Get Adobe Flash player

Kraljevina Srbija u istrazi nakon sarajevskog atentata

 
 
O ulozi Kraljevine Srbije u Sarajevskom atentatu svjedoči ključni dokument austrougarske istrage, izvješće koje je sredinom srpnja 1914. sačinio iz Beča posebno poslani činovnik ministarstva vanjskih poslova Friedrich von Wiesner. U tom izvješću, kako ga prenosi sarajevski sudac-istražitelj Leo Pfeffer, pisalo je sljedeće:
http://www.aeiou.at/aeiou.encyclop.data.image.w/w678779a.jpg
Friedrich von Wiesner
 
"Elementi iz vremena prije atentata ne daju nikakve dokaze kojima bi se utvrdila propaganda vodjena od strane srpske vlade. Ali sam fakt da je ovaj pokret podržavan sa srpske strane, preko raznih udruženja, sačinjava, iako slab, ipak dovoljna osnov…"za daljnju istragu.[1]
 
Ove zaključke iz Wiesnerova izvješća, koje se može smatrati početkom razvoja događaja koji su vodili do austrougarskog ultimatuma Srbiji 23. srpnja 1914., Pfeffer je odbacio jer je smatrao "da se iz istražnog spisa o atentatu ne može ustanoviti veza sa zvaničnom Srbijom" jer "nema apsolutno nikakovih dokaza da bi srpska vlada znala za atentat, ili za njegovu pripremu, kao ni za to da je ona pripremala oružje u tu svrhu. Naprotiv, ima mnogo elemenata kojima bi se moglo utvrditi mogućnost toga…Bombe su podrijetlom iz srpskih vojnih magazina, - to je izvan svake sumnje; ali se ničim ne dokazuje da su one…izdate iz tih magaziba ad hoc, jer mogu poticati i od naoružanih komita. Izvjesne manifestacije poslije atentata upućuju na propagandu Narodne odbrane; tu ima dosta interesantnih elemenata za traganje…".[2]
 
Ovaj, načelni, zaključak, među ostalim, prihvatili su R. W. Seaton- Watson, Vladimir Dedijer i Joachim Remak.[3] No, u najnovije vrijeme je austrijski povjesničar Mannfried Rauchensteiner ustvrdio da su iz Wiesnerova izvješća jugoslavenske vlasti iza 1918. izrezale početni dio u kojem je pisalo sljedeće: "Na osnovu izjava koje su dali optuženi teško je dovesti u pitanje zaključak da je atentat pripremljen u Beogradi i da su pripreme za atentat umiješani srbijanski državni dužnosnici. Bombe su podrijetlom iz vojnog skladišta u Kragujevcu".Ipak, smatra Rauchensteiner, Wiesner je problem umiješanosti visoko rangiranih dužnosnika Kraljevine Srbije, posebno članova vlade, te pitanje o tome jesu li zavjerenici oružje dobili izravno iz srbijanskog državnog arsenala u Kragujevcu, ili na neki drugi način, usljed nedostatka nepobitnih dokaza, ostavio otvorenim.[4]
 
U tom je smislu važno spomenuti da je još B. E. Schmitt istakao da je Wiesner u svom izviješću predložio da se od Kraljevine Srbije zatraži "zabranu svih srbijanskih državnih agencija koje su se bavile krijumčarenjem ljudi i robe preko granice, otpuštanje graničnih časnika osumnjičenih za sudjelovanje u zavjeri" i "sudbeni progon Ciganovića i Tankosića".[5] Ipak, Andrej Mitrović je, na osnovu istraživanja u bečkim arhivima, ustvrdio kako je u Wiesnerovom izvješću pisalo kako "nema mesta čak ni za sumnju", da su službene vlasti Kraljevine Srbije bile umiješane u atentat, odnosno "postoji mnogo više razloga za tvrdnju da je to isključeno".[6] Dvojbe koje iza sebe ostavlja Wiesnerovo izvješče dijelom je moguće razjasniti odgovorom na pitanje što i koliko su vlasti u Beču znale o djelatnosti "Crne ruke".
 
Sarajevski sudac-istražitelj Pfeffer smatra da su austrougarske vlasti bile dobro upućene u djelatnost ove organizacije, ali da su je ignorirale iz političko-diplomatskih razloga, jer su htjele da službena istraga kompromitira "Narodnu odbranu" jer je ova "bila u dobrim odnosima sa srpskim vlastima".[7] Isto tako i Joachim Remak smatra da su vlasti u Beču znale za "Crnu ruku" i da su o njoj imali "iznenađujuće točne" podatke koji, međutim, nisu uporijebljeni u službenoj istrazi, što on pripisuje njihovoj poslovičnoj "trapavosti".[8] Isto misli i Barbara Jelavich koja je, nakon uvida u arhivsku građu u Beču, došla do zaključka da su austrougarske vlasti "Crnu ruku", čak i nakon sarajevskog atentata, vidjele isključivo kao prevratničku organizaciju kojoj je velikosrpska ideologija bila pokriće za njene političke ciljeve unutar Srbije. Jelavich zato smatra da je, "iako su mnoge habsburške pritužbe bile opravdane", neuspješan bio pokušaj austrougarskih vlasti da Srbiju u Europi prikažu kao opasnog i agresivnog susjeda.[9]
 
Na tom tragu Christopher Clark ističe da je na sve agresivnije držanje bečkog središta nakon smrti Franje Ferdinanda, osim otvorene potpore Njemačke, utjecalo i držanje službenih vlasti Kraljevine Srbije koje su, nakon sarajevskog atentata u najboljem slučaju odugovlačili istragu.[10] Ovo mišljenje dijeli i Margaret MacMillan, koja smatra da se Nikola Pašić odlučio za taktiku sustavnog negiranja umiješanosti Srbije u sarajevski atentat što je dodatno potaklo ratobornost bečke elite koja je na tajnom sastanku održanom 19. srpnja 1914. dovršila tekst ultimatuma, koji je četiri dana kasnije službeno uručen vladi Srbije.[11]
 
Mannfried Raucensteiner pri tome ističe kako su političke elite u Beču na ovako odlučno držanje, među ostalim, bile potaknute i spoznajama sabranima u službenom spisu ministarstva vanjskih poslova "Povijest Srbije", nastalom u razdoblju od 1908. do 1913., koje su učvrstile njihovo uvjerenje da se Srbiji ne može vjerovati nego da treba pribjeći prijetnji ratom.[12]
 
Bilješke:
 
[1] L. PFEFFER, Istraga o sarajevskom atentatu, 98, 99.
[2] Isto, 99.
[3]L. PFEFFER, Istraga o sarajevskom atentatu, 98, 99.; V. DEDIJER, Sarajevo 1914., tom II., 164.; R. W. SEATON-WATSON, Sarajevo, 178.; J. REMAK, Sarajevo… 201.
[4] M. RAUCENSTEINER, The First World War and end of the Habsburg Monarchy, 103.
[5] B. E. SCHMITT, The Coming of The War of 1914., volume I, 362, 363.
[6] A. MITROVIĆ, Srbija u prvom svetskom ratu, 17.
[7] L. PFEFFER, Istraga o sarajevskom atentatu, 120
[8] Prema Remaku, da je ova istraga provedena detaljnije i da je ultimatum upućen Srbiji 23. srpnja 1914. započimao riječima "za smrt nadvojvode Franje Ferdinanda utvrđena je odgovornost tajnog srpskog udruženja zvanog Crna ruka i njenog vodećeg člana pukovnika Dimitrijevića, čije uhićenje zahtijevamo smjesta" Srbija bi bila u puno gorem međunarodnom položaju, a Pašić bi bio prisiljen razotkriti srpsku obavještajnu mrežu u Bosni i Hercegovini. J. REMAK, Sarajevo, 204.-206.
[9] Barbara JELAVICH, What the Habsburg Goverment Knew about Black Hand, Austrian History Yearbook, svezak 22, 1991., 131-141.
[10] C. CLARK, Sleepwalkes, 392 - 403, 412 - 455.
[11] M. MACMILLAN, War that Ended Peace, 533, 534.
[12] M. RAUCENSTEINER, The First World War and end of the Habsburg Monarchy, 90 - 92. U pozadini ovakve odluke je, prema riječima Davida Stevensona, bila i činjenica da se prijeteća mobilizacija kojom u listopadu 1913. poduprt ultimatum Srbiji da napusti Albaniju, pokazala preskupom pa je šef glavnog austrougarskog stožera Conrada smatrao da je kratki rat sa Srbijom bolje rješenje od ponovnovne prijetećih mobilizacija. D. STEVENSON, The Outbreak of the First World War, 6.
 
(Svršetak u sljedećem broju)
 

Dr. sc. Tihomir Rajčić, povjesničar i novinar iz Splita. Uz povijest dr. Rajčić se bavi vanjskom i unutarnjom politikom te problematikom reforme školstva. Ovaj tekst je objavljen u prestižnom hrvatskom časopisu Radovi Zavoda za povijesne znanosti HAZU-a u Zadru

Kraljevina Srbija i sarajevski atentat

 
 
Da je tome zaista tako svjedoči činjenica da je Gavrilo Princip na suđenju u Sarajevu u listopadu 1914. izjavio kako je jedan od njegovih suatentatora "Čabrinović … rekao, da je njemu Tankosić kazao da taj kanal vodi direktno od Beograda do Sarajeva. Znamo mi što se pod tim razumije: da su imali povjerenike".[1] Ovim je riječima Princip slikovito ilustrirao nikad do kraja razjašnjenu ulogu službenih vlasti Kraljevine Srbije u Sarajevskom atentatu. Naime, toliko puta spominjana činjenica da su trojica mladih atentatora u Beogradu od povjerenika "Crne ruke" Milana Ciganovića, dobili oružje, bombe i ali izvjesnu svotu novca, samo je vrh ledenog brijega ovog problema, jer je od Ciganovića linija zapovijedanja i odgovornosti vodila u dva smjera, prema "Crnoj ruci" i Apisu, ali i prema Pašiću.
https://static.klix.ba/media/images/vijesti/140509010.2_xl.jpg?v=1
Milan Ciganović je s jedne strane bio posrednik između budućih sarajevskih atentatora i Vojina Tankosića, koji je za njih bio gotovo mitska figura jer je oličavao srbijanski vojno-zavjerenički milje povezan sa četnicima, među kojima je bilo dosta dragovoljaca iz Bosne i Hercegovine. Jedan od takvih bio je i sam Ciganović koji je nakon četničke karijere dobio namještenje na srbijanskim državnim željeznicama, ali se i uključio u zavjereničku djelatnost u "Crnoj ruci". Ciganović je Principa i njegove prijatelje uključio u dobro uhodanu zavjereničku mrežu nakon čega su oni počeli tražiti oružje za ostvarenje svog nauma. S tom namjerom jedan od budućih atentatora, Trifko Grabež, je došao pred Tankosića.[2]
 
Gavril Princip je na sarajevskom procesu u listopadu 1914. taj susret opisao ovako: "Tankosić je pozvao jednog od nas k sebi, a mi smo odlučili da podje Grabež. Grabež mi je kazao da je Tankosić načinio na njega dobar utisak…"
"U koju je svrhu pozvao Tankosić jednog od vas", upitao je Principa sudac.
     "Da vidi da li smo sposobni da izvedemo atentat", odgovorio je Princip.[3]
Zavjereničko ozračje unutar "Crne ruke" i njen odnos prema sarajevskom atentatu ilustriraju i riječi koje je Tankosić uputio Đuri Šarcu, drugom posredniku sa bosanskim atentatorima, predajući mu oružje za Principa, Čabrinovića i Grabeža:
 
"Za slične svrhe ja sam dao do danas mnogo oružja, pa ne samo da nije ništa učinjeno, nego se nije ni pucanj čuo. Kad ti tvrdiš da je stvar na sigurnom putu, tada ne samo da ću ti dati oružje, već i samoga sebe".[4] U isto vrijeme, Milan Ciganović je vrlo vjerojatno bio i agent predsjednika vlade Nikole Pašića, što znači što znači da je Pašić barem nekoliko mjeseci prije sarajevskog atentata moguće imao informacije iz prve ruke, što bi značilo da je, barem prešutno, odobravao zavjereničke planove bosanskih mladića, odnosno Apisa i "Crne ruke".[5]
 
Zato je Ciganović koji se, uz Tankosića, izričito spominje sarajevskoj policijskoj istrazi u ljeto 1914. i u austrougarskom ultimatumu Srbiji od 23. srpnja 1914., bio izuzet iz ograničenog broja uhićenja koja su, po Pašićevom nalog bila izvedena nakon Sarajevskog atentata. Čak što više, Ciganović je vrlo brzo sklonjen iz Beograda, za razliku od Tankosića koji je bio uhićen i izložen policijskoj torturi. Razlog za Ciganovićevo sklanjanje vjerojatno je bila činjenica da je on bio rodom iz Bosne i Hercegovine, te da je Austro-Ugarska mogla tražiti njegovo izručenje i tako doznati da su Pašić i njegovi ministri bili upućeni u pozadinu Sarajevskog atentata, ali i dobiti uvid u beogradsku obavještajnu mrežu u Bosni i Hercegovini.[6]
 
Uz sve ovo, sumnju da je Ciganović zaista bio Pašićev agent potkrepljuje njegovo držanje na Solunskom procesu 1917. kada je svjedočio protiv Apisa i "Crne ruke". O tome, posredno svjedoče i sjećanja srbijanskog ministra obrane iz 1914., Dušana Stefanovića da je Pašić o pripremama za sarajevski atentat doznao po "izvjesnim privatnim dostavama", vjerojatni upravo od Ciganovića.[7]
 
U prilog činjenici da su Pašić i njegovi suradnici imali informacije iz prve ruke govori i Vladimir Dedijer koji bilježi da je Pašićev najbliži suradnik Stojan Protić obavijest o kretanju sarajevskih atentatora najvjerojatnije dobio preko mreže "Narodne obrane" čiji je povjerenik Jakov Miović, srpski seljak koji je živio sa bosanske strane Drine i koji je radio za srbijansku vojno-obavještajnu službu, dakle za Apisa, odmah nakon prelaska sarajevskih atentatora o svemu izvijestio povjerenika "Narodne odbrane" u Šapcu Božu Milanovića, koji je obavijest proslijedio svom nadređenom, šefu "Narodne odbrane" Božidaru Jankoviću u Beogradu, koji je o svemu izvjestio Protića.[8] Stoga ne čudi da je Protić, u dopisu nastalom uoči Sarajevskog atentata, izrazio bojazan da će austrougarske vlasti razotkriti djelatnost beogradske obavještajne mreže jer je prebacivanje atentatora preko Drine obavljeno "nesmotreno, sa više lica, javno usred dana, bez ranijeg sporazuma i znanja policijskih vlasti".[9]
 
Iako Dedijer ove Protićeve riječi tumači kao dokaz da su beogradske vlasti bile neugodno iznenađena razvojem događaja, odnosno da nisu bile upoznate sa čitavim pothvatom, u njima je moguće isčitati i postojanje prešutnog, iako možda nevoljkog, sporazuma vlade i Apisa. U tom smislu Protićeve riječi valja vidjeti kao odjek ozračja u vodstvu vladajuće Radikalne stranke, koje se nadalo da će se Apis i "Crna ruka" zadovoljiti utjecajem u vojsci i da se neće miješati u vanjsku politiku.[10] Ovdje je svakako važno spomenuti da je, prema spoznajama koje u najnovije vrijeme donosi povjesničar Vladimir Ilić, Nikola Pašić kada je u razdoblju od 1905. do 1912. u više navrata bio ministar vanjskih poslova Srbije, sudjelovao u krijumčarenju oružja za četnike koji su djelovali u Makedoniji [11], zbog čega je za očekivati da je i kasnije bio dobro upućen u tajne akcije koje su organizirane u Beogradu, pa tako i u djelatnost "Crne ruke".
 
S tim u vezi, Andrej Mitrović, koji inače u potpunosti odbacuje bilo kakvu odgovornost Kraljevine Srbije za Sarajevski atentat, na osnovu uvida u objavljenu beogradsku arhivsku građu ističe kako se u vladinim krugovima već krajem svibnja i početkom lipnja 1914. znalo kada su atentatori, skupa s oružjem, prešli Drinu i stigli u Bosnu.[12] Ako su Pašić i njegovi suradnici za pripreme za Sarajevski atentat zaista doznali tek krajem svibnja ili početkom lipnja 1914., onda je pogled na ulogu beogradskih vlasti nešto složeniji. Naime, ova saznanja su Pašića stavila u težak položaj u kojem je svaki potez koji bi povukao sa sobom nosio veliki politički rizik.
 
Da je zaista pokuša zaustaviti zavjerenike mogao je, u trenutku kada je gotovo na vršku mača sačuvao premijersku stolicu, a možda i živu glavu i kada se pripremao za nove izbore, očekivati novi udar "Crne ruke" što mu svakako nije bilo u interesu. Zamisao da se o čitavoj stvari izvijesti austrougarske vlasti za sobom je vukla mogućnost razotkrivanja beogradske obavještajne mreže u Bosni i Hercegovini u kojoj su usporedo djelovali "Crna ruka" i "Narodna obrana", i kojom je od 1913., kao šef vojno-obavještajne službe, upravljao Apis. Da stvar bude gora uspjeh atentata je otvarao mogućnost ratnog sukoba isrpljene Srbije s Austro-Ugarskom, što je Pašić htio spriječiti, ili barem odgoditi.[13]
 
U tom kontekstu valja promatrati vrlo neizravno upozorenje koje je srbijanski veleposlanik u Beču Jovan M. Jovanović 21. lipnja 1914. uputio austrougarskom ministru financija i upravitelju Bosne i Hercegovine Leonu Bilińskom. Jovanović je, naime, tada rekao da postoji opasnost da bi neki austrougarski vojnik srpskog podrijetla tijekom manevara u okolici Sarajeva mogao umjesto vježbovnim, zapucati bojevim metkom i ubiti prestolonasljednika Franju Ferdinanda.[14]  Dakle ni riječi o atentatorima koji su krenuli iz Beograda za koje su Pašić i njegova vlada saznali barem od početka lipnja niti o beogradskoj obavještajnoj mreži koja je atentat omogućila i koja je u Bosni i Hercegovini djelovala od 1909.
 
Bilješke:
 
[1] V. BOGIĆEVIĆ, Sarajevski atentat, 75.
[2] L. PFEFFER, Istraga o sarajevskom atentatu, 29.; V. DEDIJER, Sarajevo, I dio, 376, 377, 385.; David FROMKIN, Europe's last summer, 122, 123.
[3] V. BOGIĆEVIĆ, Sarajevski atentat, 59.
[4]M. BELIĆ, Komitski vojvoda Tankosić, 48.
[5] D. FROMKIN, Europe's Last Summer, 125.; C. CLARK, The Sleepwalkers, 56, 385. Zanimljivo je spomenuti da je još B. Fay, pozivajući se na jedan članak iz novina "La Federation Balkanique", Ciganovića nazvao "agentom provokatorom" beogradske vlade. B. E. Schmitt također smatra da je Ciganović nesumnjivo bio dvostruku agent, samo upitnim smatra trenutak kada je ovaj bosanski emigrant koji je isprva očito zdušno promisao ciljeve "Crne ruke" i sudjelovao u Balkanskim ratovima, preuzeo tu ulogu. Čitavu stvar, smatra Schmitt, usložnjavaju dvojbe oko Ciganovićevog stvarnog ideniteta, odnosno indicije da mu je pravo ime bilo Stevan Večerinac i da nije bio rodom iz Bosne i Hercegovine, nego iz Slavonije, točnije iz Vinkovaca. S. B. FAY, The Origins of the World War, vol II., 90, 146-148, 150-152, 156.; B. E. SCHMITT, The Coming of the War 1914, volume I, 196, 218, 219, 436, 464.
[6] S. B. FAY, The Origins of the World War vol. II., 90, 146, 147, 150 - 152, 156, 550.; B. E. SCHMITT, The Coming of the War 1914, volume I., 196, 218, 220, 235, 463.; C. CLARK, The Sleepwalkers, 56, 385, 390, 455, 465, 467.
[7] D. MACKENZIE, Apis. The Congenial Conspirator, 188, 189.; R. M. DRAŠKOVIĆ, Pretorijanske težnje u Srbiji, 185, 186.; Đ. Đ. STANKOVIĆ, Nikola Pašić, saveznici i stvaranje Jugoslavije, 29.
[8] V. DEDIJER, Sarajevo 1914, dio II., 103, 106.
[9] Isto, 118.
[10] Isto, 92.; O. POPOVIĆ-OBRADOVIĆ, The Parliamentary system in Serbia 1903-1914, 602-608.
[11] Vladimir ILIĆ, Srpska četnička akcija1903-1912, Beograd 2006., 77.
[12] A. MITROVIĆ, Srbija u Prvom svetskom ratu, 37.
[13] R. C. HALL, Serbia, 107.; M. BJELAJAC, Novi (stari) zapleti, 22.; O. POPOVIĆ-OBRADOVIĆ, The Parliamentary system in Serbia, 463.; D. T, BATAKOVIĆ, Storm over Serbia, 338, 339, 345.
[14] V. DEDIJER, Sarajevo 1914., II., 123-130. Dušan Bataković ipak tvrdi da su Jovanoviću nedostajale pouzdane informacije o tome da su atentatori prešli Drinu pa je Bilińskom upozorenje prenio "na taktičan diplomatski način", ali da ovaj "izgleda nije razumio važnost prijateljskog upozorenja i nije ga proslijedio caru i vladi u Beču". D. T. BATAKOVIĆ, Storm over Serbia, 348.
 
(Nastavak slijedi)
 

Dr. sc. Tihomir Rajčić, povjesničar i novinar iz Splita. Uz povijest dr. Rajčić se bavi vanjskom i unutarnjom politikom te problematikom reforme školstva. Ovaj tekst je objavljen u prestižnom hrvatskom časopisu Radovi Zavoda za povijesne znanosti HAZU-a u Zadru

Motivi za atentat

 
 
U tom je smislu karakteristično suvremeno svjedočanstvo povjesničara, novinara i pravnika, Slobodana Jovanovića koji je Apisa i članove "Crne ruke" smatrao nesebičnim patriotima, ali i opasnim fanaticima kojima je "patriotsko oduševljenje ugušilo svaku kritičnost", pa su "kao mesečari postali neosetljivi za teškoće i opasnosti. Tražili su akciju što pre i po svaku cenu".[1]
http://jasnajojic.com/wp-content/uploads/2011/06/slobodan-jovanovic1.jpg
Slobodan Jovanović Apis
 
Ovo svjedočanstvo na vrlo slikovit način dočaravaju ratoborno i vrlo iracionalno ozračje kako unutar "Crne ruke" i unutar beogradske obavještajne mreže u Bosni i Hecegovini, ali i unutar beogradske političke elite, pri čemu je posebno važan utjecaj nedorečenih i kontroverznih reformskih planova austrougarskog prijestolonasljednika Franje Ferdinada.
 
Vladimir Dedijer smatra da je zamisao Franje Ferdinanda o uspostavi trijalizma, odnosno stvaranja posebne južnoslavenske jedinice unutar Austro-Ugarske, sa središtem u Zagrebu, bila politička smicalica kojom je prijestolonasljednik htio pridobiti Hrvate i tako slomiti Mađare, zaobići dualistički okvir i obnoviti neku vrstu bečkog centralizma. Dedijer, isto kao i Seaton-Watson prije njega, uočava da su ove zamisli u Beogradu izgledale opasno jer se vjerovalo da će stvaranje trijalizma onemogućiti da Srbija preuzme ulogu Pijemonta južnih Slavena.[2] U tom je smislu karakteristično zapažanje Geoffreya Wawaroa koji smatra da je Franjo Ferdinand iz srpske perspektive izgledao kao "zagovornik Velike Hrvatske, rimokatoličke super-države koja je trebala obuhvaćati Hrvatsku, Dalmaciju, Bosnu i Hercegovinu, Sloveniju …čime je zagazio u pokrajine koje su Srbi smatrali svojima".[3]
 
Robin Okey smatra da je "autoritarni nadvojvoda Franjo Ferdinad gajio dalekosežne planove da dvojbenim ustavnim manevrima presječe gordijevski čvor mađarskog… nacionalizma" pri čemu je austrougarska uprava u Bosni i Hercegovini, zbog širenja ideje da Srbija treba biti Pijemont južnih Slavena, gajila izraženo nepovjerenje prema Srbima.[4] Iako Franjo Ferdinand nije bio ratoboran kako se to moglo zaključiti iz njegova strogog vojničkog držanja, iz perspektive Beograda njegove su zamisli izgledale opasno jer su stajale na putu ostvarenja ideje Velike Srbije na osnovu "Načertanija" Ilije Garašanina, što je bio zajednički strateški cilj Apisa i Pašića, posebno nakon Balkanskih ratova, kada je ta ideja izgledala na dohvat ruke.[5]
 
Usporedo s time na Apisovo razmišljanje i djelovanje vjerojatno je utjecala i činjenica da je "Crna ruka", prema riječima Dušana T. Batakovića, bila "kolateralna žrtva Balkanskih ratova" u kojima su poginuli utjecajni članovi vodstva organizacije, ideolog i glavni utemeljitelj Ljuba Jovanović-Čupa, prdsjednik Ilija Radivojević, bojnik Milan Vasić, koji je ujedno bio tajnik "Narodne obrane" i mnogi drugi. Istovremeno, izvjestan broj članova je bio uvjeren da nema potrebe za daljnjim djelovanjem jer je njihova misija "osvetnika Kosova" bila ispunjena. "Crna ruka" je zato, smatra Bataković, "prestala djelovati kao jedinstvena i djelatna organizacija".[6]
 
U ovakvim je okolnostima Apis, uživajući zaštitu šefa glavnog stožera srpske vojske feldmaršala Radomira Putnika, koji ga je smatrao iskrenim domoljubom i vrhunskim protu-obavještajnim časnikom, s malom skupinom od nekih 20 do 25 suradnika, provodio vlastitu politiku, neovisnu od službene politike vlade u Beogradu. Zato je, doznavši za dolazak prestolonasljednika Franje Ferdinanda i za vojne manevre u okolici Sarajeva, zaključio kako je čitava stvar završna priprema za austrougarsku invaziju Srbije, odnosno da je rat neizbježan.[7] U tom smislu ironično zvuči zapažanje Margaret MacMillan i Mannfrieda Rauchensteinera, da je Franjo Ferdinad djelovao kao kočničar ratobornog šefa austrougarskog glavnog stožera Conrada von Hötzendorfa, jer je smatrao da eventualna vojna akcija protiv Srbije donosi rizik rata sa Rusijom.[8]
 
Ipak, u najnovije vrijeme Mile Bjelajac je istakao kako je Apisov strah imao realno pokriće jer su austrougarski ratni planovi napad na Srbiju predviđali u trenutku kad ona bude najslabija. S obzirom da je 1914., nakon Balkanskih ratova, Srbija bila bila vojno i financijski iscpljena i zauzeta gušenjem pobuna u južnim pokrajinama, Apis je vjerovao da su manevri austrougarske vojske, zakazani za lipanj 1914. u okolici Sarajeva, pokazatelj namjere Austro-Ugarske da iskoristi takvu situaciju, odnosno da su manevri "pretekst za upad Austrije u Srbiju, na čelu sa glavnokomandujućim Francom Ferdinandom".[9]
 
O tadašnjem napetom ozračju u vrhovima vlasti Kraljevine Srbije svjedoči i podatak da je tijekom Prvog svjetskog rata Pašić "u trenutku iskrenosti…jednom talijanskom prijatelju priznao da je samo jednom strepio za budućnost svoje zemlje, kad je saznao za plan Franje Ferdinanda za preuređenje Austro-Ugarske monarhije"[10] što znači da je u proljeće i ljeto 1914. čak i pragmatični Nikola Pašić imao motiv prešutno odobravati planove Apisa i njegovih suradnika.
 
Bilješke:
 
[1] Dušan T. BATAKOVIĆ, Slobodan Jovanović i Crna ruka, Slobodan Jovanović. Ličnost i delo., Naučni skupovi SANU knj. XC., Odeljenje društvenih nauka knj. 21, SANU, Beograd, 229, 230.
[2] V. DEDIJER, Sarajevo 1914., knj. I., 160-172, 196.; R. W. SEATON-WATSON, Sarajevo, 53 -57.
[3] Geoffrey WAWARO, A Mad Catastrphe, New York 2014, 115.
[4] R. OKEY, Taming Balkan nationalism, 248.
[5] R. C. HALL, Serbia, 93, 94.; D. MACKENZIE, Apis: The Congenial Conspirator, 69, 70.; M. MACMILAN, The War that Ended Peace, 402, 403.
[6] D. T. BATAKOVIĆ, "Storm over Serbia", 332. Tezu o nefunkcionalnosti "Crne ruke" nakon Balkanskih ratova na zanimljiv način je obrazložio još Čedomir A. Popović, član te organizacije i srbijanski pogranični časnik u Šapcu. Prema njegovu mišljenju "Crna ruka", osnovana 1911., se nije do izbijanja Balkanskih ratova slijedeće godine, uspjela u cijelosti organizirati. Tijekom Balkanskih ratova, 1912. i 1913., zbog velikih žrtava su popucale organizacijske veze vodstva sa članstvom što znači da je u stvarnosti funkcioniralo samo vodstvo organizacije, tj. gore spomenuta šačica oficira okupljenih oko Apisa. Čedomir A. POPOVIĆ, Sarajevski atentati organizacija Ujedinjenje ili smrt, Nova Evropa, knj. XXV., sv. 7, 1932., 399, 400.
[7] D. T. BATAKOVIĆ, "Storm over Serbia", 332, 347.; D. MACKENZIE, Apis. Congenial Conspirator, 102, 124-128.
[8] M. MACMILAN, The War that ended Peace, 402, 403.; M. RAUCENSTEINER, The First World War and end of the Habsburg Monarchy, 79, 80.
[9] M. BJELAJAC, Novi (stari) zapleti, 24, 26.; Č. A. POPOVIĆ, Sarajevski atentati organizacija Ujedinjenje ili smrt, Nova Evropa,knj. XXV., sv. 7, 1932., 406 - 408.
[10]J. REMAK, Sarajevo, 56, 57.
 
(Nastavak slijedi)
 

Dr. sc. Tihomir Rajčić, povjesničar i novinar iz Splita. Uz povijest dr. Rajčić se bavi vanjskom i unutarnjom politikom te problematikom reforme školstva. Ovaj tekst je objavljen u prestižnom hrvatskom časopisu Radovi Zavoda za povijesne znanosti HAZU-a u Zadru 

Anketa

Sviđa li vam se Tuđmanov spomenik Kuzme Kovačića?

Srijeda, 12/12/2018

Tko je Online?

Trenutačno aktivnih gostiju: 1025 gostiju i nema članova online

 

AIPK Trgovine d.o.o.

 

Registar Branitelja

 

Udruga Zavjet

 

 

Grawe osiguranje

 

 

 

Veliko srce malom srcu

 

Facebook

 

 

Optika Kraljević