Get Adobe Flash player

Panika me hvata kada čitam tko je bio "filozof" Vuko Pavićević

 
 
Izbor iz izbora Krležinih natuknica enciklopedijskih članaka
PALMOTIĆ, DŽONO
»Gomnaida, grubo satirična zapravo pogrdna pjesma«, to je netko precrtao, ovu karakteristiku. Kada je već riječ o Palmotiću kao piscu, upravo pjesniku, onda je upravo ova »grubo satirična zapravo pogrdna pjesma Gomnaida« djelo, koje je preživjelo sva njegova jezuitska prenemaganja snagom neposrednog grubog pučkog izraza, invencioznošću fraze, drsko smionom bezazlenošću, koja je ostala kao nesumnjivo kulturnohistorijsko i socijalno svjedočanstvo sredine. 
 
PALMOTIĆ DIONORIĆ, JAKOV
Principijelna napomena: Spada u imena i pojave koje egzistiraju isključivo samo u rukopisima. Pitamo se, šta će da radi, na primjer, jedna enciklopedijska redakcija godine 2162, kad bude imala da riješi da li da uvrsti ili da izostavi, po ovom našem principu da se registruju svi skribenti, nekoliko hiljada naših suvremenih dramatičara, čiji rukopisi leže u fijokama raznih kazališta? Samo Zagreb ih prima godišnje više od 150. Prema tome, briše se, dakako, i to rezolutno i definitivno.
 
PATTIERA, TINO
Predati ga Muzičkoj enc., budu li ga tamo uvrstili, ne znam, bio je političko magare prvoga reda, ostentativno nije htio nikada pjevati u zemlji, danas, dakako, moljaka penziju.
 
PAVELIĆ, ANTE
Škiljan ne može da uđe. Trebalo bi preraditi na temelju ove skice, Danko Grlić.
 
PAVELIĆ, dr. Ante, advokat (Bradina, 1889 — Madrid, 1959). Postavlja se pitanje po čemu se može apodiktički tvrditi da je umro?
P. se kao fašistički i nacionalsocijalistički eksponent pojavio u ulozi kvislinga, formiravši terorističku vlast sa politički beznačajnom grupom svoje deklasirane družbe i potpisivanjem takozvanih rimskih ugovora 18. V. 1941, priznao fašističkoj Italiji pravo na okupaciju velikog dijela Gorskog Kotara, Hrvatskog Primorja i gotovo čitave Dalmacije. Kao krvnik za račun fašističkog i nacionalsocijalističkog okupatora zaveo je teror takvih razmjera, da će svojim krvavim nasiljem, masovnim umorstvima i deportacijama u galeriji ratnih zločinaca ostati kao pojava izdajnika i ratnog zločinca. Nakon sloma hitlerizma, maja 1945, ostaje u emigraciji (u Argentini i Španiji).
https://photos.geni.com/p13/af/90/b1/ea/534448429ed6408c/vuko_pavicevic_large.jpg
Vuko Pavićević
 
PAVIĆEVIĆ, VUKO
Sustežem se od ocjene. Ne vladam temom. Non sum dignus! Ali kad mi netko u enciklopediji formulira značenje jednog »filozofa« da je I/4–6 dao »doprinos razvoju jugoslovenske marksističke filozofije svojim radovima iz oblasti opšte teorije vrednosti i etike«, onda me hvata panika.
 
PEČUH
Što se historijskog dijela tiče, glavni grad Baranje, još je do 1914 ležao u etnički čistom slavenskom kraju. I ime mu je slavensko i svi nazivi sela i brda oko njega isto tako. A što se tiče Pečuha kao kulturnog centra Panonije, Gornje Hrvatske i Slavonije, od Jana Panonija Česmičkoga do Šenoe, znači od romanike do romantizma, čitav niz naših ljudi učio je u Pečuhu. Za vrijeme turske okupacije, a i kao biskupija, igrao je važnu kulturnohistorijsku ulogu. Okupiran poslije Prvog svjet. rata po SHS četama i t.d.
 
PEJAČEVIĆ, DORA
Uživala je renome, uglavnom kao kćerka Teodora Pejačevića, hrvatskoga bana, poslije Rubido–Zichy, jedna od naših kontesa u muzici. Prelazi u muziku, kod nas nema razloga kao posebna jedinica.
 
PERAST
Postoji napomena »Pitati kasnije Oppitza«? Očito da Oppitz kaže šta se dogodilo sa stanovnicima Perasta u periodu 1953–63, znači za posljednjih deset godina, tj. da li je broj stanovnika Perasta 563 st. pao ili nije. To treba Oppitz da odgovori »kasnije«. Pitamo se, veoma mudro, kada kasnije? Poslije pregleda glavnog redaktora nema »kasnije«!
 
PETROVIĆ, NJEGOŠ
Nisam čitao i neću!
 
PETROVIĆ, SVETISLAV
Petrović Svetislav, nazvan »Žolika« bio je punih pet godina urednik SKG, a kao takav jedno vrijeme arbiter elegantiarum beogradskog književnog života, koji je kvario ukus, svojim staromodnim predrasudama estetske naravi. Kao prevodilac francuskoga, pitamo se šta je preveo? Napisao je predgovor »Manon Lescaut« i to je sve, bio je sterilan. Što znači u bibliografiji I/14 Emile Zola, Beograd 1941?
PIJADE, MOŠA
 
»Odmah se afirmisao kao jedan od najboljih novinara Srbije, sarađujući u listovima Mali žurnal, Novo vreme, Pijemont, Pravda.«
Osim Mošine saradnje u Pijemontu, ne znam da li je ovo isticanje njegovog novinarenja u Malom žurnalu tako slavno poglavlje, te bi o tome trebalo govoriti povišenim tonom. Moša se time hvalio veoma često (a naročito u sitnim satima), a bilo je to uvijek podjednako neprijatno slušati. Isticati to kao djelo »najboljeg novinara Srbije«, u svakom je slučaju pretjerano. Moša je bio jedan od najboljih publicista KPJ, a naročito u onom periodu kad još nije bio član KPJ, u eri Slobodne reči.
PIJEMONT
»Sarađujući sa njim« (to jest sa Apisom), koji mu je bio »prijatelj« — »on je na toj strani naišao na podršku«. Na kojoj strani i zašto?
I/9–10(srbijanski časnik Dimitrijević zvani Apis,vidi Crna ruka,op.,T.T)
»Prestolonaslednik Aleksandar dao je za Pijemont prilog od 20.000. — Dinara«. Kakav je to historijski podatak?
II/4–8 isto tako zbrkano. Kad se već govori o opozicionom stavu Pijemonta čija je »oštrica bila uperena protiv radikalna stranke« trebalo bi reći da je ta oštrica bila uperena protiv politike radikalne stranke, ali bi onda istodobno trebalo objasniti kakva je to radikalska politika u tom periodu bila i u čemu se bitno razlikovala od politike Apisove, respektive Crne Ruke itd.
https://www.danas.rs/drustvo/kako-su-izgledale-srpske-novine-pred-izbijanje-balkanskih-ratova/
 
PLAMEN
II. PLAMEN, polumesečnik za sve kulturne probleme, Zagreb, I/1919, br. 1–15. Urednici A. Cesarec i M. Krleža, odgovorni urednik M. , P. je pokrenut bez romantičnih iluzija o tzv. nacionalnom etatizmu, zastupajući teze lenjinske Internacionale, da je balkanska, odnosno podunavska socijalistička federacija ona baza na kojoj bi trebalo organizirati jugoslavenski državni i kulturni život. Nakon opetovanih zapljena čitavih brojeva, časopis je zabranjen 8. VIII 1919 Naredbom Bana Hrvatske i Slavonije na temelju....
 
POTIOREK, OSKAR
Da se preradi i prestilizuje. Prije svega nije bio austrougarski general–pukovnik nego k.u.k. Feldzeugmeister (armijski general). Nije bio »šef zemaljske vlade« nego namjesnik za Bosnu i Hercegovinu, zatim nije bio komandant trupa BiH, nego armijski inspektor austrougarskih trupa u BiH.
Da se tekst svede na najrealniji minimum! Kao čovjek povjerenja najviših bečkih dvorskih krugova, P. je svojim agresivno pooštrenim političkim kursom izazvao otpor svih progresivnih elemenata, tako da su atentati u BiH bili neposredna posljedica njegove politike, a kao takvi nesumnjivi znak za bezizlaznu političku krizu koja će završiti slomom. Isto tako da se naglasi da je Potiorek protiv direktiva austrijskog generalnog štaba, iz vlastite inicijative, kao komandant austrijskih trupa na srpskom frontu proveo protiv srpske vojske obje ofenzive, u augustu i u novembru 1914. Poražen u bitkama na Ceru i na Kolubari, dva puta izbačen iz Srbije, on je suđen i penzioniran.
 
PRERADOVIĆ, PETAR
»Naročito je teško osjetio sudjelovanje u ratu protiv talijanskih rodoljuba 1846. Ipak je dotjerao do časti generala«.
. Kako je to bilo s Preradovićem? Bio je dobar i lojalan austrijski oficir. Vidi pismo Miletićevo o susretu s pjesnikom u kavani »Pillwax« 1847, kada putuje Preradović u Temišvar. O njegovom mentalitetu i o pogledima na političku problematiku vidi njegovu korespondenciju sa suprugom. To što je »ipak dotjerao do generala«, i to nije bila nikakva karijera. Ona se samo sa postolja Rendićevog spomenika pričinja velebnom. Običan generalmajor als längerdienender Infanterie–Oberst, nije to bilo ništa. Da se prestilizira da je »umro daleko od domovine«. Nije to bilo ni tako daleko, umrijeti u Beču.
II/15–21. Predlažem da se briše, jer sve to što ovaj Djed radi s »guslama javorovim« bolje bi bilo da i nije radio — mislim pjesnički, s tim ljubama i s tim nebeskim visinama.
 
PRIŠTINA
I/16–20.
»Postaje prestonica kralja Milutina«, a zatim — »docnije prestonica i drugih Nemanjića«, zatim — »prestonica Brankovića do 1389, a sa »prisajedinjenjem državi Lazarevića i seobom prestonice u Kruševac i Beograd, postaje običan grad«.
I/19.
To da Priština postaje običan grad, kod nas je mudro redigirano da »gubi mnogo na značenju«. Prema toma imamo Prištinu kao prestonicu Milutinovu, zatim Nemanjića, zatim Brankovića, znači tri puta prestonicu, a zaturi još dvije prestonice u Kruševcu i Beogradu, dakle masa prestonica. Trebalo bi napisati specijalnu studiju o ovoj masi prestonica, kao da živimo u eri rascvata rojalizma, tako je »u neku ruku i Požarevac« ispao »prestonica kneza Miloša«, i ne samo to nego i »sjedište novčanih zavoda«, a jedini zavod koji »u neku ruku nije bio prestonica« nego tamnica, t.j. kaznionica, i gdje su takoreći mase političkih kažnjenika, a naročito komunista imali prilike da prožive decenije na robiji u toj »prestonici«, taj je zavod kao »životno delo Stojana Ribarca« ostao u našoj enciklopediji nespomenut.
III/9.
»Grad sa složenim etničkim sastavom«? Trebalo bi nešto konkretno reći o tom etničkom sastavu.
 
PROHASKA, DRAGUTIN
 Njegov »Pregled savremene srpsko–hrvatske književnosti« (Zagreb, 1921) sa bitnim korekturama na temelju negativnih kritika u drugom češkom izdanju god. 1928, predstavlja zapravo jedini pokušaj sistematske panorame hrvatsko–srpske književnosti u tome periodu.
 
PROTIĆ, STOJAN
II/18–23.
Klasičan primjer kako ne bi trebalo pisati o ličnostima tipa Protićevog: ...
»Iako nije bio umešan u zaveru«, ne, nije bio umešan, nego naprotiv bio je umešan u čitavu onu gnjilu politiku posljednjeg perioda Aleksandra Obrenovića kao politički izmećar, dvorska kreatura, korumpirana raznim visokim položajima i podmićena ličnost, te nije bila mala vještina, poslije ubistva kralja postati ministar policije.
III/7–9.
Ovaj ministar policije ne samo da je apsio svoje protukandidate, da je falsifikovao zvanična dokumenta, da ih je krivično gonio kao nevine ljude da bi ih urnisao, nego je kao policista, i to velikoga stila, zaveo takav politički teror, da mu mi onda na kraju priznajemo (V/3–5) da se »kao ličnost isticao bujnošću i oštrinom i ispoljavao mnoga svojstva parlamentarnog borca«. Kad čovjek apsi svoje protivnike na buljuke, on time »ispoljava mnoga svojstva parlamentarnog borca« itd.
IV/3.
»Posle neuspelog Pašićevog »Ženevskog sporazuma« itd. Tako se zaista ne može pisati. Osim toga: čitava Protićeva uloga kao ministra predsjednika prve ne–jugoslovenske, nego kraljevske SHS vlade pa tzv. drugog kabineta isto je tako prikazana potpuno krivo. Njegove kombinacije sa Hrvatskom zajednicom nisu bile politički tako kratkovidne kao politika Vesnićeve, respektive kasnije–Pašićeve vlade. I njegov nacrt Ustava i sve to kako je pokrenuo »Radikal«, o čemu se ne govori, i to kako su ga slomili i dvor i Pašić, spada zapravo među najpozitivnije njegove eksperimente, da bi se održao na vlasti, razumije se, a kao praktičan političar nije drugo ništa ni radio.
 
PUTNIK, RADOMIR
III/12
Bitka na Bregalnici. »U sadejstvu sa snagama ostalih balkanskih država, porazio bugarsku vojsku«. Treba reći kako je došlo do toga sloma bugarske vojske, kod toga je igrala preponderantnu ulogu i politička strategija radikalske vlade. Ne treba zaboraviti da su u sadejstvu ostalih balkanskih država učestvovale i turske snage.
 
STAJIĆ, VASA
Ů Čovjek se kreće po našim enciklopedijskim priručnicima sa markom »nacionalni i kulturni radnik«, što u ovoj našoj jugofilatelistici ne znači danas savršeno ništa. Progonjen kao socijalista, što zapravo nikada nije bio, nacionalistički romantik, robijaš, član raznih organizacija i vijeća, poslije povratka sa robije 1918 on je jedan od rijetkih predratnih nacionalista koji se odlučno i nepokolebljivo, može se reći beskompromisno usprotivio centralističkoj politici SHS, zalažući se dosljedno za ravnopravnost i punu nacionalnu slobodu svih južnoslavenskih naroda. Izvrgavan trajnim progonima austro–madžarske vlasti i poslije 1918 ostao je odiozno politički sumnjivo lice. Autor monografije o Svetozaru Miletiću i Jovanu Jovanoviću Zmaju, čisti idealista, nevina duša.
 
[STANOJEVIĆ, STANOJE]
Ů RIJEČ–DVIJE O STANOJU STANOJEVIĆU.
St.St. bio je dovoljno intelektualno bezazlen da piše ili bolje da štampa ono što misli, bio je dovoljno neobrazovan da objavljuje svoje misli kao da su njegove individualne, a zapravo radi se o mentalitetu jedne generacije, upravo o mentalitetu iz prve polovine XIX stoljeća, kad se rađao ovaj model nacionalne svijesti, koji se danas pod formulom srpske državotvornosti njeguje kao ideal. Citati po St.St. Historija SiHiS, IV »Napredak«, Beograd 1920 (IV izdanje).
 Hrvati se u to doba ne vide iza ugarske države i madžarskoga naroda. I dok srpski narod u Nemanjinoj državi sa neobičnom umešnošću i izdržljivošću stvara uslove za silan razvitak narodnog i državnog života, dotle hrvatski narod sve više tone i gubi se u interesima ugarske državne politike i u haosu madžarskih unutrašnjih pitanja«.
St.St. piše ovo per analogiam kao filipiku protivu austro–kroatizma, respektive austro–ungarizma ili ungaro–kroatizma, trializma, habsburškog frankovluka ad hoc.
 
STROSSMAYER, JOSIP JURAJ, biskup
Opoziciona politika Narodne stranke pod Strossmayerovim vodstvom dala je krajnje negativne rezultate i dovela do potpune kapitulacije prihvatanjem revidirane nagodbe s Madžarima 1873, nakon čega S. prestaje da bude vođom Stranke.
Još od 1848, kada je djelovao kao politički publicist u smislu austro–federalističke koncepcije Palackoga i Rigera, on je svojim austrounitarizmom izazvao otpor Svetozara Miletića, Zmaja Jovanovića, Milana Makanca, A. Starčevića i Frana Supila, a njegovo ustrajno zalaganje da ostvari narodno jedinstvo na temelju crkvenog ujedinjenja izazvalo je nepovjerenje na katoličkoj i pravoslavnoj strani podjednako. U socijalno nerazvijenom društvenom ambijentu Strossmayerove unitarističke ideje da poveže prevladavanje vjerskoga raskola sa nacionalnom politikom, osim idealističke retorike nisu dale nikakvih rezultata.
 
SUPILO, FRANO
Ů Za Vasu Bogdanova!
I/11. »Pravaški tjednik C.H.«? Mislim bolje starčevićanski.
I/14–19 da se prestilizuje: Nakon raskola Stranke prava S., izazvan agentprovokatorskom ulogom Jozue Franka (1896) otpočet će svoju dosljednu borbu protiv Franka i njegovih trabanata, kao najopasnijih političkih mistifikatora, koji će svojim prividno radikalnim parolama o hrvatskoj državnosti provoditi zapravo imperijalne tendence najreakcionarnijih bečkih i peštanskih političkih krugova.
II/7–8. »..on je bio uvjeren da će u okviru dualističkog sukoba Madžara i Beča uspjeti da zaigra ulogu takozvanog trećeg faktora, u svrhu demokratizacije političkih prilika u Banovini. Ta demokratizacija, t.j. uvođenje širokih demokratskih masa u politiku, s pomoću proširenja izbornoga prava, logično se pričinjala Franu Supilu jedinim i prvim preduslovom za omasovljenje političkih snaga u Hrvatskoj, u svrhu narodnooslobodilačke koncepcije, u antiaustrijskom smislu.
II/21–23.
Njegov stav protiv Londonskog pakta mislim da bi trebalo ovdje konkretizirati.
II/25 i III/1–3.
Da li je to bio samo sukob sa Pašićem? Bolje da se ostane kod »centralističko–hegemonističkih koncepcija«, impersonalno.
III/7–8.
Nažalost sve njegove takozvane »diplomatske akcije« — »u tom pravcu«, misli se u pravcu federalističkog uređenja, nisu imale nikakvog uspjeha usque ad finem. Prema tome III/8 o »pridobivanju savezničkih vlada« — za tu federalističku koncepciju nije postigao nikakav uspjeh, a najmanje »znatne uspjehe«.
 
SUTLA
Bliže je od Zagreba do San Francisca nego od Kumrovca do Bizeljskog. O svim tim stvarima trebalo bi govoriti u našim publikacijama informativno.
 
(Svršetak u sljedećem broju)
 

Priredio: Teo Trostmann

Slobodan Novak spada među najinteresantnija književna imena u poratnom razdoblju

 
 
NARODNOOSLOBODILAČKI RAT I SOCIJALISTIČKA REVOLUCIJA 1941–42.
(Petar Morača)
2a) »Napori KPJ da postigne sporazum sa vodstvima pojedinih buržoaskih stranaka« i t.d.
Jedna sugestija: bilo bi dobro da se konkretno navede čitav niz pokušaja 1939–41 da bi se organizovao otpor i koordinirala akcija sa građanskim strankama (studentske dobrovoljačke čete na beogradskom Univerzitetu 1939 uz saradnju nekih elemenata u generalštabu). Trajne intervencije kod HSS banovinskih vlasti u Hrvatskoj, za raspuštanje koncentracionih logora i oslobođenje političkih uapšenika. Intervencije KPJ po svojim delegatima kod vojnih vlasti (armijska komanda u Zagrebu), da se podijeli oružje proletarijatu i t.d.
https://www.enciklopedija.hr/Ilustracije/HE7_1477.jpg
Slobodan Novak
 
3a) »Ulaskom SSSR–a u rat i vezivanjem glavnine fašističkih armija za istočni front stvoreni su bili povoljni uslovi za početak oružane borbe. Pored toga KPJ je pokretanje borbe protiv okupatora shvatila kao svoju internacionalističku obavezu prema zemlji socijalizma.«
Principijelna napomena: da li su uslovi ulaskom SSSR–a u rat bili povoljni za početak oružane borbe? Iz današnje retrospektive, poslije 18 godina, kada je tačno poznat odnos snaga, još uvijek se ova ocjena o »povoljnim uslovima za početak oružane borbe« ne bi mogla primiti bez rezerve. No bez obzira na »povoljne ili nepovoljne uslove«, dakle na koeficijent rizika i opasnosti, koji je bio i ostao maksimalan, upravo iz perspektive međunarodne solidarnosti moralnopolitički smisao ustanka dobija u svakome slučaju na veličini, pogotovo danas, kad se veličina tog samopožrtvovnog gesta osporava tako vehementno.
 
NAZOR, VLADIMIR
(Zaninović)
I/2–4 »Djetinjstvo je proveo na zapadnoj obali otoka, u Ložišću i u malenoj uvali Bobovišću, uz oca posjednika i penzioniranog carinskog činovnika. Da sa riješimo ovih pjesničkih atributa, zapadne obale, malene uvale i oca posjednika.
 
II/11–14 i II/15–25 itd. Sve su to apstraktna pričanja da je, čovjek proveo mnogo godina u malim dalmatinskim i istarskim gradićima, da je živio podosta usamljeno, da se kao prirodnjak potpuno posvetio književnosti, da je stekao široko književno obrazovanje, da se kao pisac ogledao s uspjehom na mnogim književnim vrstama, da je na glas došao najprije kao pjesnik, da je radio na književnom polju preko pet decenija, da je ostavio za sobom vrlo plodno djelo, da je pisao lirske pjesme itd. i da je izdao također nekoliko knjiga, prijevoda itd. E, sada budi pjesnik ovome narodu i pitamo se šta će od tebe ostati u enciklopediji. Ostat će II/24–25.  Da se pojavio u starčevićanskome krugu, o tome se dakako ne govori. Prikaz ne vrijedi mnogo ali boljemu se ne možemo nadati. Prema tome, imprimira se, ali se ipak toplo preporuča prestilizacija, barem mjestimična. Neka to učini Franičević da barem donekle oljušti stvar od najrogobatnijih detalja.
 
NEMAČKA KNJIŽEVNOST KOD SRBA
Poslije dogovora, u svakom slučaju izljuštiti ovih četrdesetak atributa kod Srba, srpski, posrbljivati, srpski pisci, srpski studenti, srpska književnost, srpske narodne pesme, u Srbiji, srpski romantičari, srpski vaspitni komadi, posrbljivanje, srpski čitaoci, kod Srba, srpski prijevodi, srpska prevodna književnost, prevodi na srpski, srpska književnost, srpska realistička književnost itd. itd.
 
NEMANJIĆI
Nemanjida — tabu! Treba svakako donijeti i genealogiju, jer ih donosimo o mnogo manje važnim klanovima, da ne kažem dinastijama.
 
NEUSTÄDTER, JOSIP
Pardon, nisam znao da se radi o Šidaku(Jaroslav,povjesničar,op.,T.T)), pa ipak, predlažem neke izmjene u tekstu.
I/1. Bio je barun, ali ne po svom građanskom pozivu, nego podmaršal.
I/3. »Posvećuje se vojničkom zvanju«, razumije se, kad je bio podmaršal.
I/6–8. Turopoljci i peštanska vlada? Tko ima danas pojma što je to de facto bilo?
 
NIKOLAJEVIĆ, SVETOMIR
I/8–10.
O tom njegovom Gunduliću bolje ne govoriti.
 
NIKOLJAC
Dosta više ovih manastira. Trebalo bi objasniti redakciji u Beogradu, da ne mogu imprimirati ovu vrstu tekstova.  
 
NIKŠIĆ, TOMO
Nisam siguran da li treba da ostane. Pitati Tuđmana da se provjeri.
 
NINČIĆ, MOMČILO
Vratiti beogradskoj redakciji (Mirkoviću) sa dopisom da je sveden na sivo, beznačajno, ministarsko, činovničko lice, što međutim u slučaju M.N. ni u kom slučaju nije slučaj. Treba baciti samo i najpovršniji pogled na životni put i karijeru ovoga ministra, kako se od naprednjačkog čaršijskog deteta dao u radikalsku tazbinu, kako je karijeru postigao do Krfa, na Krfu, do krfskog ministrovanja i t.d. Ovako ispada čovjek ispravan, i tako reći pozitivan. Šta je radio u periodu 1929–1941? Itd.
 
NIŠKA DEKLARACIJA 1914
Trebalo bi reći da su ovi srbijanski zahtjevi za okupacijom čitavog jugoslavenskog terena »do Mure i do Istre«, nastojali da budu rekompenzacija ratna, kao odšteta za gubitak Makedonije, koju je tražila Rusija da se preda Bugarskoj. Do kog stepena je to pitanje delikatno, vidi Promemoriju Aleksandra Belića Sazonovu.(Sazonov,ruski ministar vanjskih poslova u vrijeme I svjetskog rata,op.,T.T)
 
NOVAK, SLOBODAN
U vezi s napomenom Tk. Od mnogih imena književnih u poratnom periodu, N.S. spada među najinteresantnija. Na početku književnoga puta, in statu nascendi, čovjek je dao nesumnjivih dokaza o svome talentu. Treba prestilizirati. Razgovor sa Verešom.
 
NOVAK, VIKTOR
Ů U svakom slučaju hipertrofirano.
I/10–11. Ne znam da li je to tako važna konstatacija da je bio hapšen, jer tko već nije bio hapšen za vrijeme Drugog svjetskog rata?
II/1–5 predlažem da se briše. Apologetski pretjerano.
II/8–20 u svakom slučaju treba da se prestilizuje. Kad je riječ o ovoj vrsti pristalica »jugoslavenskog jedinstva« tipa Viktora Novaka, koji spadaju paralelno s time u trovače naših političkih bunara, ne treba naročito isticati njegovu Antologiju jugoslovenske misli, kojoj je predgovor napisalo Njegovo Veličanstvo Kralj Aleksandar. Ta vrsta jugoslovenstva spada pod pojam suviše očite rojalističke propagande, koja je i dovela do političke krize jugoslovenstva, kao što nam je svima poznato. Isti je slučaj i s njegovim »antiklerikalizmom«. Tih klerikalizama ima kod nas nekoliko vrsta i nije katolički jedini.(Novak, antikatolik, mason, antiHrvat op., T.T.)
 
NOVAK, VJENCESLAV
Senj u to vrijeme bio je grad sa snažnom borbenom i ponosnom uskočkom tradicijom, grad koji je do 1871 pripadao pod vojnu upravu i t.d.
Trebalo bi ovdje naglasiti da je Senj kao takav, u ono doba, bio balluardo strategico starčevićanstva, što je i ostao. Da su takozvane »uskočke tradicije« kod toga bile nekim romantičnim poticajem, nije isključeno, ali nije tako važno, kao neposredan upliv starčevićanstva onoga perioda na političku svijest samoga grada.
III/7 (Senj) — »željeznica — izbija na Rijeku, tada već pod madžarskom »krpicom«.
Danas zaista nitko nema pojma što je predstavljala ta »madžarska krpica«. Trebalo bi konkretno reći o čemu se radilo, kada su Madžari na temelju falsifikata samog originalnog dokumenta o »Nagodbi« (1868), Rijeku izdvojili iz hrvatske administracije, proglasivši je kao — corpus separatum »odvojenim područjem«, pod izravnim kompetencijom madžarskoga ministra predsjednika.
.
NOVO DOBA
[...]
I/13–17 predlažem da se briše kao citat, jer je blesav. Jer kad se jedan list »stara da pređe u krv i meso Hrvatima i Srbima«, onda je ta fraza tako klasično glupa, da je bila glupa i onda kad je štampana, tako da je danas poslije 63 godine zaista ne treba citirati u jednoj enciklopediji. Kakav je to list koji prelazi u meso Hrvatima i Srbima?
[...]
Generalna napomena.
Kad se saradnici ovog lista trajno apostrofiraju kao »novodobaši« zvuči pomalo dobošarski, novodobošarski, pejorativno frkljevački, što su zapravo zaista i bili (Frkljevački mužikaši), a što se, mislim, ne podudara s namjerama ovog prikaza koji hoće da bude apologetski!  Odbacujući hrvatsko državno pravo kao sredstvo političke borbe i kao »madžarsku imitaciju«, ako je Novo doba zaista bilo svijesno da se »austrijska vlast održava samo na bajonetama«, i da bi »Inteligencija« trebala da postane »narodnom«, onda bi to trebalo potkrijepiti stvarnim citatima, što je tehnički jedva provedivo, jer Novo doba vrvi protuslovljima. Kod ocjena takve jedne publikacije kao što je Novo doba iz današnje retrospektive 1898–1961, treba ipak imati u vidu i međunarodne odnose, jer Novo doba, upravo novodobaši (III/1–25) — »iako ne prihvaćaju učenje socijalne demokracije, novodobaši traže da se svako veće individualno vlasništvo prenese na kolektivne skupine«???
Već je godine 1894 »narodnjaštvo« bilo satrto u prah i pepeo i razdrto u paramparčad, a ovdje se citiraju, u obliku historijskih svjedočanstava neki citati (tipična varijacija Stipe Radića) tako duboko ispod Struveovog(sovjetski povjesničar,obradio udžbenički staru Grčku,op.,T.T) nivoa, da kao svjedočanstva nerazgovjetnosti, nemuštog i gluhonijemog mumljanja djeluju kao sancta simplicites! Mi ne smijemo pustiti iz vida tertium comparationis! 1894 Lenjin — Struve, 1896 Lenjin — razvoj ruskog kapitalizma (Bernstein, Struve, Bulgakov, Baranovski — ad acta), to je predvečerje »Iskre«, to je vrijeme kada Kautsky izdaje već 15 godina svoju »Neue Zeit« (od 1883)! To je šest godina poslije kritike Erfurtskog programa, i u takvom periodu kad se kaže da novodobaši »iako ne prihvaćaju učenje socijalne demokracije, traže da se (IV/1–2) svako veće individualno vlasništvo« i t.d. — dokazuju samo to da su bili provincijalci i da nisu pročitali ni jedne jedine knjige. Stipi Radiću pojam najnevinije agrarne reforme, a to bi svakako bilo neka vrata »prenošenja individualnog vlasništva na kolektivne skupine«, vonja iliti smrdi zapahom paklenim sve do smrti. Druga Internacionala traje već od god. 1889, a novodobaši o svemu tome pojma nemaju, niti pojma imati žele. Oni štampaju to svoje Novo doba »u sjeni velikog Masaryka«, koji je već 1863 u »Athenaeumu« u vezi sa falsifikatom kralodvorskog rukopisa definitivno prelomio sa malograđanskom mitomanijom,.... Njegova antimarksistička filipika, iste godine kad izlazi i Novo doba, koliko god je retorična i idealistična, stoji za 33 koplja više iznad ovog našeg jadnog Novog doba.
(Novo doba pod uredništvom svećenika Vinka Brajevića je postiglo visoku razinu objektivnosti, kulture i imalo podlistak za mlađe čitatelje.
Vidjeti sjajnu polemiku Brajević - Strajnić. Krleža očito ovdje dokazuje svoju inače upitnu ljevičarsku pravovjernost,ali mora biti da su mu novodobaši nagazili na žulj svojim književnim kritikama. Duh Novoga doba je jugoslavenski, ali izrazito antimasonski; komuniste kao vijesti izbjegavaju kao vrag tamjan op., T.T.)
 
NOVO MILOŠEVO
Ako ostane da se spomene, ništa više. Da jedno selo ima mlin ili ciglanu ili da prodaje po 200 do 300 svinja godišnje, zaista nisu podaci od takve enciklopedijske važnosti, da bismo trebali da izgubimo na to 24 reda.
 
NJEMAČKI GENERALI: LIST, KEITEL, MACKENSEN
Bilo je rečeno da ih obradimo ili da ih brišemo. Ili — ili. Nije urađeno ništa, a po novom prijedlogu M.U. da ih brišemo zbog radi suviše velike časti koja im se time ukazuje. 
 
LIST, Wilhelm, za koga se (I/6–8) tvrdi da je organizirao prvu neprijateljsku ofenzivu, pri čemu je zahtjevao bezobzirne mjere protiv partizana i t.d., i taj List koji je odgovarao pred ratnim sudom kao ratni zločinac i tamo dao čitav niz izjava sa masom važnih detalja, sveden je samo na konstatacije konvencionalne. Isto tako KEITEL, I/9–10, posebno se istakao direktivama za aktivnost i zločine njemačkih snaga, za vrijeme svih većih ofenziva 1941–44.
 
OBRADOVIĆ, DOSITEJ
Pitam se ponovno tko redigira olovkom ne potpisujući se? Predlažem da se ovaj tekst o Obradoviću štampa kakav jeste, na punu odgovornost Beogradske redakcije, koja ga je signirala. Ne vrijedi baš ništa, a da ga ovdje prerađujemo nema smisla.
 
OGRIZOVIĆ, MILAN
I/9–14 može se mirne duše brisati, to zaista nije za našu enciklopediju od takve važnosti da bi trebalo da ostane registrirano u detaljima, da je bio 1914 mobiliziran itd. Svakako bio je redaktor »Beogradskih novina«, što mu nije služilo naročito na čast, ali je to bio po svome uvjerenju kao austro–kroata. Međutim, kad bismo se već i odlučili da to registrujemo, trebalo bi reći da je po svojoj funkciji kao urednik službenoga organa austrijskog okupacionog guvernmana, sa čitavim nizom srbijanskih književnika stupio u prijateljsku vezu da im je bio pri ruci na temelju raznih, uglavnom materijalnih, usluga i da ih je tako temeljito kompromitirao. Bora Stanković imao je do svoje smrti zbog tog svog prijateljstva s Milanom Ogrizovićem masu neprilika. On je to i obradio u svojim uspomenama »Beograd pod okupacijom«
(tako je srbofil botaničar europskoga ugleda Lujo Adamović zapao u Kraljevini Jugoslaviji u egzistencijalne probleme jer je za austrijske okupacije Beograda prihvatio dužnost ravnatelja zoološkoga vrta.To nije smetalo velikosrpski  režim da se sprijatelji sa beskičmenim konfidentiima i ratnim profiterima sa naše strane op.,T.T)
II/18–25. U vezi s tom dramom, s tom takozvanom »anti–klerikalnom dramom« (zapravo masonskom) »Prokletstvo«, stvar je bila takva da je dramu zapravo napisao Milčinović. Ogrizović ju je samo »dramatizirao«. Obrao je bostan, pa kad se »odrekao suautorstva« progovorio je istinu. Može se brisati.
III/1–8–9.
»Vučina« nije njegova najbolja drama, jer je to loša drama. Imala je karakter simbolističke autobiografije i zapravo je blesava. Kao takva je propala, s pravom.
III/15.
»Majstor u vladanju scenskom tehnikom«. Boga mi nije!
Treba preraditi ab ovo!
 
OLOVO
»Imalo je grad nazvan Olovac.« Tako piše Desanka Kovačević. Šta je imalo? Olovo imalo je grad? Koje Olovo? Mjesto Olovo je imalo grad Olovac? Sad znamo sve.
 
OLJAČA, MLADEN
Sva je prilika da će Oljača ubiti Pavla Zoranića budemo li ostavili da je »u prvim svojim radovima pripovedač bez dubljega ličnog pečata«! Cave canem catenatum.
 
PACEL, VINKO
Specifična težina nije mnogo više od ništice. Međutim, bude li se ikada pisala sistematska kulturna historija našeg XIX st., ime Vinka Pacela ostat će nezaobilažljivo, i prema tome, s obzirom na bijedu naših pionirskih pothvata u oblastima duha, neka ostane, kao što je rekao jedan drugi duhoviti autor »s nategom«...
PAČU, LAZAR
I/8–10.
»Objavio više prijevoda iz oblasti higijene i biologije. Ubrzo zatim ušao u glavni odbor Radikalne stranke« i t.d. »Ubrzo zatim«? Neće biti da je tako bilo. Ušao je u glavni odbor Radikalne stranke, jer je bio jedan od inicijatora i glavnih ideologa pokreta.
 
(Nastavak slijedi)
 

Priredio: Teo Trostmann

Krleža o V. Lisinskom: »Otac mu je bio Slovenac, Andrija Fuchs, a majka Hrvatica«!

 
 
LAGINJA MATKO
Ů (Rojnić)
Ime iz davne naše političke historije, iz Zemaljskog sabora istarskog u Poreču devedesetih godina, sasvim staromodno naftalinizirano ime, o kome govoriti danas u enciklopediji, znači bez poznavanja pozadine, govoriti potpuno apstraktno. O toj pozadini političkoj kod nas u našim edicijama se uopće ne govori.
Istina je da je Laginja još u mladosti prihvatio političke ideje i program Ante Starčevića, što je onda za »siroticu Istru« predstavljalo političke iluzije Ujedinjenja sa Trojednom kraljevinom Hrvatskom, Slavonijom i Dalmacijom. Sa Vjekoslavom Spinčićem i Matkom Mandićem i Laginja je u politički život Istre ušao, ogromnom talijanskom (austrotalijanskom) otporu uprkos sa programatskim nacionalnim stavom ujedinjenja Istre sa Hrvatskom, a na tome programu on je 1883 izabran u pokrajinski sabor Istre gdje je (u Poreču) održao svoj prvi govor na hrvatskom jeziku. To je u ono vrijeme značilo neku vrstu revolucionarnog bunta, a danas, iz naše perspektive, trebalo bi o tome govoriti instruktivno, jer se u ovoj zemlji sve zaboravlja, a bez onog dugotrajnog i mučnog procesa istarske emancipacije i borbe za oslobođenje Istre, sve ono što se odigravalo u Istri za vrijeme ovoga rata, ne bi imalo rezona. Trebalo bi, dakle, organski logično povezati te procese da se vidi da u Istri već gotovo osamdeset do sto godina traje ta borba za ujedinjenje s Hrvatskom u neprekinutom kontinuitetu. Tu borbu nastavili su istarski zastupnici u ime svog nacionalnog opredjeljenja u svakom slučaju hrvatskog i u Beču, ta borba predstavlja u predvečerje 1. svjetskog rata iz godine u godinu sve otvoreniji porast, tako da su u okviru svjetskoga rata njihove parole u Beču za »samoopredjeljenje Južnih Slavena u okviru Austrougarske monarhije« predstavljale zapravo podlogu za Wilsonovu koncepciju (antiaustrijsku).

Matko Laginja
 
LIRIKA HRVATSKA
(Frangeš)
II/
Sve ove teze o kajkavskom jeziku mogu se primijeniti isključivo na Stanka Vraza kao Slovenca, na ostale kajkavce nikako. Primjer Šenoa, Matoš kasnije. Ne mislim da se mijenja, jer hvala bogu svevišnjem i ovaj je posao završen više–manje tako kako smo mogli da ga svršimo, i sve je već rečeno u okviru naših napomena, ali pitanje pjesničkog izraza, pitanje je dara, a nije ambijenta. Ništa nije spriječilo ni jednoga došljaka iz štokavskih krajeva da se ne bi pjesnički objavio. Što se tiče izražajnih mogućnosti, Dubrovnik, na primjer, osim Meda Pucića, koga smo ovdje zaboravili, nije dao ni jedno vrednije ime u onom periodu, a faktura bila im je na dispoziciju svima.
 
LIRIKA SLOVENSKA
Ů (Slodnjak)
Šta radi Slodnjak? On od jednog lirskog Almanaha, od jednog pjesničkog almanaha kao što je bio »Pisanice« stvara adjektive, na primjer: »pisaničkih baroknih predromantičkih pokušaja«, i bez obzira na to što »pisanice« znače uskršnja farbana jajca, time se nije reklo mnogo, i sve to spada više Pavlihu i tamo bi trebalo ilustrirati, i kad bi netko imao duha da posveti analizi naših tekstova nešto malo više pozornosti nego što se to čini, mogao bi da izvrgne grdnoj blamaži naše leksikografsko dostojanstvo.
Čitajući Slodnjaka čovjek uza svu svoju najbolju volju prosto ne razabira upravo ne zna da li je Slodnjakova nezgrapnost u izrazu rezultat Slodnjakove nevještine pojačane suradnjom našeg slabog prevodioca ili obratno, da li su ovi Slodnjakovi tekstovi ipak u prijevodu manje glupi nego u originalu. 
Bombast je roba koja se može kupiti u svakom provincijalnom bazaru, ali kada recenzenti za panoramski prikaz jedne lirike lijepe te drangulije na svoje tekstove (koji bi trebali da budu egzaktni) kao seljakinje kad se dopisuju sa svojim regrutima papirnate golubove onda stvar postaje u svakome slučaju otužna. Reci ma što: »Ličnost koja je stremila apolonskoj ljepoti i skladnosti«, a zatim »najčišći impresionista, u suštini pun groze nad životom«, kao na primjer Župančič, čija poezija predstavlja »svijetli lirski svijet vitalnog i optimističkog intelektualca« itd. Prestilizirali mi ovako ili onako, svejedno, ovaj pjesnik za koga hoćemo da kažemo da propovijeda životnu radost, u suštini je — pun groze nad životom, a stremi apolonskoj ljepoti, i sad nam je jasno šta smo htjeli reći.
 
LISINSKI, VATROSLAV
(Andreis)
I/2.
»Otac mu je bio Slovenac, Andrija Fuchs, a majka Hrvatica«.
Kad mu je otac već Slovenac, sa tipičnim slovenskim imenom Fuchs (dobar humor, op., T.T.)
 
LLOYD, GEORGE DAVID
Jedan od postojanih i tvrdoglavih protivnika južnoslovjenskog ujedinjenja. Nije vladao materijom. Nije imao pojma o problematici Jadranskoga mora. Na Mirovnoj konferenciji u Parizu on misli da je Šlezija jedna pokrajina u Maloj Aziji. Bilo bi dobro da ostane, ali ovaj prikaz ne vrijedi ni pišiva boba.
 
LÖHR, ALEXANDER
Vidi napomenu o njemačkim generalima.
Motivacija smrtne osude koja je izvršena, dala je poraznu sliku njegovog aktiviteta na našem terenu. Trebalo bi, u najmanju ruku, numerički utvrditi za koliko je desetaka hiljada glava odgovarao lično. (Gospon Krleža, je li Tito odgovarao "lično" za koju glavu?, op., T.T.)
 
LOISEAU, CHARLES
Poznato lice iz naše političke (nazovimo je tako) publicistike. Na marginama, doduše, ali ipak. Dolazi iz kruga Strossmayerovog, a bio je zet knezova Užičkih, Luje i Ive. (Vojnovića)Nije se bavio »publicističkim radom posvećenim najvećim delom južnoslovenskim problemima«, jer je bio agenat Quai d’ Orsaya, što se tu i tvrdi indirektno (I/5–6) »francuska vlada povjerila mu je nekoliko misija u Austriji«.
Bio je reakcionaran, stopercentni katolički combattent, (bojovnik, op., T.T.).
 
LOVRIĆ, BOŽO
Sasvim smo ga slistili na najništavniju ništicu od ništavnog ništavila, što nije tačno, a opet, u načelu, ne grdimo nikoga, pak tako predlažem da pomilujemo našega Božu Lovrića, to više, što je godinama škrabao pamflete o piscu ovih redaka! Ovo je jedan od mojih najgenioznijih pardona. (odvratno, op., T.T.)
 
LUKAREVIĆ, JAKOV
I/5–6.
»Historija pisana bez dovoljne kritičnosti«. Pitamo se koja je historija Dubrovnika do danas pisana sa »dovoljnom kritičnošću«? Zar one, autora ovoga prikaza, Vinka Foretića? A kada se već to konstatuje kao nedostatak djela, koje prikazujemo, trebalo bi i motivirati.
(Foretić je bio bolesno pedantan čovjek,i njega kritizirati ej znak Krležine poremećene megalomanije, zlobe ili obojega, op., T.T)
 
LUNAČEK, VLADIMIR
? Kad je Dežman poslije njegove smrti htio, da izda jednu jedinu knjigu njegovih sabranih članaka, gospoda u Obzoru, po vlastitom kriteriju, nisu uspjela da saberu ništa, što bi se moglo preštampati kao trajnija vrijednost. Ex nihilo nihil.(vidi moj komentar pod Lukarević Jakov)
 
MADŽARSKA KNJIŽEVNOST KOD JUŽNIH SLAVENA
Što se tiče recenzija, a naročito prevođenja samostalnih djela, iz ovog popisa slijedi samo to da gotovo ni jedno veliko književno ime madžarsko za posljednjih sto godina nije naišlo na naročito razumijevanje kod Južnih Slovena.
Od 853 madžarska književna djela, ima ih maksimalno 20 koja su zavrijedila da budu prevedena. Žalosno!
 
MADŽARSKO–HRVATSKI KULTURNI ODNOSI
Šta su nam ostavili Madžari poslije 1918, nakon osamstotina godina? Poštanske kutije sa dva madžarska anđela, i nekoliko stotina razbitih vagona sa MAV. To je kulturna bilanca od osamstotina godina. Pa ipak bi o tome već trebalo govoriti kritički. Ova »državna zajednica« nije bila nikakva zajednica, nego stanje fakata, koje Hrvati smatraju negacijom svoje vlastite volje, može se reći već od XI. st. pa sve do Mohača! Ne treba to specijalno dokazivati. Osim toga ne može se krug hrvatsko–madžarske kulturne povezanosti reducirati isključivo samo na onaj uski geografski pojam, koji predstavlja Hrvatska sa Slavonijom ili bez Slavonije. Što je sa Bosnom, što je sa imenima hrvatskih feudalaca od Kotromanića, Paližne i mnogih drugih sve do Dobora? Šta je sa manihejskom Bosnom?
I/5–6.
»U odbrani vlastitih interesa« i t.d. A što znače trajno anarhoidna stanja uz neprestani zveket oružja od nestanka Arpadovića pa preko Anžuvinaca i Luxenburga do Mohača, za vrijeme turskih ratova, sve do Zrinskih? Može li se dati bilo kakav panneau pa bio on i dekorativne naravi, bez Dunava, bez ostalih narodnosti na Dunavu kojima smo okruženi, a naročito bez Beča i bez Habsburga? Upravo ova vjekovna igra oko Habsburške dinastije dokazuje nam kako hrvatsko–madžarski interesi nikada nisu bili paralelni. A ako je već riječ o kulturnoj izmjeni, jedino što bi se moglo da istakne kao magistrala ovih kulturnih izmjena, jeste mediteranski uticaj (talijanski) preko hrvatskoga medija na istočnoj obali Jadrana, od Anžuvinaca do Korvina i sve do Turaka. To bi bilo jedino interesantno, ali tu je hrvatski uticaj, nesumnjivo, preponderantniji.
VIII/5–6.
Da hrvatske historičare nisu zanimali problemi madžarske historije to je tačno. Ne razumijem samo, zašto je ovdje interpolirano »čak ni one koji su dobro znali madžarski«. A koji su to? Koliko je meni poznato osim Nikole Tomašića nijedan od tih ljudi nije znao madžarski. Šišić je samo natucao madžarski.
VIII/13.
O uskoj povezanosti Šuflajevoj s madžarskim historičarima bolje je ne govoriti. Bio je Šuflaj povezan usko s raznim madžarskim elementima, a sa policijom i sa agentprovokatorima ponajviše.
[...]
XIV/20–25.
Sva imena važna u Korvini uglavnom su Dalmatinci. Prema tome o obostranim uticajima nema govora, što Šeper ističe sam, da madžarskog uticaja u Dalmaciji nije bilo, ali za dalmatinski uticaj na Madžare ne bi se moglo reći da ga nije bilo. Dalmacija igra preponderantno važnu ulogu od Riječke rezolucije pa sve do Friedjungova procesa. (!!!, op., T.T.)
 
MAKEDONIJA
X/18–20
 Uticaj austromarksizma na balkansku socijalističku demokraciju bio je od presudne važnosti tako, da se mnogobrojne »idejne slabosti« ili »pogrešna stanovišta« vuku još od Basela pa preko lenjinskog perioda sve do sloma Jugoslavije, a u slučaju makedonskog pitanja i u okviru KPJ i KPB sve do Jajca. (zasjedanje komunističkoga parlamenta 29-XI 1943., op., T.T.)
 
MAKEDONIJA (KNJIŽEVNOST)
Harelampije Polenaković
Sve kada o ovoj problematici o prvim danima južnoslovjenske pismenosti u Makedoniji i na Jadranu, o našoj ćirilovsko–glagoljaškoj bijedi i ne bi postojali t.zv. klasični modeli i već davno poznate formule od Jagića do danas, čovjek, premda sklon rezignaciji, ne bi se smio pomiriti sa takvim slabim sastavcima kao što je ovaj o makedonskoj književnosti i u onom slučaju kad bi ta tema trebala da bude obrađena isključivo samo kao panorama. 
 
MAKSIMOVIĆ, BOŽIDAR
Boža Kundak. Evo ga na što je sveden. Mjesto profila o ovakvoj krupnoj političkoj ličnosti, koja je godinama igrala fatalnu, više od toga katastrofalnu ulogu, gotovo ništa. (u vrijeme najžešćega nasrtaja režima na HSS i hrvatski narod bio je ministar unutarnjih poslova ZBOG BRUTALNOSTI ZVAN KUNDAK, op., T.T.)
 
MAKSIMOVIĆ, DESANKA
Na napomenu da se bibliografija znatno skrati, M.U. predlaže da ostane u cijelosti. 44 reda bibliografije, mislim da je mnogo. Nije sve zlato čime su ove knjige pisane.
 
MARAKOVIĆ, LJUBOMIR
Ujeviću poruka: Sine ira! Ne vidim razloga da mu se odaje naročita počast, u obliku naročitih priznanja, da mu nema premca kod nas između dva rata i t.d. Ne znam što znači ovo »kod nas između dva rata«.
I/8–9
»On je iako ideološki katolički konzervativac, nastojao da u svojim ocjenama promatra književno djelo sa razumijevanjem bez obzira na ideološku orijentaciju prikazanih autora«.
»Iako« je to bio, naime »katolički konzervativac« (što ne znam što bi trebalo da znači), on je nastojao i t.d., bez obzira na ideološku orijentaciju, što nije nastojao, jer neka se pregleda njegov posao u »Straži« (i ne samo njegov, nego čitave bulumente pod njegovim vodstvom), dalo bi se dokazati protivno. A da mu »nema premca« itd. isto tako nije tačno. Ne zaboravite, dragi i poštovani Ujeviću, da ste Vi lično preko Julija Benešića 1941 poslali meni tekst tog istog »književnog kritičara« o piscu ovih redaka iz Vaših »Brazda«, tekst, koji niste htjeli da uvrstite, jer je bio izrazito denuncijantski! Prema tome, budimo ljudi! Ja sam zato da bude registriran, kao što jeste, ali bez naročitog iskazivanja superlativnih počasti, kao »nema mu premca« i t.d.
(bio je 1941 urednik za film,poredbenu književnost i teoriju književnosti Hrvatske enciklopedije.1945. suspendiran,1947. osuđen i zatvoren s dvogodišnjim gubitkom građanskih prava. Nakon isusovačke gimnazije u Travniku studira filologiju(slavistiku i germanistiku) u Beču,gdje i doktorira. Krleža,iako veliki književnik i još značajniji intelekt je formalno školski imao značajno nižu spremu op., T.T.)
 
MARJANOVIĆ, MILAN
Autor nepoznat. 175 redaka. Suviše.
I/2–6.
Kad je netko rođen u Kastvu, a »po djedu podrijetlom iz Segeta kod Trogira«, onda postaje »tipičan predstavnik nemirnoga, pronicljivog i svestranog Mediteranca« i t.d. Zašto? Jer je po djedu podrijetlom iz Segeta, a ne zato, jer je rođen u Kastvu. A kako Milan Marjanović, kao svi živi ljudi, ima dva djeda, pitanje je odakle je podrijetlom po svom drugom djedu, ako mu je taj na pr. bio Kranjac, i prema tome čovjek nije Mediteranac, nego je alpinsko–gotski tip i t.d.?
I/9.
»U isti mah sluša predavanje Tomaša Masaryka«. Zašto je to tako historijski važno i kakva su to predavanja bila koja je »u isti mah slušao?«(zato jer su i Marjanović i Masaryk utjecajni masoni,op.,T.T)
I/10–25, II/1–19. Radio po redakcijama itd. »Svijetlo« karlovačko i t.d. i sve ono o Jozui Franku, to su zaista neznatne efemeride, i savršeno je nevažno da se to ovdje ističe, kao biva, bio je stipendista Jozuin. Radilo se o dvije bijele kave, mizerija. Jedino konkretno bilo bi (I/18–20), da se kaže šta je radio god. 1903, jer je tada zaista nešto radio, u obaranju khuenovštine.
I/20.
»Centar za informacije« — u Beču — o prilikama u Hrvatskoj??
Kakav Centar, kakvih informacija?
I/24–25.
»Uvjerava W. Steada i S. Watsona u opravdanost jugoslavenskih teza u odnosu na Jadran«.
Obojica su te teze sistematski i metodički razradili već davno prije M.M., tako da je bilo potpuno suvišno da ih on »uvjerava u opravdanost jugoslavenskih teza«.
III/2.
SAD ,»gdje razvija veliku političku aktivnost«? Kakvu?
II/17.
»Književne novosti« štampale su se u Zagrebu, štampao ih je M.M. u Demetrovićevoj tiskari, izlazile su svega šest mjeseci, a knjižara Trbojević ih je samo signirala. Plaćao ih je Dispozicioni fond kraljevske radikalske vlade iz Beograda. Trbojević je bio kamuflaža.
III/19.
»Tražeći vječno nove puteve« i t.d. Savršeno netačno, nikada nije tražio nikakav novi put, jer je pisao uvijek jedno te isto, kao Švaba tralala. Pisao je postojano loše, magleno, drugorazredno, brbljavo i pumpao sve fondove gdje je mogao.
IV/15.
»U Savremenoj Hrvatskoj dao je vrlo mnogo tačnih opažanja i t.d.«
Mnogo više netačnih!
IV/18–19.
»Međutim, u hrvatsku kulturnu baštinu, M. je ušao u prvom redu kao književni kritičar«.
»...kritičku funkciju bez izgrađenih estetskih pogleda, ali sa sustavnom težnjom da se bori za angažiranje« i t.d. Ako je neka težnja »sustavna«, onda je izgrađena. A što je radio? Tražio da se književnost angažira u konkretnoj nacionalističkoj propagandi. »Buđenje narodnih energija«, prevedi to na konkretan jezik, značilo je tačno ono šta je M.M. radio, a što nije imalo nikakve veze sa književnošću, nego sa etatističkom propagandom raznih fondova, čas Pašićevog a čas Meštrovićevog i t.d. Kakav je to književni kritičar koji ulazi u hrvatsku kulturnu baštinu koji je (V/3–4) dao »vrlo malo tačnih sudova« o književnim djelima?
V/4–5.
»djelujući dakle više naprednošću svojih ideja, nego umjetničkom analizom«.
Njegove ideje uopće nisu bile »napredne«, prije svega, a kada se u vezi s njime govori o Taineu ili Brandesu i t.d. ili Masaryku, sve to nema nikakve veze sa M.M.
V/15–16.
»Duel s Matošem«. Trebalo bi reći o čemu se radi. (!!!!!!, op., T.T.)
Prema tome nije bio ni to što se tvrdi da je bio, naime »napredan građanski liberal«. Šta je na kraju bio?(mason koji je Krleži dao prvi angažman,op., T.T.)
Konkretno 175 redaka da se skrati na 70 maksimum, da se njegova publicistička i novinarska karijera svede na kronološka fakta, a bibliografija skrati isto tako sa 45 redaka na najviše deset. Neka se tu pobroje njegove najvažnije stvari.
 
MARKOVIĆ, SVETOZAR
Ů Ne znam kakve atribute da mu priznamo za oznaku građanskog poziva, ali da je bio »socijalističkih teoretičar i političar« ne zvuči ni u kom slučaju dobro. Umro je na početku puta, pod tragičnim okolnostima, pa i njegova biografija kao tolike druge srbijanskih političara i poeta govori sama po sebi poglavlja o bijednoj zaostalosti prilika. Sintetična formula da je »imao velik uticaj na srpske socijaliste« zvuči prije svega kao prazna fraza, jer trebalo bi stvarno odrediti tko su i kakvi su to bili »socijalisti« — na koje je imao uticaj, i u čemu se manifestira taj Markovićev »veliki uticaj na srpske socijaliste«, kad je poznato da je bio preteča i ideolog radikalije [...].da su političke dijagnoze Svetozara Markovića bile i ostale sociološki i politički egzaktne do tog stupnja da bi i danas što se tiče njegove »Srbije na istoku« bilo teško otkriti neke nove formule. Što je sve to Svetozar Marković zbrkao, što je sve to »shvatio«, u kakvim se »ocenama prevario«, a u kojima ne to su otvorena pitanja, međutim kako stvari danas stoje S.M. sa svojim sintetičnim prikazom socioloških elemenata od prvoga ustanka pa preko Hatišerifa do stvaranja takozvanog modernog građanskog društva u Srbiji ostaje još uvijek neoboriv.
 
MARTIĆ, GRGA
I/1 »bosanski franjevac«? Kakav je to poziv? Kakav je to specifikum?
»Politički i književni radnik«! Da je Martić Grga vjerovao da će spas za raju bosansku stići iz Beča preko Save, to je istina, a nije zato zavrijedio »konop« kao što to misli Strossmayer u jednom trenutku kad su on i Rački bili outsideri u okviru one svoje jalove igre oko Nagodbe. Na kraju taj isti Martić »lavirajući u životu« ipak je rezignirao i povukao se iz političkog života.
 
MARUN, LUJO
I/1 Fra Marun bio je franjevac, a poznat je u literaturi kao fra Marun. Arheolog je bio po svojim sklonostima, više amateur.
I/7 »Prisustvovao radovima na gradnji željezničke pruge Siverić–Knin«. Izgleda kao da je radio na toj pruzi. O atmosferi, političko intelektualnoj onoga perioda, koja je zapravo inspirirala fra Maruna da traži Zvonimirovu krunu, o toj romantičnoj atmosferi trebalo bi nešto reći. Sve je to vjetar odnio, i danas pojma nitko nema o tim davnim iluzijama.
 
MAŠIĆ, BRANKO
Bio je urednik »Slavenskog juga« 1917–21. To se ovdje ne spominje. Bio je četnik. Kao takav je emigrirao. Predlažem da se briše.
 
MATAVULJ, SIMO
 II/17–19.
I Bakonja ne vrijedi ni boba. Nijesu, brate, ovi fratri Mala Braća, nego više kaluđeri iz manastira Krupe, gdje je čovjek trebao da se zakaluđeri, a eto, nije, nego je opisao svoga strica igumana i prerušio ga u Latina. Prenio sve svoje invektive u latinluk, što je na kraju svejedno, jer se bratija nije mnogo razlikovala, po svoj prilici, a sada budi pjesnik ovome narodu, kada te buduća pokoljenja dohvate u svoje šake, u svoje grube šake, i eto što je od tebe ostalo, da »realno pripovijedaš zanimljive susrete, da si revnostan hroničar, da si pisac protkan humorom, i da se iza jasno uočenih pripovedanih povesti naziru tadašnji, nacionalni, politički, socijalni i ekonomski problemi Dalmacije«. Ovo potonje ulazi, kao biva, dijalektički biber da se Vlasi ne dosjete, a osim toga sami po sebi ne umijemo da kažemo ništa, nego to da je manastir parazitsko gnezdo itd. Nema Matavulja u ovom prikazu.
 
MATICA SRPSKA
.II. SVE TRI MATICE SHS. Sumnjam temeljito da će našu redakciju, naše izmjene i naša skraćivanja autori Matice srpske i slovenske primiti. Primjera radi, kako bi doista trebalo redigirati i skratiti ove tekstove, uzimam slučaj Matice hrvatske.
Prvih trideset redaka izraženih i stiliziranih na približno enciklopedijski način moglo bi se svesti na ovaj minimum.
U eri buđenja nacionalne svijesti slavenskih naroda u Austriji sve su Matice formirane polovinom XIX st.: Srpska 1826, Hrvatska 1842, Lužičkih Srba 1847, Slovačka 1861, Slovenačka 1864 i na kraju Poljska 1882. Na sjednici zagrebačke Ilirske čitaonice (osnovane 1838), 10. i 11. IV. 1842 osnovana je Matica Ilirska, na prijedlog grofa Janka Draškovića i pristupilo se sakupljanju novčanih sredstava. Do kraja 1842 sakupljeno je oko 5.000 forinti.
V/19–24.
Ne znam koji su to »svi istaknuti književnici« koje je Matica uspjela okupiti oko časopisa Hrvatska revija? Bilo je to za vrijeme diktature, a osim nekoliko mojih priloga i jednoga A. Cesarca nitko se nije tu našao od »istaknutih književnika«. Ja sam surađivao u Hrvatskoj reviji iz demonstracije, da je tako nazovem, antišestojanuarske. [...]
 
MATOŠ, ANTUN GUSTAV
Frangeš. Treba preraditi ab ovo. 
»Ne podnoseći vojnu disciplinu« i t.d.
Trebalo bi ipak jedanput odrediti koji su konkretni motivi bili, da je dezertirao u Srbiju? On to sam nikada nije stvarno motivirao ni politički ni bilo kako. Pubertetsko neraspoloženje trenutka, po svoj prilici. U ovoj vrsti biografija, gdje se zagomilavamo zaista nevažnim detaljima, da li je bio imenovan ili ne »nastavnikom« i t.d., nije važno. Bilo bi mnogo važnije, eventualno, da se ispita, kako je to bilo s njegovim povratkom u domovinu uopće, pod Rauchom i te njegove stipendije? Tamo je nešto sprčkao.
Te riječi je sam lansirao kao neku vrstu vigneta za ispriku. Međutim sve su njegove sklonosti od početka do kraja bile publicističke!
Generalna napomena:
Kao tolika druga (veća ili manja, glasnija ili manje markantna) imena naše književne historije, eto, ni A.G.M. nema sreće. Prvome recenzentu nije se posrećilo da nam prikaže pojavu ovoga čovjeka u prilikama ili u neprilikama naše književne mizerije na prijelazu Stoljeća, a drugi recenzent, mora se priznati, nije bio mnogo sretnije ruke.
Šta da se radi? Varijanta broj 2. (Ladan) manje je rogobatna od prve, ali je strukturalno takva te bi je veoma teško bilo preraditi od početka, red po red, i tako nam ne preostaje nego da je štampamo s nekim manjim dopunama samoga teksta, navedenima kasnije u napomeni.
., jer je zapravo uz Ivu Vojnovića prvi hrvatski pisac koji je kod nas propisao prvu soigniranu (fr. njegovanu,brižljivu op., T.T.) poetsku, umjetničku prozu. Kao takav Matoš je veoma podesan za ispitivanje duhovne i intelektualne atmosfere svoga vremena, mnogo interesantniji po tome što je izricao mnogobrojne negativne sudove o negativnim pojavama svojih suvremenika, njihova stila i jezika, nego po tome što je propovijedao raznovrsne suvisle i nesuvisle misli i poglede. ("Dragi naši savremenici", pronicljivo,duhovito kultivirano djelo kojim je silno utjecao an Krležu, kako u književnom,tako i u polemičkom smislu, op., T.T.) Kao originalan beletrist stvaralac, jedva dolazi u obzir. Matoš je ispisao mnogo hartije, pa ipak, budimo objektivni, novelistika mu je papirnata igra riječima, igra, na momente, prividno sugestivna, u svakom slučaju vješta, više od toga, virtuozna, ali teško bi bilo, mislim, dokazati da nije bila i ostala čista verbalistika.
... i reagirajući na isto tako genre–slikarsku papazjaniju raznovrsnih srbijanskih mitomanija kosovskih u stilu Paje Jovanovića, i sam je postao genre–poeta hrvatskoga regionalizma, hrvatskoga nacionalizma, varijante hrvatske radikalije među austro–kroatima. Stigao je u Beograd kao naivna lirska duša, carthe blanche, i u Beogradu prerušio se i maskirao u Starčevićanca–stekliša, što je i ostao sve do svog frankovluka u najbanalnijem smislu ove riječi, kada se pod banovanjem bana Pavla Raucha vratio doma iz emigracije i tako postao neka vrsta stipendista u vrijeme veleizdajničkog procesa, kada je i grof Lujo Vojnović bio posvetio Banu Dimu svoju »Propast Dubrovnika« sa dedikacijom, koja predstavlja kulturnu sramotu prvoga reda. Bilo je to vrijeme kada je Frano Supilo stajao pred političkom likvidacijom i slomom, u vrijeme političkih bitaka, u svakom slučaju sudbonosnih, koje će potrajati još nekoliko decenija. Šta da radimo, prikazujući naše ljude u ovim neprilikama kada su(Argus je Šime Pjerotić,a može u nekim slučajevima biti i Lujo Vojnović,anagramArgus - Ragus(a)???)) Argus–Kršnjavi sa Dorotkom von Ehrenwallom i Kostom Hörmannom bili protektori naših muza. (Kršnjavi je velikan naše kulture i prosvjete, parvi kulturtreger, op., T.T.) Jedan B–H sekcionšef sa Ćemaluše i jedna martijanečka pijandura od švapskog baruna.
https://www.google.hr/url?sa=t&rct=j&q=&esrc=s&source=web&cd=1&cad=rja&uact=8&ved=2ahUKEwijr_aK8PnnAhX9isMKHQ80Aa4QFjAAegQIBBAB&url=http%3A%2F%2Fwww.hrvatski-fokus.hr%2Findex.php%2Freligija%2F23428-borba-za-hrvatski-zavod-sv-jeronima&usg=AOvVaw2Lo_PEyMUbiuooR4jQNE2s (spominje se Argus - Šime Pjerotić, ali i Lujo Vojnović koji je povremeno bio austrijski špijun, T.T.)
https://www.google.hr/url?sa=t&rct=j&q=&esrc=s&source=web&cd=1&cad=rja&uact=8&ved=2ahUKEwiN6bmO8fnnAhVqpYsKHUoXD08QFjAAegQIAhAB&url=https%3A%2F%2Fwww.hrvatski-fokus.hr%2Findex.php%2Fkultura%2F20172-cvrcak-na-hrvatskom-ognjistu&usg=AOvVaw1A40gvWsGKUaoPOou86SXR (obratiti pažnju na izvjesnoga Nastića, op., T.T.)
Do svoje, relativno veoma kasne antifrankovačke apostaze a i poslije nje, Matoš je kod nas važio kao naš barresovac, 
Matoš je beskompromisno negirao sve što se u Hrvatskoj zvalo »naprednjaštvo«.(čitaj masonstvo,op.,T.T) Naprednjaci« za A.G.M. bili su kao stvarna lica–karikature: pan Wilder, ili Spermačević, ili Mjajce Badošević, ili Vilim Bukšeg, ili urednik »Zvona« M.M.(Milan Marjanović, op., T.T.); kao i Supilo antiradikal, po svojim simpatijama više obrenovićevac, on je Supila smatrao varalicom, hohštaplerom, raguzanerom, fijumanskom propalicom, austrijskim konfidentom, i ne imajući zapravo o praktičnom smislu politike od Riječke rezolucije do Friedjungova procesa ni pojma, on se gubio u apstraktnim negacijama. Negirajući vidovdance i čaršijsku beogradsku neoradikalsku inteligenciju sa Jovanom Skerlićem na čelu,  Samozadovoljan u svom fiktivnom šljivarskom mandarinskom bunilu, on nije priznavao ni jedne vrijednosti nacionalne oko sebe osim francuske.(a ti Pane Krleža se hvališ Ćengiću svojim makovečkim šljivarskim plemstvom, op., T.T.) . Jedan od najdalekovidnijih hrvatskih dijagnostika, a mnogobrojne njegove formule i danas su neoborive, Matoš je bio zapravo čovjek kratkovidan, zasljepljen, da, više od toga, upravo duhovno slijep. Živio je u Francuskoj godinama, a da o zemlji koju uzdiže do metafizičkih razmjera, nije zapravo progovorio ni jedne jedine stvarne riječi. Našao se u Francuskoj usred političkog meteža između Dreyfussovog procesa i Prvog svjetskog rata, kada je Treća Republika, uprkos svojoj laičkoj, antiklerikalnoj nasrtljivosti(VLAST MASONERIJE,op.,T.T) pokazivala već sve očite znakove staračke demencije, Matoš kao svjedok vremena o tim političkim agonijama nije ostavio ni jednog zanimljivog individualnog ni zapažanja ni svjedočanstva. Njemu Taine ne vrijedi mnogo, ali Bourget ili Barres ili Maurras, to su mu geniji, to su mu asovi u njegovoj partiji intelektualnog kartanja, ali ni o njima nije umio isto tako da progovori ni jedne originalne riječi. Dok prepisuje najbanalnije sudove o Lamartineu, o Baudelaireu ili o Chateaubriandu, imena kao Boutroux, Bergson, Sorell, Péguy ne govore mu ništa. Za njega je Gambetta mason, a mason mu je i Jaures, (socijalist,protivnik ulaska Francuske u Isvjetski rat,radi čega je umoren u atentatu organiziranom s "najvišeg mjesta", o.p., T.T.) a o Rusima nije ni beknuo. Rusija mu je terra incognita. U njegovom registru nema ni jednog jedinog socijalističkog imena ni pipca, (ajme grehote,nema komunjara, op., T.T.) i u tom pogledu, on je čista provincijalna landpomoranča, upravo kao i braća Radić i kompanija. Testimonlum paupertatis. (svjedočanstvo siromaštine,ima više podmuklih konotacija ova Krležina zamjedba, Matoš je poetska duša,leptir među krokodilima i vodenkonjima, op., T.T.)
Sve to ne bi bilo ni po čemu važno kod ocjene jednog književnika–kritičara, da se u našoj književnoj historiji ustrajno ne ističe njegova nadprosječna univerzalnost.
Trebalo bi Matoša prikazati kao polemičara, jer to je bio, i to mu je bila najjača strana. (kao i Krleži,kao i Šimiću, pa mi smo graničarski terijeri, op., T.T.) Proveo je desetak godina u ovom našem žabnjaku, u ovom provincijalnom svračjem zakutku kao strano lice. Kao publicista živio je životom gonjene zvjerke, za kojom se razliježe lavež hajke, da, upravo čitavih čopora mediokriteta samo zato, jer je po temperamentu i po fantaziji ipak bio visoko iznad prosjeka svoje sredine. Neka se pregleda galerija imena (kompaktne demokratske većine svih mogućih književnih tabora od klerikalaca do naprednjaka i socijalista), koji su jalovo mrčili hartiju da smanje značenje njegove pojave. Ovi nerazmjeri u odnosima snaga i kriterija govore poglavlja. Za takav portret čovjeka, ocrtanog ovdje u glavnim potezima, nedostaju nam, nažalost, snage, i prema tome predajući se rezignaciji, pomolimo se za dušu onoga koji će prvi opet jedanput jalovo napisati jedan od naših enciklopedijskih prikaza o nekom našem enciklopedijskom imenu prvoga reda.
Dok nije stvorio vlastite koterije, nitko ga nije priznavao, a kakve su mizerije njegovi adepti i učenici bili vidi se iz pamfleta Kreše Kovačića i Ujevića. (ni Ujevića Krleža nije podnosio, op., T.T.)
Vrvi čovjek protuslovljima, bio je sve prije na ovome svijetu nego principijelan. Moglo bi se dokazati da je bio antimodernist iz povrijeđene taštine. (Si vous voulez pane Krleža, to je ogledalo i Vas op., T.T.)
VIII/18.
Sama biografija A.G.M. kako je mi tretiramo, da je upravo njegov bohemski način izazvao ranu smrt, dokazuje da to nije bila ars vivendi.
 
 
MAUZOLEJ
Avala bi mogla da bude svrstana pod pojam mauzoleja, ali Njegošev grob nikako, jer se ne podudara ni sa našom vlastitom definicijom da je »mauzolej monumentalna grobnica«. Meštrovićev mauzolej Njegošu bit će mauzolej, ukoliko ga uopće bude, što bi svakako bilo bolje da ga ne bude, jer je jezivo glupav!! I mnogo košta! (zanimljiva tema,od crnogorske državnosti i hramske simbolike do suradnje dvojice Hrvata, masona Meštrovića i Broza zvanoga Tito, o kojem ne znamo puno, čak ni to je li bio Hrvat, op., T.T.)
 
MAŽURANIĆ, IVAN
[...]
VIII/11–17 i VIII/21–25.
Mislim da nije ni logično ni opravdano. Citat iz Franje Markovića govori o tome, da »deturcifikacija« naše književnosti, zapravo nije opravdana, jer da »turstvo« nije pokopano u narodnom životu nego samo u knjizi. Međutim (VIII/23–25 i dalje) tvrdi se da je »turskoj dobi hrvatske knjige smrtni udarac zadao upravo Mažuranić« i t.d. Ja subjektivno u Smail–Agi ne vidim nikakve deturcifikacije. Obratno od toga, to je pravo tursko djelo.
»Gotovo da bi se povijest hrvatske nauke o književnosti mogla napisati u odnosu na istraživanje i ocjenjivanje Mažuranićeva djela«. Bravo! Predlažem odlučno da se ovaj testimonium paupertatis »hrvatske nauke u književnosti« neodgodivo briše.
 
MEDULIĆ, ANDRIJA (RENESANSNI SLIKAR, op., T.T.)
Nisam nikad bio medulićevac. Nikad nisam volio Medulića, ni Medulićeve ulice, ni Medulićevu kavanu, ni medulićevce, niti Meštrovićevog Medulića. Mislim da bi trebalo prestati gledati na te stvari iz Kukuljevićeve perspektive.
108 redaka da se skrati!
 
MEDVED, ANTON
(Slodnjak) Irreparable.(fr.nepopravljivo) Šta se dogodilo s tim Medvedom? Najprije je bio kapelan, »koji je težio za umjetničkim iživljavanjem«. I šta je radio težeći za umjetničkim li iživljavanjem? »Zbog književnih nastojanja i nacrta nije se mogao smiriti u skromnim seoskim prilikama«. Šta je radio dalje? »U trajnoj tjeskobi tražio je oslobođenje u vinu, što mu je pribavilo mnogo poteškoća u službi«. Šta je dalje radio? »Obolio je na živcima i želucu« (što je sasvim prirodno, op. gl. red. E.J.), a što je radio dalje? »Ipak se ponovo i brzo duševno i tjelesno oporavljao, dok nije u 41. godini, radi teškog alkoholnog ekscesa jako obolio i naglo umro«. Pa ipak su to bezobrazni vicevi!
 
MEDVEDGRAD
Neka to reducira naša vlastita redakcija na 20 redaka maksimum.
 
MENČETIĆ–VLAHOVIĆ, ŠIŠMUNDO (ŠIŠKO)
Ne znam kako je ispao da bude Vlahović, a ako je Šišmundo Sigismondo, trebalo bi to i utvrditi egzaktno, da mu damo ime kao što je i zapisano negdje u matičnom listu.
I/2–4
Što znači »u mladosti živio pustopašno«? Što je već moglo da bude to »pustopašno«, ako »dajbudi da ne bje« (A. Schneider) — »prpošno«, što su čestiti dubrovački oci kaznili pedepsom, ako to ne znači da je bio farabut?
»U dvadesetoj godini bio je osuđen zbog nasilja na šest mjeseci zatvora«? Da li je ova vrsta nasilja violatio, to jest silovanje neke djevice, bit će da nije, kad je bio kažnjen samo na šest mjeseci, a ne razumijem, zašto je to tako važno da se ističe u jednoj biografiji, i to još u enciklopediji
II/10–25. Petnaest redaka literature o jednom imenu za koje i sami tvrdimo da mu rad nije značajan, da nije nadaren i da je policijski kažnjavan i t.d. Pitamo se kako je mogao biti izabran za kneza, poslije svog tako policijski sumnjivog predživota.
 
MEŠTROVIĆ, IVAN
(2i) O Meštrovićevom protuaustrijskom stavu »koji s umjetničkog područja prelazi na političko«. Ovako se ne može pisati, prije svega, jer je apstraktno, a zatim i netačno. Iz informativnih razloga treba reći kako je do toga došlo da su hrvatski umjetnici izložili u srpskom paviljonu. Osim toga ne »zacrtava« Meštrovićev protuaustrijski stav »ovo sudjelovanje u srpskom paviljonu u Rimu« ništa, jer je taj protuaustrijski stav već davno zacrtan u samoj koncepciji vidovdanske mistike.
2j) »Član je Jugoslavenskog Odbora u Londonu« i t.d.
Meštrovićev aktivitet u okviru J.O. jeste poglavlje odvojeno od likovne problematike, to je istina, ali kad je već o tome riječ, neka se isto tako kaže jedanput istina. M. je bio u okviru J.O. potpuno pasivan spram svih »bohemskih ekstravagancija« Frana Supila, veoma realan suradnik radikalije, u gluhonijemoj ulozi čovjeka koji je vezan o srpske dispozicione fondove. Zatim: kada je riječ o reputaciji internacionalno priznatog umjetnika, neka se citira ono što je rekao o njemu Cecil prigodom otvaranja Londonske izložbe. To je dakako u nebo vapijući nonsens, da Cecil tamo ističe Meštrovićev opus kao dokaz rasnog antigermanskog genija, na temelju Meštrovićeve skulpture, koja je stoposto germanska.
3a) Rodinova fraza da je »Meštrović najveći fenomen među kiparima« itd. nije ništa više nego fraza, koja more gallico, za dobro uho zvuči kao kalambur. Ima superlativa koji su uvredljivi kad ih izgovaraju Rodini.
5b) Citat iz Kršnjavoga da se briše, jer to što naš Iso misli da je I.M. »mošt koji mutno kipi a nije staro vino«, to je prije svega glupo. To što Kršnjavome izgleda kao »vrijući mošt« čista je secesionistička deformacija, rogobatna za Kršnjavoga esteticizam. Kršnjavi poriče Meštrovića iz svoje vlastite perspektive, a pomalo i političke, jer je on u ono vrijeme bio poznati frankovački Argus (mislim da griješi, op., T.T.) i agent–provokator. 
 
8b) »Čovjek iz Dalmatinske Zagore provlači se kroz cijeli majstorov opus«. Sad znamo sve. Pa kada se taj »Čovjek iz Dalmatinske Zagore« provukao kroz opus, onda se, dakle, kao što vidimo, provukao do zaista »rezbarenih reljefa u toku nekoliko decenija po nekoliko puta«, pobuđujući »dojam treće dimenzije« i to tako da se »očevidno nastojanje majstorovo da u kiparskom materijalu estetizira« jasno vidi — u njegovoj religioznoj tematici.
Zatim: zašto se prešućuje izjava Iva Vojnovića u Katalogu zagrebačke izložbe »Nejunačkom vremenu uprkos« (1910), gdje čovjek expressis verbis izjavljuje, a da to »nikada nije demantovano ni sa strane Meštrovića ni njegovih apologeta, da je Ivo Vojnović onaj, koji je njegove »junake« prekrstio u kosovsku družbu. Nema razloga sumnjati u istinitost te izjave. Znači: radi se o dekorativnoj mistifikaciji.
Kad je riječ o rimskoj izložbi (1911), neka se utvrdi historijski da su i on i svi njegovi (Rački i kompanija) bili spremni da idu u Rim kao hrvatski, respektive hrvatsko–ugarski, t. j. austrougarski podanici, a nisu pošli, jer im Madžari nisu dali da izlažu odvojeno u hrvatskom paviljonu. Radikalija je to u tom trenutku spretno iskoristila i tako odoše kao grupa u apologete radikalije, što su do kraja i ostali. A to im se i rentiralo.
Isto tako tema o religioznosti čovjeka. Nitko neće da kaže da se radi o mentalnoj provincijalnoj zaostalosti te njegove »religioznosti«, a o tome je ostavio beskrajno mnogo štampanih dokumenata. Vidi sve njegove natpise o bogu i o metafizičkim problemima! Nikada nije pročitao ni jedne knjige.
Da su »simpatizeri Meštrovićevog talenta bili najvećma građani Drniša«, (radi se po svoj prilici o kolekciji), neka se jedanput ispita kakvi su to i koji građani Drniša bili simpatizeri?
»Zemaljski stipendij Kraljevske zemaljske dalmatinske vlade iznosio je petnaest kruna mjesečno« — crkni magare dok trava naraste. Sa tih svojih petnaest kruna poslije što je uspio da »dođe u dodir s Rendićem«, izvršio je »prodor u bečko društvo«?.
»Iako su radovi pripisivani utjecaju grčke plastike i egipatskog stila«, pitamo se zbog čega — iako, »poradi višekratnog ponavljanja iste konture u plitkom reljefu«, i poslije ovog obrazloženja ostaje nejasno što smo htjeli da kažemo. Citiramo dalje: »pa i survivalom reljefne plastike starohrvatske umjetnosti — ipak je — to izražavanje secesionističko«.
Jedanput za uvijek trebalo bi konačno prikazati genezu ove nesretne vidovdanske ideje na temelju citata meritornih kao svjedočanstava, jer ovaj citat na ovome mjestu zvuči patetično, afirmativno, citiran kao fragmenat iz konteksta, gdje je upotrebljen kao sarkazam s očitom tendencom negacije. (Krleža misli na svoj ironični citat, op., T.T.)
. Jer nije istina da se u Banoviću Strahinji javljaju neki »skulpturalno autonomni elementi koji vode u čistu skulpturu«, niti se u Banović Strahinji postepeno svladava »ideološki balast«, jer taj se balast javlja u Meštrovićevom opusu trajno, pošto predstavlja najosnovniju patetiku njegovih proročkih misija od kojih nikada nije odstupio.
Po treći ili po četvrti puta u našem se prikazu ističe Meštrovićevo drugovanje s A. Rodinom, koje da je »učvrstilo majstorov ugled«. Po čemu se to vidi? Neka se pregleda francuska štampa o Meštrovićevom djelu od 1919–25 pak će se pokazati kako u Parizu nikakvo drugovanje s Rodinom nije »utvrdilo majstorov ugled«, nego obratno, jer je francuska štampa za račun I. Meštrovića ostala trajno nepravedna, pristrana i sitničava i u ocjeni njegovih pozitivnih strana. Da je »Meštrovićev opus bio krivo shvaćen i prikazivan« i to trajno, sve do dana današnjega.
Kada je riječ o Meštrovićevim spomenicima naša ocjena je beskompromisno negativna: ta se rješenja svojom glomaznošću i naglašenom stilizacijom i pretjerano akcentuiranim detaljima nameću ambijentima, te već svojim formatom nadglašuju skromnije razmjere javne skulpture naših gradova«.
Po dužnosti koju vršim, dajem skromnu sugestiju redakciji L.E. da se ovaj prikaz djela I.M. baci direktno i nepovratno u koš.
 
MIHALOVIĆ, ANTUN
Može se brisati. Posljednji hrvatski ban žalosne uspomene. Čuveni radikal, rojalista, kerestinački vlastelin, protivu koga su seljaci digli ustanak 1936, i pobili nekoliko četnika u Kerestincu.
 
MILETIĆ, SVETOZAR
Ů Odmah na početku, kao po pravilu, jedan od glavnih zgoditaka: »Prvi od sedmoro dece siromašnog čizmara«, bez obzira na to što ova sentimentalna priča počinje tonom najbanalnijih noveleta iz prve polovine prošloga stoljeća, ako već siromašni čizmar ima sedmero djece, onda je prvo dijete srednjeg roda.
Ova siromašna djeca siromašnih čizmara u svim našim biografijama žive od nekih imaginarnih »dobrotvora«, međutim nikad ne navodimo stvarno ukoliko su ti dobrotvori zaista nešto dobrotvorili? (politički šegrt Hlapić, op., T.T.)
Sve naše političke diskusije svodimo uvijek na lične, takozvane personalne odnose pojedinaca. Tako na primjer, ovdje se kampanja »protivu Germana Anđelića« svodi na kampanju protivu tog Anđelića, a to nisu bili Miletićevi individualno upereni napadi na ličnost Anđelićevu nego načelna diskusija protivu administratora Karlovačke patrijaršije, i to ne treba danas da se retušira niti da se zaobilazi, jer je Karlovačka patrijaršija bila stopostotni negator svih Miletićevih koncepcija.
Jasna je stvar, dok je čovjek ležao u zatvoru da je jedan dobar dio njegove vlastite stranke (mi ga krstimo desnim krilom) preoteo maha i učvrstio svoje konzervativne opozicije. Izmičemo ispred istine, ne ćemo da govorimo o faktima, ne ćemo da govorimo da su to bile kapitulantske režimske pozicije koje je »desno krilo učvrstilo« dok je leader stranke ležao u okovima. Klasičan primjer idealne političke solidarnosti.
..trebalo bi metodički pristupiti obradi same teme da se stvarno enciklopedijski utvrdi tko je Svetozar Miletić bio, što je u svome vremenu značio, što još i danas iz naše perspektive može da znači i kakav mu je lik danas poslije toliko mnogo godina. A o ovim i sličnim, po našem uvjerenju najhitnijim elementima jednoga prikaza, svi naši takozvani historijski prikazi i tekstovi dosljedno šute. Stvaralačka nemoć, ne vladanje materijom, površnost u obradi.(Miletić je završio u duševnoj bolnici,a sukob Tomić - Dimitrijević u crnoj kronici,vidi "Zastava" Novi Sad)
 
MILIČEVIĆ, FRANO
Predlažem ponovno da se briše, bez obzira na Kecmanovićevu intervenciju. Briše se definitivno. Tk. napomena »trovač bunara«! Ne znam da li je bio trovač bunara, u svakom slučaju bio je i okružen »trovačima bunara«. Katolički misionar, I/9.
»Starčevićanac«, što nije razlog da ne ulazi, nego to što o njemu ništa nije rečeno. Vlasnik jedne tiskare, jedne Tipografije katoličke misije (za turskog vakta), a poslije štampa kalendare.
 
MILIČEVIĆ, KOSTA
Izgleda kao Mefisto iz provincije. Treba vidjeti neku drugu sliku.
 
MILIĆEVIĆ, VELJKO
25 redaka bibliografije, mnogo. Zbog Veljka Milićevića i »Naše snage« bio sam kažnjen na 16 sati strogoga zatvora u prvome razredu gimnazije.
 
MISIRKOV, KRSTE
Vratiti redakciji da se obradi ponovno. Suviše tanko i stereotipno. Misirkov, najznačajnija makedonska pojava XIX stoljeća, i u južnoslavjenskim razmjerima, na najširem rasponu između Bugara i svih ostalih naroda. Čovjek vidovit, mudar, dalekovidan, neka vrsta planera za budućnost, jedan od stvaralaca makedonskog jezika, čitavog života plivao je protivu struje, u svakom pogledu interesantna ličnost.
Faksimil njegovih izdanja bečkih i sofijskih i fotografija, da se ne zaboravi.
 
MIŠE, JEROLIM
Talijanske likovne orijentacije kod Jerolima Miše nema. Njegova platna iz onog perioda spadaju među njegove najsmionije uspone, hodlerijanski uticaj tu je očit. Da je tadanja »talijanska likovna orijentacija bila znatno podržana od književnih krugova«, to je neosnovana teza. Uzmu li se teoremi jednog Ardenga Sofficija iz istog perioda kao primjer, a to je vrijeme futurizma i Marinettijevih proglasa, ne bi se moglo reći da su talijanski književni krugovi tada, u ono vrijeme, kada je Miše studirao u Rimu ili Firenci, podržavali Secesiju u bilo kom smislu, a najmanje u programatskom.
[...]
III/16–20.
Kad je već riječ o J.M. kao kritičaru, a on je kao recenzent pisao staloženo, mirno, savjesno i logično, veoma često strogo i autokritički neumoljivo, trebalo bi o tom poslu dati pozitivnu ocjenu, jer predstavlja u našim likovnim krugovima, u svakom slučaju, častan izuzetak. Pisao je i poeziju.
»Tri godine provodi na frontovima« itd. Nije uopće bio u ratu, nije ratovao, i nije bio ni na kakvoj fronti, nego obratno, živi u mirnoj pozadini i sudjeluje na izložbama Proljetnog salona, (1916, 1917, 1919 itd.).
»Već se u to vrijeme očituje slikarevo nagnuće prema portretu, koje od tog vremena (misli se poslije »ličnog prilaženja ekspresionizmu«) prati njegovo stvaranje kao stvarni provodni motiv (lajtmotiv??) i grana slikarstva u kojoj je ostvario svoja najbolja djela«?? Kakvo je to lično prilaženje ekspresionizmu? Kokoschka, Nolde, Franz Mare, Paul Klee iz onoga vremena i Mišeova platna? Gdje tu ima nekog ekspresionističkog dodira?
Nitko od naših recenzenata ne umije više da piše ni hrvatski ni konkretno.
 
MLADA BOSNA
Na pitanje šta bismo mogli uraditi s ovim, odgovara se: ad acta. Bit će bolje kompilirati predgovor i komentare Vese Masleše na istu temu.
 
MOLIERE KOD SRBA
Briši.
 
MONALDI, MIHO
Ide u kulturnu historiju. Kao samostalna jedinica nema razloga da ostane, to više što se o čovjeku nije reklo baš ništa osim da je bio Dubrovčanin talijanskog podrijetla i da je pisao talijanski. Interesuje nas jedino što je pisao o Marinu Držiću, Cvijeti i Juliji.
 
MRAZOVIĆ, MATIJA
[...]
Mi operiramo u našim prikazima terminima i pojmovima, koji ostaju potpuno apstraktni za suvremenog našeg interesenta. Šta već može da razumije od ovakvih formulacija? Bolje da se briše.
I/25 i II/1–8.
Kombinacije i varijacije na neispitanu temu. Osim toga bombast. Kakav je to već mogao da bude »ugovor u cilju stvaranja južnoslavenske države« između Narodne stranke i Srbije god. 1866? Pitamo se koja i kakva Srbija i kakvi su to kompasciscenti u okviru ugovornog odnosa? Srbija s jedne strane a Matija Mrazović s druge? Što bi to htjelo da bude bez jednog jedinog citata? Ako je riječ o Srbiji, koja vlada ili koji vladar i koje godine prilikom i t.d.?
II/5–6.
 
MURAT II
Jedan od srpskih zetova, koji nas je razočarao.
I/6–7 »Iako mu je Despot Đurađ 1435 dao kćerku Maru za ženu, ipak je Murat napao Srbiju 1439 i gotovo čitavu zauzeo«.
Pravi Turčin, porobio tazbinu, jadni mi, nema nam spasa!
 
MUŠICKI, LUKIJAN
Generalna napomena:
Sve uži i sve beskrvniji krug beogradskih saradnika, pretvara se polagano u pravu napast. Dr. Miraš Kićović nije nam rekao ništa o Mušickome.
 
(Nastavak slijedi)
 

Priredio: Teo Trostmann

Anketa

Tko je u pravu: Zoran Milanović ili Andrej Plenković?

Nedjelja, 25/10/2020

Tko je Online?

Trenutačno aktivnih gostiju: 1663 gostiju i nema članova online

 

AIPK Trgovine d.o.o.

 

Registar Branitelja

 

Udruga Zavjet

 

 

Grawe osiguranje

 

 

 

Veliko srce malom srcu

 

Facebook

 

 

Optika Kraljević