Get Adobe Flash player

Beogradska obavještajna mreža u Bosni i Hercegovini

 

 
Ipak, Mile Bjelajac negira umiješanosti beogradske vlade u sarajevski atentat, tvrdeći da je "Mlada Bosna" bila autohtoni pokret i da je "u njenom krilu rođena ...ideja za atentat kakav se ranije pripremao na cara i druge velikodostojnike. Potreba Srbije za predahom i oporavkom te dugim periodom mira nije se shvatala."[1]
https://upload.wikimedia.org/wikipedia/sr/thumb/f/fc/Dusan_Batakovic.jpg/250px-Dusan_Batakovic.jpg
Dušan T. Bataković
 
Bjelajac pri tome ne mimoolazi postojanje beogradske obavještajne mreže u Bosni i Hercegovini koju je vlada Kraljevine Srbije, neizravno, uglavnom preko "Narodne odbrane", financirala, ekipirala i nadzirala i o kojoj je Nikola Pašić jasnu predodžbu. Stoga ni sarajevski atentatori, ali ni "Crna ruka" nisu bili potpuno neovisni akteri jer je linija zapovijedanja sezala od obavještajne mreže u Bosni i Hercegovini, u koju su bili uključeni i budući sarajevski atentatori, preko Drine, do službenih vlasti u Beogradu.
 
Da je tome tako svjedoče izvorni podaci koje je objavio sudac istražitelj nakon Sarajevskog atenatata 1914. Leo Pfeffer. Prema tim podacima austrougarske vlasti su tijekom ratnih operacija u Srbiji u jesen 1914., zaplijenile mnoge povjerljive dokumente koji svjedoče o djelatnosti beogradske obavještajne mreže pri čemu se posebno izdvaja dnevnik pograničnog časnika u Loznici i povjerenika "Crne ruke", Koste Todorovića, kroz čije ruke je prolazio novac za odlazak mladića iz Bosne i Hercegovine na četničku obuku u Srbiju, koji je imao podatke o beogradskim povjerenicima na terenu i koji je kasnije bio jedna od ključnih osoba u prebacivanju sarajevskih atentatora preko Drine.[2]
 
Posebno je zanimljivo što Pfeffer navodi da su postojale dvije vrste povjerenika, organizirani i neorganizirani pri čemu "organizirani su bili zaprisegnuti, te im je bilo zaprijećeno smrću u slučaju da odadu organizaciju". Ovo jasno ukazuje da je bila riječ o članovima "Crne ruke" koji su polagali sljedeću prisegu:
"Ja …zaklinjem se suncem koje me greje, zemljom što me hrani, bogom, krvlju svojih otaca, čašću i životom da ću od ovog časa pa do smrti verno služiti zadatku ove organizacije".[3]
Opisujući pobliže ulogu ove beogradske obavještajne mreže u sarajevskom atentatu Pfeffer ističe da je jasno "da su neke osobe, koje su pomagale atentatorima, bile u vezi s tim pograničnim oficirima" koji su, kako je to prethodno spomenuto, za potrebe "Crne ruke" prikupljali obavještajne podatke. Riječ je bila o beogradskim povjerenicima u Bosni i Hercegovini koji su najčešće bili članovi "Narodne odbrane" ili članovi srpskih sokolskih društava.[4] Jedan od takvih je bio izvjesni Jovo Jagličić prema čijem je svjedočenju, pročitanom na sarajevskom procesu atentatorima u listopadu 1914., "Narodna odbrana" vršila obavještajnu djelatnost, ali je i pripremala diverzante koji su trebali djelovati u slučaju izbijanja rata Austro-Ugarske i Srbije.[5]
 
Drugi je bio, Trifko Krstanović, koji je 1909. bio unovačen u mrežu "Narodne odbrane", te je prošao četničku obuku koja je bila financirana proračunskim novcem Kraljevine Srbije. Nakon obuke koja je trajala tri mjeseca Krstanović je najprije bio kurir lokalnog čelnika "Narodne odbrane" u Šapcu, Bože Milanovića, nakon čega je, 1910., poslan u Bosnu i Hercegovinu kao povjerenik.[6] Zato je Krstanović na sudskom procesu uSarajevu u listopadu 1914., na upit suca: "Je li ima Narodna odbrana veze sa generalštabom Srbije", odgovorio: "Mislim da jeste". Ovdje je važno spomenuti da su istu obuku kao i Krstanović prošli i sarajevski atentatori Gavrilo Princip i Vladimir Gaćinović, te kasniji povjerenik "Narodne odbrane" u Sarajevu Danilo Ilić.Prema objavljenim austrougarskim dokumentima ovu je obuku 1909. prošao i Milan Ciganović, povjerenik "Crne ruke" koji je pomogao sarajevskim atentatorima i koji je vjerojatno bio agent Nikole Pašića.[7]
 
Četnička obuka odvijala se 1908. i 1909. u mjestu Ćuprija, na krajnjem jugu tadašnje Srbije, te je obuhvaćala rukovanjem dinamitom, bombama, brzometnom puškom i fizičke pripreme. Četnici su od beogradske vlade dobivali plaću koja se kretala od 10 do 80 dinara za obične vojnike i 150 dinara za časnike. Za razumijevanje obavještajne djelatnosti "Narodne odbrane" i njene isprepletenosti s djelatnošću "Crne ruke", karakteristično je da četničko oružje i streljivo nakon obuke bili uskladišteni u spremištima "Narodne odbrane" u gradu Vranju.[8] Konspirativni karakter beogradske obavještajne mreže u svom je svjedočenju na sarajevskom procesu u listopadu 1914. ukratko opisao i atentator Trifko Grabež. Suočen s dokumentiranim dokazima da "Narodna obrana" nije bila tek obično kulturno-prosvjetno društvo nego da je i programski bila usmjerena na rušenje Austro-Ugarske, Grabež je rekao da "po ovom štatutu izgleda da je uperena protiv Monarhije, ali drugi program koji su sastavili, izgleda da je čisto kulturan".[9]
 
Povezanost "Narodne odbrane" s vrhovima vlasti u Beogradu najjasnije je izrazio sam Nikola Pašić koji je neposredno iza sarajevskog atentata, želeći izbjeći provociranje vlade u Beču, ovoj organizaciji "zabranio…da ma išta radi u duhu nacionalne agitacije u Austro-Ugarskoj".[10] Stoga ne čudi da je u najnovije vrijeme čak i Dušan T. Bataković, koji inače odbacuje bilo kakvu odgovornost Kraljevine Srbije za sarajevski atentat, konstatirao da je "Narodna odbrana", pored propagande i obrazovne djelatnosti bila organizacija čije se djelovanje od samog početka "svelo na održavanje mreže agenata koji su bili u stalnom dodiru i sa civilnom i sa vojnom obavještajnom službom u Beogradu".[11] O tome svjedoči i Mile Bjelajac koji, na osnovu podataka iz objavljene arhivske građe, ističe kako je Apis u jednom dopisu iz srpnja 1914. tražio nemiješanje policijskih vlasti, ali i "Narodne odbrane" u njegovu obavještajnu djelatnost, što će reći i djelatnost "Crne ruke".[12]

 

 
Bilješke:
 
[1] Isto, 20.
[2] L. PFEFFER, Istraga o sarajevskom atentatu, 17 - 22.; Vojislav BOGIĆEVIĆ, Sarajevski atentat. Izvorne stenografske bilješke sa glavne rasprave protiv Gavrila Principa i drugova, održane u Sarajevu 1914. g., Sarajevo 1954., 319, 320, 341, 342.
[3]L. PFEFFER, Istraga o sarajevskom atentatu, 22.; Tajna prevrtana organizacija. Izveštaj sa pretresa vojnog suda za oficire u Solunu, Solun, 1918., 361, 362.
[4] L. PFEFFER, Istraga o sarajevskom atentatu, 100, 114, 115.;
[5] V. BOGIĆEVIĆ, Sarajevski atentat, 306.,; Austro-Hungarian Red Book, Collected Diplomatic Documents Relating to the the Outbreak of the European War, London 1915., 487 - 489.
[6] Prema Pfefferovim riječima u četnički logor su svakih dva tjedna dolazili članovi vodstva "Narodne odbrane" ali i posebni činovnik Ministarstva financija Kraljevine Srbije koji je podmirivao troškove četničke obuke. Ovi podaci bili su poznati i vrhovima vlasti u Beču koje su ih jer su ih, nakon uručenja ultimatuma Srbiji, proslijedile u London, Berlin, St. Petersburg, Rim. Pariz i Carigrad. L. PFEFFER, Istraga o sarajevskom atentatu, 118 - 120. Austro-Hungarian Red Book, 461, 462, 480- 487.
[7] V. BOGIĆEVIĆ, Sarajevski atentat, 258 - 265, 285, 310.; Austro-Hungarian Red Book, 470.
[8] M. BELIĆ, Komitski vojvoda Vojislav Tankosić, 29.
[9] V. BOGIĆEVIĆ, Sarajevski atentat, 311.
[10] Đorđe Đ. STANKOVIĆ, Nikola Pašić, saveznici i stvaranje Jugoslavije, Nolit, Beograd 1984., 29.
[11] D. T. BATAKOVIĆ, Storm over Serbia, 324.
[12] M. BJELAJAC, Novi (stari) zapleti, 25.

 

(Nastavak slijedi)
 

Dr. sc. Tihomir Rajčić, povjesničar i novinar iz Splita. Uz povijest dr. Rajčić se bavi vanjskom i unutarnjom politikom te problematikom reforme školstva. Ovaj tekst je objavljen u prestižnom hrvatskom časopisu Radovi Zavoda za povijesne znanosti HAZU-a u Zadru 

Europska i hrvatska osuda komunizma

 
 
Komunisti jesu pridonijeli borbi protiv Hitlera, ali i preuzimanju Istočne i srednje Europe, uključivši Hrvatsku i  Jugoslaviju od strane Staljinova režima. Tu se stvara kružni argument u kojemu je komunistima nužno ustrajati na tome da je nacizam gori nego komunizam; naime, oni su pridonijeli padu nacizma i usponu komunizma, a to se poništava ako su nacizam i komunizam jednaki.
https://swh-826d.kxcdn.com/wp-content/uploads/2012/05/Tito-Stalin-Dispute.jpg
Međutim, prema zadnjoj rezoluciji Europskoga parlamenta o ‘europskoj savjesti i totalitarizmu’ (Resolution on European Conscience and Totalitarianism), prihvaćenoj nakon zajedničkoga prijedloga o rezoluciji (Joint Motion for a Resolution) od 2. travnja 2009., stoji: ‘… Europa drži da je primjereno očuvanje povijesne memorije, opsežno revidiranje europske povijesti i da će europsko široko priznavanje svih povijesnih aspekata moderne Europe jačati europske integracije’. Ta se Rezolucija (iz 2009.) nadovezuje na Rezoluciju parlamentarne skupštine Vijeća Europe br. 1481 iz 2006., o potrebi međunarodne osude zločina totalitarnih komunističkih režima.
 
Hrvatski je sabor 30. lipnja 2006. godine donio Deklaraciju o osudi zločina počinjenih tijekom totalitarnog komunističkog poretka u Hrvatskoj 1945.-1990. (NN, 76/2006). Tu jasnu, nedvojbenu i savršeno sročenu (hrvatsku!) deklaraciju vrijedno je citirati u dijelovima koji se izravno odnose na rad i SABOROM ZADANE KRITERIJE Plenkovićeva Vijeća za suočavanje s posljedicama vladavine nedemokratskih režima:
 
3. Zločini komunizma opravdavani su u ime ‘teorije’ o klasnoj borbi i načela o diktaturi radništva (proletarijata). Interpretacija obaju načela ozakonila je ‘eliminaciju’ ljudi koji su smatrani opasnima za izgradnju novog društva i, kao takvih, neprijateljima totalitarnoga komunističkog režima. Velik broj žrtava u svakoj zemlji bili su državljani te zemlje.
 
4. Pad totalitarnih komunističkih poredaka (režima) u Srednjoj i Istočnoj Europi nije bio u svim slučajevima, pa ni u slučaju Republike Hrvatske, popraćen nacionalnim i/ili međunarodnim istragama zločina koje su ti režimi počinili. Dapače, počinitelji tih zločina nisu izvedeni pred sud međunarodne zajednice, kao što je bio slučaj sa stravičnim zločinima koje je počinio nacionalsocijalizam (nacizam).
 
5. Kao posljedica toga vrlo je niska svijest javnosti bivših komunističkih zemalja, pa i hrvatske javnosti, o zločinima počinjenima od strane totalitarnih komunističkih režima. Komunističke su partije legalne i aktivne u nekim zemljama, iako se u nekim slučajevima nisu distancirale od zločina koje su počinili totalitarni komunistički režimi u prošlosti.
 
Bude li poštovalo postojeće dokumente i dokaze, Vijeće ne bi trebalo popustiti ni pod čijom dimnom zavjesom i moglo bi donijeti poštene, pravedne i osnovane preporuke. Jer o istini o nacizmu i komunizmu postoje jasni dokumenti i stavovi na najvišim razinama odlučivanja i Europe i Hrvatske, u tijelima koja se nazivaju parlamentima a čija je funkcija DONOSITI zakone. Moramo očekivati da će Vijeće poštovati riječ (zakon) Hrvatskoga sabora!
 
Zaključak
 
Kada se na pitanja komunizma i ustaštva gleda argumentirano i objektivno, ni u jednom se sustavu ne može naći dovoljno velika razlika koja bi jedan činila boljim ili gorim. Zato Plenkovićevo Vijeće treba jako paziti da zabrana simbola, krilatica, osoba, bitaka i sl. bude sasvim simetrična. Najgore bi bilo da zabrane budu nesimetrične. Za nesimetriju nema razloga jer se dva sustava bitno ne razlikuju, kao što je ovdje naznačeno. Nesimetrija će dovesti do osjećaja prijevare i pojačat će nezadovoljstvo i sukob. Najbolje bi bilo da se zabrane ne propišu jer one izazivaju revolt i inat.
 
Budući da će i jedna i druga strana ustrajati na zabranama i da se parcijalne zabrane ne mogu dobro izmjeriti, ako se zabrane već moraju donijeti, onda bi najbolje bilo da za obje strane budu potpune: zabrana svega komunističkoga i svega ustaškoga. No ne vjerujem da će se nacija smiriti dok se ne objavi znanstvena istina o svim značajkama, djelovanjima i „rezultatima“ obaju sustava. Međutim, i Vijeće je korak naprijed, vrlo važan korak. Ovdje sam predvidio kojim će se lažima ono morati baviti iako bih volio da svi članovi Vijeća budu objektivni i suradljivi i da korak naprijed bude jako velik. No bez obzira na to koliki će biti, istina će se naći prije ili poslije.
 
Priča o Vijeću podsjeća na priču o beatifikaciji Blaženoga Alojzija Stepinca: Srbi nikad ne će prihvatiti da je on svetac, ali morat će se suočiti s podatcima koji govore da jest svetac. A i mi se moramo suočiti s tim podatcima i s podatcima koje će utvrditi Plenkovićevo Vijeće. Mnogo ćemo naučiti. (Šifra: ‘Sabor je zakon’!)
 
(Svršetak)
 

Prof. dr. sc. Matko Marušić, Hrvatski tjednik, https://narod.hr/hrvatska/prof-marusic-pisao-vijecu-za-suocavanje-s-posljedicama-vladavine-nedemokratskih-rezima-razlika-izmedu-komunizma-i-ustastva

Evolucija dosadašnjih spoznaja i kontroverzi

 
 
Kao što je već spomenuto historiografske kontroverze oko odgovornosti Kraljevine Srbije za Sarajevski atentat i kasniji razvoj događaja koji je doveo do izbijanja Prvog svjetskog rata, nisu nikakva novost. Tako je još 1926. R. W. Seaton-Watson u svojoj knjizi o Sarajevskom atentatu i uzrocima Prvog svjetskog rata sasvim odbacio bilo kakvu odgovornost službenog Beograda, ističući da nakon Balkanskih ratova i tek okončane unutrašnje krize, Srbiji u lipnju i srpnju 1914. "komplikacije spolja nisu bile nipošto dobrodošle". Otud i njegova tvrdnja da je"sasvim… neverovatno, upravo groteskno, da bi vlada izabrala baš početak…izborne borbe kao čas zgodan da učestvuje u zaveri koja ide za ubijstvom na tuđem tlu, te koja bi lako mogla da dovede do rata."[1]
https://timedotcom.files.wordpress.com/2014/07/140724-archduke-franz-ferdinand-sophie-1914.jpg?quality=85&w=838
Nasuprot njemu, američki povjesničar Sidney Bradshaw Fay je u svojoj klasičnoj studiji o uzrocima Prvog svjetskog rata istakao da su planovi za Sarajevski atentat dugo prije samog čina u Beogradu bili javna tajna zbog čega je, smatra Fay, beogradska vlada "trebala smjesta obavijestiti austrougarske vlasti", a ne nastojati "prikriti svaki trag…u nadi da austrougarska vlada neće biti ustrajna u otkrivanju njihove umiješanosti".[2]
 
Drugi američki povjesničar, Bernadotte E. Schmitt je 1930. u svojoj detaljnoj monografiji o uzrocima Prvog svjetskog rata ističe da je "poteškoće u kojima se našao Pašić, lako… razumjeti, ali ako je imao spoznaja o zavjeri, pametnije bi postupio da je informacije prenio austrougarskoj vladi na nedvosmislen način". Pašićevo uskraćivanje informacija autor smatra "zanemarivanjem dužnosti" koje se "teško može opravdati".[3]
 
Isto misli i Joachim Remak po kojem je Kraljevina Srbija imala "ogroman dio odgovornosti u izbijanju Prvog svjetskog rata", jer "vlada u Beogradu nije poduzela nikakve mjere da spriječi atentat o kojem je imala prethodna saznanja". Sam atentat, smatra Remak, isplanirala je "Crna ruka" odnosno njen vođa Dragutin Dimitrijević- Apis, koji je, kao i Nikola Pašić, bio nadahnut velikosrpski idealima.[4]
 
Nasuprot svemu ovome Vladimir Dedijer, u svojoj dvotomnoj monografiji o Sarajevskom atentatu, tvrdi da je Nikola Pašić, čim je početkom lipnja 1914. dobio informacije o tome da se priprema atentat na Franju Fredinanda u Sarajevu, naredio srbijanskim civilnim vlastima da provedu istragu, te je preko vojnih vlasti zatražio istragu o djelatnosti šefa srpske vojno-obavještajne službe i vladi u Beču uputio neizravno, i zbog toga kasnije osporavano, upozorenje. Prema Dedijeru, "tvrditi da je sarajevski atentat bio ili osnovni ili neposredni uzrok rata 1914.- 1918., predstavljalo bi pretjerivanje. Pod drugim, normalnijim, međunarodnim okolnostima taj događaj ne bi mogao da izazove tako značajne posledice".[5]
 
S tim u vezi poznati beogradski povjesničar Andrej Mitrović smatra da je vladi u Beču, zbog snažne potpore Njemačke, najvažnije bilo Sarajevski atentat iskoristiti kako bi se mogao "konstruisati rat sa Srbijom". Mitrović ističe da nisu pronađeni podaci koji bi nedvojbeno upućivali na krivnju službenih vlasti u Beogradu jer je, prema njegovu mišljenju, atentat "organizovala i izvela grupa nacionalnih revolucionara vođena svojim ubeđenjima"kojima su pomogli neki pripadnici "Narodne odbrane" iz Srbije.[6]
Nasuprot Dedijeru i Mitroviću, američka povjesničarka Barbara Jelavich smatra da je u predvečerje Sarajevskog atentata, a nakon dvaju uspješnih Balkanskih ratova, beogradska politika dugoročno bila usmjerena prema stvaranju Velike Srbije i da je "na proljeće i ljeto 1914. … bila suočena sa unutrašnjom krizom čija je najvažnija sastavnica bila pitanje sposobnosti vlade da nadzire vojsku", a posebno "Crnu ruku" koju je predvodio šef obavještajnog odjela glavnog stožera srbijanske vojske, Dragutin Dimitrijević- Apis. Jelavich smatra da je vlada u Beogradu prije atentata na "neizravan način" upozorila bečku vladu, ali da nakon atentata nije "provela otvorenu i službenu istragu".[7]
 
Slično kao i Jelavich, David MacKenzie u svojoj klasičnoj biografiji Dragutina Dimitrijevića-Apisa ističe da je predsjednik vlade Kraljevine Srbije Nikola Pašić, već početkom 1914. bio svjestan da "veze pukovnika Apisa s revolucionarnim bosanskim učenicima mogu ugroziti Srbiju", odnosno da mogu dovesti do rata s Austro-Ugarskom.[8]
 
Na tom tragu Jack S. Levy smatra da je Srbija 1914. bila sklona očuvanju mira i da je bila spremna na ustupke Austro-Ugarskoj, ali samo do određene granice. U slučaju da ta granica bude pređena "Srbija je davala prednost kontinentalnom ratu"u kojem je očekivala potporu Rusije, zbog čega Levy smatra da je u historiografiji uloga Kraljevine Srbije "u širenju rata zanemarena". U tom smislu i David Stevenson smatra da je "istraga kroz zamršenu povijest atentata potvrdila da srbijanske vlasti moraju snositi dosta krivice" jer su atentatorima "srbijanski dužnosnici i vojni časnici dali bombe i revolvere u Beogradu i pomogli im da prijeđu granicu".[9]
 
Slično Stevensonu i Samuel R. Williamson smatra da vlada Kraljevine Srbije nije bila spremna surađivati s austrougarskim vlastima oko istrage poslije sarajevskog atentata, iako je taj atentat režirala "Crna ruka", odnosno "skupina utjecajnih srbijanskih vojnih i političkih ličnosti, zakletih pristalica nasilnog rješavanja južnoslavenskog problema".[10] U najnovije vrijeme, odnosni u XXI. stoljeću, mnogi su autori detaljnije sagledali situaciju iza kulisa službenog Beograda. Tako Hew Strachan 2001. u prvom dijelu svoje voluminozne povijesti Prvog svjetskog rata smatra da se predsjednik srbijanske vlade Nikola Pašić, zbog vlastite političke slabosti, ustručavao vladi u Beču pružiti potpune informacije o pozadini sarajevskog atentata u koji su umiješani i državljani Srbije zbog čega "umiješanost vlade Srbije ostaje sporna i prijeporna točka".[11]
 
Slično Strachanu, Richard C. Hall, koji inače negira odgovornost Srbije, smatra da su Nikola Pašić i neki članovi njegove vlade od početka lipnja 1914. bili svjesni da "Crna ruka" priprema atentat u Sarajevu, ali da je istraga pokrenuta u Beogradu ostala bez rezultata zbog otpora vojske, ali i zbog Pašićeva straha da ne razotkrije beogradsku obavještajnu mrežu u Bosni i Hercegovini.[12]
 
Nasuprot njima David Fromkin ističe da je Kraljevina Srbija ne samo skrivala nego i poticala terorističku djelatnost protiv Austro-Ugarske. Zbog toga on austrougarski ultimatum od 23. srpnja 1914. smatra opravdanim. Fromkin uz to, povlačeći analogiju s onodobnim sukobom SAD i Mexica, ističe: "ako je vlada nemoćna provesti zakon unutar svoga teritorija, ako ne može spriječiti upotrebu svog teritorija za nanošenje štete drugoj zemlji, onda ona gubi pravo da se njena suverenost poštuje".[13] Frank C. Zagare smatra da je Sarajevski atentat bio teroristički čin koji je, "iako nije bio sponzoriran od strane državnih vlasti, ipak … bio potaknut od strane pojedinaca u obavještajnoj zajednici" Kraljevine Srbije.[14]
 
Sean McMeekin smatra da danas postoji "temeljna suglasnost da je Srbija umiješana u sarajevski atentat" jer, usprkos brojnim nepoznanicama oko toga što su političke vođe u Beogradu zaista znale o planovima organizacije "Ujedinjenje i smrt", "u tadašnjem malom Beogradu…zavjera nije mogla biti tajna".[15] Cristopher Clarkističe da je danas mnogo jasniji "balkanski kontekst početka rata" i da je "Srbija je jedna od slijepih točaka" u historiografskim raspravama zbog čega "stavljanje Sarajeva i Balkana nazad, u središte priče, ne znači demoniziranje Srba ili njihovih državnika, niti nas oslobađa od obveze da razumijemo vanjske i unutrašnje sile koje su djelovale na one srbijanske političare, časnike i aktiviste čije je ponašanje i odluke koje su donijeli, doprinijelo određivanju posljedica pucnjeva u Sarajevu".[16]
 
Slično Clarku, Margareth MacMillan smatra da "Srbija nije bila u stanju, i u najvećoj mjeri nije bila ni voljna, obuzdati različite nacionalističke organizacije koje su agitirale među južnim Slavenima u Austro-Ugarskoj", i koje su novac i oružje dobivale od srpske vojske. Među njima njima ona ističe "Mladu Bosn", čiji su članovi bili Gavrilo Princip i njegovi suradnici u Sarajevskom atentatu.[17] Sličan stav donosi i Olga Popović-Obradović u svojoj detaljnoj analizi političkog sustava Kraljevine Srbije početkom XX. stoljeća. "Crnu ruku", ali i beogradski vojni vrh općenito, ona smatra "izvan-ustavnim činiocima" koje Nikola Pašić, iako je u zakulisnoj borbi za vlast pobijedio, nije smogao snage u cijelosti nadzirati.[18]
 
Nasuprot svemu ovome, Dušan T. Bataković smatra da je austrougarska aneksija Bosne i Hercegovine 1908., a ne držanje Srbije u lipnju i srpnju 1914., pravi povod za izbijanje Prvog svjetskog rata. Ovo tim više što je, prema Batakoviću, beogradska vlada u slučaju Sarajevskog atentata napravila sve što je mogla da ga spriječi i da se izbjegne širi sukob.[19] Slično Batakoviću, Mile Bjelajac smatra da vlada Kraljevine Srbije 1914. nije bila upoznata s planovima "Crne ruke", te da umiješanost te organizacije u Sarajevski atentat, zbog nedostatka izvornih dokumenata, nije nepobitno dokazana.[20]
 
Nasuprot njima, austrijski povjesničar Manfried Rauchensteiner smatra da oni koji su u Srbiji bili na vlasti 1914. "nisu bili voljni priznati da je, doslovno pred očima vlade, stvorena mreža koja je promicala jasan cilj uništenja Austro-Ugarske", čak ni onda kad je bilo jasno da su pojedinci iz te mreže organizirali i izvršili sarajevski atentat.[21] Ipak, prema mišljenju Gordona Martela, "može se pokazati nemogućim dokazati umiješanost srbijanskih vlasti" u zavjeru za izvršenje sarajevskog atentata iako je ta "zavjera bila dobro organizirana i iako se njeni tragovi mogu pratiti do Beograda" gdje je cilj tamošnje vlade nesumnjivo bio"sve južne Slavene ujediniti pod svojim zastavom".[22]
 
Bilješke:
 
[1] Robert W. SEATON-WATSON, Sarajevo. Studija o uzrocima svetskog rata, Zagreb 1926., 87, 88.
[2] S. B. FAY, The Origins of the World War, volume II, 57, 63.
[3] Bernadotte E. SCHMITT, The Coming of the War 1914, volume I, New York, London, 1930., 246.
[4] Joachim REMAK, The Third Balkan War. Origins reconsidered, The Journal of Modern History svezak 43, br. 3, 1971, 364.; ISTI, Sarajevo. Story of Political Mureder, New York 1959., 71 - 77
[5] Vladimir DEDIJER, Sarajevo 1914, knjiga II., Beograd, 1978., 106-118, 278.
[6] Andrej MITROVIĆ, Prodor na Balkan. Srbija u planovima Austro-Ugarske i Njemačke 1908.-1918., Beograd, 1981., 21, 31.
[7] Barbara JELAVICH, History of the Balkans. Twentieth Century, volume II., Cambridge, New York, 1983., 109-112.
[8] David MacKENZIE, Apis: Congenial Cinspirator, New York, 1989., 124.
[9] Jack. S. LEVY, Preferences, Constraints,and Choices in July 1914, International Secirity svezak 15, br. 3. 1990-91., 156, 157.; David STEVENSON, The Outbreak of the First World War, New York, 1997., 3.
[10] S. R. WILLIAMSON Jr., The Origins of World War I, 795, 804, 812.
[11] Hew STRACHAN, The First World War, volume I, New York 2001., 66, 67, 68.
[12] Skidajući izravnu odgovornost sa leđa Kraljevine Srbije Hall ističe kako sarajevski atentat nije potakao rat nego je to učinila upotreba ovog događaja od strane Austro-Ugarske, pri čemu Hall ključnim događajem smatra austrougarski ultimatum Srbiji od 23. srpnja 1914. Richard C. HALL, Serbia, The Origins of World War I, ur. Richard F. HAMILTON, Holger. H. HELWIG, Cambridge, New York, 2003, 107 - 111
[13] David FROMKIN, Europe's Last Summer. Who started Great War in 1914., 2004. New York, 265.
[14] Frank. C. ZAGARE, The Games of July, Michigan, 2011., 189.
[15] McMeekin smatra "da su visoki srbijanski dužnosnici bili umiješani u zločin"koji Nikola Pašić nije ni pokušao spriječiti niti je, kasnije, proveo pravu istragu o okolnostima u kojima se atentat dogodio. Ipak, smatra McMeekin, "Gavrilo Princip i njegovi suzavjerenici snose najveću odgovornost za izazovanje srpanjske krize činom ubojstva nadvojvode Franje Ferdinanda",s tim da "ni Princip ni Crna ruka nisu namjeravali izazvati svjetski rat". Sean McMEEKIN, The Russian Origins of the First World War, Cambridge, London, 2011., 42 - 47.; ISTI, July 1914. Countodown to war, 343.
[16] "Ubojstvo u Sarajevu do sada se tretiralo samo kao pretekst, koji je imao ograničeni utjecaj na izbijanje rata"ističeClark te smatrada danas, u promijenjenim okolnostima na početku 21. stoljeća, neke stvari vidimo jasnije nego naši pretci prije stotinu godina, posebno zbog toga što je, kako kaže, "od Srebrenice i opsade Sarajeva teško misliti o Srbiji kao o žrtvi politike velikih sila i može je se gledati kao silu koja ima vlastite ciljeve i snagu". C. CLARK, The Sleepwalkers…, XXVI.- XXVIII.
[17] Margareth MACMILLAN, War that ended the peace, London, 2013., 465, 514.
[18]Olga POPOVIĆ-OBRADOVIĆ, The Parliamentary system in Serbia 1903. - 1914., Beograd, 2013., 586- 588.
[19] Dušan T. BATAKOVIĆ, The Salonica trial 1917. Black Hand vs Democrarcy, The Salonica Theatre of operation and the outcome of Great War, Institute for Balkan studies svezak 277., 2005., 281.; ISTI Storm over Serbia. The Rivalry between Civil and Military authorities (1911.- 1914.), Balcanica, svezak 44, 2013., 350.
[20] Bjelajac ističe da "istoričari ne oskudevaju u teorijama" koje su, smatra, rezultat propagandnih potreba Njemačke, Austro-Ugarske ali i osobnih animoziteta koje pojedini autori osjećaju prema Srbiji. Bjelajac ide toliko daleko da u svemu vidi utjecaj "srbofobije".M. BJELAJAC, Novi (stari) zapleti oko uzroka Prvog svetskog rata,19 - 26, 39.
[21] M. RAUCHENSTEINER, The First World War and the end of the Habsburg Monarchy, 102.
[22] Gordon MARTEL, The Month that changed the World, Oxford, 2014.,97.
 
(Nastavak slijedi)
 

Dr. sc. Tihomir Rajčić, povjesničar i novinar iz Splita. Uz povijest dr. Rajčić se bavi vanjskom i unutarnjom politikom te problematikom reforme školstva. Ovaj tekst je objavljen u prestižnom hrvatskom časopisu Radovi Zavoda za povijesne znanosti HAZU-a u Zadru

Anketa

Znamo da Andrej Plenković ne zastupa hrvatske interese. Čije interese zastupa?

Četvrtak, 20/09/2018

Tko je Online?

Trenutačno aktivnih gostiju: 743 gostiju i nema članova online

 

AIPK Trgovine d.o.o.

 

Registar Branitelja

 

Udruga Zavjet

 

 

Grawe osiguranje

 

 

 

Veliko srce malom srcu

 

Facebook

 

 

Optika Kraljević