Get Adobe Flash player

Kralj Aleksandar "uzdignut na pijedestal kralja-mučenika, koji je pao u borbi protiv fašističkih elemenata?"

 
 
KAČIĆ–MIOŠIĆ, ANDRIJA
Ů Nikako ne ćemo da kažemo da je bio fratar i gvardijan, nego ga avansiramo na književnika. Sve te biografije su u nerazmjeru spram same teme. Te je bio provincijalac, te je bio gvardijan, te je bio lektor, te je bio filozof, a na kraju je, navodno, umro od groznice. Zašto »navodno«?
Tog nesrećnog našeg fra Andriju svi ovi naši mudri bukvojedi (lijep izraz, op., T.T) kao da brane pred štiocima suvremenim, kao da ga peru od sramote što je bio neznalica i slab pisac i kao da fra Andriji već pokoljenja nijesu priznala ono što mu pripada i što je bilo njegovo. Trajno ispada u našim prikazima, kao da su Fortis et Comp. sa Lovrićem bili u pravu kad su mu odrekli svako značenje dar i vrijednost kao cokulašu koji nije imao književnog ukusa. Ne bi trebalo Kačića izolirati i pisati o njemu negativne recenzije, nego ga prikazati u prostoru i u vremenu, a to je druga polovina XVIII st., što se uopće ne vidi iz naših tekstova. Ovakvi prikazi nisu na visini našeg programa, kakav je usvojen na početku našeg posla. Da nije bilo Kačića, ne bi bilo ni Fortisa, ni Herdera, ni one meriméeovsko–goetheovsko–puškinske reklame, do danas najvećeg književnog uspjeha, naše jugoliterature u svijetu (nažalost).
Svi pišu o tom našem nesretnom fratru kiselo, kao da im se ne će, kao biva, što da se kaže o tom jadnom kompilatoru samozvanom historiografu, koji je pisao za ljude nepismene, koji osim slovinskog ne vladaju nikakvim drugim jezikom, a prema tome nije »sveznanac« kao oni koji govore danas o njemu negativno iz retrospektive od više od dvjesta godina. Pišu o njemu da nije bio pjesnik zato, jer o sebi sam govori da nije pjesnik i da to ne će da bude, a to je, dakako, bila s njegove strane pretvorljiva skromnost kakvom se diče mnogi pisci u predgovorima svojih djela, što još uvijek ne dokazuje da zaista nije bio autor Pismarice, koja je kao takva bila i ostala najčitanija hrvatska knjiga pjesama do danas. Na Kačiću se školovao i formirao još Ivan Meštrović!
https://www.knjiznica-popovaca.hr/wp-content/uploads/2018/03/0000002236.jpg
 
KARAĐORĐEVIĆ, PAVLE
I/25.
»Za vreme rata prebegao u inostranstvo, u Englesku« i t.d. Nije tačno. Bio je interniran na Mauriciusu, premda »anglofil« — bio im je potpuno nepouzdan. Poslije su ga pardonirali.
 
KARAĐORĐEVIĆI
Aleksandar. Sve vrvi od narativnih partija, kao na primjer: »rušio je Pašića« »koji mu je bio nešto lično zamerio«... Kao da pišemo na mjesečini jedne sasvim zaboravljene i davno već izumrle planete. Pak valjda su bili motivi tog Pašićevog obaranja sasvim drugi od neke subjektivne zamjerke, o kojoj se, nota bene, ovdje uopće i ne govori.
»A. je 6. 1 1929 ukinuo prividno demokratski Vidovdanski Ustav i zaveo svoju monarho–fašističku diktaturu« itd. Niti je taj ustav bio prividno demokratski niti je monarhofašistička diktatura zavedena tek 6. 1 1929, jer se to iz teksta jasno i vidi, kad se tvrdi da su sve vlade od 1918 do 1929 padale u dvoru, a ne u parlamentu. Osim toga tvrditi da je diktatura kralja Aleksandra bila »monarhofašistička« u punome je protuslovlju sa posmrtnim kultom njegove historijske ličnosti, kada je uzdignut na pijedestal kralja–mučenika, koji je pao u borbi protivu fašističkih elemenata??
 
KAŠIĆ, BARTOL
Preporuča se M. Ujeviću da ovaj neuralgičan dentistički posao svrši s autorom na liniji koegzistencije, po mogućnosti u prijateljstvu.
 
KAŠTELAN, JURE
Ů Prešao je četrdesetu godinu života i radi već više od dvadeset godina. Čovjek je nesumnjivo markantna pojava. Njegova poezija, izmjerena mjerom naše današnje lirske mjere, nerazmjerno je neposrednija i sugestivnija od tolikih mnogih imena o kojima se kod nas govori povišenim tonom. Kaštelan ima pravo da se osjeća osamljenikom u ovoj našoj pustinji lirskog duha, gdje on često vapije zaista za nekim tko bi ga čuo u ovoj dosadnoj osami. Svega pet redaka književne ocjene, premalo. Tko je autor? Isto tako već godinama molim da se potpisuju tekstovi, da bi čovjek, ocjenjujući znao tko je pisao. Nama je svejedno da li pišemo o Kaštelanu ili Kataliniću. Mislim za tačnu ocjenu prikaza da je važno, da ne radimo u slijepom anonimitetu.
 
KATALINIĆ–JERETOV, RIKARD
Ů Čovjek je bio prigodničar i ništa više. Njemu je bilo svejedno da li piše pjesme talijanskom kralju Viktoru Emanuelu ili kralju Vitezu Ujedinitelju, ili kralju Petru Oslobodiocu. 23 reda, suviše. Bio je istarski propagandista u sjeni Viktora–Cara Emina i tamo mu je mjesto. U bibliografiji, koja se ovdje navodi kao »djela« trebalo bi se držati kronološkog reda. Njegova knjiga pjesama »Inje«, štampana 1902 dolazi na kraju. Poklonio ju je lično sa patetičnom posvetom Franji Josipu I, a ovaj mu se i lično zahvalio, kao izrazitom borcu protiv Austrije. (ironija naravno, op., T.T.)
 
KATANČIĆ, MATIJA PETAR
Ů Mi se trajno stidimo da je neko bio fratar. Avansiramo čovjeka na književnika a tako, na ovaj način naša stilizacija djeluje smiješno.
»Umirovljen (zbog slaba zdravlja) posvetio se naučnom radu i povukao se u samostan u Budimu, gdje je i umro«.
Prije svega nije tačno da se posvetio naučnom radu tek onda kad je bio umirovljen zbog slaba zdravlja, a iz naše formulacije da se »povukao u samostan u Budimu« ne vidi se da je bio fratar. Sama konstatacija I/6–7 »bavio se i poezijom« ima pejorativan prizvuk. Bio je poet, nije se bavio »i poezijom«. To da je bio fratar nije nikakva sramota, bio je i geograf i arheolog, lingvist i numizmatik, u jednu riječ polihistor. Šta je sa njegovim spisom o Dunavu? Šta je sa njegovim važnim i u svakom slučaju fundamentalnim prijevodom Svetoga pisma? Kada je riječ o Katančiću kao pjesniku, on za nas predstavlja veoma važan primjer preloma s latinitetom. Bez obzira na klasicistički pomodni okvir, Katančićeva živa pjesnička riječ javlja se ravno sto godina prije naše neoklasicističke retorike (Tresić — Nazor), Katančićeva poezija javlja se glasom do danas još uvijek poetskog spomena vrijednim. To otkrivati u okviru ovih informativnih tekstova čini se da je napor jalov. Muzama neskloni naši recenzenti zaista ne umiju da odvoje najisprazniju hartiju od živog poetskog svjedočanstva ni onda kada su spremni da pretvorljivo »krasnoslove« kao apologeti.
 
KATOLIČKA CRKVA KOD JUŽNIH SLAVENA
I/5–6.
»Rimska je država mehanički preuzela tu granicu s crtom Kotor–Drina« itd. Ispada tako da je Rim 379 mehanički preuzeo granicu latinice i ćirilice.
I/15–16.
»Pod utjecajem nomadskih Avara na osvojenom području Slaveni su uklonili vidljive znakove kršćanstva«. (To sam prestilizirao). Zašto pod utjecajem nomadskih Avara? Što znači »ukloniti vidljive znakove kršćanstva«? Znači razoriti crkve, po svoj prilici.
II/22–23.
»Uvjeti za primanje kršćanstva sazrijevali su kod Slavena dva stoljeća«.
Prevedi to na hrvatski. To znači ono što se kaže II/23–24 da misionari u VII st. (pod Heraklijem) nisu imali vidljivih uspjeha.
VI/6–7.
O protestantizmu i kontrareformaciji kod nas, u okviru ovakve retrospektivne historijske panorame, trebalo bi progovoriti stvarno, i t.d.
Dalje nisam čitao.
 
KATOLIČKI TJEDNIK
Budemo li ostali dosljedni, izlazi 20 godina, i prema tome ja ga ne bih brisao. . Propagirajući beskompromisnu katoličku netoleranciju u jednoj zemlji, gdje je uloga katoličkog episkopata trebala da bude svedena na koncilijantnu ulogu vjerskih manjina. Ili tako nekako...
 
KEROŠEVIĆ, JURE
Slučaj Jure Keroševića predstavlja historijski datum u okviru masovne pobune intelektualnomoralne i političke svijesti u našoj zemlji dvadesetih godina. Ovdje je slučaj sveden na minimum. Nije bila samo radnička štampa i nisu bile samo napredne studentske organizacije, koje su otvorile kampanju za spašavanje Jure Keroševića. To je bila generalna pobuna javnog mišljenja, na početku čitave serije političkih i pravnih umorstava. (tu je i Krleža stao u obranu bosanskoga rudara Keroševića osuđenoga na smrt u doba Kraljevine SHS, op., T.T.)
 
KESIĆ, BRANKO
Napomena br. 2.
Jeste kuriozum da neko piše sam o sebi prikaz za enciklopediju, ali to opet ne može biti razlogom da zato ne bude uvršten. Uvrstili smo sličnih imena masu, kao što je to već rečeno u napomeni br. 1. Njegova bibliografija u svakom je slučaju tako velika kao što su bibliografije njegovih pendenata. Dati nekome da ga obradi ponovno, da vidimo. (liječnik socijalne medicine,ravnatelj Zavoda Andrija Štampar, op., T.T.)
 
KETTE, DRAGOTIN
I/11–12.
»Utočište je našao u ljubljanskoj fabrici šećera kod prijatelja pjesnika Murna, gdje je i umro već poslije nekoliko nedjelja«.
Netko tko pojma nema o literarno–historijskim detaljima slovenske Moderne, a to je ogroman percenat naših čitalaca, ne će znati o čemu se radi. Naći utočište u jednoj »fabrici šećera« značilo bi za beskućnika, da je postao radnik u toj fabrici. Naći utočište kod prijatelja pjesnika Murna u fabrici šećera moglo bi da znači da je pjesnik Murn bio neka vrsta vlasnika jedne fabrike i tako dao utočište svome prijatelju, gdje je i umro već poslije nekoliko nedjelja, naime u toj fabrici. Što je, međutim, »cukrarna« značila u historiji slovenske poezije, o tome bi autor ovoga prikaza trebao da progovori jasno. Nije to bila nikakva fabrika šećera nego jedna krntija i podrtina napuštene i ostavljene fabrike, u kojoj su skapavali pjesnici kao pacovi bez krova i kruha.
II/6–15.
Ovo nepismeno, mucavo, nepoetsko opisivanje pojedinih lirskih motiva govori o tome kako naši Orfeji još uvijek sviraju gluhonijemome kamenju, a i mačke bi već bile proplakale.
Skratiti i svesti na stvarne motive. Da se ne zaboravi slika pjesnika!
 
KHUEN
(M. Gross) (Mirjana, poznata po sjajnom radu o pravašima, op., T.T.)
Kao i tekst o Koaliciji ad discutandum. Ovako ne može.
Ů 1. Kad je već riječ o našim intimnim (narodnim) sramotama ili da se brišu ili da se svedu na činjenično stanje, 
Govoriti o Mažuraniću da je bio bečki, znači protumadžarski orijentiran, jer sama stilizacija Mažuranićeve politike kako »ni banovanje antinagodbenjaka Mažuranića — nije moglo poboljšati te odnose«, sama je po sebi protuslovna, jer je logično da banovanje Mažuranića kao dvorskog čovjeka u bečkom smislu ni u kom slučaju »nije moglo poboljšati te odnose« s Mažuranićem, pošto je Beč stajao na strogo legitimističkom nagodbenjačkom odnosu spram Madžara, prema tome sve to zvuči neodređeno i apstraktno...Zaobiđimo, dakle, neuralgične pojmove i svedimo konstatacije na takozvani enciklopedijski tip fraziranja: »Khuenov dolazak bio je neka vrsta kaznene ekspedicije koja je imala obuzdati Nezavisnu Narodnu Stranku i Stranku prava kao protagoniste hrvatske protumađžarske politike i njihovu saborsku ulogu uskladiti s interesima madžarske državne ideje«.Na temelju svog određenog i jasnog programa madžarizacije, s očitom namjerom da pod svaku cijenu slomi hrvatsku opoziciju, grof Khuen je uznastojao pretvoriti između ostalih mnogih drugih regionalnih hrvatskih svijesti onu slavonsku, u posebnu nacionalnu svijest. Vodila se onda politika na apstraktno »oporbenjački« način lošim stihovima, a produbljivanju jaza između grčke i latinske vjeroispovijesti, tog kobnog novog faktora u okviru rađanja nacionalne svijesti kod Srba i kod Hrvata u Hrvatskoj. Khuen je pristupio metodički. Svojim dosljednim favoriziranjem Pravoslavlja (Vasa Đurđević u Saboru, karlovački vladika koji u Saboru Karlovac ostentativno zove Karlstadt itd.), Khuen za svoju solidnu unionističku većinu, a te će se metode produžiti sve do poznate parole »Dok je nama Like nema republike«, i uroditi paroksizmima uzajamnih negacija od pogroma 1903 do 1941. Svojim metodama Khuen je zaveo režim otvorenog protuzakonitog nasilja sa policijskim terorom: on provodi sve svoje saborske izbore, on svodi broj zastupnika od 110 na 88, pojačavajući uticaj virilista, on uvodi novi poslovnik sa takozvanom kloturom i sa proširenim pravima predsjednika, on sprečava svako ozbiljnije istupanje opozicije, ukidajući porotu za štamparske prestupe, plijeneći štampu, zabranjujući skupštine opozicionarnih stranaka, on činovništvo u administrativnoj upravi i sudstvu pretvara u poslušno roblje. Khuen poništava autonomiju Sveučilišta (afere s otpuštanjem profesora A. Frankija, Koste Vojnovića i Frana Vrbanića), on se obara izravno na rad Jugoslavenske akademije a naročito na biskupa Strossmayera s namjerom da ga ekonomski uništi (sekvestar na đakovačko biskupsko vlastelinstvo)...A kad je već riječ o nijemim grbovima, a u vezi s Franom Kurelcem, preporučam u samome tekstu neke emendacije(lat. ispravak rukopisa,op.,T.T). Zbog svog demonstrativnog ispada, kada je nasred Markova trga izviždao protagonista madžarske Nagodbe bana baruna Levina Raucha, Frano Kurelac otpušten je iz službe, da bi, dva mjeseca kasnije, bio demonstrativno izabran za člana Jugoslavenske akademije. Za učitelja hrvatskoga jezika na riječkoj gimnaziji, gdje je učiteljevao pet godina, bio je imenovan politički, pa je i sa Rijeke iz političkih razloga isto tako protjeran. U znak poštovanja, u znak političke demonstracije, Strossmayer je dao Ivanu Rendiću da izradi Kurelčevu bistu, pa kad se 17. VI 1874 već slab i bolestan zaputio u Akademiju da prisustvuje otkriću svog vlastitog spomenika, onesvijestio se na uglu Bregovite ulice i Ilice i prenesen u bolnicu umro.
 
KLAIĆ, MIHO
II/4. Što znači »borba za kroatiziranje općina«? Ispada kao da ovo pohrvaćivanje dalmatinskih općina predstavlja kroatizaciju nečega što nije bilo hrvatsko.
 
KLAIĆ, NADA
Bogami mislim da nema ni po kakvom kriteriju razloga da uđe u E.J.
Koje je njeno samostalno djelo? To što je suradnik djela Historija naroda Jugoslavije? Ili što je uredila jednu zbirku Izvora? Sve ostalo su radovi iz publikacija, godišnjaka, zbornika i t.d.
(sukob dvaju jakih ega, senzacionalističke povjesničarke i "sveznajućeg" književnika, još sredinom osamdesetih gospođa Nada se studentima javno žalila na Krležu da je docirao svima. Isto potvrđuje i novinski meštar Ive Mihovilović op., T.T.)
 
KLOVIĆ, JULIJE
.II/2. »Umro je u palači Farnese«? Po čemu je to važno da je baš u palači Farnese umro? Kao stanar ili kao podstanar?
Generalna napomena:
Čovjek često misli da naši feuilletonisti kada iz svoje kulturnohistorijske uzvišenosti govore svojim umišljenim žargonom o raznim pojavama, sa prizvukom omalovažavanja pojedinih artista, da tjeraju šegu, ali to nije tačno. Oni nemaju pojma o značenju pojedinih fraza kada se izražavaju kao što slijedi: da je »Klovio sveden na pravu mjeru«. Na kakvu je to pravu mjeru sveden Klovio, na takvu, da je »posljednji veliki predstavnik minijature«. Ima li ova oznaka pejorativan značaj? Svakako da ima, jer Klovio je »pretjerao naglašene muskulature i patetične poze«, i na kraju, on je samo »vrstan poznavalac métijera«. Dakle neka vrsta vještog zanatlije, ali je III/24 »pretjerano bujan, a u koloritu često sladunjav«, a na kraju IV/1–4 on nije ni minijaturista! Pitamo se na kraju što je Klovio? A sve treba da bude apologija! Dogovorili smo u principu što treba ilustrirati i kako.
 
KNJIŽEVNIK (A.B. Šimić i Stanko Šimić) (2.)
Predlažem da se briše. Nema smisla donositi časopise koji su izlazili svega u tri broja.(poznata je Krležina mržnja na Šimića,jakog i originalnoga rivala,moćnog pjesnika i kao handžar oštrog kritičara koji je dirnuo i Krležu i Meštrovića,op.,T.T)
 
KOČEVAR, ŠTEFAN
Generalna napomena: Vidi antiilirsku alergiju kod naše braće Slovenaca. Ovi Štajerski Iliri (Kočevar i Krempl i t.d.) trn su u oku naše redakcije s onu stranu Sutle. Prema tome (I/1) »širitelj ideja narodnog preporoda u Štajerskoj«, djelovat će tamo provokatorski, kao i to što se govori o Kremplu i o Kočevaru.
 
KONKORDAT
(Viktor Novak)
I/2–4, može se brisati, jer je pod 4–6 rečeno sve što je potrebno za objašnjenje ovoga pojma.
III/13–14.
»i uvođenja monarho–fašističke doktrine« — briše se.
V/7–19.
Historijska je šteta što se Viktor Novak nije sakrio pod Varnavinu suknju. Sve ovo o trovanju Varnave i o onoj Litiji, ne treba da uđe u E.J.(Varnava,rođen kao Petar Rosić u Pljevljima, Crna Gora, Kao patrijarh SPC. (1930. - 1937.+) odlučno se borio protiv konkordata, tj. izjednačavanja katoličanstva i islama sa pravoslavljem.
 
KONSTANTIN VII PORFIROGENET
 Ovaj Porfirogenet interesuje nas isključivo samo u vezi s našom historijom. 25 redaka biografije, a svega 18 redaka za »De administrando Imperio«, malo!  Druga pol. XIX st. t.j. period koji se podudara sa periodom rađanja bilateralne nacionalne svijesti kod Srba i kod Hrvata, životari u sjenci porfirogenetskih svađa i raznoraznih urnebesa o tome što je ovaj u skrletu rođeni historik rekao ili mislio da kaže, govoreći o onim legendarnim danima iz seobe naših naroda, koji prethode jugoslovenskoj politogenezi. Jagić, Dümmler, Rački i toliki politički i publicistički trabanti od Gjalskog do danas, nažalost još se uvijek nisu oslobodili ove porfirogenetske magle. O svemu: De administrando Imperio trebalo bi prikazati svakako iscrpnije i konkretnije.
 
KOROŠEC, ANTON
Ne vrijedi ništa! Neka Ljubljanska redakcija obradi ovog Korošca kako spada! Još malo pak će ispasti kao »vrli rodoljub«, a da je bio fanatički negator svega što je u ovoj zemlji predstavljalo i najneviniju pomisao na neki socijalizam, na neko ljevičarstvo, na neku demokraciju, o tome ni riječi. Treba se samo sjetiti šta je govorio o našim Špancima, kad ih je hapsio poslije španskog sloma, gdje je stigao! Treba se sjetiti njegove cenzure, njegovih ispada poslije atentata u Skupštini, njegovog cinizma i njegove glupe pretvorljivosti, kad je skakao iz bloka u blok i iz kombinacije u kombinaciju i t.d. Treba se sjetiti njegove fatalne uloge u okviru Narodnog vijeća, a naročito one u Ženevi, koju mi ovdje prikazujemo kao pozitivnu (I/24–25) — »gdje je nastojao da postigne priznanje novostvorene države SHS«. Ispada da je Korošec bio borac protivu Orjune (II/8) i t.d.
 
KORUŠKI SLOVENCI
II/18.
»Slovenski« saobraćajni jezik... »Umgangssprache« — govorni jezik. Ovako mi zvuči suviše saobraćajno. »Saobraćajni jezik«, jezik saobraćajnih signala na željeznici ili autoputu. Mislim svakako bilo bi bolje »govorni jezik«. Treba da se odlučimo.
 
KOSOR, JOSIP
I/12–13 »Oporost izraza — koja je dolazila od nepoznavanja zanata« i t.d. U originalu: »koja dolazi«. To se, ne znam zašto, mijenja u prošlo vrijeme, a može se brisati jedna i druga varijanta, jer se pitamo, koji je »zanatlija« pisao bolje u ono vrijeme i da li je u ono vrijeme uopće bilo tzv. »literarnih zanatlija« koji bi bili poznavali svoj zanat?
(Kosor je jedan od najznačajnijih naših književnika, kao Goyin "Kolos" tako i njegov "Požar strasti" naslućuje atavističke strahote svjetskih ratova i revolucija. Krleža ga je nakon II svjetskoga rata zatekao u Dubrovniku, primio u Akademiju i materijalno spasio op., T.T.)
 
KOVAČ, ANTE
U principu treba da uđe, jer je napisao više od tri knjige. Osim toga lice poznato iz knjige »Moj obračun s njima«. Nema smisla da mu se uz prezime navodi i pseudonim (Pfifficus). On je publicista a nije književnik.
I/3–4 da se prestilizuje, »kao zarobljenik austro–ugarske vojske stupio dobrovoljno« — da se provjeri. To nije bila srpska vojska, nego dobrovoljački odredi.
 
KOVAČIĆ, GORAN
I/14–15. Ono o četničkom nožu koji je prerezao grlo »divnom galebu«, da se briše. Nema smisla.
 
KOVAČIĆ, KREŠIMIR
I/4–6 da se briše i da se prestilizuje:
Kao pristaša omladinskog nacionalističkog pokreta izdao u Beogradu brošuru »Hrvatska u borbi za slobodu« (1912).
I/7–8.
»Inicijator i predsjednik Jugoslavenskog novinarskog udruženja«. Rojalističke, režimske i šestojanuarske sramote ne treba isticati bez komentara, jer u ovakvoj stilizaciji zvuče kao neka zaslužna svjedočanstva.
I/9–11.
Neka se vidi kako dugo su trajala ta njegova urednikovanja? Sve efemeride, ostaju samo Novosti i eventualno Jutarnji list.
(Matoš je očito imao pravo što je napadao Krešimira Kovačića, op., T.T.)
 
KOZARAC, JOSIP
I (Ono o raskalašenosti žena). Da se prestilizuje, kao na pr. III/9–11. »Kozarčeva djela su ispričana odmjereno, nerijetko suho, i radi toga trajno ostavljaju dojam nečega ukočena, dojam mirisa umjetnoga cvijeća bez vlastitog dana«. (Ne će biti da je tako). Pored problema seljačkog pogospođenja K. je obrađivao i problem uloge žene u okviru dezagregacije seljačkog života, a to svoje proučavanje razradio je u pripovijesti Tena (1894), u jednoj od najljepših njegovih novela.
 
KRAJINA NEGOTINSKA
Tih »Krajina« bit će kod nas najmanje dvadesetak. Sve Krajine da se svrstaju u preglednom nizu, sa generalnim uvodom, o pojmu Krajine. Krajina je pars extrema uvijek i svagda, pak prema tome i Negotinska Krajina ne može da bude drugo nego to što jeste. Ali Krajina nije samo pogranični dio jedne države, jer kod nas, u našoj historijskoj prošlosti, gdje je državnih vlasti bilo bezbroj i gdje su pogranične zone trajno podvrgnute stalnim promjenama, Krajina je u izravnom ili neizravnom smislu veoma često i ime mjesta, predjela a prema tome upotrebljava se u smislu kao pokrajina ili provincija, a u prenosnom smislu kao vojna, rat ili ratovanje, permanentna guerilla u pograničnim zonama i t.d.
 
KRANJČEVIĆ
II/9–12.
Ako se već govori o tome da nije mogao dobiti mjesto u Hrvatskoj, trebalo bi konkretno navesti koji su to bili razlozi.
I/12.
Ova »intervencija nadbiskupa Stadlera« bila je u svakom slučaju negativna intervencija. Kad se već spominje trebalo bi reći o čemu se radilo.
 
KRITIKA KNJIŽEVNA
(Frangeš–Ujević)
[...]
XV/11. »ali sve mane Matoša kao čovjeka nisu ga omele da dade savršeno tačne slike«. Dosta više o tim ljudskim manama A. G. M. Koje su to njegove mane, i to »ljudske mane«, koje nisu normalno ljudske mane ili koje to ne bi bile?
 
KRIŽEVAČKA GRKOKATOLIČKA BISKUPIJA
Ne ide nikako pod križevačka. Međutim, ja je ne bih brisao i predlažem da ostane pod jedinicom Unijatska crkva, ali svakako u novoj redakciji, a nikako u Buturčevoj, gdje se tako patetično citira literatura Janka Šimraka, o kome se gore kao biskupu ne govori (dakako)!
 
KRMPOTIĆ, JOSIP
Epistola griješnika Matije iz Krivog dola ostavlja me potpuno indiferentnim, bez obzira na sve tamo navedene patetične elemente. Quousque tandem?
 
KULMER, MIROSLAV I/13.
Za Nikolu Tomašića plemenitog Treščerovačkog može se reći šta god se hoće i mogu mu se priznati ili ne priznati atributi bilo koji, ali to da se je u Sabor 1906 kandidovao kao »predsjednik Hrvatsko–slavonske hipotekarne banke«, to se ne bi moglo ipak podnijeti.
 
KVATERNIK, EUGEN
200 redaka, o Kvaterniku mnogo. Neka se temeljito skrati.
 
(Nastavak slijedi)
 

Priredio: Teo Trostmann

Krležine natuknice na ekciklopedijske članke (KOLO, 2007.)

 
 
JAJCE
Već je dvaput bilo na mome stolu, dragi Jirouš! Ovako ne može.
I/19–20.
»Bila je to najisturenija tačka ugarskog odbranbenog sistema«. Zašto samo ugarskog? Svi grbovi u Jajcu koliko ih god ima od Kampanila pa do svodova i subraporta ne govore o Madžarima ni riječi. Jajačka banovina i njeni banovi su »našijenci« pod Matijom Korvinom: Berislavići, Frankopani, Keglevići, Grbonozi i t.d. Vidi Thállóczya, koji se navodi u literaturi, ali u tekstu ni o jednome od Thállóczyevih podataka nema govora.
I/21.
Na kraju trebalo bi utvrditi odakle Jajcu ime? Joanna, napolitanska princesa, žena Hrvoja Vukčića, sagradila je Jajce po modelu napuljskog Castello del’ovo!
Svi ovi Frankopani i Keglevići i Berislavići, branili su i svoje vlastito tlo, bez obzira što je Jajce spadalo i pod interesnu sferu madžarskog feuduma. Mi međutim ne pišemo Enciklopediju iz madžarske perspektive. [...]
https://i0.wp.com/relax-portal.info/relax/wp-content/uploads/2018/03/jurki%C4%87.jpeg?fit=592%2C332&ssl=1
Gabrijel Jurkić
 
 
JAKŠIĆ, DMITAR
I/1 »Srpski vlastelin.« Jedan jedini vlastelin u našoj enciklopediji, i i to još srpski!
 
JAMBREŠIĆ, ANDRIJA
Ů Bio je član Družbe Isusove po svome pozivu, a taj njegov poziv kao kod svih isusovaca zaobilazimo dosljedno i principijelno, kao da se toga i danas još stidimo da je netko bio isusovac, a pogotovo u XVIII st. o Jambrešiću ne usuđujemo se reći kakvo je zapravo značenje imao pa i danas ima njegov Lexicon. Pa ipak, kada netko 1732 u svom pravopisnom predlogu »Manuductio ad croaticam ortographiam« predlaže dijakritičke znakove kao elemente pravopisne reforme, onda taj izum spada zapravo u red otkrića, koje će se tek ravno jedno stoljeće kasnije javiti kao Gajev izum, Gaja uzdižemo do idololatrije, a s Jambrešićem postupamo kao sa isusovcem, premda je njegov Lexicon latinum interpretatione illyrica, germanica et hunsarica locuples (Zgb, 1742) djelo nerazmjerno vrjednije nego sve ono što je Gaj ikada izmislio ili napisao. Nemamo perspektive na vlastitu problematiku.
 
JAMNIČKA SKUPŠTINA
Da se ne zaboravi Jamnička kiselica (kisela prirodna voda, op., T.T.), s obzirom na rodoljubiva nastojanja biskupa Strossmayera da produži život naših naroda i srce mlado, ukoliko se uopće bude spomenulo selo Jamnica. (tu je asocijacija Krležina na kiselu vodu Radensku tri srca,kao asocijaciju na Srbe Hrvate i Slovence, op., T.T.)
 
JARNEVIĆ, DRAGOJLA
I/2–3.
»Poslije boravka u Grazu, Trstu i Veneciji gdje uči krojački zanat«.
U Grazu, Trstu i Veneciji uči krojački zanat? Bila je dakle krojačica? Da se barem jedno biće od njenih biografa nađe i pronađe koje bi nam ljudski umjelo da kaže, što je zapravo ta Jarnevićeva po svom građanskom pozivu bila? Od čega je živjela? Vrijednost njenih radova dolazi u obzir samo kao svjedočanstvo vremena, i to pod znakom pitanja. Ova naša ilirska Karina Michaelisova još uvijek nas plaši kao sjenka na spiritističkim seansama naše književnosti. Tajanstvena i nejasna Dragojla Jarnevićeva, pitamo se šta je radila i od čega je živjela?
 
JED IN PIJAČA SLOVENCEV
U ovom slučaju trebalo bi tu temu obraditi i po ostalim kulturno–historijskim zonama, kao hranu, ishranu, kujnu i kulinarske vještine kod Južnih Slavena. Razne kujne: bečka, mediteranska, venecijansko–dalmatinska, centralnoevropska, balkanska, turska, madžarska, srpska, narodna jela i t.d. Ostaje da se vidi za diskusiju (hrana je pana Krležu zanimala, op., T.T.)
 
JOB, IGNJAT
I/22–24.
Da li je osnivač srpskog modernog slikarstva, tu temu stavlja Ujević pod znak pitanja. Mislim da je tačno. Job Ignjat proglasio je sebe Srbinom.
 
JOVANOVIĆ, SLOBODAN
, i kao »istoričar« i kao »književnik i političar«. Uopće: političar, koji je ušao u politiku tek 1939 kad mu je bilo ravno 70 godina.
I/11–16.
»Ta vlada je pružila moralnu podršku četničkom pokretu na čelu sa Dražom Mihajlovićem« i t.d.
Nije se radilo samo o moralnoj podršci i u materijalnoj pomoći u »spremi«, nego i o formalnom imprimaturu i potpisivanju smrtnih osuda iz Londona i t.d.
[...]
II/20.
»U docnijim godinama — pod uticajem marksizma« i t.d.
Uticaj marksizma kod Slobodana Jovanovića, u čemu, kada, gdje? Zvuči artificijelno, a prije svega netačno. O marksizmu izražavao se trajno kao najprosječniji, sociološki neobrazovan filistar. Marksizam je za Slobodana bio i ostao bauk, te su mu se tresle gaće pred marksizmom, kao Zdenki Smrekarovoj, popu Kerubinu ili Dežmanu. Sve je to rog za svijeću. Kakvo priznavanje »ekonomskih činilaca«? Kakvo »približavanje sociološkom metodu (1930–39)«? 
 
JUGOSLAVENI — UČEŠĆE U RATOVIMA
 ... Osim toga: nabrajanje ovih ratova počinje sa XVI stoljećem. Hrvatsko–ugarski kraljevski preventivni ratovi (Hunyadi, Korvin, Bribirski i Krbavski knezovi, Frankopani, Mačva, Jajce, Una, Lika, konac Quatrocenta) uopće nisu spomenuti.
[...]
10. XII 1508, papa Julije II (Della Rovere) organizovao je i sklopio u Cambreiu Međunarodnu Ligu, u kojoj učestvuju: Maksimilijan I Habsburg, car njemački, Louis XII, kralj francuski, kraljevi aragonski i engleski, vojvode Savojski i Ferrarski i na kraju Firenza. Svrha ove Lige bila je, kao što je poznato, savezna međunarodna politička koalicija sa tendencom da se likvidira mletačka supremacija u svijetu. Liga je, iz dekorativno–lažnih diplomatskih motiva imala i neke protuturske teze, ali te su bile potpuno sporedne, spadajući više–manje u političku kamuflažu. Radilo se prije svega o oslobođenju od mletačkoga jarma ovih terena, koji i danas sastavljaju etnički gros u sjeverozapadnoj zoni našega naroda. Radilo se o otimanju Liburnije i Dalmacije, današnje Beneške Slovenije, sa gradovima Gorica, Trst, Rijeka, Labin, Akvileja i Zadar, sa čitavom istočno–jadranskom obalom. Ovaj teren osporavale su dvije velike sile onoga vremena, kao svoju osnovnu interesnu sferu i to: Bečko–Habsburška, kao filijala Njemačkog Carstva i Mletačka. Radilo se o dezaneksiji zapravo većeg dijela naše narodne baze, koja još nije bila okupirana po turskim četama. U Budimu sjedi na prijestolju hrvatsko–ugarski kralj Ladislav II, koji kao vladar pretendira na zadarsku terra–fermu, kao na svoje krunsko leno, Envoyé spécial, chargé d’affaires mletački, Pedro Pasqualigo, putuje novembra 1509 u Zagreb, gdje je sazvana konferenca južnoga plemstva na čelu sa banom Andrijom Botom, sa tri Frankopana, sa grofovima Krbavskim i Zrinskim i Blagajskim, sa čitavim klanom Bakača, Berislavića i t.d. Tu se stvaraju dalekosežni zaključci o kojima se u našem tekstu pod II/l govori više–manje netačno i površno.
 
II/2. II. Austro–mletački rat 1615–17.
Autor ga stavlja u zagradu kao Uskočki rat. I to je dobro, samo ne u zagradi! 
Generalna napomena.
Ovaj kalendar tih ratova (da ga tako nazovemo) počinje zapravo sa Kambrejskom Ligom, a pitamo se šta je sa turskim ratovima od 1521, pada Beograda, pa do 1689? To su: Austro–turski rat 1683–99 sve do Karlovačkog mira isto tako nije obrađen. Paralelni mletački ratovi, na tursko–dalmatinskoj granici isto tako nisu obrađeni. 1684 Mleci pristupaju protuosmanlijskom savezu i obavezuju se na mobilizaciju od 15.000 Morlaka. Srbi, Raci, Vlasi, grčko–istočni hrišćani, Grabači, Croati, Hajduci, Uskoci, Slavoniteri i t.d. trajno ratuju od opsade Budima 1686 pod generalom Picolominijem i njegovim prodorom do Skoplja, u četama od 20.000 i t.d. Nova komponenta politička u austrijskom smislu to je komponenta srpskog patrijarhata. Bečki dvor koncipira svoju politiku na »ilirskom terenu«, integralno kao »ilirsku«. Navodim detalje: kod zauzimanja Virovitice 1684 učestvuje 4.000 Hrvata pod generalom Trautmannsdorfom. Mletački general Mocenigo sa generalom Molinom prodire sa morlačkim četama sve do Glamoča. 1685 Osijek pada u ruke generala Leslie sa 2.000 Hrvata kao četa pod Leslievom komandom. 1685 Erdödy oslobađa Dubicu sa 4.000 hrvatskih konjanika. Sve akcije mletačkoga Cavaliere Janco, koji trajno komanduje četama od 5.000 Morlaka. 1686 Arad, Pečuj, senjska baza sa ispadima u Liku, Cornaro u Sinju, Almaš, Vukovar, Ilok, prinz Louis Badenski sa hrvatskim četama oslobađa Gradišku, Mitrovicu, Banja Luku, Petrovaradin. Do oslobođenja Beograda nije bilo ni jedne bitke u kojoj nisu učestvovali naši ljudi. Isto tako svi austro–turski ratovi nisu obrađeni sve do onoga 1737–39 i t.d.
 
JUGOSLAVENSKI ODBOR (mahom masonski, op., T.T.)
Ů (Dragovan Šepić)
I/5–8. »Proizašao iz pokreta, koji je godinama prije rata širio u jug. zemljama A.–U. ideju ujedinjenja J.S. i njihova okupljanja oko Srbije«.
Grosso modo, nije tačno! Trebalo bi konkretizovati, ukoliko se govori o genezi Jugoslavenskog odbora, koje su to bile komponente od Riječke i Zadarske rezolucije, koja se manifestira u politici hrvatsko–srpske koalicije na izborima 1906, i koja nastaje kao praktična politika sa Friedjungovim procesom. Vidi Frano Supilo: Politika u Hrvatskoj.
I/16–18. Kontakt sa srpskom vladom. Po čemu se može tvrditi da je srpska vlada »u programu svojih ratnih ciljeva imala priključenje hrvatskih i slovenskih zemalja A.–U.«?
Kakav je to program? Kad je bio objavljen? Isto tako: I/18–19. kada je srpska vlada »prema talijanskim imperijalističkim težnjama na Jadranu zauzela izrazito negativan stav«?
II/16–18. Koji su to sastanci »s političarima u domovini«? Kada su uspostavljeni kontakti sa »pripadnicima Starčevićeve Stranke prava«.
Vidi razgovore Barčeve u Ženevi sa Hinkovićem.
III/1–8. »Hrvatsko–srpska koalicija, koja je programatski bila za ujedinjenje sa Srbijom«.
IV/l7–20. Kada je srpska vlada »diplomatskim putem oštro protestirala protiv Londonskog ugovora«?
Kada je Pašićeva vlada nešto konkretno poduzela protivu izvršenja Londonskog ugovora, sve do kapitulacije Austrije u Versaillesu 3. XI. 1918, poslije svih marifetluka od Krfa do Ženeve?
V/20–21. »Osim toga dolazilo je i do nesuglasica sa srpskom vladom u pitanju dobrovoljaca«.
Ovo je diskursivno rečeno, parafraza po Miladi Paulovoj. Ove »nesuglasice sa srpskom vladom u pitanju dobrovoljaca« od početka su preponderantno važne. Organizaciju jugoslavenskih dobrovoljačkih odreda kao samostalne vojne jedinice, srpska vlada je ometala od početka po planu.
VI/1–3. Nije do afere u Odesi došlo samo zbog »ekskluzivističkog stava i netaktičkih postupaka srpskih oficira«, jer se ne može pretpostaviti da bi srpski oficiri, iz vlastite inicijative bili zauzeli onaj principijelni stav, polaganja prisege i regrutiranja dobrovoljačkih masa iz zarobljeničkih logora, na način kako je to provedeno, bez direktiva odozgo.
VI/4–8. Kriza Hinković–Trumbić. Nisu motivi neslaganja između Hinkovića i Trumbića nastali uslijed neovlaštenosti Hinkovićeve da upućuje poziv na mobilizaciju jugoslavenskih iseljenika, nego zbog Minkovićeve interpretacije osnovnih teza Krfske deklaracije, da Krfska deklaracija ne može prejudicirati zaključcima Konstituante. Tu su demokratski principi samoodređenja i ujedinjenja na temelju prava samoodređenja i oslobođenja i prisajedinjenja došli do eklatantnog sudara. Isto tako
VI/ Eksodus Supila iz Jugoslavenskog odbora. Takozvana pitanja transformacije Srbije i t.d.
VII/12–25. Krfska deklaracija. Nikako ne bi trebalo zaobići da se paralelno sa konferencijom na Krfu provodi likvidacija Crne Ruke. (!!!!!!!!, op., T.T.)
VIII/5. Po čemu se vidi da Saveznici »sve više računaju u svojim planovima sa Krfskom deklaracijom«?
Izjava Lloyda Georgea od 6. I. 1918 da »Velika Britanija ne ide za rušenjem Austro–Ugarske« ilustrira da Saveznici baš ne računaju tako jako sa Krfskom deklaracijom, a i 8. I. 1918 Woodrow Wilson u svojih 14 točaka govori još uvijek samo o autonomiji. Kakav stav zauzima spram te nove zavrzlame srpska vlada? Negativan.
VIII/19–20. »Srpska vlada je odbila da se na temelju zaključaka Krfske deklaracije sazove širi kongres poslanika Srbije, Jugoslavenskog odbora, C.G., srpske vojske, jugoslavenskih dobrovoljaca i t.d.«
.X/13–14. Da je »teško bilo doći do priznanja jugoslavenskog naroda AU kao saveznika i Jugoslavenskog odbora kao njegovog predstavništva uslijed toga« jer se »tome još uvijek protivila talijanska vlada«.
Ne samo talijanska vlada, nego i srpska!
X/23–24. Saveznici nisu priznali »Južnim Slavenima AU status Saveznika«. Saveznici su svim svojim raspoloživim sredstvima jeseni 1918 trajno djelovali na to da se organizuje jedinstvena reprezentacija Južnih Slavena, ali je to ometao Pašić, koji nije htio da pristane niti na koalicioni kabinet sa samostalnima niti na širu koncentraciju sa neparlamentarnim predstavnicima srpskih progresivnih elemenata u opoziciji, kao »ustavobranitelj«.
XI/12–13. Trumbić nije odbio da uđe u srpsku vladu iz principijelnih razloga, nego zato, jer je to tada već bilo bespredmetno. U smislu zaključaka versailleske konferencije Italija je već bila okupirala od Trsta do Kotora čitavu obalu.
O jugoslavici, o Jugoslaviji, o Jugoslavenskom odboru i o svim ostalim pojmovima koji se nadovezuju o taj prefiks jugo — trebalo bi progovoriti čistu istinu, a ta je i u ovim našim edicijama »tabu«, čije se ime ne može spomenuti zaludu kao ni božje.
Sve se frazira i sve je postala shema i o svemu se piše netočno, otprilike, ŕ peu pr#s, grosso modo, to jest zbrkano, dezinformativno. Kad se daje na primjer geneza Jugoslavenskog odbora da je »proizašao iz pokreta, koji je godinama prije rata širio u jug. zemljama A.U. ideju ujedinjenja J.S. i njihova okupljanja oko Srbije«, onda ne treba o tome govoriti magleno nego stvarno. Koje su to bile komponente »pokreta koji je godinama prije rata širio« itd. i kakav je to pokret bio? Uzme li se komponenta od Riječke i Zadarske rezolucije, koja je uspjela, na kraju, kao praktična finta da osigura koaliciji na izborima 1906 tzv. pobjedu, onda bi trebalo dati i konkretne podatke o čemu se radilo u Riječkoj rezoluciji. Nikakve veze ona nije imala ni sa kakvom koncepcijom ujedinjenja Južnih Slavena i njihovog okupljanja oko Srbije. Bio je to jedan trik izigravanja Nagodbe, na krivim pretpostavkama, koji se rasplinuo kao balon od sapunice, a praktična politika Koalicije zabrazdila je u najbanalnijoj khuenovštini, kompromitantnoj, da bi završila sa skandalom oko Friedjunga i izbacivanjem Supila iz Koalicije. Vidi: Frano Supilo »Politika u Hrvatskoj«. Ovako se ne može prodavati magla. Prema tome jasno je da Jug. odbor nije nikakav nastavak te koalicione politike.
O katastrofalnoj politici Jug. odbora, koja se kreće od neuspjeha do neuspjeha, najeklatantnije govori politički put Ante Trumbića. Nije ovdje mjesto, a opet bilo bi, kad je već riječ o Jug. odboru, da se jedanput u enciklopediji progovori o tim stvarima.
Kad je riječ o »kontaktu sa srpskom vladom i o njenom programu, upravo o njenom »ratnom cilju« a koji se banalno zove »priključenje hrvatskih i slovenskih zemalja« šta treba o tome govoriti patetično. Sve te proklamacije srpske vlade bile su improvizacija, a poznato je kako je došlo do one emendacije o »priključenju« respektive o prisajedinjenju u Nišu decembra 1914. Isto tako, zašto uvijek romantizirati stav srpske vlade koja da je »prema talijanskim imperijalističkim težnjama na Jadranu zauzela izrazito negativan stav«? Vidi o tome zapis Nikole Stojanovića, kako je zapravo došlo do sastanka u Firenci 22. XI 1914.
Isto tako govori se o »sastancima s političarima u domovini«! Kada, kojom prilikom i sa kime su uspostavljeni kontakti sa »pripadnicima Starčevićeve Stranke prava«?? Vidi razgovore Barčeve u Ženevi sa Hinkovićem (po Hinkoviću)?
Evo jedne proizvoljne i apstraktne konstatacije, kao klasičan primjer dezinformacije: »Hrvatsko–srpska koalicija, koja je programatski bila za ujedinjenje sa Srbijom«.
Potpuno proizvoljna tvrdnja, i teško bi bilo otkriti na temelju čega se to tako ustrajno tvrdi? Programatski za ujedinjenje sa Srbijom — Hrvatsko–srpska koalicija nikada nije bila. Svetozar Pribićević, koji je imao mnogo razloga da u svojoj knjizi »Diktatura kralja Aleksandra«, pišući u emigraciji, kao neku vrstu apologije svoje vlastite politike, da istakne sebe kao nekog protagonista ove programatske unifikatorske ideje, nije mogao nigdje konkretno da navede da je za vrijeme rata konspirirao. Da su se »svi predstavnici A.U. političkih grupacija držali rezervirano« to je više–manje točno, samo razlikujmo dobro, ta je rezerva potrajala sve do konca rata. Supila u procjeni međunarodne situacije na početku konflagracije 1914 u tom pogledu nitko nije praktično slijedio! Vidi stav Stjepana Radića 1914, kad je rat buknuo. Konstatujmo fakta! Sve političke proklamacije, sve budžetske rasprave o proračunima u okviru indemnitetskih rasprava u Hrvatskom saboru, pa čak i proklamacije Bečkoga kluba kreću se postojano u lojalnom okviru Monarhije, a žezlo dinastije Habsburga spada među svetinje u koju ne treba dirati. Kakvu je politiku Koalicija pod vodstvom Svetozara Pribićevića vodila u ratu 1914–18 sve do kraja A.U., to je više–manje javna tajna, to je poznato a indemnitetska rasprava u Hrv. saboru jula 1918, a naročito govor Svetozara Pribićevića u okviru te rasprave, govori o tome poglavlja«. Tvrdi se da je »srpska vlada diplomatskim putem oštro protestirala protiv Londonskog ugovora«? Molit ćemo, bilo bi dobro, kada se to tako apodiktički tvrdi, da se navedu i fakta. Pitamo se: kada je Pašićeva vlada nešto stvarno poduzela protiv izvršenja Londonskog ugovora? Do kapitulacije Austrije u Versaillesu 3. XI 1918, pa poslije svih marifetluka od Krfa do Ženeve, to se ne vidi. Vidi amandman Aleksandra Belića Sazonovu za dopunu Londonskog ugovora! Na kraju, šta tu treba dokazivati, kada je evidentno da je Pašić sprječavao priznavanje Jug. odbora po velikim silama usque ad finem tako da su čete Franchet d’Eperey–a, ušle u Jugoslovenske predjele i zemlje A.U. konglomerata 1918 kao garanti i kao izvršioci Londonskog ugovora.
Isto tako kad se tvrdi da je »decembra 1915 položaj Jug. odbora prema srpskoj vladi ojačao«, tvrdi se nešto za što nema dokaza. Ni u onome trenutku albanskoga sloma srbijanska vlada nije izmijenila svoj stav spram Jug. odbora. Da je »Odbor nailazio na velike zapreke zbog negativnog držanja Italije prema pitanju jugoslavenskog ujedinjenja«, to ne treba dokazivati, ali te »zapreke« nisu bile »velike« samo zbog stava negativnog Italije, nego i Srbije, jer do kraja rata Trumbiću nije pošlo za rukom da bude priznat kao ratujući subjekt, prvo, i da se, prema tome, logično, naoruža, premda je praktično u onome trenutku mogao da stavi saveznicima na dispoziciju možda čak i desetak divizija od jugoslavenskih ratnih zarobljenika SHS narodnosti. Ova neuralgična pitanja po svim se našim referentima isto tako neuralgično zaobilaze.
»Osim toga«, (misli se na negativan stav Italije) »dolazilo je i do nesuglasica sa srpskom vladom u pitanju dobrovoljaca«. Dakako, ovo je diskursivno rečeno, to su sve eufemističke parafraze po Miladi Paulovoj, koja isto tako kao agent Beneša, post hoc, lakirajući još uvijek istinu, nikada nije htjela da progovori punim tonom. Ostanimo logični! »Nesuglasice sa srpskom vladom u pitanju dobrovoljaca« spadaju u principijelna pitanja, one jasno ocrtavaju negativan stav srbijanske vlade koja organizaciju jugoslavenskih dobrovoljačkih odreda kao samostalnih vojnih jedinica pod komandom ili pod zastavom Jug. odbora ometa od početka po planu. Tako, na primjer, do »Afere u Odesi« nije došlo samo zbog »ekskluzivističkog stava i netaktičkih postupaka srpskih oficira«, jer se ne može pretpostaviti da bi srpski generali, kao predstavnici vojne srbijanske sile u Rusiji, iz vlastite inicijative bili zauzeli ili bilo mogli zauzeti onaj principijelni stav koji su zauzeli, a da zato nisu imali direktive od svoje vlastite vlade. Polaganje prisege srpskom kralju kao predstavniku suvereniteta Kraljevine Srbije i problem regrutiranja dobrovoljačkih masa iz zarobljeničkih logora za srpsku vojsku, na način kako je to provedeno, ne može se zamisliti bez direktiva srpske vlade.
Kada je riječ o krizi Hinko Hinković, Ante Trumbić, jasno je da motivi »neslaganja između Hinkovića i Trumbića« nisu nastali uslijed neovlaštenosti Hinkovićeve da upućuje poziv na mobilizaciju jugoslavenskih iseljenika u USA, nego zbog Hinkovićeve interpretacije osnovne teze Krfske deklaracije, a tu je H. Hinković jasno, logično i nedvoumno formulirao da »Krfska deklaracija ne može prejudicirati zaključcima Konstituante«. Tu nije bila riječ dakle o neslaganjima Hinković — Trumbić nego o demokratskom principu samoodređenja i ujedinjenja na temelju prava samoodređenja i oslobođenja«, koje je oduvijek bilo u eklatantnom protuslovlju sa tezom srbijanske vlade o »prisajedinjenju ili priključenju A.U. SHS naroda«. Prema tome nije riječ o nesuglasicama nego o eklatantnom sudaru na bazi principa. Exodus Supila iz Jug. odbora i čitav konglomerat problema i pitanja koji se nadovezuje o tezu Frana Supila o »transformaciji Srbije«, u našem je prikazu jedva tangiran.
Kada je riječ o Krfskoj deklaraciji nikako ne treba da se zaobiđe još jedan veoma važan fakat unutrašnje političke diferencijacije srbijanskog političkog tijela! Paralelno i istodobno sa Krfskom deklaracijom i sa konferencijom na Krfu provodi se likvidacija Crne ruke. Sve okolnosti koje u tom pogledu djeluju da se srbijanska vlada odlučila na likvidaciju političke junte, više–manje su poznate i jasne.
Na temelju čega se tvrdi u ovom našem prikazu da poslije Krfa »saveznici sve više računaju u svojim planovima sa Krfskom deklaracijom«?
Izjava Lloyd Georgea od 6. I 1918 da »Velika Britanija ne ide za rušenjem A.U.«, dokazuje obratno i lijepo ilustrira kako saveznici početkom 1918 ne računaju sa Krfskom deklaracijom, pak prema tome na temelju čega se može reći da oni u svojim planovima sa Krfskom deklaracijom računaju sve više«? Isto tako 8. I 1918 Woodrow Wilson, objavljujući svoje teze u četrnaest točaka govori još uvijek samo o autonomiji i o federativnom uređenju A.U. kompleksa.
A kakav stav je zauzela sama srbijanska vlada spram Krfske deklaracije? Više–manje negativan. Ona je odbila da se na temelju zaključaka Krfske deklaracije sazove širi sastanak parlamentaraca Srbije, predstavnika Jug. odbora, predstavnika C.G., srpskog generaliteta i vojske jugoslavenskih dobrovoljaca itd. Jasno je da je Pašić ostao samome sebi dosljedan, i prema tome on (Pašić) »nije odstupio od principa iznesenih u Krfskoj deklaraciji«, jer on te principe nikada nije ni priznao i jer je politika srbijanske vlade Krfskoj deklaraciji uprkos čitave godine bila u potpunom protuslovlju sa deklaracijom i sa politikom Jug. odbora, koju je ometala na svakome koraku i svima sredstvima. Prema tome je jasno da Krfska deklaracija nije mogla biti nikakvom podlogom ni motivom da saveznici sve više računaju s njom u svojim planovima, kad je saveznicima bilo poznato da se srbijanska vlada spram Krfske deklaracije odnosi negativno. Obratno od toga da bi saveznici bili računali sa Krfskom deklaracijom pokazalo se u predvečerje Ženeve kad su saveznici forsirali upravo to što je srpska vlada pod Pašićem nastojala da provede, odbijajući dosljedno i postojano sve principe Krfske deklaracije.
Ne razumijem zašto se »sporazum Trumbić–Torre na kongresu potlačenih naroda A.U. u Italiji (tzv. Rimski kongres) proglašava »novim uspjehom«? Kakav je to »uspjeh« bio? Bila je to rpa izgovorenih riječi, tada, nažalost, već zaista na kraju balade. Osim toga ne treba zaboraviti ni trenutka i treba imati u vidu da »sporazum Trumbić — Torre od 7. III 1918 ostaje odlučno demantiran talijanskim mandatom kojim je Italija stekla pravo da okupira čitavu zonu zagarantiranu Londonskim ugovorom, kao saveznička vojna snaga«.
Faktima uprkos, u našem se tekstu tvrdi da je Rimski kongres »ipak djelovao u korist politike Jug. odbora«, da je »moralno oslabio Londonski ugovor i utirao put priznanju Južnih Slavena«, da je »znatno povećao ugled Odbora, koji je poslije kongresa bio de facto tretiran kao predstavnik Južnih Slavena u A.U.«. Po čemu se može tvrditi ova eklatantna neistina?
Londonski ugovor ni po čemu nije bio time »moralno oslabljen«, ugled Odbora time nije bio »povećan«, a Jug. odbor nije bio »de facto tretiran kao predstavnik Južnih Slavena u A.U.«, jer se u Ženevi drastično objavilo i pokazalo da je Pašić torpedirao sve zaključke Krfske deklaracije de facto i de iure, i prema tome tvrditi obratno od istine, znači svijesno zavoditi u bludnju, znači trajno dočaravati neke iluzije kao da je nešto bilo što tako bilo nije. Da je »teško bilo doći do priznanja jugoslavenskog naroda A.U. kao saveznika, i Jug. odbora kao njegovog predstavništva« — uslijed čega? — jer se »tome još uvijek protivila talijanska vlada«, kada je evidentno da se tome nije protivila samo talijanska vlada nego i srpska.
Fakta govore da saveznici nisu priznali »Južnim Slavenima A.U. status saveznika«, ali su svim svojim raspoloživim sredstvima jeseni 1918 djelovali na to da bi se organizirala jedinstvena reprezentacija Južnih Slavena, što je opet ometao Pašić, koji nije htio pristati niti na koalicioni kabinet sa samostalcima niti na širu koncentraciju sa neparlamentarnim predstavnicima srpskih progresivnih elemenata u opoziciji, pozivajući se na riječi srbijanskoga »ustava«! Ova uloga Pašića jeseni 1918, kada se javlja u političkoj areni kao srbijanski »ustavobranitelj« zaista je zaslužila jedno kongenijalno komediografsko pero. Trajno se zaobilazi u našim prikazima onih mutnih političkih intriga u finišu 1918 da do priznanja jugoslavenskih emigrantskih organizacija sa strane saveznika »kao zaraćene strane na savezničkoj strani« uglavnom nije došlo isključivo samo zbog protivljenja srpske vlade, jer saveznici su u ono vrijeme već davno bili priznali i češke legije u Sibiriji i poljski suverenitet pod Pilsutskim.
Zašto je Trumbić odbio da uđe u srpsku vladu? Iz principijelnih razloga? Ne. On je to odbio, jer bi njegov ulazak tada u srpsku vladu bio zaista bespredmetno zakašnjenje, uz principijelnu rezignaciju spram svoje vlastite politike, a to je bilo u momentu kada je Italija u smislu zaključaka versailleske konferencije, kao mandatar Londonskog ugovora već bila okupirala čitavu obalu od Trsta do Kotora.
Isto tako nije točno da »zahtjev Jug. odbora za priznanje — ne »jugoslavenskog naroda kao savezničkog«, nego SHS, tada već organiziranih u Zgb. NVSHS — nije bio usvojen od saveznika.
Sve je to torpedirao Pašićev kabinet sa čitavim nizom vještački izazvanih kriza, podvala, svijesno lansiranih neistina i intriga. (Pašićeva verzija da se priznanju SHS protivi Regent, bila je već tada demantirana u Ženevi! Vidi razgovor sa Pichonom!) Trajno se prikazuju stvari neistinito i tendenciozno krivo! »Pozicija Jug. odbora u Ženevi bila je jaka«? A po čemu se to može dokazati i po čemu se ta snaga manifestirala? Po tome da je »Pašić usvojio zaključke koji su bili protiv njegovih shvaćanja«. Pitamo se kako ih je usvojio? Usvojio ih je tako da ih je poništio neposredno poslije toga svojom navodnom demisijom i tako izazvao parišku krizu. Ovaj tzv. »Sporazum«, koji je po našem referentu »postignut u Ženevi« (dakle ženevski sporazum) nije bio, kao što kaže autor »duga vijeka«. Dakako da nije. Nije trajao ni jedno poslije podne, jer poslije povratka iz Ženeve u Pariz, Pašić ga je uspio poništiti već drugog jutra. Ženevski sporazum je jedan od klasičnih primjera tzv. najispraznijih providnih i intrigantski staromodnih, zapravo smiješnih manevara na hartiji.
Kada je riječ o »raspuštanju Jug. odbora«, to se u našem tekstu stilizuje tako da je »daljnji rad na ujedinjenju prenesen u domovinu«. A kako je prenesen? U domovini NVSHS Zgb pod vodstvom i inicijativom Pribićevićevom produžuje Pašićevu politiku torpediranja Jug. odbora. U našem prikazu ne govori se konkretno o »proglašenju ujedinjenja 1. III 1918, niti o tome da je to diktat dinastije i početak političke krize koja će potrajati pune 23 godine, jer je praksa pokazala u Makedoniji, u Hrvatskoj, a velikim dijelom i u Bosni i Sloveniji, da SHS narodne mase sa muslimanima, Makedoncima i ostalim narodnostima nikada politički nisu pristale na ovu formu ujedinjenja.
O svemu. Jedinica Jugoslavenski odbor treba da ostane, a bilo bi najoportunije da je pretvorimo u rekapitulaciju političkoga kalendara sa kronološkim prikazom događaja kako su tekli. Čitav prikaz treba preraditi na temelju ove napomene.
 
JUGOSLAVIJA
12/4
»povezavši se sa Srbijom slobodna srpska Vojvodina značila je god. 1848 onaj most, koji je omogućavao da se spoje Srbija i Hrvatska«.
Ova tvrdnja nema realne podloge.
Šp. 15/1.
(J. Krčovski i K. Pejčinović) i t.d.
Volio bih da se to provjeri, a da se među ovim makedonstvujušćim imenima ne zaboravi ime i pojava Krste P. Misirkova, autora čuvene knjige »Za makedonckite raboti« (1903), jer je to djelo fundamentalne važnosti, a i iz današnje perspektive Misirkov postao je savremenim formulatorom ovih pitanja.
16/2.
»Pašić se zalagao za pravoslavno rješenje našeg nacionalnog pitanja«.
Mislim da nije sretna formula. Osim toga »pravoslavno« ne treba štampati kurzivom.
Pašić se zaista zalagao za »pravoslavno rješenje«, ali ne »našeg nacionalnog pitanja«, nego srpskog nacionalnog pitanja, i bilo bi najidealnije da se to prestilizuje:
Stojeći pod utjecajem carske Rusije i strahujući da ujedinjenjem katoličkih masa sa Srbijom pravoslavci ne dođu u manjinu, Pašić je nastojao da Srbiji pripoji samo one zemlje, koje ne bi dovele u pitanje srpsku većinu u budućoj državi.
28/1.
Da se prestilizuje: Demokrati odnosili su se prema diktaturi kao i radikali.
28/2.
»ali vodstvo Hrvatske seljačke stranke se u to doba nalazi pod presudnim utjecajem hrvatske buržoazije«.
Na ovom mjestu to zvuči zaista apstraktno! Koja hrvatska buržoazija? Dalo bi se dokazati, da su najsolidniji predstavnici hrvatske buržoazije (Banac, Teslić, Šverljuga et comp.) bili solidni nosioci centralizma i šestojanuarske politike. Hrvatska buržoazija, kao takva, to jest 98% kapitala u ovoj zemlji nije bilo povezano sa HSS niti je HSS bila pod njenim »presudnim utjecajem«.
30/2.
Da li »su masovne demonstracije dovele do pada Cvetković–Mačekove vlade? Nisu.
Šp. 31/l.
»Ta je vlada u najkritičnijem trenutku, zajedno s bivšim kraljem Petrom pobjegla iz zemlje«.
Nije tačno! U momentu kada kralj napušta zemlju, on nije »bivši kralj«, nego baš pravi pravcati kralj od glave do pete.
 
JURIČIĆ, JURAJ
Da li Jurij ili Juraj? Kaže »protestantski pisac«. Hrvatski pop glagoljaš, koji se sklonio u Kranjsku pred progonima. U jednoj fazi pokreta Trubarova desna ruka. Djeluje u Urachu za hrvatsku štampariju, a piše hrvatski i slovenski. Trebalo bi stvarno znati kakav je to njegov prijevod »drugoga dijela novoga testamenta (»Drugi Del Novega Testamenta«) štampanog u Tübingenu 1563, glagoljicom i ćirilicom.
I/15–16.
Bio je u sukobu sa Trubarom, ne samo kao versifikator i prevodilac, a kao takav i izvorom trajnih smetnji, sukoba i afera? sa Trubarom, zbog jezičnih pitanja. Trebalo bi ispitati sve njegove kroatizme da se vidi u čemu je bila stvar konkretno? Trebalo bi ga ocijeniti kao pojavu i kao pisca i s ovu stranu Sutle. Da su ga prozvali Kobilom i to govori poglavlje.
 
JURKIĆ, GABRIJEL
Trebalo bi utvrditi šta je s njim danas, t.j. od 1940 do danas. Koliko je meni poznato on se zaredio, postao je fratar, konvertit, a onda je odbacio mantiju, on i njegova žena, koja je neka vrsta poetese. Da se vidi šta je s njim. Ukoliko bude ušao, neka se i ilustrira u autotipiji. On je svojevremeno bio u modi i prodao na stotine slika po t.zv. građanskim domovima. (dobar slikar, op., T.T.)
 
JUTARNJI LIST
I/6–7.
»Glasnik najširih slojeva hrvatskog građanstva«, i t.d. O, blagoslovljeni ovi uži ili najširi slojevi hrvatskog i ostalih građanstava.
I/12–13 da se prestilizuje: Uređuje Eugen Demetrović, koji daje listu fizionomiju bulvarske štampe.
I/14–22 se briše.
 
JUTRO
Jutro kao kronika, kao dnevnik, kao svjedočanstvo dvadesetipetogodišnjeg historijskog raspona od ujedinjenja 1918 pa sve do svršetka Drugog svjetskog rata nije prikazano. Svi naši prikazi štampe su mizerija. Manje od ništa. Svega 12 redaka. A trebalo bi, po onoj osnovnoj i generalnoj koncepciji, najmanje 3 stupca.
 
(Nastavak slijedi)
 

Priredio: Teo Trostmann

"Ljudevit Gaj nije bio nikakav »kajkavac«, nego baš pravi pravcati Švaba"

 
 
HAEUSLER, KARLO
PRINCIPIJELNO: Ne znam da li je potrebno o shizoidima donositi baš sve i najneznatnije detalje i čime su se bavili i šta su radili, samo zato, jer su pisali loše pjesme. Sve su to podaci više–manje za medicinske ekspertize. Karlo Haeusler kao političar, govoreći u beogradskom Parlamentu o svojoj rojalističkoj konverziji, on kao dinastičar obraćenik govori čiste medicinske gluposti, a svoj prelaz iz republikanstva u rojalizam on obrazlaže ljepotom sremsko–karlovačkog paysagea. Govoriti o H. kao političaru, više je kompromitantno po HSS, koja ga je kandidirala, nego po ovog nastranog osobenjaka, kakvima je uostalom naš javni život onoga perioda vrvio. Čitav njegov ugled temelji se na jednoj Matoševoj rečenici; kad mu je citirao jedan stih iz jedne njegove sasvim slabe starofrajlinske spomenarske pjesmice.
https://www.xxzmagazin.com/public/ck/uploads/images/2018/10/810xauto/tito_i_krle%C5%BEa.jpeg
 
HARAMBAŠIĆ, AUGUST
Ova politička poezija, jeste imitacija talijanske garibaldinske poezije, ali njegova posvetna pjesma u »Slobodarkama« ispjevana Hrvatskoj: »S tebe su strgli kraljevsko odijelo, izronili tvoje božanstveno tijelo, robinja si tužna, mučenica prava! Izdajom i zlobom svezali ti ruke i t.d.«, jedan je od izvora kasnije kranjčevićevske patetične intonacije tih istih motiva.
 
HARTWIG, NIKOLAJ HENRIKOVIĆ
U okviru ispitivanja ratne krivnje za rat 1914–18, postoji još jedan detalj. Dramatski razgovor regenta Aleksandra sa Hartwigom, u predvečerje njegove smrti. Pašić je preko Budimpešte primio obavještenje da su Čabrinović, Grabež i Princip preko Tankosića prešli u Bosnu. Regent s tim povjerljivim telegramom traži obavještenje od Hartwiga.
 
HINKOVIĆ, HINKO
Ů Trebalo bi ipak konstatirati da mu je pravo ime Heinrich Moyses... on je u Americi god. 1918 došao u otvoreni sukob sa predstavnicima kraljevske srbijanske diplomatske vlasti i u principijelnom tumačenju Krfskog pakta, on je došao u otvoreni sukob sa predsjednikom Jug. odbora, pak je kao principijelni demokrata i republikanac i protivnik centralističkih tendencija povukao i sve konsekvencije i istupio iz Odbora.
Svojim memoarima, a naročito svojom aktivnošću pri rasvjetljivanju političke uloge Luje Vojnovića za vrijeme Prvog svjetskoga rata, u tom pogledu bio beskompromisno anticentralistički angažiran.
 
HORMANN, KONSTANTIN
Međutim, što znači karakteristika da je netko (u ovom slučaju Kosta Hormann) »dobar katolik«? Biti dobar katolik ili dobar pravoslavac, to je ordinarna fraza. Bilo je veoma dobrih katolika, koji nisu bili klerikalci, upravo zato jer su bili dobri katolici, a dobar katolik i klerikalac nisu podudarni pojmovi. Ako je uživao povjerenje klerikalnih krugova u Beču, kao što Ilija tvrdi da jeste, onda nije bio dobar katolik. O čovjeku kao uredniku »Nade« ni riječi. (Krleža ističe H. suradnju sa Kranjčevićem, op., T.T.)
 
I/19–21. HRVATI, KNJIŽEVNI JEZIK
»Nije stoga čudo, što u rješavanju tog važnog pitanja najaktivnije djeluju kajkavac Ljudevit Gaj, štokavac Vjekoslav Babukić i čakavac Ante Mažuranić« i t.d.! Ljudevit Gaj nije bio nikakav »kajkavac«, nego baš pravi pravcati Švaba. Majka mu nije znala ni beknuti, a nažalost ni njemački, što se vidi iz njenih pisama. Ovo sveto hrvatsko trojstvo kaj–što–čakavštine, ne djeluje ni najmanje utješno...
Pritom je svakako bilo odlučno i to, što je Gaj imao vlastitu štampariju. Ipak ni kritike nisu izostale«.
Treba viditi Vraza šta je sve o tome mislio i pisao. Sama konstatacija da je za »tip književnog jezika i njegovo proširenje (neobično brzo proširenje) svakako bilo odlučno i to, što je Gaj imao vlastitu štampariju« — sve savršeno netačno. Gaj je u ono vrijeme primao obilate stipendije od Metternicha. On je već četrdesetih godina živio kao grand–seigneur. Palais u Gospodskoj ulici, štamparski monopolista (kupio je Županovu tiskaru), posjed na Mirogoju, prstenje i igle careva i kraljeva, mistifikacija sa slavjanskom historijom u Moskvi i t.d. i t.d. »Ipak ni kritike nisu izostale«... Nisu izostale. Ali te kritike nisu se ticale samo grafije. Sve to dalje do kraja pitanje je pravopisa, a ne jezika."
 
HRVATI, KNJIŽEVNOST OD XVIII–XX ST.
Andrija Dorotić, antijakobinac od glave do pete (kao što je i Tito Brezovački i čitav niz klerika onoga vremena), nekoliko puta osuđivan na smrt po venecijanskim agentima kao narodni neprijatelj, postaje sticajem okolnosti šef austrijske policije u Zagrebu. Ovaj luckasti cokulaš (kao šef policije), bavi se idejom da štampa hrvatske novine, jer po iskustvu konstatira iz svoje perspektive kakav uticaj vrši i kakav »jakobinski razdor« širi i sije dnevno među njegovom pastvom zadarski »Regio Dalmata«, štampan hrvatskim jezikom. Zašto se Martinovićev intimus, u rodosluženju sumišljenik, kompromitiran kao jakobinski zavjerenik, biskup Vrhovac, usprotivio planu ovoga fratra, da se Narodne novine štampaju hrvatski, kada je i sam klasičan dokaz previranja narodne svijesti na prelazu iz 18. u 19. stoljeće. Ugrožen kao republikanac još u okviru Martinovićeve afere, slobodni zidar, Maksimilijan Vrhovac kao crkveni knez nije imao povjerenja u bečkog, crno–žutog fratra, uvjerenog kako je Austrija jedino utočište pred jakobinstvom, republikanstvom i ostalim ludim jatom revolucionarnih sablasti, koje prijete Dorotićevim pogledima i uvjerenjima. Relacije između biskupa masona i policijskog cokulaša jedan je od paradoksalnih motiva naših mnogobrojnih zapletaja, punih moralnointelektualnih protuslovlja...
glavni oslon mađarofilske orijentacije bilo je stotinjak nepismenih turopoljskih seljaka pod vodstvom svojih isto tako kulturno zaostalih komeša) Gay, Frass i Fuchs itd. su Švabe, Šulek je Slovak, Štos i Kundek su klerici, a među Ilirima ima i graničarskih oficira, sitnih plemića, dakle slobodnjaka, koji nisu kmetskog podrijetla, ali nisu ni aristokrati. Ne treba zaboraviti poeme grofa Mede Pucića na grobu Danteovom, kada je riječ o kollarovskim perspektivama, koje kao što se vidi nisu bile ograničene isključivo samo na zagrebački krug.
Glavni razlog katastrofalnog razdora, to su dakako svi vjekovni obrati oko turskih ratova (Turci kao fakat od Dubrovnika i Klisa do Čakovca i Novog Zrina, od Save do Drave, pa sve do uzmaka Turaka na jug od Save), a i o tome bi trebalo progovoriti bez prizvuka lamentacije. O kobnim posljedicama ovog kobnog razdora: Križanić, na primjer, pojma nema da je suvremenik Gundulićev, da je sigetsko doba vrijeme Držićevo isto tako kao što ni Rački mnogo kasnije nikakve stvarne slike nema što predstavlja starohrvatska arhitektura itd. Atrofija, gubitak pamćenja, dakle znanja i svijesti.
Na našem dekorativnom panou Gaj je još uvijek centralna figura u središtu zbivanja kao Jugoslavjanski Prometej. To je romantičarski jednostrano, jer, gledano iz prešernske perspektive, Gaj je efemerida, a on je nažalost to bio i ostao zaista, a od 1849–50, kao što je poznato, čovjek se rasplinuo jakože dim.(Prometej - asocijacija na masonstvo? op., T.T.)
Pitamo se da li je ilirska parola o »kulturnoj borbi« bila zaista tako bezazlena ili je poslužila kao krinka za skrivene misli? Czartoriszky! (Krleža misli na poljskoga grofa i masona,jednoga od tvoraca ideje Velike Srbije kroz jugoslavstvo, op., T.T.) I jedno i drugo. Vidi Gajev put u Rusiju. Da je po mnogobrojnim svjedočanstvima »skrivenih misli« bilo na pretek, to je evidentno.
 Od glagoljaških posmrtnih natpisa na istarskim i bosanskim grobovima do Prikazanja, od Trecenta do Baroka, od Šišgorićevih epistola do kanconjera, od Ranjine i Hektorovića do Marula i Držića, do Frankopana, Petra Zrinskog i do Patačićke, od fra Andrije do Došena i do Katančićeva Starog Zavjeta, jezik kao izražajna materia prima, bio je tu i postojao pred pokoljenjima bogat i elementarno veličanstven kao i svi evropski jezici onih prostora i vremena. Jezik se tu talasao kao more otvorenih mogućnosti, ali čega nije bilo? Nije bilo originalnih stvaralaca koji bi bili mogli da daju djela od bronce trajnija...Ne znam da li je mjesto da se u okviru ovakvog sumarnog prikaza ocjenjuje naročito značenje Smail–age (1846), što je svakako datum naše književnosti, ali kad je riječ o »svjetskoj«, onda nije oportuno da se preko tog problema pređe tako olako — en passant. Fortisova Morlakija na crti Herder–Goethe–Walter Scott–Charles Nodier–Hasanaginica–Merimée i na kraju Puškin sa vukovskom hajdučkom (post hoc) i njemačkom romantičarskom koncepcijom, rađa hajdučku poemu, a zapravo naš najlokalniji hajdučki romantizam od Hasanaginice pa sve do Meriméea, datiran je ispred Smail–age gotovo čitavo stoljeće. Već je Lovrićeva biografija Stanislava Sočivice o problemu morlačke hajdučije izgovorila sve što je kritički i sociološki potrebno da se kaže o čemu se kod nas u Morlakiji radi kada je riječ o romantizmu i romantičkoj poeziji, a da je ta i takva hajdučija bila i vjekovima ostala jedini modus vivendi, ... Između cokulaša, Turaka, Rkaća i Haramija, gdje su braća Družbe Isusove sa Habdelićem ili kapucini sa Zagrepcem jedini čuvari ljepote »in metaphysicis et sophisticis«, gdje se do jučer još radilo o klečanju pred Serenissimom, a zatim pred bečkim Španjolcima u Burgu i madžarskim budimskim grofovima, u ovom balkanskom loncu i neoliriskoj papazjaniji između Grimma, Grillparzera, Anastasiusa Grünna, Herdera i recimo kasnije Nestroya, tu se hajdučki lik Smail–age javlja kao ostvarenje svega onoga što se zove otjelotvorenje književne zamisli, kao objektivacija iluzije i na kraju bez pretjerivanja zapravo neka vrsta poezije. Smail–aga svakako je već, recimo, literatura u zapadnoevropskom smislu, ali ne treba zaboraviti ni to da je i Filip Višnjić, a i Njegoš s Vukom, sljepačka literatura hajdučije.
Paradoks: u petome deceniju XIX stoljeća, usred Evrope, hrvatski Sabor kao jedino evropsko političko tijelo brani latinštinu, i to mu je jedino političko sredstvo za nacionalnu samoobranu. Hrvatski Sabor u vrijeme kada je nacionalnost (već od pada Bastille) jedan od zapadnoevropskih aksioma u koje više ne sumnja nitko, svim svojim hrvatskim nacionalnim koncepcijama prividno uprkos, brani latinski jezik kao svoj princip...Nitko do danas nije umio da utvrdi stvarne cifre u koliko su se primjeraka štampale te knjige u XVIII st.? Mnogo toga što je bilo individualno smiono i zaista nonkonformno (u obliku cronique scandaleuse) ostalo je u memoarima ili u korespondenciji. Tko je čitao te literate i kakvi su to bili krugovi zainteresirani ovom vrstom literature? Da su Lucić, Pribojević, Orbini, Farlatti, Lovrić, Kačić, Grabovac, Katančić, Došen itd. nesumnjivi dokaz o kontinuitetu, političke, kulturne a prema tome i književne svijesti, da se lukijernar književne predaje nije ugasio na historijskim vihorima to je izvan svake sumnje. Ta blijeda svjetlost titra uz samrtnu postelju narodnih prilika, gdje pokoljenja umirući jadikuju više robujući nego živeći i to je izvan sumnje. U okviru ovakvog prikaza cifre progovorile bi više od svake riječi. Sveukupni broj stanovnika po gradovima jedva da je dosegnuo dvadesetak–tridesetak tisuća. Broj školovanih ljudi (popova i plemića) nekoliko stotina, broj škola ravan je ništici, a narodnih ispod ništice; ostale privredne grane, obrt i trgovina ispod svakog evropskog prosjeka itd., (vidi kako Šporer nema pretplatnika još početkom XIX st.). A u svemu tome sablast od pravopisa! ...Velika imena kao Strossmayer, Kurelac, Tkalac Imbro, Šulek, Jagić, Pavlinović, Starčević, Weber, Rački, Pucić, Kukuljević — sve do Natka Nodila, ova magistrala možda je mnogo važnija za razvoj hrvatske književne kulture od literarne magistrale Bogović, Trnski, Preradović, Botić, Jurković, itd.
Dosljedan protivnik svake pangermanske, austro–habsburške supremacije nad Slavenima, Cavour(vrlo spretni pijemontski državnik koji je ujedinio Italiju, op., T.T.) je u turinskom parlamentu 20. X 1848 progovorio o buđenju slavenske nacionalne svijesti, uprkos tome što je Jelačić zauzeo Beč kao žarište »revolucije«. Cavourove riječi ostvarile su se proročanski što se za Marxovu ocjenu ne bi moglo reći bez obzira na sve paradoksalne obrate onih historijskih događaja, veoma zapletenih i protuslovnih, buđenje narodne svijesti kod Hrvata i Srba Cavour smatra naprednim procesom. Upozoravajući talijansko javno mišljenje kako su austrijski i madžarski aristokratski elementi složni da topovima svladaju sve slavenske pokrete. Cavour predviđa da će se snaga novoprobuđenih slavenskih nacionalnih svijesti, bez obzira što će biti svladana brutalnom kontrarevolucionarnom voljom, javiti u sve moćnijem obliku na Dunavu i na istočnoj obali Jadrana. 
X/4–5. »Šenoa je u svojim djelima branio gledišta svoje klase«. Koje klase? Relativno mali činovnik, malog provincijalnog magistrata, sin biskupskog poslastičara iz sasvim malih socijalnih prilika, i koja je to klasa? (Soko Štark i Josip Kraš klasa, op.,T.T.)
Hrvatska književnost je postala dakle punoljetnom, pošto je to već 400 godina bila i samu sebe kao punoljetnu slavila, a postala je »punoljetnom« sa Secesijom i to sa paljenjem madžarskih barjaka 1895.
Oni koji pale madžarske barjake 1895 nisu tada ni približno »modernisti« (osim Vidrića, koji spada u Secesiju i koji se tu slučajno našao). Ta grupa spada u povorku Stipe Radića et consortes, u povorku koja će poći sasvim drugim putem od Secesije. Sa Stipom u Seljačku Slogu s vjerom u Boga, a drugi u masarykovce, pak zatim u Koaliciju sve do 1. XII 1918 i dalje. Nema nikakve veze sa Secesijom taj njihov razvojni put. Glavna oznaka Moderne bila je da se tu skupila jedna grupa literata na čelu sa Dežmanom, koji do svoje smrti neće progovoriti ni jedne politički mudre riječi, ukoliko to nije zahvaćalo u njegove individualne političke manevre. Ovi modernistički samozvanci bili su »apolitička«, »kozmopolitska«, »supranacionalna«, nazovi »l’art pour l’artistička kompanija«, koja je životarila od Khuenovih stipendija i apstraktno crtičarila. Gospoda držala su se mudre parole da je politička poezija nespojiva s boljim običajima i da pjevati političke pjesance, znači kaljati dostojanstvo pjesnika, a takav metafizički svoj stav zadržali su i spram nacionalističke retorike (Milan Marjanović (mason,vrlo politički utjecajan psb. na koalicionaše, prvi angažirao Krležu, op., T.T.), Vladimir Nazor itd.) da bi se poslije 1918, kao apologeti Meštrovićevog Mitosa rasplinuli u brbljanju.
XXV/24–25. Da se redigira kao što je provedena redakcija (koncesija piscu): Dubrovačka trilogija najznačajnija je hrvatska drama na prijelazu stoljeća. Tu da se ime pisca ovih redaka bezuslovno briše kao citat, kao tobože neka viša mjera, kojom je ova tvrdnja zapečaćena.
XXVI/10–14. U čemu je bilo značenje »Sutona«? »Suton« je prva umjetnički dotjerana proza, hrvatska na prijelazu stoljeća, u simbolističkom smislu te riječi (»To je Evropa«, Gjalski). Međutim, kad je riječ o vještini kompozicije ne treba zaboraviti ni »Posljednje poglavlje« Srđana Tucića. Vidi i neke Borotine novelističke tekstove (ukoliko se pravilno sjećam).
Nazor: (XXVII). Nazor je potok koji je procurio iz retorike Tresićevog carduccijevskog Slapa. On nije nastavak Kranjčevića. Kranjčević je po svojoj najboljoj fakturi Vojislav, a Nazor nema nikakva dodira s Vojislavom, nego s Tresićem.
XXV/13–14.
»Stvaranje Jugoslavije, relativna sloboda štampe, koja je postepeno ograničavana« i t.d.
Treba da budemo konkretni. Prije svega: bolje je govoriti o političkom ujedinjenju Srba, Hrvata i Slovenaca god. 1918, nego o »stvaranju Jugoslavije«! »Relativna sloboda štampe« u ono vrijeme kada su zatvori puni zbog štamparskih delikata, kad se listovi plijene po Bachovom patentu iz god. 1851 i t.d., djeluje više–manje komično.
 
HRVATSKA KNJIŽEVNA KRITIKA
Uloga Milana Marjanovića ostaje pod znakom pitanja. Piše se shematski o M.M. da je dao mnogo tačnih konstatacija o cjelokupnom opusu pojedinih hrvatskih pisaca iz vremena realizma i Moderne, ali nažalost, veoma malo točnih sudova o pojedinim književnim djelima«. Čista apstraktna shema. Koje su to »tačne konstatacije o opusu pojedinih hrvatskih pisaca iz vremena realizma«? Nažalost ni jedna nije točna. Čovjek koji ne umije da dade »tačne sudove o pojedinom književnom djelu« kako bi mogao da tačno konstatira ili ocijeni »cjelokupni opus pojedinih pisaca«? Isto tako uzima se kod nas M.M. kao protagonist naprednjaštva i trajno se piše o »naprednosti njegovih ideja«. »Djelujući više naprednošću svojih ideja nego analizom umjetničkog djela«, pitamo se koje su to ideje M.M. bile napredne, i da li je uopće analitički posao M.M.–a mogao da bude »napredan« kad je bio uglavnom neodređen i pristran, podcjenjujući uglavnom sve što je u njegovo vrijeme artistički u hrvatskoj književnosti nešto vrijedilo. Kada se o M.M. piše da je »zapravo htio biti savjest svoga vremena, po uzoru Brandesa ili Masaryka«, onda se time eklatantno dokazuje da ne znamo tko su bili Brandes i Masaryk i što predstavlja »savjest jednog vremena«. Marjanović je bio sve prije nego savjest svoga vremena. Vidi njegov put i njegov razvoj od 1918 pa do smrti, upravo do sloma Jugoslavije, kad je završio svoju karijeru kao najprije šef Prese–biroa, a zatim senator generala Živkovića.
Konstantno se piše o Matoševim manama. O Matoševim ljudskim manama. Dosta više o tim ljudskim manama A.G.M.–a. Trebalo bi konkretizirati koje su to njegove mane, njegove »ljudske mane«, kakve su to mane koje nisu normalno ljudske ili koje to ne bi bile, ali kad se na kraju iz tih Matoševih mana izvodi zaključak da »sve mane Matoša čovjeka nisu ga omele da dade savršeno tačne slike«, onda smo se zapleli u crijevima svoje vlastite gluposti. (Krleža je veliki poštovatelj Matoša od kojega je mnogo naučio u političkom i književnom smislu, op., T.T.)
 
HRVOJE
Hrvatsko pjevačko i glazbeno društvo. Briše se definitivno i neodgodivo. Bez obzira što je autor Ilija Kecmanović. (?!, op., T.T.)
 
HUMSKA ZEMLJA
Kako se te priče, te glupe novelete, pišu obično osamdesetih godina, nadahnute uglavnom iluzijama o Jadranu, konstantno se javlja lajtmotiv o nekom imaginarnom prodiranju srpske države na Jadran, 
 
HUNYADI, JANOS
Mislim da bi bilo logičnije da ga pišemo Hunjiadi, Janos (Sibinjanin Janko). Trebalo bi prije svega vidjeti i usporediti s rumunjskom literaturom o tome problemu, jer su mađarski prikazi jednostrani, farbani iz perspektive 80–tih godina, kada se krivotvorilo sistematski sve što nije pristajalo u kalup madžarske feudalne supremacije.
Među quatrocentrističkim baronima jedan od pretendenata na krunu, svakako bio je ovaj Hunyadi, Sibinjanin Janko, kome će tek sin Matija Korvin, koji kao ni otac mu nije znao mađarski ni beknuti, ostvariti feudalne ideale ovog boljarskog, vlaškog t.j. rumunjskog klana. Svojom političkom sviješću, instinktivnim i neobično živim snalaženjem u prostoru i u vremenu, ovaj Hunyadi jasno je procijenio sve elemente osmanlijskih opasnosti i svojim preventivnim, defenzivnim ratovima, u obliku mnogobrojnih i iznenadnih prepada u osmanlijsku etapu, on je zapravo usporio proces probijanja turskog na Dunav, za čitavih 7 do 8 decenija. (Krleža nastoji čak dokazati i srpske korijene Hunyadija, op., T.T.)
 
HVARSKA BISKUPIJA
Generalna napomena.
Sve ove i ovakve biskupije (kao u ovom konkretnom slučaju hvarska), spadale bi zapravo pod skupni naziv mletačke ili venecijanske takozvane crkvene politike. Sama tema po sebi nije nezanimljiva. Sam fakat, da Venecija, osvojivši otoke Hvar, Brač i Vis 1147 lomi okvire crkvene hijerarhije i organizacionu vezu s kopnom (koje još nije pod njenom lavljom jurisdikcijom), nije takav te ga ne bi trebalo notirati kao enciklopedijsku građu s napomenom, koja, dakako, predstavlja neku vrstu tačnog komentara.
Pedeset i trojicu biskupa hvarskih ne bih navodio, jer nisu ni po čemu važni. Prema tome I/1–25 da se stegne na leksikografska fakta ili da se ova ili slična materija prenese pod Illyricum sacrum, ili Ilirske biskupije i t.d.
 
ISLAM U JUGOSLAVIJI
II/18–21
»Prelaženje se vršilo postepeno i po pravilu dobrovoljno«.
Da se briše po oportunitetu, da ne bismo ovdje govorili o poturicama, a i ovaj citat koji se navodi da se poturčenje vršilo »po pravilu dobrovoljno«, više–manje je pod znakom pitanja: »I mnogi nemučeni ni od koga otstupiše od pravoslavlja i pristaše uz njihovu vjeru«.
»I mnogi nemučeni« — treba da se vidi, što stoji u kontekstu. Mučeni i mnogi nemučeni.
 
IZOLA
I/7, 8, 9, 10 »Kao znatno ribarsko središte, ima mnogo profesionalnih ribara, bogat ulov i veliku ribarsku tradiciju« i t.d. Teško bi bilo zamisliti »znatno ribarsko središte« bez »mnogo profesionalnih ribara i bez bogatog ulova«. To što se tiče logike.
 
(Nastavak slijedi)
 

Priredio: Teo Trostmann

Anketa

Tko je u pravu: Zoran Milanović ili Andrej Plenković?

Nedjelja, 25/10/2020

Tko je Online?

Trenutačno aktivnih gostiju: 1670 gostiju i nema članova online

 

AIPK Trgovine d.o.o.

 

Registar Branitelja

 

Udruga Zavjet

 

 

Grawe osiguranje

 

 

 

Veliko srce malom srcu

 

Facebook

 

 

Optika Kraljević