Get Adobe Flash player

Kraljevina Srbija i austrougarski ultimatum

 
 
U Beogradu se, istovremeno, na čitavu stvar gledalo drugačije. Barbara Jelavich ističe da Pašićeva vlada nije mogla "dopustiti vanjsku istragu koja može razotkriti sve korake koji su doveli do atentata i mnoge druge optužbe",[1] vezane uz djelovanje "Narodne odbrane" i "Crne ruke". Stoga je u svom odgovoru na austrougarski ultimatum beogradska vlada 25. srpnja 1914., uz ostalo, ustvrdila kako nema dokaza kako je "Narodna odbrana" ili bilo koja druga organizacija počinila kriminalni akt, obećavši da će uvažiti austrougarske zahtijeve i raspustiti svako društvo za koje se nešto takvo dokaže.[2]   
http://www.timpuldevalcea.net/wp-content/uploads/2014/06/atentatul-de-la-Sarajevo.jpg
Komentirajući ovo Joachim Remak je naglasio da je iz perspektive Beograda težnja za stvaranjem Velike Srbije "bila vrijedna rata s Austrijom" i da je Srbija bila spremna riskirati rat jer su se nadali pomoći Rusije.[3] Christopher Clark i Hew Strachan smatraju da je na odlučnost vlade u Beogradu utjecala i činjenica da Francuska i Velika Britanija tijekom desetljeća koje je prethodilo sarajevskom atentatu, zbog rastuće savezničke povezanosti s Rusijom, nisu bile voljne pozornije slušati argumente iz Beča jer je, zbog strateških interesa, Austro-Ugarska unaprijed počela izgledati kao "agresor", a Srbija kao "žrtva".[4] Stoga je, prema riječima Samuela R. Williamsona, beogradski odgovor, iako je zbog osvajanja simpatija Europe formuliran do krajnosti popustljivo, pažljivo zaobišao bit austrougarskog ultimatuma.[5]
 
Ovakvo držanje Beograda pokazuje da su Pašić i njegovi suradnici računali da vlada u Beču ništa pouzdano ne zna o organizaciji atentata. No, kao što je prethodno pokazano, u pozadini takvog držanja bile su i složene unutrašnje okolnosti u Kraljevini Srbiji, gdje su se pojedini utjecaji isprepletali i gdje je teško, možda čak i nemoguće, među njima napraviti jasnu razdjelnicu.[6] Zato se opravdanim čini stajalište Samuela R. Williamsona i Ernsta R. Maya koji tvrde da su srbijanske vlasti znale za zavjeru, ali je nisu zaustavile. Uhvaćeni u intenzivni sraz s vojskom članovi vlade nisu mogli spriječiti Apisa bez da razotkriju vlastitu krivnju.[7]   
 
Dakle, u pozadini svega nije bio, kako se to često tvrdi, isključivo držanje agresivnijeg dijela bečkog vojno-političkog vrha koji je predvodio šef austrougarskog glavnog stožera Conrad von Hötzendorf, i koji je smatrao da je cilj ultimatuma od 23. srpnja 1914. inscenirati lokalni rat sa Srbijom. Sadržaj ultimatuma je, kao i prethodno provedena istraga, te kasniji sarajevski sudski proces, pokazao da su vlasti u Beogradu nastojale sakriti svoju obavještajnu mrežu koja je omogućila Sarajevski atentat.
 
Ipak, Vladimir Dedijer smatra da je isticanje Sarajevskog atentata kao osnovnog ili neposrednog uzroka izbijanja Prvog svjetskog rata, pretjerivanje, jer su atentatu važnost dale nerazriješene napetosti u Europi.[8] U tom smislu i Richard C. Hall ističe da sarajevski atentat sam za sebe nije bio uzrok ničega, te ključnim smatra način na koji ga je Austro-Ugarska upotrijebila, odnosno austrougarski ultimatum Srbiji od 23. srpnja za koji smatra da je potaknuo političku krizu koja je dovela do izbijanja rata.[9]
 
No, ovakav način gledanja zanemaruje činjenicu da je vlada u Beogradu, u donošenju političkih odluka samo do određene mjere prihvaćala vanjske pritiske, odnosno da je odluke donosila u kontekstu unutrašnjo-političkih sukoba i u skladu sa strateškim gledanjima premijera Nikole Pašića koji je računao na potporu Rusije i koji je u svom odgovoru na austrougarski ultimatum pažljivo zaobišao bitne zahtijeve Beča. U tom smislu, ističe Jack S. Levy, "Srbija je davala prednost kontinentalnom ratu uz potporu Rusije, nasuprot lokalnom ratu sa Austro-Ugarskom, ali je njena uloga u širenju rata zanemariva".[10]
 
Ovaj apokaliptični pogled na držanje Srbije u srpnju 1914. podupiru i zapažanja povjesničara Đorđa B. Stankovića prema kojem su Pašić i vojni krugovi u Beogradu još 17. srpnja 1914. zaključili kako se oružani sukob Austro-Ugarske i Srbije neće moći lokalizirati, odnosno da će čitava stvar biti razriješena ratom među velikm silama.[11] Zato se, na kraju, treba složiti s Jackom S. Levyjem, F. F. Hamiltonom i H. H. Herwigom da uloga Kraljevine Srbije u stvaranju povoda za izbijanje krize koje je dovela do izbijanja Prvog svjetskog rata nije bila odlučujuća, ali nije bila ni zanemariva. Posebno zato što su srbijanske političke vođe, slično kao i političke vođe u drugim europskim zemljama koje su se uskoro našle u ratu, "bili svjesni rizika, da je širi sukob vjerojatan…", ali su ipak "poduzimali političke inicijative za koje su znali da će vjerojatno dovesti do rata".[12]
 
Zaključak
 
Uloga Kraljevine Srbije u Sarajevskom atentatu i izbijanju Prvog svjetskog rata još je uvijek predmet kontroverzi, zbog čega je bilo važno prihvatiti tezu povjesničara Seana McMeekina i na osnovu raspoloživih spoznaja ocijeniti "razinu odgovornosti", službenih vlasti u Beogradu. Najvažnija sastavnica (su)odgovornosti Kraljevine Srbije svakako je beogradska obavještajna mreža koja je nakon Aneksijske krize 1908. i 1909. uspostavljena u Bosni i Hercegovini, a u koju su bili uključeni "Narodna odbrana", srbijanska vojno-obavještajna služba, "Crna ruka", ali i pripadnici "Mlade Bosne".
 
Predsjednik beogradske vlade Nikola Pašić i njegovi suradnici imali su manje-više jasan uvid u djelatnosti, ne samo "Narodne odbrane", koja je ionako bila pod njihovim nadzorom, nego i u djelatnost "Crne ruke" s kojom su, usprkos opasnim međusobnim sukobima, dijelili privrženost velikosrpskom političkom programu izloženom u Načertaniju Ilije Garašanina. U tom smislu sukob Pašića i Apisa, odnosno "Crne ruke", koji je kulminirao nedugo prije Sarajevskog atentata, traba promatrati kao sukob oko vlasti ali i oko taktičkog pitanja realizacije zajedničkog cilja, što je uključivalo dvojbe oko potencijalno vrlo opasnog rata s Austro-Ugarskom, a ne kao sredstvo kojim bi se post-festum skinula odgovornost s Pašića i njegove vlade.
 
S tim u svezi važno je istaknuti da su se i Pašić i Apis, ali i mladobosanci koji su atentat izveli, bojali nedorečenih reformskih zamisli austrougarskog prijestolonasljednika Franje Ferdinanda pri čemu je najveću odbojnost i strah izazivao trijalizam koja bi ne samo zaustavila realizaciju Velike Srbije, nego bi na duge staze, djelovao kao sredstvo apsorpcije Srbije u preuređenu monarhiju Habsburgovaca.
 
U tom kontekstu, ali i u kontekstu vrlo napetih odnosa između Srbije i Austro-Ugarske, posjet Franje Ferdinada Bosni i Hercegovini u lipnju 1914. i vojni manevri koji su tamo održani, u Apisovim čima su izgledali kao predigra za otvorenu vojnu agresiju Austro-Ugarske na Srbiju. U takvoj situaciji su bosanski mladići, koji su po Beogradu tražili potporu za svoju zamisao o atentatu austrougarskog prijestolonasljednika, izgledali kao logično sredstvo za odbijanje prijetnje koja je izgledala vrlo realno.
 
Nakon Sarajevskog atentata beogradska vlada nije imala puno izbora jer Pašić nije mogao, a niti htio provesti detaljnu istragu koju je tražio Beč, jer se bojao "Crne ruke" i jer bi time bila razotkrivena beogradska obavještajna mreža. Jedino što mu je preostalo bila je taktika zataškavanja činjenice da su on i njegovi suradnici za namjere atentatora i njihovih beogradskih sponzora znali barem od kraja svibnja 1914., dakle mjesec dana prije atentata, i da nisu napravili konkretan napor da atentat spriječe.
 
Ipak, Pašićeva taktika zataškavanja ne bi bilo moguća da nije bilo, kako to kaže Joachim Remak, "trapavosti"austrougarskih vlasti koje nisu pričekale da se istraga o Sarajevskom atentatu provede do kraja, nego su za sastavljanje ultimatuma Srbiji odlučile inzistirati na nedovoljno istraženim činjenicama. Zato su Pašić i njegovi suradnici mogli računali da Beč nema ključne informacije o pozadini Sarajevskog atentata i nadati se da će politikom otezanja prikriti svoju stvarnu ulogu.
 
Zato na kraju valja ustvrditi da se razina odgovornosti Kraljevine Srbije za Sarajevski atentat i izbijanje Prvog svjetskog rata ogleda ponajprije u postajanju terorističko-obavještajne mreže čiji su konci sezali od službenog Beograda, preko Drine u Bosnu i Hercegovinu. Djelatnici ove mreže su u najmanju ruku bili suorganizatori Sarajevskog atentata za koji su Nikola Pašić i njegovi suradnici znali vjerojatno već početkom 1914., a u najmanju ruku od kraja svibnja 1914., ali nisu, zbog političkih i ideoloških razloga, učinile ništa da ga spriječe. Stoga im nakon atentata nije preostalo ništa drugo nego zataškavati i negirati svoj dio odgovornosti za krizu koja je uslijedila.
 
Bilješke:
 
[1] B. JELAVICH, Russia's Balkan Entanglements, Cambridge 1991., 257.
[2] C. CLARK, Sleepwalkers, 464.
[3] Joachim REMAK, The Third Balkan War, 365.
[4]Christopher Clark, nakon uvida u službene dokumente britanske vlade, ističe kako je Velika Britanija na Balkanske ratove gledala "kroz geopolitičke leće sistema saveza" u Europi, pri čemu je Srbija izgledala "kao prijateljska država angažirana u viteškoj borbi sa zastrašujućom Austro-Ugarskom". Zbog toga su, smatra Clark, sustavno zataškavana izvješća britanskih konzula o zločinima koje je srpska vojska počinila na Kosovu i u Makedoniji. C. CLARK, The Sleepwalkers…, 44, 45.; Hew Strachan u tom smislu navodi primjer krize oko albanske granice krajem 1913., kada su Francuska, Velika Britanija i Rusija mirno gledale kako Srbija krši međunarodne ugovore i kada je Austro-Ugarska sama, ultimatumom, prisilila Srbiju da se istih ugovora drži. H. STRACHAN, The First World War, 56, 57
[5] S. R. WILLIAMSON, The Origins of World War I, 812.
[6] U tom smislu Olga Popović-Obradović ističe da je u predvečerje Prvog svjetskog rata do vrhunca došla dugogodišnja praksa političkog pogađanja između beogradske vlade i "Crne ruke" zbog čega je teško vjerovati da Pašić i njegovi suradnici nisu imali podrobnije spoznaje Apisovoj djelatnosti i njegovim planovima. O. POPOVIĆ-OBRADOVIĆ, The Paliamentary system in Serbia, 588.
[7]Samuel R. WILLIAMSON, Ernst R. MAY, An Identity of Opinion. Historians and July 1914., The Journal of Modern History, svezak 79, 2007., br. 2, 353.
[8] V. DEDIJER, Sarajevo 1914., dio II., 238.
[9] R. C. HALL, Serbia, 110.
[10] J. S. LEVY, Preferences, constraints and choices in July 1914., 156, 157.
[11] Đorđe Đ. STANKOVIĆ, Nikola Pašić, saveznici i stvaranje Jugoslavije, 38.
[12] Jack. S. LEVY, Preferences, constraints and choices in July 1914., 156, 157.; R. F. HAMILTIN, H H. HERWIG, Decision for War, 232, 233.
 
(Svršetak)
 

Dr. sc. Tihomir Rajčić, povjesničar i novinar iz Splita. Uz povijest dr. Rajčić se bavi vanjskom i unutarnjom politikom te problematikom reforme školstva. Ovaj tekst je objavljen u prestižnom hrvatskom časopisu Radovi Zavoda za povijesne znanosti HAZU-a u Zadru 

Kraljevina Srbija u istrazi nakon sarajevskog atentata

 
 
O ulozi Kraljevine Srbije u Sarajevskom atentatu svjedoči ključni dokument austrougarske istrage, izvješće koje je sredinom srpnja 1914. sačinio iz Beča posebno poslani činovnik ministarstva vanjskih poslova Friedrich von Wiesner. U tom izvješću, kako ga prenosi sarajevski sudac-istražitelj Leo Pfeffer, pisalo je sljedeće:
http://www.aeiou.at/aeiou.encyclop.data.image.w/w678779a.jpg
Friedrich von Wiesner
 
"Elementi iz vremena prije atentata ne daju nikakve dokaze kojima bi se utvrdila propaganda vodjena od strane srpske vlade. Ali sam fakt da je ovaj pokret podržavan sa srpske strane, preko raznih udruženja, sačinjava, iako slab, ipak dovoljna osnov…"za daljnju istragu.[1]
 
Ove zaključke iz Wiesnerova izvješća, koje se može smatrati početkom razvoja događaja koji su vodili do austrougarskog ultimatuma Srbiji 23. srpnja 1914., Pfeffer je odbacio jer je smatrao "da se iz istražnog spisa o atentatu ne može ustanoviti veza sa zvaničnom Srbijom" jer "nema apsolutno nikakovih dokaza da bi srpska vlada znala za atentat, ili za njegovu pripremu, kao ni za to da je ona pripremala oružje u tu svrhu. Naprotiv, ima mnogo elemenata kojima bi se moglo utvrditi mogućnost toga…Bombe su podrijetlom iz srpskih vojnih magazina, - to je izvan svake sumnje; ali se ničim ne dokazuje da su one…izdate iz tih magaziba ad hoc, jer mogu poticati i od naoružanih komita. Izvjesne manifestacije poslije atentata upućuju na propagandu Narodne odbrane; tu ima dosta interesantnih elemenata za traganje…".[2]
 
Ovaj, načelni, zaključak, među ostalim, prihvatili su R. W. Seaton- Watson, Vladimir Dedijer i Joachim Remak.[3] No, u najnovije vrijeme je austrijski povjesničar Mannfried Rauchensteiner ustvrdio da su iz Wiesnerova izvješća jugoslavenske vlasti iza 1918. izrezale početni dio u kojem je pisalo sljedeće: "Na osnovu izjava koje su dali optuženi teško je dovesti u pitanje zaključak da je atentat pripremljen u Beogradi i da su pripreme za atentat umiješani srbijanski državni dužnosnici. Bombe su podrijetlom iz vojnog skladišta u Kragujevcu".Ipak, smatra Rauchensteiner, Wiesner je problem umiješanosti visoko rangiranih dužnosnika Kraljevine Srbije, posebno članova vlade, te pitanje o tome jesu li zavjerenici oružje dobili izravno iz srbijanskog državnog arsenala u Kragujevcu, ili na neki drugi način, usljed nedostatka nepobitnih dokaza, ostavio otvorenim.[4]
 
U tom je smislu važno spomenuti da je još B. E. Schmitt istakao da je Wiesner u svom izviješću predložio da se od Kraljevine Srbije zatraži "zabranu svih srbijanskih državnih agencija koje su se bavile krijumčarenjem ljudi i robe preko granice, otpuštanje graničnih časnika osumnjičenih za sudjelovanje u zavjeri" i "sudbeni progon Ciganovića i Tankosića".[5] Ipak, Andrej Mitrović je, na osnovu istraživanja u bečkim arhivima, ustvrdio kako je u Wiesnerovom izvješću pisalo kako "nema mesta čak ni za sumnju", da su službene vlasti Kraljevine Srbije bile umiješane u atentat, odnosno "postoji mnogo više razloga za tvrdnju da je to isključeno".[6] Dvojbe koje iza sebe ostavlja Wiesnerovo izvješče dijelom je moguće razjasniti odgovorom na pitanje što i koliko su vlasti u Beču znale o djelatnosti "Crne ruke".
 
Sarajevski sudac-istražitelj Pfeffer smatra da su austrougarske vlasti bile dobro upućene u djelatnost ove organizacije, ali da su je ignorirale iz političko-diplomatskih razloga, jer su htjele da službena istraga kompromitira "Narodnu odbranu" jer je ova "bila u dobrim odnosima sa srpskim vlastima".[7] Isto tako i Joachim Remak smatra da su vlasti u Beču znale za "Crnu ruku" i da su o njoj imali "iznenađujuće točne" podatke koji, međutim, nisu uporijebljeni u službenoj istrazi, što on pripisuje njihovoj poslovičnoj "trapavosti".[8] Isto misli i Barbara Jelavich koja je, nakon uvida u arhivsku građu u Beču, došla do zaključka da su austrougarske vlasti "Crnu ruku", čak i nakon sarajevskog atentata, vidjele isključivo kao prevratničku organizaciju kojoj je velikosrpska ideologija bila pokriće za njene političke ciljeve unutar Srbije. Jelavich zato smatra da je, "iako su mnoge habsburške pritužbe bile opravdane", neuspješan bio pokušaj austrougarskih vlasti da Srbiju u Europi prikažu kao opasnog i agresivnog susjeda.[9]
 
Na tom tragu Christopher Clark ističe da je na sve agresivnije držanje bečkog središta nakon smrti Franje Ferdinanda, osim otvorene potpore Njemačke, utjecalo i držanje službenih vlasti Kraljevine Srbije koje su, nakon sarajevskog atentata u najboljem slučaju odugovlačili istragu.[10] Ovo mišljenje dijeli i Margaret MacMillan, koja smatra da se Nikola Pašić odlučio za taktiku sustavnog negiranja umiješanosti Srbije u sarajevski atentat što je dodatno potaklo ratobornost bečke elite koja je na tajnom sastanku održanom 19. srpnja 1914. dovršila tekst ultimatuma, koji je četiri dana kasnije službeno uručen vladi Srbije.[11]
 
Mannfried Raucensteiner pri tome ističe kako su političke elite u Beču na ovako odlučno držanje, među ostalim, bile potaknute i spoznajama sabranima u službenom spisu ministarstva vanjskih poslova "Povijest Srbije", nastalom u razdoblju od 1908. do 1913., koje su učvrstile njihovo uvjerenje da se Srbiji ne može vjerovati nego da treba pribjeći prijetnji ratom.[12]
 
Bilješke:
 
[1] L. PFEFFER, Istraga o sarajevskom atentatu, 98, 99.
[2] Isto, 99.
[3]L. PFEFFER, Istraga o sarajevskom atentatu, 98, 99.; V. DEDIJER, Sarajevo 1914., tom II., 164.; R. W. SEATON-WATSON, Sarajevo, 178.; J. REMAK, Sarajevo… 201.
[4] M. RAUCENSTEINER, The First World War and end of the Habsburg Monarchy, 103.
[5] B. E. SCHMITT, The Coming of The War of 1914., volume I, 362, 363.
[6] A. MITROVIĆ, Srbija u prvom svetskom ratu, 17.
[7] L. PFEFFER, Istraga o sarajevskom atentatu, 120
[8] Prema Remaku, da je ova istraga provedena detaljnije i da je ultimatum upućen Srbiji 23. srpnja 1914. započimao riječima "za smrt nadvojvode Franje Ferdinanda utvrđena je odgovornost tajnog srpskog udruženja zvanog Crna ruka i njenog vodećeg člana pukovnika Dimitrijevića, čije uhićenje zahtijevamo smjesta" Srbija bi bila u puno gorem međunarodnom položaju, a Pašić bi bio prisiljen razotkriti srpsku obavještajnu mrežu u Bosni i Hercegovini. J. REMAK, Sarajevo, 204.-206.
[9] Barbara JELAVICH, What the Habsburg Goverment Knew about Black Hand, Austrian History Yearbook, svezak 22, 1991., 131-141.
[10] C. CLARK, Sleepwalkes, 392 - 403, 412 - 455.
[11] M. MACMILLAN, War that Ended Peace, 533, 534.
[12] M. RAUCENSTEINER, The First World War and end of the Habsburg Monarchy, 90 - 92. U pozadini ovakve odluke je, prema riječima Davida Stevensona, bila i činjenica da se prijeteća mobilizacija kojom u listopadu 1913. poduprt ultimatum Srbiji da napusti Albaniju, pokazala preskupom pa je šef glavnog austrougarskog stožera Conrada smatrao da je kratki rat sa Srbijom bolje rješenje od ponovnovne prijetećih mobilizacija. D. STEVENSON, The Outbreak of the First World War, 6.
 
(Svršetak u sljedećem broju)
 

Dr. sc. Tihomir Rajčić, povjesničar i novinar iz Splita. Uz povijest dr. Rajčić se bavi vanjskom i unutarnjom politikom te problematikom reforme školstva. Ovaj tekst je objavljen u prestižnom hrvatskom časopisu Radovi Zavoda za povijesne znanosti HAZU-a u Zadru

Kraljevina Srbija i sarajevski atentat

 
 
Da je tome zaista tako svjedoči činjenica da je Gavrilo Princip na suđenju u Sarajevu u listopadu 1914. izjavio kako je jedan od njegovih suatentatora "Čabrinović … rekao, da je njemu Tankosić kazao da taj kanal vodi direktno od Beograda do Sarajeva. Znamo mi što se pod tim razumije: da su imali povjerenike".[1] Ovim je riječima Princip slikovito ilustrirao nikad do kraja razjašnjenu ulogu službenih vlasti Kraljevine Srbije u Sarajevskom atentatu. Naime, toliko puta spominjana činjenica da su trojica mladih atentatora u Beogradu od povjerenika "Crne ruke" Milana Ciganovića, dobili oružje, bombe i ali izvjesnu svotu novca, samo je vrh ledenog brijega ovog problema, jer je od Ciganovića linija zapovijedanja i odgovornosti vodila u dva smjera, prema "Crnoj ruci" i Apisu, ali i prema Pašiću.
https://static.klix.ba/media/images/vijesti/140509010.2_xl.jpg?v=1
Milan Ciganović je s jedne strane bio posrednik između budućih sarajevskih atentatora i Vojina Tankosića, koji je za njih bio gotovo mitska figura jer je oličavao srbijanski vojno-zavjerenički milje povezan sa četnicima, među kojima je bilo dosta dragovoljaca iz Bosne i Hercegovine. Jedan od takvih bio je i sam Ciganović koji je nakon četničke karijere dobio namještenje na srbijanskim državnim željeznicama, ali se i uključio u zavjereničku djelatnost u "Crnoj ruci". Ciganović je Principa i njegove prijatelje uključio u dobro uhodanu zavjereničku mrežu nakon čega su oni počeli tražiti oružje za ostvarenje svog nauma. S tom namjerom jedan od budućih atentatora, Trifko Grabež, je došao pred Tankosića.[2]
 
Gavril Princip je na sarajevskom procesu u listopadu 1914. taj susret opisao ovako: "Tankosić je pozvao jednog od nas k sebi, a mi smo odlučili da podje Grabež. Grabež mi je kazao da je Tankosić načinio na njega dobar utisak…"
"U koju je svrhu pozvao Tankosić jednog od vas", upitao je Principa sudac.
     "Da vidi da li smo sposobni da izvedemo atentat", odgovorio je Princip.[3]
Zavjereničko ozračje unutar "Crne ruke" i njen odnos prema sarajevskom atentatu ilustriraju i riječi koje je Tankosić uputio Đuri Šarcu, drugom posredniku sa bosanskim atentatorima, predajući mu oružje za Principa, Čabrinovića i Grabeža:
 
"Za slične svrhe ja sam dao do danas mnogo oružja, pa ne samo da nije ništa učinjeno, nego se nije ni pucanj čuo. Kad ti tvrdiš da je stvar na sigurnom putu, tada ne samo da ću ti dati oružje, već i samoga sebe".[4] U isto vrijeme, Milan Ciganović je vrlo vjerojatno bio i agent predsjednika vlade Nikole Pašića, što znači što znači da je Pašić barem nekoliko mjeseci prije sarajevskog atentata moguće imao informacije iz prve ruke, što bi značilo da je, barem prešutno, odobravao zavjereničke planove bosanskih mladića, odnosno Apisa i "Crne ruke".[5]
 
Zato je Ciganović koji se, uz Tankosića, izričito spominje sarajevskoj policijskoj istrazi u ljeto 1914. i u austrougarskom ultimatumu Srbiji od 23. srpnja 1914., bio izuzet iz ograničenog broja uhićenja koja su, po Pašićevom nalog bila izvedena nakon Sarajevskog atentata. Čak što više, Ciganović je vrlo brzo sklonjen iz Beograda, za razliku od Tankosića koji je bio uhićen i izložen policijskoj torturi. Razlog za Ciganovićevo sklanjanje vjerojatno je bila činjenica da je on bio rodom iz Bosne i Hercegovine, te da je Austro-Ugarska mogla tražiti njegovo izručenje i tako doznati da su Pašić i njegovi ministri bili upućeni u pozadinu Sarajevskog atentata, ali i dobiti uvid u beogradsku obavještajnu mrežu u Bosni i Hercegovini.[6]
 
Uz sve ovo, sumnju da je Ciganović zaista bio Pašićev agent potkrepljuje njegovo držanje na Solunskom procesu 1917. kada je svjedočio protiv Apisa i "Crne ruke". O tome, posredno svjedoče i sjećanja srbijanskog ministra obrane iz 1914., Dušana Stefanovića da je Pašić o pripremama za sarajevski atentat doznao po "izvjesnim privatnim dostavama", vjerojatni upravo od Ciganovića.[7]
 
U prilog činjenici da su Pašić i njegovi suradnici imali informacije iz prve ruke govori i Vladimir Dedijer koji bilježi da je Pašićev najbliži suradnik Stojan Protić obavijest o kretanju sarajevskih atentatora najvjerojatnije dobio preko mreže "Narodne obrane" čiji je povjerenik Jakov Miović, srpski seljak koji je živio sa bosanske strane Drine i koji je radio za srbijansku vojno-obavještajnu službu, dakle za Apisa, odmah nakon prelaska sarajevskih atentatora o svemu izvijestio povjerenika "Narodne odbrane" u Šapcu Božu Milanovića, koji je obavijest proslijedio svom nadređenom, šefu "Narodne odbrane" Božidaru Jankoviću u Beogradu, koji je o svemu izvjestio Protića.[8] Stoga ne čudi da je Protić, u dopisu nastalom uoči Sarajevskog atentata, izrazio bojazan da će austrougarske vlasti razotkriti djelatnost beogradske obavještajne mreže jer je prebacivanje atentatora preko Drine obavljeno "nesmotreno, sa više lica, javno usred dana, bez ranijeg sporazuma i znanja policijskih vlasti".[9]
 
Iako Dedijer ove Protićeve riječi tumači kao dokaz da su beogradske vlasti bile neugodno iznenađena razvojem događaja, odnosno da nisu bile upoznate sa čitavim pothvatom, u njima je moguće isčitati i postojanje prešutnog, iako možda nevoljkog, sporazuma vlade i Apisa. U tom smislu Protićeve riječi valja vidjeti kao odjek ozračja u vodstvu vladajuće Radikalne stranke, koje se nadalo da će se Apis i "Crna ruka" zadovoljiti utjecajem u vojsci i da se neće miješati u vanjsku politiku.[10] Ovdje je svakako važno spomenuti da je, prema spoznajama koje u najnovije vrijeme donosi povjesničar Vladimir Ilić, Nikola Pašić kada je u razdoblju od 1905. do 1912. u više navrata bio ministar vanjskih poslova Srbije, sudjelovao u krijumčarenju oružja za četnike koji su djelovali u Makedoniji [11], zbog čega je za očekivati da je i kasnije bio dobro upućen u tajne akcije koje su organizirane u Beogradu, pa tako i u djelatnost "Crne ruke".
 
S tim u vezi, Andrej Mitrović, koji inače u potpunosti odbacuje bilo kakvu odgovornost Kraljevine Srbije za Sarajevski atentat, na osnovu uvida u objavljenu beogradsku arhivsku građu ističe kako se u vladinim krugovima već krajem svibnja i početkom lipnja 1914. znalo kada su atentatori, skupa s oružjem, prešli Drinu i stigli u Bosnu.[12] Ako su Pašić i njegovi suradnici za pripreme za Sarajevski atentat zaista doznali tek krajem svibnja ili početkom lipnja 1914., onda je pogled na ulogu beogradskih vlasti nešto složeniji. Naime, ova saznanja su Pašića stavila u težak položaj u kojem je svaki potez koji bi povukao sa sobom nosio veliki politički rizik.
 
Da je zaista pokuša zaustaviti zavjerenike mogao je, u trenutku kada je gotovo na vršku mača sačuvao premijersku stolicu, a možda i živu glavu i kada se pripremao za nove izbore, očekivati novi udar "Crne ruke" što mu svakako nije bilo u interesu. Zamisao da se o čitavoj stvari izvijesti austrougarske vlasti za sobom je vukla mogućnost razotkrivanja beogradske obavještajne mreže u Bosni i Hercegovini u kojoj su usporedo djelovali "Crna ruka" i "Narodna obrana", i kojom je od 1913., kao šef vojno-obavještajne službe, upravljao Apis. Da stvar bude gora uspjeh atentata je otvarao mogućnost ratnog sukoba isrpljene Srbije s Austro-Ugarskom, što je Pašić htio spriječiti, ili barem odgoditi.[13]
 
U tom kontekstu valja promatrati vrlo neizravno upozorenje koje je srbijanski veleposlanik u Beču Jovan M. Jovanović 21. lipnja 1914. uputio austrougarskom ministru financija i upravitelju Bosne i Hercegovine Leonu Bilińskom. Jovanović je, naime, tada rekao da postoji opasnost da bi neki austrougarski vojnik srpskog podrijetla tijekom manevara u okolici Sarajeva mogao umjesto vježbovnim, zapucati bojevim metkom i ubiti prestolonasljednika Franju Ferdinanda.[14]  Dakle ni riječi o atentatorima koji su krenuli iz Beograda za koje su Pašić i njegova vlada saznali barem od početka lipnja niti o beogradskoj obavještajnoj mreži koja je atentat omogućila i koja je u Bosni i Hercegovini djelovala od 1909.
 
Bilješke:
 
[1] V. BOGIĆEVIĆ, Sarajevski atentat, 75.
[2] L. PFEFFER, Istraga o sarajevskom atentatu, 29.; V. DEDIJER, Sarajevo, I dio, 376, 377, 385.; David FROMKIN, Europe's last summer, 122, 123.
[3] V. BOGIĆEVIĆ, Sarajevski atentat, 59.
[4]M. BELIĆ, Komitski vojvoda Tankosić, 48.
[5] D. FROMKIN, Europe's Last Summer, 125.; C. CLARK, The Sleepwalkers, 56, 385. Zanimljivo je spomenuti da je još B. Fay, pozivajući se na jedan članak iz novina "La Federation Balkanique", Ciganovića nazvao "agentom provokatorom" beogradske vlade. B. E. Schmitt također smatra da je Ciganović nesumnjivo bio dvostruku agent, samo upitnim smatra trenutak kada je ovaj bosanski emigrant koji je isprva očito zdušno promisao ciljeve "Crne ruke" i sudjelovao u Balkanskim ratovima, preuzeo tu ulogu. Čitavu stvar, smatra Schmitt, usložnjavaju dvojbe oko Ciganovićevog stvarnog ideniteta, odnosno indicije da mu je pravo ime bilo Stevan Večerinac i da nije bio rodom iz Bosne i Hercegovine, nego iz Slavonije, točnije iz Vinkovaca. S. B. FAY, The Origins of the World War, vol II., 90, 146-148, 150-152, 156.; B. E. SCHMITT, The Coming of the War 1914, volume I, 196, 218, 219, 436, 464.
[6] S. B. FAY, The Origins of the World War vol. II., 90, 146, 147, 150 - 152, 156, 550.; B. E. SCHMITT, The Coming of the War 1914, volume I., 196, 218, 220, 235, 463.; C. CLARK, The Sleepwalkers, 56, 385, 390, 455, 465, 467.
[7] D. MACKENZIE, Apis. The Congenial Conspirator, 188, 189.; R. M. DRAŠKOVIĆ, Pretorijanske težnje u Srbiji, 185, 186.; Đ. Đ. STANKOVIĆ, Nikola Pašić, saveznici i stvaranje Jugoslavije, 29.
[8] V. DEDIJER, Sarajevo 1914, dio II., 103, 106.
[9] Isto, 118.
[10] Isto, 92.; O. POPOVIĆ-OBRADOVIĆ, The Parliamentary system in Serbia 1903-1914, 602-608.
[11] Vladimir ILIĆ, Srpska četnička akcija1903-1912, Beograd 2006., 77.
[12] A. MITROVIĆ, Srbija u Prvom svetskom ratu, 37.
[13] R. C. HALL, Serbia, 107.; M. BJELAJAC, Novi (stari) zapleti, 22.; O. POPOVIĆ-OBRADOVIĆ, The Parliamentary system in Serbia, 463.; D. T, BATAKOVIĆ, Storm over Serbia, 338, 339, 345.
[14] V. DEDIJER, Sarajevo 1914., II., 123-130. Dušan Bataković ipak tvrdi da su Jovanoviću nedostajale pouzdane informacije o tome da su atentatori prešli Drinu pa je Bilińskom upozorenje prenio "na taktičan diplomatski način", ali da ovaj "izgleda nije razumio važnost prijateljskog upozorenja i nije ga proslijedio caru i vladi u Beču". D. T. BATAKOVIĆ, Storm over Serbia, 348.
 
(Nastavak slijedi)
 

Dr. sc. Tihomir Rajčić, povjesničar i novinar iz Splita. Uz povijest dr. Rajčić se bavi vanjskom i unutarnjom politikom te problematikom reforme školstva. Ovaj tekst je objavljen u prestižnom hrvatskom časopisu Radovi Zavoda za povijesne znanosti HAZU-a u Zadru

Anketa

Treba li obustaviti postojeće sudski neutemeljene postupke protiv Zdravka Mamića?

Srijeda, 18/07/2018

Tko je Online?

Trenutačno aktivnih gostiju: 833 gostiju i nema članova online

 

AIPK Trgovine d.o.o.

 

Registar Branitelja

 

Udruga Zavjet

 

 

Grawe osiguranje

 

 

 

Veliko srce malom srcu

 

Facebook

 

 

Optika Kraljević