Get Adobe Flash player

Velikosrpski projekt »Homogena Srbija«

 
 
Teško je zamisliti strahote i zločine koje su činili srbočetnička mašinerija nad hrvatskim narodom, a da za to nije bilo utkane mržnje. Ta mržnja, u cilju realizacije stvaranja Velike Srbije datira još od 1902. godine koju je izložio jedan od velikosrpskih ideologa Nikola Stojanović. Naime, 1902. godine izbile su u Zagrebu žestoke demonstracije protiv srpskih trgovaca. Takva ekspanzija neprijateljstva protiv Srba bijaše izuzetan događaj. Hrvati su im predbacili što se stavljaju u službu mađaronske i centralističke politike omraženog bana Dragutina Khuen-Hedervaryja. Tu se već vidi otvorena antihrvatska politika Srba.
http://www.hkv.hr/images/stories/Davor-Slike/08/Mestrovic.jpg
Nikola Stojanović
 
Potom, u Srbobranu, listu Srpske samostalne stranke u Hrvatskoj, koji je izdavan u Zagrebu, izlazi članak  o predavanju što ga je na skupštini srpskog akademskog udruženja „Zora“ u Beču održao Nikola Stojanović. Predavač je Hrvatima osporavao status nacije i nagovijestio njihovo istrjebljenje kao povijesnu nužnost. Tekst je objavljen u Srpskom književnom glasili u Beogradu pod naslovom „Srbi i Hrvati“ i preštampan u Srbobranu pod izazivačkim naslovom „Do istrage naše ili vaše“.
 
Po Stojanoviću, Hrvati nisu ni pleme ni nacija, oni bi bili u prijelaznom stanju između jednog i drugog, ali bez nade da će stići do stanja nacije. Nikad u svojoj povijesti oni nisu upoznali ništa nezavisno ni demokratsko, za uzor su uzimali tek lakeje. Hrvati nemaju ni vlastiti jezik, ni kulture, čak ni svijesti o zajedničkom identitetu. Narodno pjesništvo Južnih Slavena isključivo je tvorba srpskih seljaka, naroda kojem su sv. Sava i kosovska bitka dali kulturno jedinstvo.
 
U narodnom osjećaju pojam „srpski“ ravan je aristokratskom pojmu junaka, a pojam „hrvatski“ doziva u pamet ropstvo. Hrvati nemaju nikakve nacionalne umjetnosti, ni književnosti ni slikarstva. Oni primaju strance raširenih ruku, puštaju da ih oni vode i prihvaćaju njihovu kulturu. Naprotiv, Srbi svjesni svog nacionalnog identiteta, odbijaju sve što je različito. Hrvati nemaju nikakva izgleda za kulturni i politički napredak. Oni nisu posebna nacija, već se nalaze na putu da postanu dio srpske nacije. Bitna slabost Hrvata dolazi od njihove rasne nečistoće. Oni su plod miješanja „svega i čega god“ oni su navlastito križanci „sinovi Judini“. Razlike u mentalitetu između Srba i Hrvata tako su duboke da se oni, unatoč svojem zajedničkom slavenskom podrijetlu, moraju divlje boriti „do istrage naše i vaše“ uzviknuo je Stojanović. Jedan od dvaju tabora mora izgubiti, i to će nužno biti Hrvati, ne samo zato što su malobrojni i žive po svuda izmiješeni sa Srbima, već i zato što u procesu evolucije ideja srpstva znači napredak.
 
Sve što je Stojanović iznio na predavanju u Beču, odobravale su visoke srpske ličnosti u Beogradu. Tako i Milošević ne propušta ponoviti da Srbi u Hrvatskoj ne mogu biti obična manjina jer su narod, a da su Albanci Kosova nužno manjina jer su samo narodnost. (Etičko čišćenje – povijesni dokumenti o jednoj srpskoj ideologiji), koja i danas živi.
 
Stojanovićevu politiku proklamiraju i ostali velikosrpski ideolozi.
Stevan Moljević jedan je od istaknutijih velikosrpskih ideologa, 1941. godine postaje glavni politički savjetni četničkog vođe Draže Mihailovića. Iste godine objavljuje memorandum – proglas pod imenom: „Homogena Srbija“, u kojem, između ostalog navodi:
1. Srbi moraju stvoriti homogenu Srbiju.
2. Taj novi prostor  mora obuhvatiti cijelo etničko područje Srba.
3. Pristupiti preseljenju naroda, kako bi novi srpski prostor postao etnički čist.
Moljević je opisao granice Srbije i nacrtao zemljovid, gdje se Hrvatska prikazuje kao minijaturna zajednica, a Bosna i Hercegovina  je prikazana kao srpska zemlja. U tom zemljovidu nema bitnih razlika između Moljevičevog programa i programa koji su kasnije zagovarali Vojislav Šešelj, Vuk Drašković pa na kraju i Slobodan Milošević.
 
(Nastavak slijedi)
 

Ivan Runje

Sirota sluškinjica

 
 
Proročice sibile* uz proroke su se sljubile svaka uza svoga/ i njih mole i Boga da tu i ostanu/ i one navješćuju rođenje Spasitelja/ i tumače obilja želja sve sa znanjem proroka/ ništa one odoka nego prava navještenja/ i ina čudovita znamenja/ iskupljenja i spasenja čim se Božji Sin pojavi/ dalje bit će na javi
http://www.crestinortodox.ro/admin/_files/newsannounce/gospa-od-skrpjela-(17).jpg
Tripo razumije biskupa i njegove priče ali kojima te sibile sliče i kako ih naslikati/ a onda shvati vidi Peraštanke/ u struku tanke u prsima bujne nečije kćeri ili ujne ni jedna zazidana djevica/ zamamnih koraka iskričavih zjenica kud prođu stvaraju pomutnju raspiruju slutnju navode na grijeh/ eh itekakav grijeh/ žestoke cure su bile te Peraštanke sada sibile na Tripunovim platnima
 
Među njima ima jedna posebna/ sluškinjicu sirotu muslimančicu dubrovački biskup daruje peraštanskom kolegi/ čim tračevi su se slegli ona ide na plac prekrivena velom/ ali njezino tijelo nije moguće sakriti ni lijepost mu zakloniti/ junak u borbi protiv Turaka plemić i razbojnik taj bogataš je tad uhiti biskupu prkoseći/ i nemoj mi reći ona se zaljubi u svojega otimača/ posta gospođa i plemkinja u njoj oduvijek tinja želja za slavom i razvrat/ izbija gradski rat/ na jednoj strani Tripov mecena biskup na drugoj bogati svat krsni mu kum ali tat i otimač/ da sukob ne plati glavom slikar bježi na Brač/ nastaje novi trač/ nastaje i nestaje ali zbirka portreta ostaje i u Bolu i na Korčuli/ rijetki su za to čuli još rjeđi i vidjeli/ a u crkvi Gospe od Škrpjela koja od sibila je ona to ne kažu ni svjedoci ni zapisi ni šumori mora ni lebićade ni šapati za utihe ni jutarnja misna zvona/ ukratko ne zna se/ ali eno nje tamo je/ sibila a zna se tko je bila
 
* Sibile su proročice, spisateljice  i zapisivačice proročanstava iz predkristovskoga doba, navjestiteljice Isusova rođenja,  predočavane obično uz proroke, a nazivane prema gradovima, u antičko vrijeme
 
(Nastavak slijedi)
 

Stijepo Mijović Kočan, Novi Vinodolski, lipanj-srpanj-kolovoz 2014.

Svi su oni čistili teren od Hrvata

 
 
Na masovne progone, batinanja, zatvaranja, razne druge oblike velikosrpskih nasilja i učestala ubojstva, a posebna kulminacija je nastala nakon ubojstva Stjepana Radića i drugih poslanika, kao jedan od odgovora Hrvata došlo je 1929. godine do osnivanja „Ustaša – hrvatskih oslobodilački pokret“, s dr. Antom Pavelićem na čelu, s ciljem stvaranja samostalne i neovisne hrvatske države. Jedini cilj ustaškog pokreta je bio uspostava hrvatske države i njena nezavisnost i njezina obrana od velikosrpskog jarma. Dakle, ustaški pokret nastao je prije njemačkog nacizma i talijanskog fašizma na našim prostorima.
http://upload.wikimedia.org/wikipedia/commons/7/7c/Atentat_u_skupstini.JPG
Ubojstvo Stjepana Radića i drugih hrvatskih zastupnika u beogradskoj skupštini 20. lipnja 1928.
 
Godine 1945. ponovno sva vlast u rukama velikosrpskih ideologa. Za razdoblje Drugoga svjetskog rata u Jugoslaviji i Hrvatskoj mogli bi naglasiti da je od strane ustaša osnovana Nezavisna Država Hrvatska. S druge strane velikosrbi i komunisti su se zajedno borili za novu Jugoslaviju – Veliku Srbiju. Bitne tri karakteristike tog razdoblja:
- Intenzivira četničko klanje svega što nije srpsko, od istočne Bosne sve do Like,
- Donose se AVNOJ-ske i ZAVNOJ-ske odluke kao zakonska podloga za osnivanje nove Jugoslavije,
- Fizičko preuzimanje vlasti od strane velikosrpskih ideologa. Za to imamo dva važna događaja:
a) u rujnu 1943., nakon pada Italije, Englezi da bi zaštitili četništvo traže od Tite da ih abolira i primi u svoje redove, a oni će Titi pomagati u naoružanju. Tito bezuvjetno abolira četnike koji zadržavaju činove koje su zaradili klanjem Hrvata. Kokardu stavljaju u džepove, a na šajkače crvenu zvijezdu petokraku simbolu ljubavi i dobrote, kako jednom kaže Ivo Josipović i u Kninu. Dakle, znakove na kapama, a ideologija u glavama ostaje ista, a rezultate smo vidjeli tijekom rata i po završetku rata u Bleiburgu i križnim putovima;
b) U dogovoru s Titom, srpski generali vrše reorganizaciju armije tako što umjesto dotadašnjih republičkih Štabova, i Glavnog štaba JA, osnivaju četiri Jugoslavenske armije sa Generalštabom u Beogradu. Sva četiri komandanta tih armija su velikosrbi: Peko Dapčević, Koča Popović, Kosta Nađ i Petar Drapšin. Politički komesari armija su također velikosrpski ideolozi. To je dan kada je sva vlast prešla u ruke ideoloških slijednika onih koji su vladali od 1918. do 1941.
 
Iza toga slijedi „čišćenje“ Hrvatske, kako reče Josip Manolić da oni nisu 1945. ubijali već su čistili teren. Dokaz za „čišćenje“ Hrvatske je depeša upućena svim komandantima koja glasi: „prolaskom naših jedinica kroz hrvatska sela i gradove ne smije biti zarobljeni“. Jasna poruka, likvidiraj sve sumnjivo i nepoćudno. Iza toga slijede masovne likvidacije na Bleiburg i križni putovi, koji za hrvatski narod, s različitim intenzitetom i oblikom  traju sve do 1990. godine.
 
(Nastavak slijedi)
 

Ivan Runje

Anketa

Tko su nam od susjeda veći prijatelji?

Nedjelja, 27/05/2018

Tko je Online?

Trenutačno aktivnih gostiju: 1001 gostiju i nema članova online

 

AIPK Trgovine d.o.o.

 

Registar Branitelja

 

Udruga Zavjet

 

 

Grawe osiguranje

 

 

 

Veliko srce malom srcu

 

Facebook

 

 

Optika Kraljević