Get Adobe Flash player

Riječ je izvedena iz grčke riječi "sin" koja znači "s" ili "zajedno" i arhiv koji znači "pravilo".

 
 
Sinarkizamje izraz koji općenito znači "zajedničko pravilo" ili "skladna vladavina". Osim ove opće definicije, i sinarkizam, i sinarhizam i sinarhija korišteni su za označavanje različitih političkih procesa u različitim kontekstima. Sve se više pojmova koristilo za označavanje pravila tajne elite.
https://upload.wikimedia.org/wikipedia/commons/thumb/4/40/Thomas_Stackhouse_Vertue.jpg/220px-Thomas_Stackhouse_Vertue.jpg
Thomas Stackhouse
 
Najranije zabilježeno korištenje izraza sinarhija (hrv. sinarkija) pripisuje se Thomasu Stackhouseu (1677.-1752.), engleskom svećeniku koji je koristio riječ u svojoj Novoj povijesti Svetog Biblije od početka svijeta do uspostave kršćanstva (objavljen u dva folija volumena u 1737.). Atribucija se može naći u Websterovom rječniku (američki rječnik engleskog jezika, koji je 1828. objavio Noah Webster). Websterova definicija sinarhije ograničena je isključivo na "zajedničko pravilo ili suverenost". Riječ je izvedena iz grčke riječi "sin" koja znači "s" ili "zajedno" i arhiv koji znači "pravilo".
 
Najznačajnija ranija uporaba riječi sinarhija/sinarkija proizlazi iz spisa Aleksandra Saint-Yves d'Alveydrea (1842. -1909.) Koji je u svojoj knjizi La France vraie uporabio taj pojam kako bi opisao ono što je smatrao idealnim oblikom vlade. U reakciji na pojavu anarhističkih ideologija i pokreta, Saint-Yves je razradio političku formulu za koju vjeruje da će dovesti do skladnog društva. Branio je društvenu diferencijaciju i hijerarhiju uz suradnju između društvenih klasa, nadilazeći sukob između društvenih i gospodarskih skupina: sinarhija, za razliku od anarhije. Naime, Saint-Yves je zamislio federalnu Europu (kao i sve države koje je integrirala) s korporativnom vladom sastavljenom od tri vijeća, jednog za akademske zajednice, jednog za pravosuđe i jednog za trgovinu.
 
Pravilo tajne elite

 

Neki teoretičari zavjere koriste riječ sinarhija/sinarkija kako bi opisali sjeničku vladu ili duboku državu, oblik vlade gdje politička moć djelotvorno počiva na tajnoj eliti, za razliku od "oligarhije" u kojoj je elita javnost poznata ili bi mogla biti poznata.
 
Prema bivšem časniku OSS-a Williamu Langeru, neki francuski industrijski i bankarski interesi čak i prije rata, okrenuo nacističku Njemačku i gledao Hitlera kao spasitelja Europe od komunizma. Ti su ljudi bili dobri fašisti kao i svi u Europi. Mnogi od njih imali su opsežne i intimne poslovne odnose s njemačkim interesima i još uvijek sanjali o novom sustavu "sinarhije", što je značilo vladu Europe na fašističke principe međunarodnog bratstva financijera i industrijalaca.
 
Ta je teorija navodno potekla otkrićem dokumenta Pacte Synarchique nakon smrti Jean Mayotta, 19. svibnja 1941., bivšeg člana Groupe X-Crisea, 15. svibnja 1941. Prema ovom dokumentu, Mouvement Synarchique d ' Carstvo je osnovano 1922. godine, s ciljem ukidanja parlamentarizma i zamjene sinarkije. To je dovelo do uvjerenja da je La Cagoule, udaljena desnica, bila oružana grana francuskog sinarkizma i da su neki važni članovi Vichy Regime sinarkisti. Vichyova vlada naložila je istragu, koja je dovela do Izvješća Chavin, ali nije pronađen nikakav dokaz o postojanju Sinapističkog carstva Mouvement. Većina pretpostavljenih sinarhista bilo je povezana s krvnim grupama ili s Groupe X-Crise; bili su u blizini admirala François Darlan (premijer Vichyja 1941.-1942.), i to je dovelo do vjere da su sinarkisti izmijenili vojni poraz Francuske za profit Banki crva.
 
(Nastavak slijedi)
 

Vid Hinković

Kraljevina Srbija i austrougarski ultimatum

 
 
U Beogradu se, istovremeno, na čitavu stvar gledalo drugačije. Barbara Jelavich ističe da Pašićeva vlada nije mogla "dopustiti vanjsku istragu koja može razotkriti sve korake koji su doveli do atentata i mnoge druge optužbe",[1] vezane uz djelovanje "Narodne odbrane" i "Crne ruke". Stoga je u svom odgovoru na austrougarski ultimatum beogradska vlada 25. srpnja 1914., uz ostalo, ustvrdila kako nema dokaza kako je "Narodna odbrana" ili bilo koja druga organizacija počinila kriminalni akt, obećavši da će uvažiti austrougarske zahtijeve i raspustiti svako društvo za koje se nešto takvo dokaže.[2]   
http://www.timpuldevalcea.net/wp-content/uploads/2014/06/atentatul-de-la-Sarajevo.jpg
Komentirajući ovo Joachim Remak je naglasio da je iz perspektive Beograda težnja za stvaranjem Velike Srbije "bila vrijedna rata s Austrijom" i da je Srbija bila spremna riskirati rat jer su se nadali pomoći Rusije.[3] Christopher Clark i Hew Strachan smatraju da je na odlučnost vlade u Beogradu utjecala i činjenica da Francuska i Velika Britanija tijekom desetljeća koje je prethodilo sarajevskom atentatu, zbog rastuće savezničke povezanosti s Rusijom, nisu bile voljne pozornije slušati argumente iz Beča jer je, zbog strateških interesa, Austro-Ugarska unaprijed počela izgledati kao "agresor", a Srbija kao "žrtva".[4] Stoga je, prema riječima Samuela R. Williamsona, beogradski odgovor, iako je zbog osvajanja simpatija Europe formuliran do krajnosti popustljivo, pažljivo zaobišao bit austrougarskog ultimatuma.[5]
 
Ovakvo držanje Beograda pokazuje da su Pašić i njegovi suradnici računali da vlada u Beču ništa pouzdano ne zna o organizaciji atentata. No, kao što je prethodno pokazano, u pozadini takvog držanja bile su i složene unutrašnje okolnosti u Kraljevini Srbiji, gdje su se pojedini utjecaji isprepletali i gdje je teško, možda čak i nemoguće, među njima napraviti jasnu razdjelnicu.[6] Zato se opravdanim čini stajalište Samuela R. Williamsona i Ernsta R. Maya koji tvrde da su srbijanske vlasti znale za zavjeru, ali je nisu zaustavile. Uhvaćeni u intenzivni sraz s vojskom članovi vlade nisu mogli spriječiti Apisa bez da razotkriju vlastitu krivnju.[7]   
 
Dakle, u pozadini svega nije bio, kako se to često tvrdi, isključivo držanje agresivnijeg dijela bečkog vojno-političkog vrha koji je predvodio šef austrougarskog glavnog stožera Conrad von Hötzendorf, i koji je smatrao da je cilj ultimatuma od 23. srpnja 1914. inscenirati lokalni rat sa Srbijom. Sadržaj ultimatuma je, kao i prethodno provedena istraga, te kasniji sarajevski sudski proces, pokazao da su vlasti u Beogradu nastojale sakriti svoju obavještajnu mrežu koja je omogućila Sarajevski atentat.
 
Ipak, Vladimir Dedijer smatra da je isticanje Sarajevskog atentata kao osnovnog ili neposrednog uzroka izbijanja Prvog svjetskog rata, pretjerivanje, jer su atentatu važnost dale nerazriješene napetosti u Europi.[8] U tom smislu i Richard C. Hall ističe da sarajevski atentat sam za sebe nije bio uzrok ničega, te ključnim smatra način na koji ga je Austro-Ugarska upotrijebila, odnosno austrougarski ultimatum Srbiji od 23. srpnja za koji smatra da je potaknuo političku krizu koja je dovela do izbijanja rata.[9]
 
No, ovakav način gledanja zanemaruje činjenicu da je vlada u Beogradu, u donošenju političkih odluka samo do određene mjere prihvaćala vanjske pritiske, odnosno da je odluke donosila u kontekstu unutrašnjo-političkih sukoba i u skladu sa strateškim gledanjima premijera Nikole Pašića koji je računao na potporu Rusije i koji je u svom odgovoru na austrougarski ultimatum pažljivo zaobišao bitne zahtijeve Beča. U tom smislu, ističe Jack S. Levy, "Srbija je davala prednost kontinentalnom ratu uz potporu Rusije, nasuprot lokalnom ratu sa Austro-Ugarskom, ali je njena uloga u širenju rata zanemariva".[10]
 
Ovaj apokaliptični pogled na držanje Srbije u srpnju 1914. podupiru i zapažanja povjesničara Đorđa B. Stankovića prema kojem su Pašić i vojni krugovi u Beogradu još 17. srpnja 1914. zaključili kako se oružani sukob Austro-Ugarske i Srbije neće moći lokalizirati, odnosno da će čitava stvar biti razriješena ratom među velikm silama.[11] Zato se, na kraju, treba složiti s Jackom S. Levyjem, F. F. Hamiltonom i H. H. Herwigom da uloga Kraljevine Srbije u stvaranju povoda za izbijanje krize koje je dovela do izbijanja Prvog svjetskog rata nije bila odlučujuća, ali nije bila ni zanemariva. Posebno zato što su srbijanske političke vođe, slično kao i političke vođe u drugim europskim zemljama koje su se uskoro našle u ratu, "bili svjesni rizika, da je širi sukob vjerojatan…", ali su ipak "poduzimali političke inicijative za koje su znali da će vjerojatno dovesti do rata".[12]
 
Zaključak
 
Uloga Kraljevine Srbije u Sarajevskom atentatu i izbijanju Prvog svjetskog rata još je uvijek predmet kontroverzi, zbog čega je bilo važno prihvatiti tezu povjesničara Seana McMeekina i na osnovu raspoloživih spoznaja ocijeniti "razinu odgovornosti", službenih vlasti u Beogradu. Najvažnija sastavnica (su)odgovornosti Kraljevine Srbije svakako je beogradska obavještajna mreža koja je nakon Aneksijske krize 1908. i 1909. uspostavljena u Bosni i Hercegovini, a u koju su bili uključeni "Narodna odbrana", srbijanska vojno-obavještajna služba, "Crna ruka", ali i pripadnici "Mlade Bosne".
 
Predsjednik beogradske vlade Nikola Pašić i njegovi suradnici imali su manje-više jasan uvid u djelatnosti, ne samo "Narodne odbrane", koja je ionako bila pod njihovim nadzorom, nego i u djelatnost "Crne ruke" s kojom su, usprkos opasnim međusobnim sukobima, dijelili privrženost velikosrpskom političkom programu izloženom u Načertaniju Ilije Garašanina. U tom smislu sukob Pašića i Apisa, odnosno "Crne ruke", koji je kulminirao nedugo prije Sarajevskog atentata, traba promatrati kao sukob oko vlasti ali i oko taktičkog pitanja realizacije zajedničkog cilja, što je uključivalo dvojbe oko potencijalno vrlo opasnog rata s Austro-Ugarskom, a ne kao sredstvo kojim bi se post-festum skinula odgovornost s Pašića i njegove vlade.
 
S tim u svezi važno je istaknuti da su se i Pašić i Apis, ali i mladobosanci koji su atentat izveli, bojali nedorečenih reformskih zamisli austrougarskog prijestolonasljednika Franje Ferdinanda pri čemu je najveću odbojnost i strah izazivao trijalizam koja bi ne samo zaustavila realizaciju Velike Srbije, nego bi na duge staze, djelovao kao sredstvo apsorpcije Srbije u preuređenu monarhiju Habsburgovaca.
 
U tom kontekstu, ali i u kontekstu vrlo napetih odnosa između Srbije i Austro-Ugarske, posjet Franje Ferdinada Bosni i Hercegovini u lipnju 1914. i vojni manevri koji su tamo održani, u Apisovim čima su izgledali kao predigra za otvorenu vojnu agresiju Austro-Ugarske na Srbiju. U takvoj situaciji su bosanski mladići, koji su po Beogradu tražili potporu za svoju zamisao o atentatu austrougarskog prijestolonasljednika, izgledali kao logično sredstvo za odbijanje prijetnje koja je izgledala vrlo realno.
 
Nakon Sarajevskog atentata beogradska vlada nije imala puno izbora jer Pašić nije mogao, a niti htio provesti detaljnu istragu koju je tražio Beč, jer se bojao "Crne ruke" i jer bi time bila razotkrivena beogradska obavještajna mreža. Jedino što mu je preostalo bila je taktika zataškavanja činjenice da su on i njegovi suradnici za namjere atentatora i njihovih beogradskih sponzora znali barem od kraja svibnja 1914., dakle mjesec dana prije atentata, i da nisu napravili konkretan napor da atentat spriječe.
 
Ipak, Pašićeva taktika zataškavanja ne bi bilo moguća da nije bilo, kako to kaže Joachim Remak, "trapavosti"austrougarskih vlasti koje nisu pričekale da se istraga o Sarajevskom atentatu provede do kraja, nego su za sastavljanje ultimatuma Srbiji odlučile inzistirati na nedovoljno istraženim činjenicama. Zato su Pašić i njegovi suradnici mogli računali da Beč nema ključne informacije o pozadini Sarajevskog atentata i nadati se da će politikom otezanja prikriti svoju stvarnu ulogu.
 
Zato na kraju valja ustvrditi da se razina odgovornosti Kraljevine Srbije za Sarajevski atentat i izbijanje Prvog svjetskog rata ogleda ponajprije u postajanju terorističko-obavještajne mreže čiji su konci sezali od službenog Beograda, preko Drine u Bosnu i Hercegovinu. Djelatnici ove mreže su u najmanju ruku bili suorganizatori Sarajevskog atentata za koji su Nikola Pašić i njegovi suradnici znali vjerojatno već početkom 1914., a u najmanju ruku od kraja svibnja 1914., ali nisu, zbog političkih i ideoloških razloga, učinile ništa da ga spriječe. Stoga im nakon atentata nije preostalo ništa drugo nego zataškavati i negirati svoj dio odgovornosti za krizu koja je uslijedila.
 
Bilješke:
 
[1] B. JELAVICH, Russia's Balkan Entanglements, Cambridge 1991., 257.
[2] C. CLARK, Sleepwalkers, 464.
[3] Joachim REMAK, The Third Balkan War, 365.
[4]Christopher Clark, nakon uvida u službene dokumente britanske vlade, ističe kako je Velika Britanija na Balkanske ratove gledala "kroz geopolitičke leće sistema saveza" u Europi, pri čemu je Srbija izgledala "kao prijateljska država angažirana u viteškoj borbi sa zastrašujućom Austro-Ugarskom". Zbog toga su, smatra Clark, sustavno zataškavana izvješća britanskih konzula o zločinima koje je srpska vojska počinila na Kosovu i u Makedoniji. C. CLARK, The Sleepwalkers…, 44, 45.; Hew Strachan u tom smislu navodi primjer krize oko albanske granice krajem 1913., kada su Francuska, Velika Britanija i Rusija mirno gledale kako Srbija krši međunarodne ugovore i kada je Austro-Ugarska sama, ultimatumom, prisilila Srbiju da se istih ugovora drži. H. STRACHAN, The First World War, 56, 57
[5] S. R. WILLIAMSON, The Origins of World War I, 812.
[6] U tom smislu Olga Popović-Obradović ističe da je u predvečerje Prvog svjetskog rata do vrhunca došla dugogodišnja praksa političkog pogađanja između beogradske vlade i "Crne ruke" zbog čega je teško vjerovati da Pašić i njegovi suradnici nisu imali podrobnije spoznaje Apisovoj djelatnosti i njegovim planovima. O. POPOVIĆ-OBRADOVIĆ, The Paliamentary system in Serbia, 588.
[7]Samuel R. WILLIAMSON, Ernst R. MAY, An Identity of Opinion. Historians and July 1914., The Journal of Modern History, svezak 79, 2007., br. 2, 353.
[8] V. DEDIJER, Sarajevo 1914., dio II., 238.
[9] R. C. HALL, Serbia, 110.
[10] J. S. LEVY, Preferences, constraints and choices in July 1914., 156, 157.
[11] Đorđe Đ. STANKOVIĆ, Nikola Pašić, saveznici i stvaranje Jugoslavije, 38.
[12] Jack. S. LEVY, Preferences, constraints and choices in July 1914., 156, 157.; R. F. HAMILTIN, H H. HERWIG, Decision for War, 232, 233.
 
(Svršetak)
 

Dr. sc. Tihomir Rajčić, povjesničar i novinar iz Splita. Uz povijest dr. Rajčić se bavi vanjskom i unutarnjom politikom te problematikom reforme školstva. Ovaj tekst je objavljen u prestižnom hrvatskom časopisu Radovi Zavoda za povijesne znanosti HAZU-a u Zadru 

Kraljevina Srbija u istrazi nakon sarajevskog atentata

 
 
O ulozi Kraljevine Srbije u Sarajevskom atentatu svjedoči ključni dokument austrougarske istrage, izvješće koje je sredinom srpnja 1914. sačinio iz Beča posebno poslani činovnik ministarstva vanjskih poslova Friedrich von Wiesner. U tom izvješću, kako ga prenosi sarajevski sudac-istražitelj Leo Pfeffer, pisalo je sljedeće:
http://www.aeiou.at/aeiou.encyclop.data.image.w/w678779a.jpg
Friedrich von Wiesner
 
"Elementi iz vremena prije atentata ne daju nikakve dokaze kojima bi se utvrdila propaganda vodjena od strane srpske vlade. Ali sam fakt da je ovaj pokret podržavan sa srpske strane, preko raznih udruženja, sačinjava, iako slab, ipak dovoljna osnov…"za daljnju istragu.[1]
 
Ove zaključke iz Wiesnerova izvješća, koje se može smatrati početkom razvoja događaja koji su vodili do austrougarskog ultimatuma Srbiji 23. srpnja 1914., Pfeffer je odbacio jer je smatrao "da se iz istražnog spisa o atentatu ne može ustanoviti veza sa zvaničnom Srbijom" jer "nema apsolutno nikakovih dokaza da bi srpska vlada znala za atentat, ili za njegovu pripremu, kao ni za to da je ona pripremala oružje u tu svrhu. Naprotiv, ima mnogo elemenata kojima bi se moglo utvrditi mogućnost toga…Bombe su podrijetlom iz srpskih vojnih magazina, - to je izvan svake sumnje; ali se ničim ne dokazuje da su one…izdate iz tih magaziba ad hoc, jer mogu poticati i od naoružanih komita. Izvjesne manifestacije poslije atentata upućuju na propagandu Narodne odbrane; tu ima dosta interesantnih elemenata za traganje…".[2]
 
Ovaj, načelni, zaključak, među ostalim, prihvatili su R. W. Seaton- Watson, Vladimir Dedijer i Joachim Remak.[3] No, u najnovije vrijeme je austrijski povjesničar Mannfried Rauchensteiner ustvrdio da su iz Wiesnerova izvješća jugoslavenske vlasti iza 1918. izrezale početni dio u kojem je pisalo sljedeće: "Na osnovu izjava koje su dali optuženi teško je dovesti u pitanje zaključak da je atentat pripremljen u Beogradi i da su pripreme za atentat umiješani srbijanski državni dužnosnici. Bombe su podrijetlom iz vojnog skladišta u Kragujevcu".Ipak, smatra Rauchensteiner, Wiesner je problem umiješanosti visoko rangiranih dužnosnika Kraljevine Srbije, posebno članova vlade, te pitanje o tome jesu li zavjerenici oružje dobili izravno iz srbijanskog državnog arsenala u Kragujevcu, ili na neki drugi način, usljed nedostatka nepobitnih dokaza, ostavio otvorenim.[4]
 
U tom je smislu važno spomenuti da je još B. E. Schmitt istakao da je Wiesner u svom izviješću predložio da se od Kraljevine Srbije zatraži "zabranu svih srbijanskih državnih agencija koje su se bavile krijumčarenjem ljudi i robe preko granice, otpuštanje graničnih časnika osumnjičenih za sudjelovanje u zavjeri" i "sudbeni progon Ciganovića i Tankosića".[5] Ipak, Andrej Mitrović je, na osnovu istraživanja u bečkim arhivima, ustvrdio kako je u Wiesnerovom izvješću pisalo kako "nema mesta čak ni za sumnju", da su službene vlasti Kraljevine Srbije bile umiješane u atentat, odnosno "postoji mnogo više razloga za tvrdnju da je to isključeno".[6] Dvojbe koje iza sebe ostavlja Wiesnerovo izvješče dijelom je moguće razjasniti odgovorom na pitanje što i koliko su vlasti u Beču znale o djelatnosti "Crne ruke".
 
Sarajevski sudac-istražitelj Pfeffer smatra da su austrougarske vlasti bile dobro upućene u djelatnost ove organizacije, ali da su je ignorirale iz političko-diplomatskih razloga, jer su htjele da službena istraga kompromitira "Narodnu odbranu" jer je ova "bila u dobrim odnosima sa srpskim vlastima".[7] Isto tako i Joachim Remak smatra da su vlasti u Beču znale za "Crnu ruku" i da su o njoj imali "iznenađujuće točne" podatke koji, međutim, nisu uporijebljeni u službenoj istrazi, što on pripisuje njihovoj poslovičnoj "trapavosti".[8] Isto misli i Barbara Jelavich koja je, nakon uvida u arhivsku građu u Beču, došla do zaključka da su austrougarske vlasti "Crnu ruku", čak i nakon sarajevskog atentata, vidjele isključivo kao prevratničku organizaciju kojoj je velikosrpska ideologija bila pokriće za njene političke ciljeve unutar Srbije. Jelavich zato smatra da je, "iako su mnoge habsburške pritužbe bile opravdane", neuspješan bio pokušaj austrougarskih vlasti da Srbiju u Europi prikažu kao opasnog i agresivnog susjeda.[9]
 
Na tom tragu Christopher Clark ističe da je na sve agresivnije držanje bečkog središta nakon smrti Franje Ferdinanda, osim otvorene potpore Njemačke, utjecalo i držanje službenih vlasti Kraljevine Srbije koje su, nakon sarajevskog atentata u najboljem slučaju odugovlačili istragu.[10] Ovo mišljenje dijeli i Margaret MacMillan, koja smatra da se Nikola Pašić odlučio za taktiku sustavnog negiranja umiješanosti Srbije u sarajevski atentat što je dodatno potaklo ratobornost bečke elite koja je na tajnom sastanku održanom 19. srpnja 1914. dovršila tekst ultimatuma, koji je četiri dana kasnije službeno uručen vladi Srbije.[11]
 
Mannfried Raucensteiner pri tome ističe kako su političke elite u Beču na ovako odlučno držanje, među ostalim, bile potaknute i spoznajama sabranima u službenom spisu ministarstva vanjskih poslova "Povijest Srbije", nastalom u razdoblju od 1908. do 1913., koje su učvrstile njihovo uvjerenje da se Srbiji ne može vjerovati nego da treba pribjeći prijetnji ratom.[12]
 
Bilješke:
 
[1] L. PFEFFER, Istraga o sarajevskom atentatu, 98, 99.
[2] Isto, 99.
[3]L. PFEFFER, Istraga o sarajevskom atentatu, 98, 99.; V. DEDIJER, Sarajevo 1914., tom II., 164.; R. W. SEATON-WATSON, Sarajevo, 178.; J. REMAK, Sarajevo… 201.
[4] M. RAUCENSTEINER, The First World War and end of the Habsburg Monarchy, 103.
[5] B. E. SCHMITT, The Coming of The War of 1914., volume I, 362, 363.
[6] A. MITROVIĆ, Srbija u prvom svetskom ratu, 17.
[7] L. PFEFFER, Istraga o sarajevskom atentatu, 120
[8] Prema Remaku, da je ova istraga provedena detaljnije i da je ultimatum upućen Srbiji 23. srpnja 1914. započimao riječima "za smrt nadvojvode Franje Ferdinanda utvrđena je odgovornost tajnog srpskog udruženja zvanog Crna ruka i njenog vodećeg člana pukovnika Dimitrijevića, čije uhićenje zahtijevamo smjesta" Srbija bi bila u puno gorem međunarodnom položaju, a Pašić bi bio prisiljen razotkriti srpsku obavještajnu mrežu u Bosni i Hercegovini. J. REMAK, Sarajevo, 204.-206.
[9] Barbara JELAVICH, What the Habsburg Goverment Knew about Black Hand, Austrian History Yearbook, svezak 22, 1991., 131-141.
[10] C. CLARK, Sleepwalkes, 392 - 403, 412 - 455.
[11] M. MACMILLAN, War that Ended Peace, 533, 534.
[12] M. RAUCENSTEINER, The First World War and end of the Habsburg Monarchy, 90 - 92. U pozadini ovakve odluke je, prema riječima Davida Stevensona, bila i činjenica da se prijeteća mobilizacija kojom u listopadu 1913. poduprt ultimatum Srbiji da napusti Albaniju, pokazala preskupom pa je šef glavnog austrougarskog stožera Conrada smatrao da je kratki rat sa Srbijom bolje rješenje od ponovnovne prijetećih mobilizacija. D. STEVENSON, The Outbreak of the First World War, 6.
 
(Svršetak u sljedećem broju)
 

Dr. sc. Tihomir Rajčić, povjesničar i novinar iz Splita. Uz povijest dr. Rajčić se bavi vanjskom i unutarnjom politikom te problematikom reforme školstva. Ovaj tekst je objavljen u prestižnom hrvatskom časopisu Radovi Zavoda za povijesne znanosti HAZU-a u Zadru

Anketa

Tko će pobijediti u sukobu između Plenkovića i Brkića?

Utorak, 16/10/2018

Tko je Online?

Trenutačno aktivnih gostiju: 874 gostiju i nema članova online

 

AIPK Trgovine d.o.o.

 

Registar Branitelja

 

Udruga Zavjet

 

 

Grawe osiguranje

 

 

 

Veliko srce malom srcu

 

Facebook

 

 

Optika Kraljević