ali je ostala pod komunističkim jarmom Tite i pod jarmom velikosrpske Rankovićeve politike. Doduše, Hrvatska se 1995. godine, nakon oslobodilačke operacije Oluje, formalno oslobodila komunizma, jarma rankovićevskog modela i Miloševićeve agresije, ali ostali su duboko zasađeni korijeni recidiva zločinačkog velikosrpsko-komunističkog režima.
 
Ako danas promatramo politiku tih velikosrpsko-komunističkih recidiva, vidimo da je ona isključivo antihrvatska, pa se postavlja pitanje: jeli moguće zavoljeti državu u kojoj živiš kao što svi civilizirani narodi Europe vole svoju domovinu. Za sve narode demokratske Europe to je pitanje neumjesno, pa čak i glupo, jer država u kojoj živiš to ti je domovina pa je logično da ju voliš, kao što voliš vlastiti Dom u kojem boraviš sa svojom obitelj. Dakle, vidimo, ono što je normalno u civiliziranoj Europi da to automatski nije i u državi u kojoj postoje dvije suprotstavljene ideologije kao što je Hrvatska. Kako objasniti civiliziranim narodima Europe da Hrvati kao katolici imaju na vlasti recidive velikosrpsko-komunističkog režima, dakle one koji Hrvatsku ne smatraju svojom domovinom, one koji su punih pedeset godina progonili Hrvate kao katolike, a Hrvatsku sistematski pljačkali.
 
(Nastavak slijedi)
 

Ivan Runje

Ubojica komesar Dalmatinac

 
 
Prije rata sam bio član „Domagoja“ - Hrvatskoga katoličkog društva u Dubrovniku, iz čijih su redova kasnije proizlazili hrvatski časnici i beskompromisni borci za Državu Hrvatsku. No, bilo je i iznimki. Tom Društvu je pripadao i Marijan Čižić, mladić nekoliko godina stariji od mene. Isticao se je svojom borbenošću i hrvatstvom i nama mlađima služio za uzor. Došla je i 1941. U tim prvim danima, dok hrvatska vojska nije još bila formirana, četnici prijete da će napasti Čapljinu. U Dubrovniku se skupljaju dragovoljci, i Marjan oblači na brzinu skrojenu ustašku odoru i sa skupinom dubrovačkih mladića odlazi u Čapljinu, gdje su danima čuvali most na Neretvi. Kasnije, gotovo neprimjetno, zaluđen Krležom i marksizmom, počinje se udaljavati od dotadašnjih prijatelja i negdje 1943. odlazi u partizane. Operirao je u Slavoniji i brzo dogurao do partizanskog oficira. Radi njegove brutalnosti i bezobzirnosti dobio je nadimak „Krvavi kapetan“. I tog „Krvavog kapetana“ sreo sam pred Mariborom, gdje su hrvatske glave naveliko padale. Je li pripadao kakvoj Vojvođanskoj, Srpskoj ili Krajiškoj jedinici, mislim da ne igra nikakvu ulogu. Pred Mariborom je jahao na konju sa samokresom u ruci. Dok je još živio u Dubrovniku, Čižić je bio prijatelj s braćom Pavlić, čiji se je najmlađi brat Hrvoje našao sa mnom u zarobljeničkoj koloni. I „Krvavi kapetan“ ga je prepoznao. – „Koji je vrag tebe odveo u ustaše?“ - upita ga. – „Isti koji i tebe 1941!“ - odgovori mu Hrvoje. Marijan podbode konja i nestane. Nije ga ubio. Možda su uspomene i staro prijateljstvo učinili svoje. Ja nisam vidio ni da je ubio nekoga drugog. No, njegova jedinica je ubijala, i to krvavo, bezpoštedno, do kraja.
https://upload.wikimedia.org/wikipedia/sh/7/7a/Povratak_slovenskih_domobrana_jun_1945.jpg
Ili drugi slučaj: U onoj užasnoj noći, koju sam proživio u „Dolini smrti“, sreo sam jednog mladog komesara, Dalmatinca. Jahao je na konju, a u ruci držao kratku englesku strjopušku. Jedan od „drugova“ u tom trenutku  ispali par metaka u kolonu, a moj mu zemljak kroz smijeh dobaci: - „Asti Gospe, jesi li ih dobro obradia, onako po skojevski. Pogledaj, ni moja se nije ohladila.“ - I pruži cijev od strojopuške „drugu“ da ju opipa.
 
(Svršetak u sljedećem broju)
 

Nikola Mulanović, Mokošica

Anketa

Tko će postati prvak svijeta u nogometu?

Petak, 22/06/2018

Tko je Online?

Trenutačno aktivnih gostiju: 1111 gostiju i nema članova online

 

AIPK Trgovine d.o.o.

 

Registar Branitelja

 

Udruga Zavjet

 

 

Grawe osiguranje

 

 

 

Veliko srce malom srcu

 

Facebook

 

 

Optika Kraljević