Get Adobe Flash player

Stigmatiziranje hrvatske države

 
 
Svaka je zemlja na svoj način sretna i nesretna. Njezin suverenitet se potkopava i kad u njoj cvate nezadovoljstvo i kad ne funkcionira pravna država. Kad se moral kvari, pravda postaje beskućnicom. Identiteti se rastvaraju, društva se pretvaraju u nervozne zajednice, agresija se povećava. Zemlja još uvijek ne funkcionira. Dosadašnja izgradnja države nije stvorila institucije koje proizvode javna dobra. Bivši komunisti oteli su državu i nahranili svoje sljedbenike. To ne stvara samo polarizaciju, nesigurnost i nestabilnost u društvu, nego jača protudržavne snage. Tako projugoslavenske i velikosrpske snage, bivši okupatori dijelova hrvatske zemlje do 1995., neprestance stigmatiziraju hrvatsku državu kako bi odvratili pozornost od svoga bjesomučnoga terora, uništavanja imovine, deportacija i uklanjanja tragove nestalih Hrvata. U ime nedomišljene „pomirbe“ (bez priznanja agresije!) i „opraštanja“ (bez zamolbe) zločini nisu kažnjeni, a agresori u njoj mirno žive i svojom nazočnošću provociraju domaće pučanstvo. I kad se oprosti počinitelju, zao čin ostaje trajnom opomenom.
https://static.lupiga.com/repository/article/horizontal_pic/11855/slider_velika.jpg
Frapantna je neodgovornost hrvatskih vlasti koje po hrvatskoj državi trpe one iste parole s kojima su 1990-ih godina organizirani mitinzi protiv Hrvatske u samoj Hrvatskoj: „Ovo je Srbija“! I onda „oslobođenu“ zemlju kite spomenici s ko-kardama, crvenim zvijezdama i natpisima na spomenicima: „I sada gledam Borovo rođeno moje selo, braću i sestre i srpske borce. Moje bitke biju žestoko, ponosno dižu čelo i srpske zastave visoko i tvrdo na srpskoj zemlji stoje.“
 
Što je s odredbom Ustava o teritorijalnoj cjelovitosti Hrvatske? Borovo Selo se nalazi na području hrvatske države. Pravno i civilizacijsko je pitanje kako može biti „srpska zemlja“ na teritoriju hrvatske države? Velikosrpska strategija, da je srpska zemlja svugdje gdje žive Srbi, nastoji pretvoriti ratni poraz u mirnodopsku po-bjedu i, što je još gore, iznuditi gubitak hrvatske nedužnosti. Nepojmljivo je da jedna demokratska država takav grobni natpis trpi unutar svojih granica. Nezamislivo je u demokratskom svijetu da na grobu čovjeka iz Južnoga Tirola (talijanska pokrajina Trentino Alto-Adige), čiji je materinski jezik njemački, stoji da počiva na „austrijskoj zemlji“! Svaka država uživa uglavnom onaj ugled koji sama o sebi stvara, pa tako i Hrvatska. Da bi se nazvalo lošim ono što je loše, za to ne treba poseban trud uma niti hrabrost. Dok SNV i SDSS četnikuju po Hrvatskoj, kao i njihovi pretci s prijelaza iz 19. u 20. stoljeće i cijelo 20. stoljeće, i kite je kokardama, istodobno imputiraju Hrvatima „fašizaciju“ i „ustašizaciju“, predbacuju „povijesni revizionizam“ i „govor mržnje“ (nadomjestak nostalgičnomu verbalnom deliktu!), vrijeđaju ih na farizejski način, proglašavajući četništvo državotvornim.
 
Hrvatskim aktualnim vladarima je, očito, važniji SNV-ov i SDSS-ov velikosrpski „srpski ključ“ za većinu u Hrvatskom saboru, nego što te organizacije vrše nasilje i tutorstvo ne samo nad hrvatskim narodom, nego i nad većinom srpske manjine koja je lojalna hrvatskoj državi. Čovjek osjeća nelagodnost i grozi se nad najnovijim SNV-ovim biltenom za 2018. godinu, objavljenim o trošku hrvatskih poreznih obveznika, u kojemu dominira šovinistička rabulistika potkrijepljena primitivizmima i banalnostima. Protiv primitivizma, banalnosti i ljudske gluposti ne postoji zakon! Očito se i uljudba negdje zagubila! Biltenom vlada posvemašnji nedostatak poštovanja i on je demonstracija fanatičnoga radikalizma, kojim se javno i glasno zbog jednog izgrednika proziva hrvatski narod, nameće mu se kolektivnu krivnju za djelo koje nije učinio i stavlja Hrvatsku i njezin narod na optuženičku klupu. Da se k tome pojavljuju izjave SNV-a poput one da je Oluja bila „etničko čišćenje“, čini situaciju ozbiljnom i beznadnom.
 
Umjesto da traže uzroke svoga nezadovoljstva u svojim redovima, priznaju agresiju i pokaju se, oni se nabacuju blatom na Hrvatsku i njezin narod. Zar sam srpski političar Mirko Tepavac nije izjavio: „Srbija je očistila Hrvatsku od Srba. Nikad se Hrvatska sama ne bi usudila, niti bila u stanju to učiniti da Srbija nije digla Srbe protiv njihove hrvatske domovine“? SNV i SDSS, naprotiv, postojano rade na realizaciji programa velikih „srpskih antifašista“ Stevana Moljevića i Draže Mihailovića na osnivanju institucionalne srpske krajine u Hrvatskoj, nakon nepovratnoga gubitka teritorijalne. Tako se za teritorijalnu srpsku krajinu priprema teren i čekaju prikladne okolnosti „prisajedinjenja Srbije sa Srpskom“. Zbog toga se kontinuirano šalju poruke u svijet o „povampirenom ustaštvu“, o zemlji koja destabilizira „region“ i može doživjeti „sramotan kraj“ kao NDH. Nakon tih izljeva mržnje i provokacija šalju u svijet farizejsku poruku „Da se bolje razumijemo“!
 
Držanje hrvatskih vlasti, kao i ravnodušnost onih koji „su stvorili ovu državu“, u ovom predmetu može se usporediti s drevnom tragikomičnom humoreskom, nekom mješavinom satire, burleske ili parodije, o „Zlatnom magarcu“ (Asinus aureus). Muškarac se preobrazi u magarca, nakon strastvenoga ljubavnog zagrljaja sa ženom. U njemu je sve ostalo ljudsko osim tijela koje nikako ne uspijeva ponovno se pretvoriti u ljudsko. Ljubavnim zagrljajem s Beogradom 1918. godine Hrvati se preobraziše u pokorne sluge i nikako da nađu izlaz iz toga prokletstva.
 
(Nastavak slijedi)
 

Tihomir Nuić, Politički zatvorenik, br. 281., listopad/studeni/prosinac 2019.

BIOSOCIOLOGIJA ŠPORTA I ŠPORTSKI TRENING

 
 
 
Spomenici civilizacija su umjetnički dometi koje razara vrijeme, a Prirodu kao originalnu vrijednost razara čovjek.
 
Čovjek je ovisno biće. Dok je bio blizak prirodi ovisio je o njoj. U mjeri društvene organiziranosti ovisi o društvu. U svakom njegovom (čovjekovom) ovisničkom značenju bio je i ostao je osuđen na trčanje! U svojim prapočecima trčao je za hranom ili je trčao da ne bi postao hrana. "Trčanje za hranom" imalo je različite uvjete opstanka. Negdje i nekad "utrka" za plijenom bila je zamijenjena možda ronjenjem, plivanjem ili veslanjem. Obradi zemlje, zacijelo, prethodio je lov i pripitomljavanje životinja, a u svemu tome sposobnost ili spretnost boljih trkača, jahaća, plivaća, lovaca, obrađivača zemlje, ili od svega toga pomalo. Sve to u cjelini i posebno otvaralo je prostor konkurencije, suparništva ili rivalstva koje je od razdoblja pukog opstanka postupno pretvarano u utrku za materijalnim dobrima.
Od trčanja radi opstanka do trčanja za materijalnim dobrima čovjek je život pretvorio u natjecanje, a sport u socijalni oblik u kojem se njeguje natjecanje uz poštivanje pravila kojima arbitriraju suci i gledatelji s namjerom da se ustanovljene vrijednosti prenesu u život. U svakom slučaju čovjek kad je prestao trčati da ne bi postao "hrana", u nekom smislu, pretvorio se u žrtvu dobara za kojima je trčao. Prvo evolucijskim razvojem, a kasnije tehnološkim dometima, čovjek je ubrzao svoj hod tako što je konjsko sedlo zamijenio automobilskim sjedalom. Tom metaforičkom činjenicom dat je presjek globalnog ljudskog gibanja što je prevalilo put od magarca ili deve do aviona nadzvučne brzine koji danas nije u stanju nadomjestiti brzinu kojom putuju informacije.
http://assets.fightland.com/content-images/contentimage/59622/the-bloody-deadly-heavy-fights-of-ancient-greece.jpg
Razapeta elektronska paučina više ne nudi utrku ljudi već informacija. Od vještine jahanja na četveronošcima do sjedenja pored PC-a i nije prošlo puno vremena; ono je samo u posljednjem stoljeću, a osobito desetljeću, silno ubrzano. Tehnološkim dometima usavršavala su se sredstva od faze ekonomskog, a s njim i socijalnog razvoja. Koliko god čovjek bio uspješni trkač, u utrci koju je odabrao, gubio je jedino utrkujući se sa zdravljem. Materijalne vrijednosti na jednoj strani uvijek su na tezulji druge strane prevagu činile brojne bolesti i tegobe što su nastale nesanicom, nervozom, lošom ili neredovitom prehranom i brojnim uzrocima koje nema svrhe nabrajati. Kao što trčanje nikad nije zaustavljeno tako ni ropstvo materijalnim dobrima nikad nije ukinuto.
 
Strah od ropske ovisnosti, kmetske odanosti ili bilo kakvog služinskog odnosa zamijenjen je robovanju materijalnim dobrima; ona nisu skrivena u pećini koju je Alibaba otvarao riječima: "Sezame, otvori se". Danas je "blago" dostupno preko elektronskog senzora, koji reagira na dodir ili na glase  otvaraju robne kuće i trgovački centri u kojima elektronski kodirana kartica čuva tajnu vlasničkog identiteta i konta s kojim raspolaže vlasnik. Sav taj, nazovimo ga, napredak ima svoju cijenu koju je platio čovjek kao trkač za svojom egzistencijom i robovskom sudbinom koju je, kao ovisno biće, odabrao.
Trčeći došli smo do crte posvemašnje komercijalizacije u kojoj su još jedino zrak i voda besplatni. Međutim, do čistog zraka i do čiste vode će biti sve skuplje doći. Gomilajući materijalna dobra razaranjem prirode čovjek je došao do apsurdne situacije. Pokušava od zaborava uščuvati ostatke starih ili izumrlih civilizacija tako što osvježava ili konzervira spomeničku baštinu koju je razorilo vrijeme ne  shvaćajući pri tom da je za opstanak odlučujuće čuvanje prirode.
Samo je priroda originalna, a sve je ostalo umjetno ili, ako netko hoće, umjetnost. Čovjek je dužan shvatiti da je priroda, tamo gdje je još o(p)stala, original spomeničke vrijednosti 0-te kategorije ili zahtjev s najvišom međunarodnom protekcijom kojeg smo dužni čuvati.
 
Kao što je priroda originalna vrijednost uvjeta u kojem čovjek opstaje koristeći i obnavljajući njene resurse tako i tjelovježba ima sudbonosno značenje njegova odgoja i razvoja za zdravo društvo u kojem je čovjek poput bicikla koji ako ne giba pada. Znači, čuvati prirodu i održavati tijelo sukladno biološkim potrebama mogli bismo označiti bio-sociologijom, odnosno, pojmom pod kojim bi valjalo razumjeti odnos čovjeka i prirode na zasadama spoznaja koje je dosegla genetika.
 
Život u skladu s prirodom kao apel i zagovaranje nije ništa nov, a još je manje originalan. Riječ je isključivo o usuglašavanju bioloških sa socijalnim činjenicama ili, kako konstatira P. Langran 2),  … čovjekova kultura bila je stoljećima bez normalne veze s biologijom, tjelesnim izražavanjem i seksualnošću, pa nije ni čudo što se tijelo u takvim odnosima pobunilo. U kontekstu "pobune tijela" valja razumjeti čovjekovu individualnost i sličnost, koja je jednaka u izbjegavanju gibanja ali i neponovljivosti želje, osjećaja i sposobnosti koje tijelo pruža svakom čovjeku da se, i tijelo, izrazi estetikom, stilom, vježbom ili sportom.
Veza tijela i duha danas je jasnija no ikad prije. Ta činjenica, međutim, još ništa ne govori o smislu s kojim bi duh pokretao tijelo i pružao mu mogućnost izbora onih aktivnosti koje pridonose zdravom načinu života.
Budući da priroda nije jednoobrazna, ni tjelovježba nije obrazac ili recept s izborom vježbi koje će poticati tjelesni razvoj. Samo je neupitna činjenica da čovjek (dijete) odrastajući mora prvo razviti svojim gibanjima velike mišićne grupe s kojima uspravljajući se i gibajući se ima potrebu ojačati svoje tijelo do mjere koja jamči bar jedan sklek, jedan zgib, čučanj i snagu trbušnih mišića kao najbolji steznik naših unutarnjih organa. Ovisno o uvjetima u kojima čovjek živi ili o izboru športa kojemu je naklonjen tjelovježba je specijalizirana primjena gibanja koja pridonose snazi ili preciznosti mišića za tehničku izvedbu nekog športa. Bogatstvo gibanja i čovjekovih mogućnosti od tjelesne vježbe čini gotovo istu mogućnost koju ima liječnik u izboru lijekova za bolesne. Zdravima, trener u sportu i stručnjak za tjelovježbu dužan je primijeniti ili odabrati vježbe i postupke kojima se postiže učinkovitost u športu i harmonični poticaj tijelu i duhu koji je generator svih odgojnih utjecaja.
 
(Nastavak slijedi)
 

Željko Mataja

Ni Volkeru Pabstu nije uspjelo dublje prodrijeti u bit hrvatskoga problema

 
 
Današnja Hrvatska je samostalna višestranačka parlamentarna demokracija koju su Hrvati 1991. izborili u ratu protiv Srba i JNA, „nositeljice institucionalnoga i simboličkoga jugoslavenskoga kontinuiteta“ (Nikica Barić) sa zvijezdom petokrakom, jugoslavenskom zastavom i ostalim insignijama jugoslavensko-komunističke provenijencije. Iz sasvim razumljivih razloga, hrvatske obrambene snage su u to vrijeme koristile drugo znakovlje koje je jače simboliziralo otpor okupatoru. Došlo je do sloma države i raspada komunističkoga sustava. Upravo su Srbi zajedno s Jugoslavenima 1990-ih htjeli uništiti Hrvatsku iz jednoga jedinoga razloga, jer se njezin narod htio priključiti civiliziranom svijetu s vlastitom državom. To je četvrta cezura (caesura = presijecanje) u 20. stoljeću, nakon 1918., 1941. i 1945. Dogodila se disrupcija!
https://img.nzz.ch/O=75/https://nzz-img.s3.amazonaws.com/2019/10/8/316e6697-6a4a-46c3-a0a9-bd50900d7c4e.png
Volker Pabst
 
Što je u konačnici zajedničko ustašama i komunistima? Neuspjeh i poraz. Sjećam se scene iz romana kineskoga pisca koji se osvrće na Maovu krvavu „kulturnu revo-luciju“. Liu Cixin je napisao science-fiction roman pod naslovom „Problem triju tijela“ u kojemu je opisana jedna neobič-na scena s jakom porukom. Odrasli čovjek stoji s malim djetetom ispred groba crvenoga gardista, koji je ubijen za vrijeme „kulturne revolucije“. „Je li on junak?“ pita dijete. Odrasli odgovara NE. „Je li on neprijatelj?“ pita dijete. Odrasli odgovara NE. „Što je on onda?“ pita dijete. „Prošlost“, odgovara odrasli.
 
Ne ulazeći pobliže u stoljetnu i još uvijek otvorenu raspravu, treba li prilikom dodjele književnih nagrada razlikovati djelo od njegova tvorca, valjalo bi ipak postaviti pitanje, ekskulpira li nagrada dotičnoga tvorca književnih djela od njegova nedoličnoga držanja i ponašanja? Knjige norveškoga nobelovca i oduševljenoga Hitlerova pristaše Knuta Hamsuna (1859.-1952.) nikad nisu odstranjene iz knjižnica i knjižara, jer su umjetnička djela. Ovdje bi se moglo nabrojiti podosta nagrađenih i nenagrađenih umjetnika čija se velika djela ne poistovjećuju s njihovim tvorcem, ali ilustracije radi navest ćemo samo trojicu: slavni talijanski slikar i obični bandit Michelangelo Merisi da Caravaggio (1571.-1610.), Mussolinijev obožavatelj, američki pisac Ezra Pound(1885.-1972.), francuski pisac, kojemu se predbacuje grozni antisemitizam, Louis-Ferdinand Céline (1894.-1961.)
 
Ni jugoslavenskom nobelovcu Ivi Andriću nije nanijela štetu opsesivna mržnja prema muslimanima, slijepa servilnost prema srpskome kraljevskom imperijalizmu i totalitarističkom komunističkom režimu, niti to što ga je Josip Broz Tito („jedan od najbrutalnijih koljača u jugoslavenskom kaosu Drugoga svjetskoga rata“ – Andreas Breitenstein, NZZ, 29. 10. 2019.) uzdigao u zaštitni znak jugoslavenstva. Kad je 23. prosinca 1922. polagao pismeni „ispit za prijem u diplomatsku i konzularnu službu“, na pitanje „Koliko je bilo srpskih država i kako su one postale?“, Andrićev je odgovor glasio: „Pročitavši sve, vidim da sam ispustio još dve srpske državne tvorevine koje su vodile više ili manje samostalan politički život: Crnu Goru pod vladikama u XIX. stoleću sve do njenog proširivanja prema moru i prema severo-istoku i do njenog ulaženja u Kraljevinu SHS (Podgorička Skupština 1918). I republiku Dubrovačku koja je kroz stoleća, veštom politikom i umešnošću i radinošću svoga malobrojnoga stanovništa, bila jedan znatan pomorski i trgovački faktor u jadranskom i sredo-zemnom moru. Sem toga je Dubrovnik bio centar književnosti i umetnosti. Sve dok 1806 nije izgubio i onu senku samostalnosti, prvo pod Napoleonom pa posle pod Austrijom.“ (Usp. Miladin Milošević, UDK 929Andrić I.(093.2) „1923“).Obični pučkoškolac bi dobio neprolaznu ocjenu za ovakav odgovor.
 
Andrić je pak bio mudriji od Handkea i svoje dodvoravanje despotima nije javno isticao. Handke je posrnuo na opravdavanju srpske agresije, stvaranju junaka od notornih zločinaca, poricanju srpskoga genocida u Srebrenici. Taj antifašistički propovjednik je sav svoj tobožnji „antifašizam“ sveo na opstanak jugoslavenske države sa srpskom dominacijom, pritom su žrtve bile quantité négligeable. Sad je Nobelovom nagradom aktualizirao svoje relativiziranje srpskih zločina na prijelazu stoljeća. Europska mu jav-nost uzvraća udarce, a poštovatelji žrtava priredili su demonstracije na dan dodjele nagrade u Stockholmu.
 
Novi dopisnik Neue Züricher Zeitunga(NZZ) za jugoistočnu Europu, Volker Pabst, pokušao je u unijeti malo reda u hrvatske antagonizme i pojasniti ih čitateljima na primjeru odnosa prema Titovu brodu „Galeb“. Naime, lijevi žele „Galeb“ obnoviti, a desni bi radije investirali novac u školstvo i zdravstvo. „Ljevica zatvara oči pred zločinima partizanske borbe, poput masakra na Bleiburgu, i umanjuje diktatorsku narav socijalističke Jugoslavije s njezinim političkim zatvorenicima. S druge strane, nacionalnokonzervativna strana se nikad nije u potpunosti distancirala od fašističkoga ustaškog režima i predstavlja ga kao prethodnika današnje neovisne Hrvatske.“ (NZZ, 5. 11. 2019.)
S najboljom voljom i uloženim trudom da bude „objektivan“, novinaru nije uspjelo dublje prodrijeti u bit hrvatskoga problema. Prvo, nitko pametan, ma kako bio „nacionalnokonzervativan“, ne povezuje današnju hrvatsku državu s ustaškom, jer ta analogija jednostavno ne postoji ni po okolnostima, ni po nastanku niti po ustrojstvu same države. Drugo, jugoslavenska država je po sebi negacija hrvatske države, a njezina se vojska pokazala okupacijskom.
 
(Nastavak slijedi)
 

Tihomir Nuić, Politički zatvorenik, br. 281., listopad/studeni/prosinac 2019.

Anketa

Buduća Hrvatska vlada bit će najljevija od 1945. godine. Slažete li se?

Ponedjeljak, 13/07/2020

Tko je Online?

Trenutačno aktivnih gostiju: 1444 gostiju i nema članova online

 

AIPK Trgovine d.o.o.

 

Registar Branitelja

 

Udruga Zavjet

 

 

Grawe osiguranje

 

 

 

Veliko srce malom srcu

 

Facebook

 

 

Optika Kraljević