Get Adobe Flash player

Vladko Maček nije bio kolaborator

 
 
Povodi
 
Nijemci su na vlast doveli ustaše nakon što je Hrvatska seljačka stranka (HSS) s Mačekom na čelu, odbila suradnju. Zašto Maček onda nije u Titovu režimu bio antifašistički heroj, a zašto to nije ni danas? Dok francuski general Petain prihvaća francusku državu kakvu mu daju pobjednički Nijemci 1940., Maček odbija suradnju i završava u – Jasenovcu. U komunističkoj smo školi učili da je Maček kolaborator. Kako to? Komunisti na vlast dolaze silom, jednako kao ustaše, s tim da su se dulje i bolje spremali. Svi su im vođe školovani u Moskvi u školama Kominterne i aktivnost svih godinama je financirala Staljinova Partija, sve do njihova osvajanja vlasti (pa i do 1948.).
https://www.in4s.net/wp-content/uploads/2016/05/vladko-macek.jpg
Vladko Maček
 
Nisu sporni komunistički dokumenti sa Staljinovim naređenjem da 22. lipnja 1941. svi komunisti krenu u borbu za obranu Sovjetskoga Saveza, niti naputci Kominterne da komunisti iskoriste okupaciju i stave se na čelo otpora da bi preuzeli vlast! Visoki i ugledni hrvatski komunistički dužnosnik Sibe Kvesić piše ovako: …Time se komunističkim partijama svih okupiranih zemalja, pružila jedinstvena prilika da dizanjem oružanih ustanaka, u rodoljubivoj borbi za oslobođenje svoje zemlje, zauzmu komandne položaje, steknu golem prestiž i – bez velikih unutarnjih trzavica – ostvare svoje revolucionarne ciljeve… sazrijevalo je i naglo se širilo uvjerenje da nastupa epoha socijalističke revolucije. (http://www.znaci.net/00001/124_1.pdf).
 
Kakvo oslobođenje, kakvo domoljublje – radilo se o komunističkoj oružanoj borbi za osvajanje vlasti! To su nazivali revolucijom, izrazom koji im je i danas svet (v. ispade Obersnela, Kapovića, Markovine i njihove rodbine i svojte na proslavama Titova lažnoga rođendana u Kumrovcu).
 
Saveznici
 
Ustaški saveznici nisu sporni, to su Sile osovine. Od komunističkih nije sporan Staljin, čija vojska, a ne Titova, izbacuje Nijemce iz Srbije, Vojvodine i dijela Slavonije. Komunisti se od kraja II. svjetskoga rata, do danas, predstavljaju kao dio Zapadne antihitlerovske alijanse, što je čista laž! Ni na jednoj konferenciji predsjednika SAD-a, Velike Britanije i Sovjetskoga saveza Titovi partizani nisu prihvaćeni kao ravnopravni saveznici, nego kao skupina čija se borba protiv Nijemaca podupire. Tito je sa Saveznicima potpisao suradnju s kraljevskom vladom i u svoju je vladu, do izbora, kao vicepremijera primio haesesovca Ivana Šubašića i obvezao se da se do kraja rata ne će donijeti odluka o konačnome državnom uređenju! Izbori su održani u studenome 1945., što znači da komunistička (Titova) vlast nije bila automatski odobrena od Saveznika, nego da je odlučeno da o vlasti odluče slobodni izbori.
 
Najprije su pobijene stotine tisuća potencijalnih glasača koji za komuniste ne bi glasovali (ukupno 570.000?!). Sami izbori nisu bili slobodni i to je bilo toliko očito da je već prije njihova održavanja Šubašić napustio Beograd. Glasovalo se ubacivanjem kuglice u jednu od dvije kutije, pod kontrolom naoružanih komunističkih predstavnika. Svi izabrani nekomunistički kandidati eliminirani su do 1948.
 
Pitanje oslobođenja zemlje
 
Komunisti kao neupitno sebi dodjeljuju zaslugu da su oni „oslobodili zemlju“. Radi se o Jugoslaviji, ali se implicira i Hrvatska. Implicira se i to da je oslobođenje od okupatora velika stvar i da za nju vrijedi popustiti na nekim grijesima, poput ubojstava stotina tisuća ljudi nakon završetka oružanih sukoba. No, nije tako!
 
Nije istina da su partizani oslobodili Hrvatsku, a nisu ni Jugoslaviju! Protiv Nijemaca se oni praktički nisu ni borili; osim ofenziva Nijemaca na partizane, od partizanskih ofenziva na Nijemce poznate su samo diverzije iz filmova. U Srbiji je partizanski pokret ugušen još 1941., i glavna borba partizana odnosila se na uništenje ustaške NDH. Partizani su dugo bili tek hrvatski Srbi u pobuni protiv hrvatske države, jednako kao što su se 1939. pobunili protiv Banovine Hrvatske. Iz Jugoslavije se Nijemci povlače i polažu oružje zbog pobjede Saveznika, a ne zato što su ih partizani natjerali da se povuku iza austrijske granice. Ustaška država pada zbog pada Nijemaca jer se ustaše ne odriču savezništva sa silom koja im je poklonila toliko željenu državu. Sovjeti istiskuju Nijemce iz Beograda i sjeveroistoka cijele zemlje. Umjesto oslobođenja, nastavka Banovine iz 1939. ili slobodnih izbora, Hrvatska ima samo smjenu okupatora i gubitak makar i formalne države te stotine tisuća smaknuća, na razini genocida. Komunističko ‘oslobođenje’ svodi se na to da je komunistička vlast terorom i krivotvorenjem izbora zamijenila onu kraljevsku.
 
Krilatice
 
Komunisti ne kažu da je krilatica ‘Za dom spremni’ ružna, nego j zabranjuju zbog njezine povezanosti s ustašama. No govore da je krilatica ‘Smrt fašizmu – sloboda narodu’ lijepa do svetosti, iako je ona izravno povezana s Hudom jamom i Ovčarom (i još 1600 masovnih grobnica Hrvata od komunističke ruke). No kad se ‘Smrt fašizmu – sloboda narodu’ oljušti od propagande i nasilja, ona nije ništa ljepša i plemenitija od ustaške ‘Za dom spremni’ kad se ta oljušti od kolaboracije s nacistima. U čemu bi bila? Komunistička spominje smrt drugih (koje će oni usmrtiti), a ustaška spremnost na vlastitu smrt (za svoju domovinu). Koja je razlika između ljubavi za dom i ljubavi za narod?
 
(Svršetak u sljedećem broju)
 

Prof. dr. sc. Matko Marušić, Hrvatski tjednik, https://narod.hr/hrvatska/prof-marusic-pisao-vijecu-za-suocavanje-s-posljedicama-vladavine-nedemokratskih-rezima-razlika-izmedu-komunizma-i-ustastva

Problem uloge Kraljevine Srbije u Sarajevskom atentatu i izbijanju Prvoga svjetskog rata

 
 
Autor se u članku bavi ulogom Kraljevine Srbije u Sarajevskom atentatu i izbijanju Prvog svjetskog rata istražujući beogradsku obavještajnu mrežu u Bosni i Hercegovini u koju su bili upleteni konci beogradske vlade, vladine organizacije "Narodna odbrana", organizacije kao "Crna ruka" ali i organizacije "Mlada Bosna", na koje su odlučno utjecali kontroverzni i nedovršeni reformski planovi austrougarskog prijestolonasljednika Franje Ferdinanda.
http://www.autolink.com.hr/wp-content/uploads/2014/06/Sarajevski-atentat-2.jpg
U zaključku, autor ističe da se "razina odgovornosti" Kraljevine Srbije ponaprije ogleda u sustavnom političkom zataškavanju svog udjela odgovornosti za Sarajevski atentat i europskoj političkoj krizi koja je uslijedila.
 
Uvod
 
"Ipak, činjenica je, kao što ćemo vidjeti u nastavku da su austrijske optužbe protiv Srbije 1914., potvrđene dokazima sa suđenja, u stvari prije umjerena nego pretjerana procjena odgovornosti Srbije." (Sidney Bradshaw Fay, 1928.)[1]
"Vlada Srbije pokazala je malo volje za pregovore s Bečom. U stvari, neki elementi beogradskog režima radili su na tome da, ugroze vladavinu Habsburgovaca u Bosni, čak i nasilnim sredstvima." (Samuel R. Williamson,1988.)[2]
 
"Što se više bliži 100. godišnjica od izbijanja Prvog svetskog rata, to su sve češći novi naslovi istorijskih radova kojima izdavači žele da je obeleže. Za razliku od ranijih godišnjica, ovu karakteriše pokušaj da se reinerpretira uloga Balkana, posebno Srbije u ključnim razlozima izbijanja rata. Deo produkcije karakteriše pokušaj namernog sklanjanja u stranu već utvrđenih činjenica o uticaju međuratne politike nemačkih vlada na skidanje odgovornosti za rat pod svaku cenu"… Kasnije u vreme raspada Jugoslavije devedesetih godina, razmišljajući o uzrocima srbofobije u američkim i zapadnim krugovima nalazio sam njihove korene u istorijskom austro-nemačko-srpskom sukobu koji je prethodio Prvom svetskom ratu." (Mile Bjelajac 2013.)[3]
 
"Beograd je bio potpuno svjestan opasnosti situacije i pokazao je jasnu volju za suradnjom. Istovremeno, oni na vlasti u Srbiji su bili skloni otezanju jer nisu htjeli raskrinkati Apisa, šefa tajne službe niti priznati da je, doslovo pred očima vlade, postojala tajna mreža koja je promicala jasan cilj uništenja Austro-Ugarske." (Mannfried Rauchensteiner 2014.)[4] Ovi kronološki poredan odlomci iz historiografske literature koji premošćuju gotovo čitavo stoljeće, svjedoče da je problem uloge Kraljevine Srbije u Sarajevskom atentatu i izbijanju Prvog svjetskog rata još uvijek predmet žustrih rasprava, odnosno da su daleko od razriješenog.
 
Zato je u istraživanju ovog problema potrebno promijeniti kut gledanja, na način kako su to učinili Jay Winter i Antonie Prost koji smatraju da zadnjih dvadesetak godina Prvi svjetski rat sve više počeo izgledati kao "europski građanski rat", te da"sve države, svi narodi, u različitoj mjeri dijele odgovornost za katastrofu koju nisu bili u stanju predvidjeti i spriječiti…Ono što je smatrano zločinom, postalo je kolektivna pogreška, čije elemente treba raspetljati da bi se shvatilo kako je do pogreške došlo".[5]
Još je precizniji Cristopher Clark koji smatra da je naša obveza razumjeti vanjske i unutrašnje sile koje su djelovale na srbijanske političare, časnike i obavještajne aktiviste umiješane u Sarajevski atentat.[6] Na tom tragu Sean McMeekin smatra da je u kontekstu događaja koji su doveli do izbijanja Prvog svjetskog rata "važno…na umu imati razinu odgovornosti" sudionika u tim događajima.[7] U tom smislu cilj ovog članka je istražiti i ocijeniti stupanj odgovornosti službenih vlasti Kraljevine Srbije i ulogu revolucionarno-terorističke organizacije "Ujedinjenje ili smrt", poznatije pod imenom "Crna ruka" (u nastavku "Crna ruka"), u Sarajevskom atentatu i izbijanju Prvog svjetskog rata. Pri tome je važno, u mjeri u kojoj to dopušta dosegnuta razina povijesnih spoznaja i podaci iz raspoloživih tiskanih izvora, istražiti situaciju iza kulisa beogradske politike i beogradske obavještajne mreže koja se preko Drine protezala u Bosnu i Hercegovinu.
 
Zato je potrebno odgovoriti na sljedeća istraživačka pitanja:
Kako su unutrašnje-političke okolnosti u Kraljevini Srbiji utjecale na držanje službenih beogradskih vlasti prema sarajevskom atentatu?
U kojoj mjeri postojanje beogradske obavještajne mreže u Bosni i Hercegovini službene vlasti Kraljevine Srbije čini odgovornima za Sarajevski atentat i kasnije zaplete koji su doveli do izbijanja Prvog svjetskog rata?
Što motivi sarajevskih atentatora, njihovih beogradskih pomagača, ali i Nikole Pašića i njegove vlade, govore o umiješanosti službene politike Kraljevine Srbije u Sarajevski atentat?
Što držanje beogradske vlade u razdoblju od Sarajevskog atentata 28. lipnja 1914. do isteka austrougarskog ultimatuma 25. srpnja 1914. govori o ulozi Kraljevine Srbije u Sarajevskom atentatu i stvaranju krize koja je izazvala Prvi svjetski rat?
 
Odgovori na ova pitanja trebali bi, kako je to izrazio Christopher Clark, "iscrtati liniju najveće moguće vjerojatnosti"[8] kad je u pitanju razina odgovornosti Kraljevine Srbije.
U tom smislu članak je strukturiran na sljedeći način. Nakon kronološkog pregleda evolucije dosadašnjih spoznaja i kontroverzi koji je sačinjen po modelu koji je Annika Mombauer iskoristila za pisanje svoga pregleda spoznaja o kontroverzama oko uzroka izbijanja Prvog svjetskog rata[9] slijedi sedam poglavlja koja su fokusirana na političku i obavještajnu ulogu službenog Beograda u razvoju događaja koji su doveli do Sarajevskog atentata i diplomatskih zapleta koji su u konačnici rezultirali izbijanjem Prvog svjetskog rata. Nakon svega, u Zaključku, je iznesena ocjena odgovornosti Kraljevine Srbije.
U kronološkom smislu, članak će obuhvatiti razdoblje od nasilnog beogradskog prevrata u lipnju (po julijanskom kalendaru u svibnju) 1903. do neuspjelog pokušaja beogradske vlade da 25. srpnja 1914. diplomatski sredstvima zaobiđe austrougarski ultimatum uručen dva dana ranije.
 
Bilješke:
 
[1] Sidney Bradshaw FAY, The Origins of the World War, volume II., New York, 1928., 57
[2] Samuel R. WILLIAMSON, The Origins of World War I, Journal of Interdiscplinary History, svezak 17, br. 4, 1998., 795.
[3] Mile BJELAJAC, Novi (stari) zapleti oko uzroka Prvog svetskog rata pred obeležavanje 100. Godišnjice, Tokovi istorije, svezaka br. 1, 2013., 15, 39.
[4] Mannfried RAUCHENSTEINER, The First World War and the end of the Habsburg Monarchy, Wien, Koln, Weimar, 2014., 102
[5] Jay WINTER and Antonie PROST, The Great War in History, Cambridge University Press, Cambridge, 2005., 34- 57, 192- 212.
[6] Cristopher CLARK, The Sleepwalkers. How Europe went to war in 1914?, London 2012., XXVI -XXVIII.
[7] Sean McMEEKIN, July 1914. Countdown to war, New York, 2013., 342, 343.
[8] C. CLARK, Sleepwalkers, 48.
[9] Annika MOMBAUER, The Origins of the First World War. Controversies and Consensus., London 2002.
 
(Nastavak slijedi)
 

Dr. sc. Tihomir Rajčić, povjesničar i novinar iz Splita. Uz povijest dr. Rajčić se bavi vanjskom i unutarnjom politikom te problematikom reforme školstva. Ovaj tekst je objavljen u prestižnom hrvatskom časopisu Radovi Zavoda za povijesne znanosti HAZU-a u Zadru

Ideologija i kolaboracija

 
 
Ustaše su dobili državu od tada nacističkih Nijemaca i kolaborirali su s njima, ali, formalno gledano, oni nisu bili nacisti. Na izborima 1939. hrvatska nacistička stranka dobila je 150 glasova Samo toliko! Jeste li to znali?). Pavelić je oružanu borbu kao jedini način otpora srpskoj diktaturi proglasio (i emigrirao je) 1929., kao reakciju na ubojstvo Stjepana Radića, a Hitler je tek 1933. došao na vlast. On je svoju nacionalsocijalističku stranku imao i ranije (Musolini je kao fašist došao na vlast 1922.), ali ustaše nisu ni osnivali, niti se učlanjivali u fašiste ni u naciste.
http://www.prometej.ba/uploads/clanak/2007/790x45024-tito-i-staljin.jpg
Razlika nije simbolična, nego velika: jedno je biti član stranke, a drugo je surađivati s takvom strankom. Kratko rečeno: ustaše jesu bili kolaboracionisti, ali nacisti nisu bili. S druge strane, komunisti jesu bili članovi Partije, a Partija jest bila članica moskovske Kominterne. Samo konstatiram.
 
Komunistička ideologija starija je i isključivija od nacističke. Sovjetski Savez bio je totalitarniji od nacističke Njemačke, a žrtve komunizma barem su dvostruko brojnije od žrtava nacizma (http://www.vency.com/wars.html). Na osnovi čega bi se onda smjelo reći, ili implicirati, da je komunizam manje zlo od nacizma? Hrvatski komunisti često daju do znanja da razlika leži u ciljevima: nacisti su išli za supremacijom svoje nacije, a komunisti za dobrobiti siromašnih. No veliko je pitanje razlikuju li se jednako isključivi, okrutni i zloćudni totalitarizmi kad djeluju u ime nacije odnosno ili klase. Put u pakao često je popločan dobrim namjerama, a namjere komunizma i nacizma jednako su čovječanstvo odvele u dva pakla koja se ni po čemu nisu bitno razlikovala. U tom času i pred tom činjenicom namjere ne mogu biti izlika ni za što, a napose ne za progone i smrt milijuna ljudi.
 
Današnji hrvatski ljevičari izravni su i neskriveni nasljednici Komunističke partije Hrvatske (KPH) pa potom Saveza komunista Hrvatske (SKH), pa Stranke demokratskih promjena (SDP), koji su 1990. glasovali protiv osamostaljenja Hrvatske i koji i danas u svojemu ‘nasljednom vlasništvu’ drže dokumentaciju KPH i SKH. U međuvremenu su samo izraz ‘komunisti’ zamijenili izrazom ‘antifašisti’. Tvrde da su oni ti „koji su Hrvatsku doveli na stranu pobjednika’ i koji su se ‘borili protiv zla nacizma, s kojim su ustaše kolaborirali’. No pritom taje nespornu činjenicu – vlastite kolaboracije s nacizmom! Naime, jugoslavenski (dakle i hrvatski) komunisti nisu se oglasili kad je nacistička Njemačka 1. rujna 1939. godine napala Poljsku, ni 17. rujna 1939. godine kad je pak Sovjetski Savez napao Poljsku i nakon dva tjedna raskomadao ju i podijelio s nacističkom Njemačkom! Šutjeli su jer su bili suglasni s komunističkom okupacijom dijela demokratske Poljske države!
 
Hrvatski komunisti nisu prosvjedovali ni kad su njemačke podmornice napadale britansko i američko trgovačko brodovlje, niti kad su nacisti okupirali Dansku, Norvešku, Nizozemsku, Belgiju, Luksemburg i Francusku. Oni taje činjenicu da je njihov kreator, vođa, financijer i naredbodavac Staljin čestitao Hitleru na osvajanju Pariza! Poduprli su zračne napade na Veliku Britaniju te 10. srpnja 1940. sovjetsku okupaciju Litve, Letonije i Estonije te okupaciju Grčke. Po naputku Kominterne (?) osnivanje NDH 10. travnja 1941. primili su bez prigovora, bez ustanka! Je li istina da su 17. travnja 1941. s Pavelićem potpisali pakt o nenapadanju i o formiranju KPH u sklopu NDH?
 
Ukratko, dakle, 23 mjeseca (praktički dvije godine!) KPJ/KPH bila je preko Sovjetskoga Saveza, pa i izravno, dio – nacifašističke koalicije. U ime čega se onda nazivaju antifašistima? Kako objašnjavaju ta i takva svoja politička opredjeljenja? Zar i to nije kolaboracija s nacistima u ime ‘viših ciljeva’, poput ustaške, kojoj je viši cilj bila nezavisna država Hrvatska? Komunisti su savezništvo s nacizmom prekinuli zbog raskida savezništva Hitlera i Staljina do kojega je došlo 22. lipnja 1941. s njemačkim napadom na Sovjetski Savez, a ne zato što im se nacizam gadio.
 
Bili su Staljinovi gojenici i vojnici i time nacističko-fašistički kolaboratori, a „antifašisti“ su postali onda kad im je to naredio Staljin da bi obranio Sovjetski Savez i svoj neljudski totalitarni režim. Na kraju rata, kad je pred saveznicima kapitulirala Njemačka, ustaše su položili oružje, a Tito je onda pobio stotine tisuća nenaoružanih Hrvata i okrutno protjerao i dijelom pobio domicilne Nijemce i Talijane, a Staljin je pobio sve Kozake i Vlasovce, čak i svoje vojnike koji su se vratili iz njemačkoga zarobljeništva. Kakav mora biti čovjek koji ima obraza braniti sva ta zlodjela?
 
Postupci tih ‘antifašista’ prema različitima nimalo se nisu razlikovali od postupaka – fašista; njihove postupke i odnos prema demokraciji jasno je opisala Diana Majhen u http://narod.hr/hrvatska/antifasizam-kao-skup-poremecenih-vrijednosti. Tito je počinio tvarni (brojčani) i civilizacijski genocid nad hrvatskom nacijom. Pobio je sve vojnike koje nije pobijedio ni u jednoj većoj bitci, čak ni 1945. (npr. Koprivnica), te intelektualce, svećenike i sve poduzetnike koji su imali bilo kakvo bogatstvo.
 
Promjena režima u vremenu
 
Hrvatski komunisti iskrivljuju i istinu o Titovu režimu. Kao – do 1948. bio je grozan, a onda se, nakon prekida sa Staljinom, popravio. Argument im je da je 1965. napuštena planska ekonomija (‘tvornice predane radnicima’), ljudi su dobili putovnice. To nije ona prava istina! Titov režim bio je od početka do kraja totalitarni, bez zrna demokracije i ljudskih prava. Tisuće domoljubnih Hrvata osuđene su 1972., glasovanje nikad nije bilo višestranačko, ni sindikati nisu bili dopušteni nego kao prirepak Partije, nije bilo slobode govora (verbalni delikt), novine i knjige prolazile su cenzuru, a konkretne neprijatelje ubijali su do kraja svoje vlasti. Što se pozitivno može reći o tome režimu prije negoli je pao sam od sebe? (‘Manje su ubijali’, rekao je nedavno jedan hrvatski ljevičar na HTV-u!)
 
Zatim se nepošteno uspoređuju laži o Jasenovcu i Jadovnome sa stanjem u Jugoslaviji osamdesetih godina XX. stoljeća. To ne samo da nije logično, nego je – prijevara! Komunistički režim u Hrvatskoj nije pao prije pada sovjetskoga i uvijek je imao sva obilježja totalitarizma. Iz današnje se perspektive ne može pogađati što bi bilo sa značajkama totalitarnoga ustaškoga režima da je trajao do 1990., ali za komunistički je nedvojbeno da, uz neke modifikacije zbog pritiska izvana i slabljenja iznutra, nikad nije promijenio svoj totalitarni karakter.
 
Osveta
 
Bilo bi bolje da se u raspravu o ovoj teškoj temi ne uvodi pojam osvete. Osveta nije civilizacijski prihvatljiv pojam, kažnjiva je po svim zakonima u svim zemljama i nedostojna je čovjeka. No ako se za zločine zajedno nazvane ‘Bleiburg’ implicira ideja osvete, onda se jednako tako može reći da su se ustaše osvećivale za ubojstva i progone Hrvata u kraljevskoj Jugoslaviji, za ubojstvo Stjepana Radića i za srpske zločine nakon uspostave ustaške države. To je ružno i ne bi nas nikud odvelo. No onda taj klasićevski trik treba maknuti s dnevnoga reda.
 
Teritoriji
 
Ustaše se kritizira da su Italiji prepustili Dalmaciju, i jesu. U tome ih ne može opravdati potreba za talijanskim oružjem i talijanski pritisak u času kad je njih tristo talijanskim kamionima dovedeno u Zagreb na vlast, ali ipak je čisto krivotvorenje povijesti što se pritom ne spominje Rapalski ugovor iz 1920. po kojemu je srpski režim Dalmaciju predao Talijanima. Komunisti su pak predali Srijem i Boku kotorsku. Za partizanski povratak Istre u Hrvatsku (i Sloveniju), ustaška je logika jednaka za Bosnu i Hercegovinu, samo što se oni nisu uspjeli održati na vlasti. I to je ružna tema i ne bi ju trebalo otvarati. No, molim onda da se ni povratak Istre ne rabi kao argument u prilog komunističkome totalitarnom režimu. Fojbe da i ne spominjemo.
 
Državno uređenje
 
Tu su stvari jasne i jednoznačne: ustaše su imali totalitarnu državu u suradnji s nacistima, a komunisti jednako totalitarnu u suradnji sa Sovjetskim Savezom. Vjerujem da nije ni potrebno ni pristojno brojiti i uspoređivati žrtve komunizma i nacizma na međunarodnoj razini. Koja je ustaška inačica komunističke sintagme ‘diktatura proletarijata’? Za one koji žele uspoređivati, meni na pamet pada samo ‘Ljutu travu na ljutu ranu’. Ima li razlike u zlogukosti tih krilatica? Ima li razlike u broju žrtava koje su proistekle iz njihovih poruka?
 
(Nastavak u sljedećem broju)
 

Prof. dr. sc. Matko Marušić, Hrvatski tjednik, https://narod.hr/hrvatska/prof-marusic-pisao-vijecu-za-suocavanje-s-posljedicama-vladavine-nedemokratskih-rezima-razlika-izmedu-komunizma-i-ustastva

Anketa

Znamo da Andrej Plenković ne zastupa hrvatske interese. Čije interese zastupa?

Petak, 21/09/2018

Tko je Online?

Trenutačno aktivnih gostiju: 1575 gostiju i nema članova online

 

AIPK Trgovine d.o.o.

 

Registar Branitelja

 

Udruga Zavjet

 

 

Grawe osiguranje

 

 

 

Veliko srce malom srcu

 

Facebook

 

 

Optika Kraljević