Get Adobe Flash player

Od 1715. oo 1716. godine barun Pejačević bio je vice-gubernator Bačke

 
 
Godine 1707. Đuro II. Pejačević je dobio posebnu zahvalnost od mladog cara Josipa I. (koji je vladao od 1705. do 1711.) za to što je prije pet godina (1702.), u vrlo važnom trenutku uspio naći u Sedmigradskom kraju, Vlahiji i Moldaviji i kupiti o vlastitom novcu 100 bojnih konja za potrebe carske vojskе tijekom rata za španjolsku sukcesiju. Novac za te konje i dio plaće ravnatelja pošte u Baji, unatoč nekoliko carskih naloga, nije stigao najmanje do 1721., a vjerojatno ni nikada nakon toga. Nema informacija o tome posle navedene godine.[60] Tu su i drugi takvi slučajevi kada obitelj kupuje hranu ili marvu za carsku vojsku, a zatim godinama ne može povratiti uloženi u te poslove novac, a u većini slučajeva sredstva nisu nikad vraćena.
http://www.matica.hr/media/uploads/hr/2014-4/HR14-4---_Page_31_Image_0001.jpg
Nakon 1703. Đuro II. Pejačević i njegova obitelj su napustili Baju i doselili se u Čatalju. Razlog za to su pobunjeničke akcije mađarskog grofa Ferenca Rakoczya protiv Habsburške Monarhije, koje su započele u 1703. i trajale sve do 1711. Pejačevićevi posjedi su opustošeni, kuća mu je spaljena, jer on odbija da se pridruži pobunjenicima i ostaje vjeran caru. Međutim, istog se ponašanja drži i njegovih dvoje braće - Marko i Ivan. U 1703.  Đuro II. Pejačević, koji je između 1697. i 1702. izgubio prvu suprugu, po drugi put se oženio Dominikom Marinović (u Čiprovcima poznatom kao Neda), čiji roditelji su također izbjeglice iz Čiprovaca i žive u Osijeku. Negdje se u isto vrijeme ženi i njegov sin iz prvog braka - Matija, rođen 1680., umro 1732. U Čatalji su Pejačevići vlasnici poštanske zgrade i dobra koje njoj pripada te jednog bunara koji je poznat pod nazivom "Poštanski bunar". Uskoro, ponovno zbog progona Rakoczya, obitelj napušta Čatalju i nastannjuje se u Petrovaradinu. Đuro, međutim,  napušta poštansku službu.
 
Zbog čestih premještanja, zbog gubitka nekretnina, Đuro Pejačević se obratio molbom caru Josipu I. (5. svibnja 1705. - 1711.), koji je stao na čelo habsburške države nakon smrti Leopolda  I. da mu se izda kompenzacijsko pismo. On je stvarno dobio  dva takva pisma (od 24. lipnja 1707. i 23. studenoga 1708.). Darovana  prava i privilegije u drugom dokumentu odnose se kako na njega, tako i na njegove dvoje mlađe braće, Ivana i Marka.[61] Najstariji brat Nikola nije spomenut - to je definitivan dokaz da je oko jeseni 1708. on već umro. Pisma nisu sačuvana, ostala je samo djelomična informacija o njihovom sadržaju.
Veze G. Pejačevića s carskim dvorom nisu prekinute ni u 1708. U to vrijeme on nije više bio ravnatelj pošte, ali zbog dobrog poznavanja balkanskih područja i puteva, zbog znanja stranih jezika, opet su mu povjerili vazan zadatak. Tijekom harajuće kuge, on je neprimjećen prošao kroz "guste redove turskih položaja" i zaobilazeći, dugim i teškim planinskim putovima, našao se u Istanbulu. Predao je austrijskom opunomoćenom ministru paket s važnim porukama i narudžbama.[62]
Postoje dokumenti prema kojima 5. kolovoza 1712. Đuro II. Pejačević dobiva na ime svog drugog sina iz prvog braka - Carla Josipa dobro Čatalja. Dokument je oblikovan kao palatinska donacija u ime grofa Paula Esterhazya. Istodobno je Đuro kupio od Emmericha Ostrochatskoga imanje Gornju Roglaticu te zemljište Donje Roglatice uzeo pod zakupom.[63] U 1715. mađarske porezne vlasti oduzimaju imovinu Pejačevićevih u Čatalji i Gornjoj Roglatici, jer im donaciju i vlasništvo nad zemljištem nije potvrdio mađarski parlament. Tridesetak godina kasnije imovinska prava obitelji još uvijek nisu vraćena, sudeći po predstavkama i tužbama od strane Josepha Carla.
 
Nakon 1716. Georgi Pejačević preduzima korake pred carskim i kraljevskim Državnim vojnim vijećem države da bude imenovan za savjetnika i tajnika za orijentalne jezike, a njegov jedva dvanaestogodišnji sin iz braka s Dominikom Marinović (to je Đuro III. Adalbert) da bude primljen za pisara u austrijskom poljskom uredu. Nema dokaza jesu li ti zahtjevi udovoljeni. Sljedeće godine Georgi je sa sinom Matijom (iz prvog braka) i nećakom Antonom Pejačevićem postigao dodgovor s Petrom Čerićem i Matthewom Stegnerom zajednički da isporučuju vučnu marvu austrijskoj vojsci.[64] Prema J. Pfeifferu radise o oko 1.500 mađarskih volova u vrijednosti od 43.875 forinti po svakog. Ne postoje jasni dokazi je li ugovor izvršen. Tijekom 1716. Dominika i barun Đuro Pejačević po svoj prilici stalno žive u Petrovaradinu ili više vremena tamo provode jer postoje dokazi da su kupili kuću. Što više, u matičnom registru je sačuvano nekoliko slučajeva kad su Đuro II. Pejačević sam ili sa suprugom Dominikom bili venčani ili kršteni kumovi. To je u ono doba posebna čast. Osim toga, mnogi  Bugari, koji  žive tamo, žele biti u rodbinskim odnosima s takvom istaknutom obitelji ili barem da steknu njeno pokroviteljstvo.
 
Zasigurno se zna da je 1715./1716. godine barun Pejačević vice-gubernator Bačke. Nema podataka koliko je dugo vršio tu dužnost niti čime se bavio posljedne četiri godine svog života (između 1721. i 1725.). Nije jasno gdje je živjeo u to vrijeme. Najvjerojatnije u Baču, ali prema nekim  autorima u Baji.
Na dan 10. srpnja 1712. car Karl VI. je dodijelio Pejačeviću personalnu diplomu. U dokumentu se prvo nabrajaju zasluge nadbiskupa Petra Parčevića, misije koje je izvršavao po nalogu prethodnih austrijskih careva, pohvalnice koje je dobivao, izričito je spomenuto da Đuro Pejačević potječe iz obitelji Parčevića i Kneževića, da je Petar Parčević njegov stric i da je odlikovani "dostojan potomak svojih predaka po dijelu i zaslugama".
 
Ne može se propustiti da je konstatirano "na temelju vjerodostojnih dokaza i autentičnih dokumenata" da Đuro Pejačević "pripada starom plemstvu Bugarske", da su njegovi predci zauzimali niz javnih dužnosti i izvršavali diplomatske misije, da su od "najstarjih dana nosili titule baruna", da su izvršavali zadatke austrijskog dvora i služili "svom kršćanstvu". Sve ove zasluge daju za pravo caru Karlu VI. da dodijeli povlasticu Đuri Pejačeviću da nosi titulu "slobodanog  baruna".
 
Nesumnjivo, od bitnog je značaja u tim isticanjima navođenje Đurinih zasluga za carsku vojsku i carski dvor. To je službena potvrda o sudjelovanju u ratnim akcijama pod vodstvom generala Veteranija i markgrofa Ludoviga Badena; u bitkama kod Niša i Vidina, u bici kod Beograda i sl;. u misijama tijekom borbi kod Zente na rijeci Tisi (1697) i u Istanbulu (1708.); u slučaju opskbre carske vojske konjima u 1702. i sl. I još nešto značajno ima u tom dokumentu - potvrđuje se familija: "Prezivajte se svi fon Pejačevići, svi tvoji i njihovi nasljednici i potomci, pri čemu izričito vas uključujemo i upisujemo u stalež stvarnih i neospornih baruna spomenutih naših kraljevina Ugarske i Bugarske."[65]
Diploma je izdana 10. srpnja 1712. u dvorcu Presburgu (Bratislava) u prisustvu 35 visokih uzvanika, od kojih su neki osobno znali darovanog Đure Pejačevića. Svi su oni potpisali dokument, navodeći da nemaju prigovora i pretenzije prema njemu. Njihovim potpisima se potvrđuje i istinitost konstatacija u diplomi u odnosu na zasluge Đure Pejačevića prema austrijskoj vojsci i državi.
 
Diplomu je službeno objavila 12. kolovoza 1712. Zajednička skupština Landtaga u Bratislavi u prisutnosti visokih dužnosnika i staleža. Čitanje teksta je obavio savjetnik Johann Fiata, bilježnik Njegovog Veličanstva Cara. Nema prigovora. Godinu dana kasnije, 2. srpnja 1713., dokument je javno pročitan i pred Zajedničkom skupštinom odbora Bačke županije. Čin je potvrdio Johann Skvorich, sudski bilježnik u Bačkoj županiji. Đuro Pejačević je umro 18. ožujka 1725, a pokopan je u franjevačkom samostanu u Baču. Dvije godine kasnije, u 1727., njegov sin Nikola Leopold (iz drugog braka) postavlja u samostansoj crkvi spomen-ploču ocu, koja je izrađena od bijelog i crvenog mramora, s barunskim grbom u gornjen dijelu ploče.
 
Literatura
 
[60]  НБКМ-БИА, София, арх. кол. 43, л. 21.-24.; str. 29.-30.
[61]  НБКМ-БИА,София, арх. кол. 43, str. 21.-22.
[62]  Пак там, с.22, л.30.
[63] Rumaerdocumentation 1745-1945. Mittelpunkt der deutshenBewegung in Syrmien, Slavonien und Kroatien. Band I., Stuttgart 1990., str. 99.; Lučevnjak, Silvija (bilj. 46.), str. 122.
[64]  НБКМ-БИА, София, арх. кол.43, а.е. 2, str. 24.
[65]  НБКМ-БИА, София,  арх. колекция 43, а.е. 2, str. 25.
 
(Svršetak)
 

Jordanka Geševa, http://www.uaos.unios.hr/artos/index.php/hr/medunarodna-rubrika/gesheva-y-bugarsko-razdoblje-obitelji-pejacevic

Je li četništvo u Hrvatskoj legitimno?

 
 
Na kraju, mora se postaviti i pitanje: imaju li srpski ekstremizam i četništvo u Hrvatskoj ikakvoga udjela u stvaranju ozračja mržnje i nesnošljivosti – ili su te pojave (možda) čimbenik stabilnosti i sigurnosti? Četništvo kao izraz najekstremnije velikosrpske ideologije koja se u svojim temeljnim značajkama može usporediti jedino s nacizmom i fašizmom, u Hrvatskoj je, nažalost, i danas živo. Ne potvrđuje to samo naša Sigurnosno-obavještajna agencija (SOA) u svojim izvješćima posljednjih godina, nego je ova zloćudna pojava itekako vidljiva, pogotovu spustimo li se na lokalne razine i pogledamo li što se događa u dijelu nekad okupiranog područja.
https://www.braniteljski-portal.com/wp-content/uploads/2019/09/nn.png
To što ove pojave (još uvijek) nemaju masovni karakter i (za sada) ne ugrožavaju pravni poredak i sigurnost države i nije baš neka utjeha. Sjetimo se razdoblja od prije 30-ako godina kad je također (u početku) marginalna skupina sastavljena od pripadnika jedne „ugrožene“ manjine pokrenula kotač zla i nasilja koje nas je uvuklo u krvavi rat u kojemu su nam razarani sela i gradovi, hrvatski građani masovno ubijani, a „ugroženi“ pljačkali, palili, silovali i uništavali sve što su stigli. S obzirom na sve što se danas događa pred našim očima i na propagandu koja nam stiže od samih političkih lidera te jedne jedine, vječito „ugrožene“ manjine, nije zgoreg podsjetiti barem na neke slučajeve ispada srpskih ekstremista, kako se za koju godinu ne bismo opet pitali što nam se to događa.
 
Jedan je portal prije više od 5 godina objavio tekst u kojemu daje zanimljiv prikaz sadržaja Facebook stranice Borova Sela (poznatom po masakru nad 12 hrvatskih redarstvenika 2. svibnja 1991. godine koji je najavio agresiju i masovne srpske zločine). Evo citata iz članka: „...Ne znamo kako se osjeća osoba koja nije pripadnik srpske nacionalne manjine, a živi u Borovom Selu. Zasigurno, ne baš najbolje jer facebook stranica ovog mjesta vrlo je uznemirujuća. Evo samo nekih objava: 'Molimo naše članove da budu malo aktivniji! Izvinjavamo se na latinici!' 'Nisu Hrvati napadnuti u Borovom Selu, oni su napadali! Njih 16 pobedilo sto i nešto policajaca jer su junaci i MI SMO PONOSNI NA NJIH!'
'Oj, Borovo, selo kraj Dunava, u tebi je Srbadija prava'
'Dunav ga umiva, košava ga bije, na granici stoji kraj majke Srbije!'
'Borovo čeka vojvodu'
'Haški tribunal tražio od Vlade Srbije i Holandije garancije za puštanje Šešelja na slobodu! Širi dalje!'
'Nadam se da niste zaboravili našeg komandanta! Vukašine Vule Šoškoćanin nek ti je večna slava i hvala za sve što si uradio za nas!“
'VOJISLAV ŠEŠELJ UŽIVO PRIČA NA KOPERNIKUSU O BOROVU SELU!'
Na pitanje admina: 'Šta kažete na neke ukrase povodom božićnih i novogodišnjih praznika u našoj opštini', jedan od članova odgovara: 'Može, ali poslije 25-og'.
Svi statusi Facebook stranice Borovo Selo su pisani na ćirilici, izuzev jednog koji je na latinici i zbog kojeg se admin ispričao.
Ova stranica ne čudi pretjerano, obzirom na službenu stranicu Općine Borovo o kojoj smo već pisali. Šokantno je to što je novi web Općine Borovo u potpunosti pisan na ekavici, bez mogućnosti pregleda na ijekavici!
Za pretpostaviti je da se šaka Hrvata koja tamo živi, točnije oko njih 300-tinjak (popis stanovništva, 2011.) jako uzruja kada posjeti stranice svoje općine i novosti čita na ekavici koja im u glavi zvoni još od '91. Još od masakra dvanaestorice hrvatskih policajaca koji je na najgori mogući način najavio Domovinski rat, a čije ubojice administratori skandalozne Facebook stranice slave i nazivaju herojima.
Borovo Selo djeluje neometano i mirno, a popularni postaju jedino u vrijeme proslavljanja Badnjaka koje je javnost odavno prozvala 'četničkim dernecima'. Tada se selom kreće dugačka kolona automobila okićena srpskim zastavama, a pozdravljaju ih prolaznici s dizanjem tri prsta, okićeni kokardama. Cijelu kolonu osigurava hrvatska policija, a za ovogodišnji 'dernek', alo je suditi po stranici, već počinju priopreme.
Objavljeno: 14. 12. 2014. 09:20 (Izvor: http://www.portaloko.hr/clanak/sramotno-facebook-stranica-borovog-sela-oj-borovo-selo-kraj-dunava-u-tebi-je-srbadija-prava/0/68105/)
 
Danas ovaj FB profil nije aktivan. Ne znam jesu li time ugrožena prava Srba ili je Srpski četnički pokret u Borovu Selu prešao u ilegalu, ali sudeći po dernecima koje redovito i raznim povodima upriličuju, srpski su ekstremisti težište svojih aktivnosti prebacili na ulice.
Ova dva slučaja kap su u moru incidenata s četničkim predznakom i samo paradigma jedne zloćudne pojave koju nikako ne smijemo ignorirati iz već poznatih razloga.
Znamo jako dobro za oskvrnuća spomenika našim poginulim braniteljima diljem Hrvatske, znamo za skidanje i cijepanje hrvatskih zastava, za incidente na utakmicama gdje srpska mladež slavi zločin uzvikujući „Ovčara!“, „Ovčara!“, svojata Vukovar kao „srpski“, uzvikuje „Nož, žica, Srebrenica“ itd., pa čak i fizički nasrće na naše policajce koji pokušavaju uvesti red, znamo za spomenike koljačima i ratnim zločincima koji se podižu na grobljima u Hrvatskoj, za četničke derneke u vrijeme pravoslavnih božića, slava i novogodišnjih blagdana ili na proslavama vezano za športske uspjehe klubova iz susjedne Srbije..., itd.; znamo mi građani, ali, znaju li oni kojih se to tiče?
Ovako četnici i danas slave pravoslavne božiće i „krsne slave“ – od Vardara pa do Triglava (fotograf Goran Cvijanov iz Subotice – sjever Bačke).
 
(Svršetak u sljedećem broju)
 

Zlatko Pinter

Neki Čiprovčani, tražeći spas, uključujući  i  Pejačeviće, prešli su Dunav negdje u blizini Novog Sada i Petrovaradina

 
 
Malo je podataka o onoj skupini preživjelih koji su se uputili na sjeverozapad i sklonili se u današnjim srpskim, hrvatskim i mađarskim zemljištima. Među njima su obitelji Pejačević, Knežević, Čerkić, Tomagyonović, Frankoluka, Marinović, Adamović, Nikolantin i drugi. Nakon poraza i spaljivanja austrijskoj vojsci, koja se nalazila u blizini bugarskim naseljima (neke su se postrojbe nalazile tri dana udaljene od centra ustanka) počeli su se pridruživati ostatci poraženih četa, novoformirani borbeni odredi, ljudi u bijegu. Jedan od vođa ustanka koji je tražio potporu od Austrijanaca bio je Đuro II. Pejačević (Čiprovci, 1655. - Bač, 1725.). S njim su njegova braća - Marko (Čiprovci, 1667. - 16. veljače 1727., Osijek) i Ivan (Čiprovci, 1660. - Osijek, 5. svibnja 1724.), a po svoj prilici i najstariji među četvoricom - Nikola (1650., Čiprovci - umire prije 1704.), o kome su podatci vrlo nejasni i netočni.[48] Uz njih su i njihove obitelji. U početku, ti preživjeli pobunjenici čuvaju čiprovsko stanovništvo - žene, djecu, starce i pomažu im prije prelaska Dunava i prebacivanja u Vlahiju. Prema nekim neizravnim podatcima može se pretpostaviti da su neki Čiprovčani, koji traže spas, uključujući  braću Pejačeviće i njihove obitelji, prešli Dunav negdje u blizini Novog Sada i Petrovaradina, koji su tada u Vojvodini Srijemu.[49]         
https://upload.wikimedia.org/wikipedia/commons/thumb/8/82/Chiprovtsi_stara_katedrala.JPG/270px-Chiprovtsi_stara_katedrala.JPG
Ostaci stare katoličke katedrale sv. Marije u Čiprovcima
 
Nakon što su sklonili žene, djecu i starce u sigurnost područja Habsburške monarhije, oko 600 boraca, s Đurom II. Pejačevićem na čelu, prelazi u zapovjedništvo markgrofa Ludoviga Badena, zapovjednika carske vojske, koja djeluje u područjima od "Kraljevine" Srbije do Albanije u Skoplja. Pejačevićevi borci ratuju s trupama Badena protiv Turaka u 1689./1690., pri čemu sudjeluju u mnogim važnim bitkama, od kojih su neke na teritoriju Bugarske. U isto vrijeme, drugih oko "200 bugarskih vojvoda" sa svojim vojnicima odvraćaju Turke od Niša do Sofijskog polja i od Vidina do rijeke Lom u očekivanju vojske markgrofa Ludoviga Badena, kako bi svi zajedno potisnuli Turke i oslobodile "divnu zemlju" Bugara. Naime, tih 200 vojvoda spominje Đuro Pejačević dodajući da ih je, impresioniran njihovim zalaganjem, general Veterani ponovno primio u redove svoje vojske.[50] Ali grof Ludovig Baden nije došao, a umjesto njega uništavatelj Čiprovaca  E. Thököly s velikom vojskom pojavljuje se iz pozadine Bugara, uništavajući mnoge od njih i osvajajući teritorije koje oni brane.
 
Krajem kolovoza 1689. markgrof Ludovig Baden nanosi ozbiljan poraz osmanskoj vojsci kod Batočine (u Hrvatskoj, gotovo na granici sa Srbijom). Mjesec dana kasnije, 24. rujna uspio je zauzeti Niš i uputio se k Vidinu, koji je 14. listopada iste godine pao. Put u bugarske zemlje je otvoren. U narednim tjednima prve austrijske  postrojbe pobjednički stižu Pirot i Dragoman, ali Bugari su već ostavili oružje. U listopadu su osvojeni Belogradčik, Berkovica i druga mjesta u okolici. Ludovig Baden se, međutim, nije odlučio na dalje protjerivanje Turaka u teško prohodnim planinskim prijelazima. On je ubrzo bio prisiljen napustiti Srbiju i Bugarsku i uputiti se prema Semendriji (danas Smederevo), gdje je prijeko hitno izgrađenih privremenih mostova na Dunavu pohitao kroz Malu Vlahiju u Transilvaniju.[51] Iz tog rata Svete lige protiv Otomanskog carstva i ulaska austrijske vojske u bugarske zemlje ostaju dvije stvari: caru Leopoldu I. je formalno pripisana titula kralja Bugarske (Rex Bulgariae), a za njegove nove podanike ostaje nada da će u sljedećem ratu i oni doći na red da steknu slobodu.
 
Sačuvano je viđenje Đure II. Pejačevića o ustanku, o kasnijim događajima, o akcijama austrijske vojske tijekom rata. Njegovo mišljenje je izraženo u izvješću za austrijskog cara Karla VI. od 18. lipnja 1716. Izlaganje je u izvorniku (na latinskom) objavio Lubomir Miletić u 1897. kao prilog studiji o seobi bugarskih katolika u Sedmigrad i Banat.  U tom izvješću Pejačević procjenjuje prošle događaje i daje neke prijedloge za buduće akcije; ni za koga nije tajna da austrijska vlada očekuje ustanak Bugara i drugih balkanskih naroda kada vojska uđe u njihove teritorije. Dakle, mještani su ohrabrivani za borbu, za potporu carskoj vojsci te će u zamjenu, kažu, dobiti slobodu i povlastice. Razvoju i opsegu Čiprovskog ustanka i ostalih ratnih operacija u sjeverozapadnim bugarskim krajevima je u velikoj mjeri pridonio još grof Johann Norbert Piccolomini, koji se držao strogog reda i discipline među svojim podređenima, ne dopuštajući da se od mještana uzima bilo što, osim prethodno određene rekvizicije i ohrabrivao je Bugare da  uzmu oružje.[52]
 
Pejačević smatra da je austrijska carska vojska izgubila povjerenje i poštovanje balkanskog stanovništva nakon smrti generala Piccolominija. U rujnu i listopadu 1689. general Piccolomini sa odredom od 8 tisuća, uključujući Srbe, Bugare i druge, ušao je u dolinu rijeke Morave, zauzeo Prištinu, Skoplje i Prizren. Tijekom te operacije, međutim, razbolio se od kuge, umro je u početku studenoga 1689., a pokopan je u Prištini u crkvi "Sveta Anna". Na mjestu generala Piccolominija je poslan general von Strauss, kod kojega su dobar red i disciplina nestali. Vojnici su u ruljama napuštali logor i pljačkali, vršili nasilja nad mještanima, jer im to nitko nije branio ili ih kaznio. Dakle, mnogi su od njih zgrtali hranu, novac i dragocjensti, ali od toga je trpio ugled vojske. O pljački stoke krupnog i sitnog zuba, o oduzimanju namirnica i predmeta iz domova Bugara pišu brojni autori.[53]
 
Velika pogrješka je što je omogućeno u redove vojske prihvatiti oko 200 albanskih poglavica i razbojnika, koji su se iživljavali nad ljudima, skrivajući se iza ugleda vojske. Prema Đuri II. Pejačeviću, upravo zbog tih izgreda, ne toliko zbog izgubljenih bitaka s Osmanlijama, carska se vojska morala povući s teritorija i vratiti nazad u planinski lanac Kačanik. General von Strauss je utoliko izgubio kontrolu nad situacijom da je markgrof Ludovig Baden morao poslati generala Veteranija, zapovjednika trupa u području oko Niša i Vidina da uvede red u vojsci generala Straussa.[54] U svom izvješću caru Đuro II. Pejačević tvrdi da se sve opisano dogodilo u njegovoj prisutnosti i ne smatra da poziva kao svjedoke ostalih 600 bugarskih vojnika koji su bili s njim. Ako se Pejačević usuđuje osvrnuti se na te stvari, to je za to što se nadao kako se u sljedećem ratu ne bi činile takve pogreške. On također tvrdi da, unatoč razaranjima i ispadima, kojima su podvrgnute bugarske zemlje tijekom 1688./1689., njegovi sunarodnjaci očekuju ​​pomoć od Dunavske monarhije i spremni su ponovno uzeti oružje kada vide carsku vojsku na svojim granicama.
 
Poznavajući situaciju u Bugarskoj i na temelju iskustava, Đuro II. Pejačević daje prijedlog da u budućoj vojnoj kampanji bude uzeto u obzir sljedeće: tijekom novog rata u pogođenim područjima, osigurati red i mir kako ne bi bilo iživljavanja vojnika nad civilima; objaviti javno pred stanovništvom obećanja cara, da znaju ljudi na što se mogu osloniti i da ne bi opet ostali prevareni. Na taj način će oni podržati carsku stvar i oduprijet će se Turcima, braneći tjesnace i prijelaze. U toj svrsi stanovništvo se ne smije ostaviti bez oružja. Kao što je i prije činjeno, iz nekog magazina (takvog je bilo u obližnjem Grazu) moraju se dostaviti stare, ali još uvijek u dobrom stanju, puške, sjekire, mačevi i vojna oprema. Važno je, također, poduzeti mjere za osiguravanje  zaliha i materijala za vojsku i konje kako ne bi došlo do takvih slučajeva kao što je onaj iz  kolovoza 1691., kada je carska vojska porazila Osmanlije te su se oni dali u bijeg kod Slankamena, a zatim su se stvari promjenile. Tursko brodovlje je uspjelo zarobiti na Dunavu kod Beograda vojne i privatne brodove, koji su obavljali prijevoz hrane, odjeće i oružja za carsku vojsku. Dakle, u budućim ratovima brodovi, na koje su ukrcani hrana i materijali, bi se trebali dobro čuvati od strane vojnih postrojbi.
 
Valja napomenuti da informacije, koje je dao Đuro II. Pejačević u svom izlaganju, u prilično velikoj mjeri odražavaju stvarnost, što čini mogućim smatrati vjerodostojnim i činjenice, za koje nema sigurnih dokaza.Nema podataka o Đuri II. Pejačeviću i njegovoj obitelji s kraja 1691. do oko 1697. Prema nekim informacijama u tih i sljedećih desetak godina ne samo Pejačević, već i drugi Bugari, ostaju u redovima carske vojske i dalje ratuju pod zastavom Habsburgovaca ili im pružaju pomoć suradnjom u raznim situacijama. Na primjer, nakon Karlovačkog mira (1699.) te u početku XVIII. stoljeća u pukovnijama grofa Eugena Savojskog su tri bugarska konjička bataljuna s ukupno 225 konjanika te u drugim austrijskim vojnim formacijama ima još 528 bugarskih vojnika.[55]
 
Poznato je da se, nakon što je napustio službovanje kod markgrofa Ludoviga Badena, vjerojatno negde koncem 1696, Đuro II. Pejačević postupno naseljavao u Baji, Čatalji (Gatalja) i Egrešu - Bačka županija (tada južna Ugarska, danas je Bač u Srbiji), gdje je tijekom desetak godina ravnatelj pošte. Poseban uspjeh imaju Pejačevićeve misije tijekom bitke kod Slankamena (19. kolovoza 1691.) i kod Zente na rijeci Tisi (11. rujna 1697.) te prijenos povjerljivih informacija zapovjedništva carske vojske austrijskom veleposlaniku u Istanbulu u 1708.[56]
 
Godine 1697. Đuro II. Pejačević imenovan je za ravnatelja pošte u Baji, a time privremeno upravlja i poštom u Čatalji. Taj posao se nekada dosta razlikovao od današnjih poimanja. Takav se položaj povjeravao vojnim osobama, stožernih časnicima, umjesto da budu umirovljeni. Posao je zahtijevao izvršenje niza vojnih naređenja, dobru organizaciju i brzo isporučivanje povjerljivih informacija među različitim vojnih jedinicama, savladavanje mnogih poteškoća na putovima i sl. U razdoblju Pejačevićevog ravnateljstva poštanski ured u Baji je od posebene važnosti, jer je na tom području bio  razmješten austrijski Glavni stožer, gdje su se planirale važne vojne operacije.  Osim što je imao određene zasluge u austrijskoj vojsci, što ga je carski dvor "nagradio" povjerenjem, Đuro II. Pejačević morao je biti i dobro obrazovan i prirodno obdaren bistrim umom, kako bi se uspješno mogao prilagoditi takvom odgovornom položaju bez prethodne pripreme. On također govori latinski, njemački, vlaški, a možda i turski, što mu pomaže u ispunjavanju svojih obveza i osiguravanju veza između različitih područja i regija.[57]
 
U Baji Georgi Pejačević se bavi i drugim stvarima - vodi brigu o obnovi područja nakon razornog rata, bori se protiv sve šireg razbojništva i organizira zaštitu stanovništva. Da bi osigurao lakše povezivanje između carskog veleposlanstva privremeno raspoređenog u Karlovcima (Sremski Karlovci su u to vrijeme u granicama Austrijske carevine, danas Karlovci u Srbiji) i zapovjedništava pojedinih postrojbi on  uspostavlja nove poštanske veze između naselja Karlovac, Arad, Segedin i Futak. Uz mnogo domišljatosti i opasnosti po život, ponekad  u stanju prenapetosti, on dostavlja potrebne informacije glavnom zapovjedništvu i pojedinim vojnim formacijama, kao naprimjer tijekom bitke za Zentu (Sentu), gdje princ Eugen Savojski, postavljen prije nekoliko mjeseci za glavnog zapovjednika austrijske vojske, nanosi uništavajući poraz  Turcima. U toj bitci je poginuo veliki vezir te se zapovjednik osmanlijske vojske sultan Mustafa II. jedva spasio.[58] Nakon te bitke Osmansko Carstvo je zatražilo primirje, a kraj rata dolazi potpisivanjem Karlovačkog mirovnog ugovora (26. siječnja 1699.). Valja napomenuti da nije Pejačević uvijek sam obavljao poslove. On je organizirao i obučio skupinu svojih pouzdanih ljudi koje opskrbljuje konjima i oružjem, tako su i oni pod njegovim vodstvom obavljali slične zadače.[59]
 
Bilješke:
 
[48] Prema Silviji Lučevnjak, najstariji  brat Nikola je već pokojnik kada je ostala trojica sa obiteljima napustila bugarske zemlje. Lučevnjak, Silvija „Obitelj Pejačević i Virovitica.“ U:725 godina franjevaca u virovitici. Zagreb – Osijek 2006., str. 122. Ima i drugih mišljenja prema kojima je Nikola preminuo ili na putu seobe ili oko 1690, uskoro nakon dosjeljivanja u južnu Mađarsku. Nepobitne dokaze o bilo kojoj od te tri teze ni ja nisam uspjela naći. Nikola vjerojatno nije živ 1703./04. jer nije spomenut među dosjeljenim bugarskim obiteljima u Osijek. Što se tiče Marka kod njega je upitna godina rođenja - u nekim izvorima 1656., u drugim 1664. ili 1667. Гешева, Йорданка „Графове Пеячевич от Вировитичко-Нашичкото разклонение“. В: Националноосвободителните движения в българските земи. ХV – ХІХ век и тяхното отразяване в музеите. Юбилейна национална научна конференция, Чипровци 2008., str. 50-51.; също и: ЦДА, ф. 176, оп. 6, а.е.2611, str. 57-58.
[49]  Телбизов, Карол (bilj. 44.), str. 68.; Първев, Иван Балканите между две империи. Хабсбургската и Османската държави (1683-1739), София 1997., str. 82-85.
[50]  НБКМ-БИА, София, арх.  кол. 43, а.е.2, str. 42.
[51]  Schwarcz, Iskra; Spevak, Stefan; Većeva Ekaterina (bilj. 37.), str. 232-237.
[52]  НБКМ-БИА,  София, арх. кол. 43, а.е.2, str. 39-51.
[53]  Първев, Иван (bilj. 38.), str. 11-12.
[54] НБКМ-БИА, София, арх. кол. 43, а.е. 2, str. 45.; Йонов, Михаил (bilj. 31.), str. 267-268.
[55]  Милетич, Любомир (bilj. 21.), str. 311.; Телбизов, Карол (bilj. 44.), str. 68.
[56]  Ibid. Милетич, str. 312.
[57]  НБКМ-БИА, София, арх. кол.43, а.е.2, str. 18.
[58]  Bitka kod Zente je od posebnog značaja za austrijsku državu. Na dan 11. rujna 1697. velika osmanlijska vojska, s velikim vezirom na čelu, forsira rijeku Tisu, ali je iznenadno napadnuta od znatno manje vojske Eugena Savojskog. Veliki vezir je poginuo, a s mrtvog tijela je skinut državni pečat. To se događa po treći put tijekom tog rata. Zarobljen je cijeli osmanlijski vojni orkestar te vezirov šator. U tom ratu je život izgubilo 30 tisuća Osmanlija. - Първев, Иван (bilj. 38.), str. 16.
[59] НБКМ-БИА, София, арх. кол. 43, а.е.2, str. 19.-20.; Йовевска, Марияна (bilj. 39.), str. 95.-96.
 
(Svršetak u sljedećem broju)
 

Yordanka Gesheva

Anketa

Čega se više bojite?

Subota, 04/04/2020

Tko je Online?

Trenutačno aktivnih gostiju: 1301 gostiju i nema članova online

 

AIPK Trgovine d.o.o.

 

Registar Branitelja

 

Udruga Zavjet

 

 

Grawe osiguranje

 

 

 

Veliko srce malom srcu

 

Facebook

 

 

Optika Kraljević