Get Adobe Flash player

Za zaposlenje na benzinskoj pumpi plaćalo se od 5.000 do 10.000 DM-a

 
 
INA je osnovana 1. siječnja 1964. spajanjem Naftaplina Zagreb, Rafinerije nafte Rijeka i Rafinerije nafte Sisak. Time je hrvatska ujedinila sva svoja naftna poduzeća kako bi centralizirali upravljanje, te nabavu nafte i deviza za nabavu nafte.
https://www.ina.hr/UserDocsImages//kategorije/1140/povijest-r.jpg
Budući je INA bila hrvatska kompanija, za razliku od drugih republika u Jugoslaviji, lakše je dolazila do deviza koje su bile neophodne za kupovinu nafte na svjetskom tržištu. Iznajmljivači soba za turiste i gastarbajteri su novac čuvali u njemačkim markama, a INA je lakše mogla kupiti te devize. Zahvaljujući lakšoj nabavi deviza, te djelomičnoj vlastitoj proizvodnji nafte iz hrvatskih nalazišta INA je stakla gotovo monopolski položaj na dobrom dijelu Jugoslavije, te je postala najjače naftno poduzeće u Jugoslaviji. Od 195 benzinskih postaja, koliko ih je imala 1966., INA desetak godina kasnije ima više od 500 postaja, a 1979. pušten je u rad naftovod od Omišlja prema Sisku i ostalim potrošačima u kontinentalnoj unutrašnjosti. Konkurentski Beogradski Jugopetrol i Slovenski Petrol puno teže dolaze do deviza, te je i zbog toga 1971. došlo do raskola između Srpskih i Hrvatskih komunista, te pojave Maspoka.
 
Unatoč propasti Maspoka INA-a je ostala vodeće hrvatsko poduzeće preko kojeg je financirana većina industrije u Hrvatskoj. Zbog sukoba oko deviza od 1971. do 1973. moć savezne vlasti slabi, a republičke Vlasti dobile su prava podizanja međunarodnih zajmova, te je sredinom 1970.-ih krenuo najveći investicijski val u povijesti Jugoslavije. Iako je financijski INA-om upravljala Hrvatska ona je zbog strateške vojne važnosti obavještajno bila pod nadzorom KOS-a, te je KOS preko INE financirao svoje vanjske operacije. Novac je iz INA-e vađen preko privatnih posrednika koji su u inozemstvu osnivali svoja privatna poduzeća, a slično je rađeno i preko drugih velikih poduzeća. U ovom periodu od 1970. do 1973. godine, 186 jugoslavenskih direktora otvorili su svoje tvrtke u inozemstvu. Već 1971. Branko Šrengon sa kćerkom Ingom i Ivanom Gregorom osnivaju poduzeće u Panami za naftne i kemijske poslove, preko kojih INA sve više posluje.
 
U jesen 1973. dolazi do OPEC-ovog smanjenja proizvodnju za oko 5% da bi podigli cijenu sa 3 dolara po barelu na više od 5 dolara, što je oko 70%. Tijekom iduće godine, cijena sirove nafte je na svjetskom tržištu narasla na više od dvanaest dolara po barelu. To je veliki udarac za sve potrošače nafte, ali i vjetar u leđa INA-i čija zarada i društvena moć se povećavaju. Tada je godišnji priljev deviznih doznaka od iseljenika dostigao iznos od oko 2 milijarde dolara i to je, uz turistički priljev bio najvažniji priljev deviza. Usprkos tome trgovinski deficit 1979. dostigao je 7.225 milijuna dolara, platni deficit 3.661 milijuna dolara, a do 1980. dugovi Jugoslavije popeli su se na oko 20 milijardi dolara. Početkom 1976. naglo se povećava i broj tvrtki koje hrvatski naftaši osnivaju u Panami i drugim poreznim oazama, te samo Robert Ježić, Inga Šrengon i Srećko Kirigin osnivaju dvije nove takve tvrtke. Slijedećih godina Ježić je u drugim državama osnovao niz takvih poduzeća koja su poslovala sa INA-om.
 
Godine 1977. u vrhu SKH održan je sastanak na kojem su utvrdili kako petina zaposlenih radi u poduzećima gubitašima i kako gubitaši imaju 5,4 posto veće plaće. U prethodne dvije godine prepolovljena je akumulacija jugoprivrede, a u zadnjih 10 godina potrošnja je rasla iznad rasta društvenog proizvoda. Cjeli izvoz ne može pokriti ni troškove uvoza repromaterijala, a 63 posto izvoza troši se za otplatu vanjskog duga. Također je primjećeno kako svaka republika želi vlastitu auto industriju, te uz tri postojeće rafinerije sve republike traže svoje nove. Zbog dizanja cijene nafte, visoke inflacije i devalvacije početkom osamdesetih sa tržišta su nestale mnoge uvozne robe, nije se mogao plaćati uvoz, nastali su prekidi u procesu proizvodnje, počela se uvoditi racionalizacija opskrbe deficitarnim proizvodima, i nastala je opća gospodarska kriza koja će trajati do raspada Jugoslavije.
Predsjednica Saveznog izvršnog vijeća, Milka Planinc u strahu od naglog pada standarda i bune ukinula je obračun realne amortizacije, pa je nominalna amortizacija zbog visoke inflacije postala samo simbolična, bez mogućnosti održanja realne vrijednosti opreme i strojeva. Time su se prikazivale nerealne vrijednosti dohotka koji je dijeljen radnicima kroz plaće. Na taj način vrijednost poduzeća je realno smanjivana na račun plaća radnika. Milka Planinc je uvela par-nepar i bonove za benzin pa se moglo voziti tek svaki drugi dan, a za benzin se moralo čekati u redu od kilometra.
 
Za zaposlenje na benzinskoj pumpi plaćalo se od 5.000 do 10.000 Dem, i to sa dobrom vezom. Prodaja bonova za benzin po visokoj cijeni garantirala je povrat uloženog u nekoliko mjeseci. Puno više su zarađivali srednji šefovi prodajući izmišljena radna mjesta kojih je bilo oko 3 puta više od potrebnog. INA je kupovala naftu preko društva kćeri registriranih u Londonu, a tu su poslove vodili "vrhunski stručnjaci" poput sinova Broza, Špiljka, Štroka i sličnih, koji su to najčešće trošili po svjetskim kockarnicama. Te tvrtke su kupovale naftu i prodavali je INA-i, a INA je za kupovinu uzimala kredite od te tvrtke koja je naplaćivala velike kamate. Na taj način su godišnje preko kamata znali izvući oko 100 milijuna maraka iz INA-e. Kako bi imali opravdanje za uzimanje kredita INA je morala biti bez novca, a kako bi to postigi sama INA je istovremeno davala kredite različitim poduzećima u RH za fiktivne poslove. Kako bi imali opravdanje za uzimanje kredita po visokim kamatama naftu su na kredit kupovali čak i od beogradske konkurencije, odnosno direktora Genexa u inozemstvu, Vojka Santrača kojeg je štitio KOS, a hrvatski SDS ga je pokušavao uhititi.
 
(Nastavak slijedi)
 

Tihomir Čuljak, https://novenews.net/hr/drustvo/cija-je-ina-doista-bila-212?fbclid=IwAR1GqyYKRzEU0cZ9_HQfRbW1739ja18zIRU35BvViZkC9UF07p_UVoQ0Ksk

Ivica Petanjek: Kako možemo živjeti svoje kršćanstvo ako nas ono ne zanima?

 
 
Evo propovijedi biskupa Ivice Petanjka na misi održano je u nedjelju 10. siječnja 2016. godine u župnoj crkvi Sv. Filipa i Jakova u Gvozdanskom.
"U tim hrabrim ljudima, od kojih većina nisu ni bili profesionalni vojnici, nego seljaci i radnici, mi promatramo ljude-kršćane, koji su poput Isusa Krista u odlučujućem trenutku svoga života rekli ostat ćemo do kraja. Odluka koja se ne mijenja ni pod cijenu mučeničke smrti. Izgubiti glavu i život, ali sačuvati obraz. Ostati na nogama, na svome mjestu i položaju, pa makar smrznut, ukočen, ali na mjestu na kojem tog trenutka moram biti. Kolika je tu pouka, lekcija, primjer za svakog čovjeka, i za sva vremena“ rekao je biskup te dodao kako se ovdje ne radi samo o hrabrosti, nego i o časti i poštenju. „Održati zadanu riječ. Ostati vjeran danoj riječi pa i pod najvišu cijenu života. Ne okretati glavu, ne predomišljati se. Nakon što si dao riječ više nema uzmaka. Jedan gospodin, sada već pokojni, dugogodišnji orguljaš u jednoj crkvi znao je ovako govoriti: ‘Ne mijenjam vjeru, ne mijenjam ženu, ne mijenjam stranku’. Od ova tri načela ovog pokojnog kršćanina, koliko je danas prisutno:
http://zupa-preobrazenja-gospodnjeg.hr/wp-content/uploads/2014/01/Sv.-Filip-i-Jakov-Gvozdansko.jpg
‘Ne mijenjam ženidbenog druga? Ne mijenjam vjeru u kojoj sam odgojen? Ne mijenjam političku stranku i načela koja sam prihvatio?’ Koliko ima istine u ovome? Kako se može vjerovati ljudima koji nisu vjerni danoj riječi? Kako možemo živjeti svoje kršćanstvo ako nas ono ne zanima? Kako možemo graditi obitelji kad muž i žena žive u nevjeri? Kako možemo graditi svoju domovinu kad mijenjamo stranke ko’ prljave čarape, svaki dan druga. Kako možemo očekivati od mladih da budu postojani u svojim izborima i odlukama, kad ne nalaze primjera u nama starima. Kako će netko položiti svoj život za nešto i nekoga u što ne vjeruje? Kako će se za nešto boriti kad ne vidi da ima smisla to zašto bi se trebao boriti? Kako možeš vjerovati onom, koji ne drži do svoje riječi? Kako će dati svoj život, najvišu cijenu, kad nije vjeran u malim stvarima? Vjerujem da su ovi hrabri ljudi čiji spomendan slavimo i čija uspomena živi već stotinama godina znali učiti od Isusa Krista i ako su mrtvi još uvijek govore i pozivaju nas da ih naslijeđujemo. Da naslijeđujemo Isusa Krista koji nije stao nasred puta i nasred svoga mesijanskog poslanja nego ga živi cijelim svojim bićem i svojom ustrajnošću darovao nam je vječno spasenje“, zaključio je biskup ivica Petanjak.
https://biskupijakrk.hr/?p=4309
A naša hrvatska narodna pjesnikinja Marija Dubravac ovako je povezala tragediju Zrina sa Domovinskim ratom
 
Marijo Filipi. Izgubio je ruku i nogu u agresorskom ratu, ali – ljubav sve može! Iz poštovanja prema junacima Gvozdanskoga, pokosi travu, kako bi staza pred starom kulom bila prohodna.
 
Damjan, Juraj, Andro, Niko, vođe tristo časnih ljudi
Zbore: ‘‘Braćo, ostanimo, vjerni svojoj rodnoj grudi.
Uminut će patnja skoro, no živjet će naša slava,
Ime će nam krasit vijekom boja crven-bijela-plava.’’
‘‘Za Doooom! Za Krst!’’ društvo vrnu, srdašca se ruka hvata,
A kroz žića sudbu crnu zagrlio bratac brata.
Ciča zima tijelo steže, hlapi snaga u junaka,
Mrtva trupla kulom leže, pušku drži hladna šaka.
Na otponac prste stisla i k'o da se pucat sprema.
Oko širom otvoreno, bolu, suzi, traga nema.
Vidiš samo oca vjernost, od Jadranskog dublju mora,
Koju Gospod Hrvatima darovao odozgora.
 
Studen kruta ne sustaje, već posljednji ljudi mriju,
Al’ još brane zadnjom snagom milu Majku Kroaciju.
Tristo bilo – trides’t osta, ne zna Ferhat što se zbiva.
Jel’ kauru borbe dosta, kakvu tajnu kula skriva?
Uho ćuli, osluškuje, svud sablastni tajac vlada.
Huraaaa! Juriš! Razvalimo Gvozdanskoga vrata grada!
Zaškripale teške grede, plaču, cvile duše mrtve,
Zar će nekrst razarati što gradile djeda žrtve?
Priđe Ferhat k branič-kuli... Gdje je Hrvat? Možda vreba?
U strahu za život goli možda traži pomoć Neba?
A kad tamo, Bože, jao, turski paša grud si hvata;
Na prozorim’ drevne kule smrznut Hrvat do Hrvata.
 
Reć' bi, stup je od kamena, gleda nekud u daljine,
Čuva slavu svog imena odan sinak domovine.
Stužio se moćni Ferhat, glavu pognu, suzu briše,
Usna drhti, jezik šapnu: ‘‘Tog’ na svijetu nema više.
Pogledajte, Turci moji, kako Hrvat mrijeti znade,
Gladovao, smrznuo se, ali grada ne predade.’’
Pa dotakne mrzli obraz junacima Gvozdanskoga,
Izustivši: ‘‘Vi ste korijen Nike Šubić, bana svoga.
Katolički nek’ svećenik dostojno vas u grob sprati,
Junaštvo vam, dragulj sjajan, ko žarko će sunce sjati.
Rahmet dušam’ vašim budi, Alah nek’ vam dženet poda;
Nek’ se pamte biser-ljudi, Hrvatine dičnog roda.’’
 
Jure dani i stoljeća stara kula ječi, stenje,
Vjetrovi joj zide ruše - pada slava i kamenje.
Čeka jadna neka unuk o Gvozdanskom knjigu piše,
Osudi joj sudba kleta u samoći nek’ izdiše.
Kćeri drage i sinovi, ponosnoga čelik roda,
Podignimo trobojnicu, neka živi riječ “SLOBODA”!
Domoljublje kada hlapi, u povijest nek’ mis’o leti:
Gladan, smrznut, pradjed bio, za Hrvatsku spreman mrijeti.
 
‘‘NEK’ SE RUŠI KULA SVAKA, AL’ NE SPOMEN NA JUNAKA’’
 
Nakon 50 godina u tuđini daleke Australije, Maria Dubravac poručuje  hrvatskoj mladeži u Domovini;
 
Hrvatski sine i kćeri!
 
Kad bi se vrijeme vratilo, unatoč teškom životu i nepravdama ondašnjeg režima, nitko živ ne bi me odvukao iz rodne Slavonije. Da sam samo znala kako su trnovite staze tuđine ! Molim vas, nemojte iskusiti moju bol i kob svih onih koji sa suzama liježu u tuđi grob. Ostanite na svom pragu, tamo gdje vaši mili osjećaju kucaje vašeg bila, tamo gdje vas grije toplina njihova srca, tamo gdje će vam, kad ustreba, meka hrvatska ruka obrisati suze i pružiti vam utješnu riječ. U tuđini toga blaga nema. Nakon tolikih junaka i prolivene krvi kroz stoljeća, morati napuštati Domovinu, tuga je prevelika! Uzaludno je tražiti krivce, ali je opomena budućoj vlasti, koja bila da bila!
 
(Svršetak)
 

Lili Benčik

U Zrinu većina muškaraca odmah pobijena, a preostali stanovnici, žene i djeca su raseljeni, uglavnom u Slavoniju

 
 
Tragedija Zrina traje od početka rujna 1943. godine, kada je na blagdan Male Gospe, 9. i 10. rujna 1943. mjesto Zrin na Banovini uništen, većina muškaraca odmah pobijena, a preostali stanovnici, žene i djeca su raseljeni, uglavnom u Slavoniju. Sve kuće, škole, crkve, svi gospodarski objekti odmah su uništeni u cijelosti, a da bi progon Hrvata iz Zrina bio konačan, imovina im je svima oduzeta presudom Kotarskog suda u Dvoru odmah nakon rata.
https://www.radio-banovina.hr/wp-content/uploads/2017/03/ZRIN1_150317.jpg
Zrin - ostatci tvrđave Šubića Zrinskih
 
Imala sam prigodu iz prve ruke čuti priču o tragediji Zrina od jedne gospođe iz mjesta Drenje, kraj Đakova, koja mi je ispričala da je tada kao 13.godišnja djevojčica morala otići iz Zrina. Među potomcima Zrinjana u Drenju je rođen i biskup Krčke biskupije Ivica Petanjak. Ta sramotna presuda Kotarskog suda i strah od istine, nametnula je šutnju o tragediji Zrina sve vrijeme bivše države. Šutnja o ovom zločinu, o brisanju cijelog jednog mjesta za zemljopisne karte, traje i danas. Kolika je bila mržnja prema izmenu Zrin, govori i podatak da su komunističke vlasti promijenile imena mjesta i geografskih pojmova koji su u sebi imali pridjev Zrinski.
Zrinski Brđani postali su Šamarički Brđani, Zrinska Draga postala je Šamarička Draga, a izbrisano je iz karata bilo i ime Zrinska gora.
U Zrinu nema spomenika Nikoli Šubiću Zrinskom, jednom od najvećih sinova hrvatskog naroda rođenog upravo u Zrinu, kojeg kao borca za slobodu slavi cijela Europa, samo ne Hrvatska, samo ne Zrin.
 
Najvažniji dokaz da Hrvatska i dalje provodi nametnutu šutnju o Zrinu je činjenica da je još uvijek na snazi sramotna presuda Kotarskog suda u Dvoru, kojom se konfiscira sva imovina Zrinjana i zabranjuje njihov povratak u ovo mjesto. O uzaludnim nastojanjima da se vrate u Zrin, odnosno da ponište presudu suda u Dvoru na Uni o konfiskaciji njihove imovine u Zrinu svjedoči svećenik Ivica Petanjak, čiji je otac rođen u Zrinu i 1943. bio protjeran u Slavoniju.
- Pokušali smo tužbom za povrat imovine srušiti ovu sramotnu presudu Kotarskog suda u Dvoru. Nismo uspjeli, odbijeni smo, naša tužba odbačena je kao neosnovana. Pozivam sve potomke nekadašnjih stanovnika Zrina da se ujedinimo, podnesemo zajedničku tužbu pa da vidimo hoće li nas i tada sud moći tako jednostavno odbiti kao što je odbio tužbu moje obitelji - ističe Ivica Petanjak.
 
Sisački biskup Vlado Košić, sa željom da Zrin ne bude župa u kojoj nema niti jednog vjernika katolika, jer se potomci stanovnika Zrina ne mogu vratiti na svoju djedovinu, pokrenuo je inicijativu za izgradnju crkve S. Križa u Zrinu, kako bi se stvorili uvjeti da se u Zrin vrati bar nekoliko obitelji Hrvata. Međutim, izgradnja crkve u Zrinu neće biti moguća dok se ne poništi presuda suda iz 1946. o konfiskaciji imovine, jer je i zemljište na kojem je nekada bila crkve Sv. Križa, konfiscirano.
http://selo.hr/heroji-gvozdanskog/
 
(Svršetak u sljedećem broju)
 

Lili Benčik

Anketa

Tko će biti novi hrvatski nogometni prvak?

Petak, 23/08/2019

Tko je Online?

Trenutačno aktivnih gostiju: 1247 gostiju i nema članova online

 

AIPK Trgovine d.o.o.

 

Registar Branitelja

 

Udruga Zavjet

 

 

Grawe osiguranje

 

 

 

Veliko srce malom srcu

 

Facebook

 

 

Optika Kraljević