Get Adobe Flash player

Uz osnivanje Vijeća za suočavanje s prošlošću

 
 
Nakon odluke, najprije premijera Plenkovića, a zatim i (jednoglasne) odgovarajućega Saborskoga odbora, Hrvatska dolazi u poziciju i – priliku – poštenoga i službenoga određivanja prema ustaškome režimu Nezavisne Države Hrvatske (NDH, 1941. – 1945.) i komunističkome režimu Josipa Broza Tite od 1945. do 1990.
http://hu-benedikt.hr/wp-content/uploads/2017/06/Matko-Marusic.jpg
Matko Marušić
 
Povod je bio spomenik HOS-a u Jasenovcu, ali samo povod; za tim određenjem postoji potreba od 1990., ali Jasenovac pločaga političke prilike, i hrvatski političari, nisu omogućili. A određivanje se moralo dogoditi, prije ili poslije, jer je more laži, optužaba i strahota obaju režima zagađivalo hrvatski društveni i politički život, tim više što su se proširivale granice slobode i demokracije, a Hrvatska počela živjeti dovoljno dobro da više nije svu svoju snagu morala posvećivati preživljavanju – ratnome, političkom ili gospodarskome. Kasnimo, ali gnojni se čir ne može izliječiti ako ga se ne zareže da gnoj iscuri van.
 
Istina, zabrane i Plenkovićevo Vijeće
 
Za određivanje prema oba režima potrebna je objektivna istina, a nje zasad nema nego u fragmentima i u ‘sivoj’ (neindeksiranoj) literaturi, jer još ne postoji sloboda pisanja o tim pitanjima. Sve što se dogodilo prije, u vrijeme i poslije Drugoga svjetskog rata zagađeno je lažima, političkim pritiscima, društvenom neodgovornošću i intelektualnim nemarom. Plenkovićevo Vijeće osnovano 2. ožujka 2017. (Klasa: 022-03/17-04/74, ur. broj: 50301-24/04-17-2, u daljnjem tekstu ‘Vijeće’) radi u toj situaciji i veliko je pitanje hoće li se uspjeti othrvati političkim i medijskim pritiscima (i pritiscima izvana) i napraviti ono što je u sadašnjem trenutku najbolje i najpoštenije moguće.
 
Iako sam o tome već pisao, zbog povijesne važnosti osnivanja toga Vijeća, još jednom tvrdim i utvrđujem da ono mora zadovoljiti sljedeće uvjete:
1. Rad Vijeća mora biti potpuno apolitičan, jer radi u okrilju i pod autoritetom Hrvatske akademije znanosti i HAZUumjetnosti. HAZU mora svojim položajem, ugledom i funkcijom jamčiti pravednost, objektivnost i stručnost dokumenta koji će biti stvoren.
2. Svaki sastanak Vijeća treba snimati, pretvoriti u tekst i objaviti kao Akademijinu publikaciju, gdje će autori biti članovi Povjerenstva, a urednici primjereno odabrani članovi HAZU-a.
3. Povijesna istina na osnovi koje će se donijeti zaključci i preporuke Vijeća, mora se osloniti samo na nesporne dokaze: službene dokumente i nalaze zemnih ostataka žrtava zločina koji se razmatraju. I u slučajevima kada ne će biti potpuna, nužno je da se dosegne znanstvena razina potpune eliminacije laži i podmetanja.
 
No razlog pisanja ovoga teksta širi je od prijedloga definiranja rada Vijeća. Znajući da će lijevi politički svjetonazor ići za tim da se zabrane svi ustaški simboli (‘do nabrajanja imena, Budak, Francetić, po kojima se ništa ne smije nazivati’, Pupovac u ‘Otvorenom’), a da se ne zabrani ni jedan komunistički izjavljujem sljedeće:
 
a) Zabrane ne će donijeti smirivanje lijevo-desnih prijepora u Hrvatskoj, jer će se zaobilaziti. Neki dan sam Tito Pavelićod splitskih umirovljenika čuo sljedeću rečenicu, popraćenu smijehom: ‘Za starački dom – spremni!’ Hoće li zabrana pozdrava ‘Za dom spremni’ obuhvatiti i tu modifikaciju? Ili onu ‘Sve za dom!’, a stol u kafiću odgovara ‘Posuđe, namještaj!’?
Najbolje bi bilo da se ništa ne zabrani, ali da se planira poštena naobrazba, učenje istina koje nam stoje na raspolaganju (dolje). Sjetimo se komunističke zabrane pjesme ‘Ustani, bane Jelačiću’, koja se pjevala zaneseno i što se glasnije moglo: usprkos opasnosti zatvaranja, Hrvati su njome zazivali mitsku pomoć velikoga vojskovođe da ih oslobodi srpsko-komunističkoga jarma, a kad se to i dogodilo, ta se pjesma više uopće ne pjeva, iako je lijepa, politički korektna i pjevna, napose za zborove.
 
b) Nimalo mi nije stalo do ustaških simbola i nemam ništa protiv toga da se oni zabrane, ali onda – za svaku razinu zabrane – treba U JEDNAKOJ MJERI i simetrično (pjesma za pjesmu, krilatica za krilaticu, lik za lik, bitka za bitku, itd.) zabraniti i komunističke simbole! Tome su barem tri razloga:
(i) nesimetrična zabrana donijet će prkos, mržnju i osjećaj prevarenosti, a to može samo pogoršati sadašnje stanje;
(ii) komunisti su, na međunarodnoj i na domaćoj razini, počinili mnogo teže zločine nego nacisti, odnosno ustaše; to ne smije biti neprilično izmjeriti i izreći. U znanosti su brojevi argument, a ne ideologija ili politička moć.
(iii) ideologije komunizma i nacizma jednako su zle, neljudske i neprihvatljive. Nema govora o tome da je komunizam „blaži“ od nacizma, odnosno hrvatski komunizam ‘plemenitiji’ od ustaštva!
Ne može se prihvatiti sumarni, neutemeljen, neargumentiran i nepošten Pupovčev ‘sud’ i sud sličnih njemu! Ovo je slobodna i demokratska zemlja i u njoj ne može biti zabrane slobode mišljenja, govora i pisanja. Sudovi se donose na temelju istine i njezina značenja, a ne na osnovi političke snage ili lakoće pristupa javnim medijima.
 
(Nastavak u sljedećem broju)
 

Prof. dr. sc. Matko Marušić, Hrvatski tjednik, https://narod.hr/hrvatska/prof-marusic-pisao-vijecu-za-suocavanje-s-posljedicama-vladavine-nedemokratskih-rezima-razlika-izmedu-komunizma-i-ustastva

Je li hrvatska država problem?

 
 
Bog je, prema Bibliji, Židove pustio da 40 godina lutaju pustinjom s dobrim argumentom: Nužna je bila smjena generacija da se izbriše sjećanje na egipatsko ropstvo i započne novi život. Komunizmu je trebalo 45 godina da kod Hrvata na račun agresivnog kolektivizma izbriše čovjeka, to samosvojno biće sa slobodnom vljom, savješću i dostojanstvom. Pri tome strašnom projektu latio se četverogodišnje epizode ustaškog zlosilja i koristio ga za kompromitiranje, zastrašivanje i ušutkavanje, kako bi skrenuo pozornost sa svoga zlosilja. Ustaška epizoda je pretvorena u kozmički događaj, a u to vrijeme počinjena nepravda nasljednim grijehom. S permanentnim teretom nepravde na leđima hrvatskog naroda, koju su drugi prouzročili, počinjena nepravda dobiva obilježje kontinuiteta i postaje krivicom. Umjesto pomirbe, koja za razliku od oprosta znači jednakost, uvedena je „apsolutna pravda“ za revolucionarni establishment, dok je sve ostalo živjelo u kaljuži i šikari i kaosu propasti. Nestala je razlika između počinjene nepravde i stvarnog krivca. Zemlja je ostala bez sjećanja, tradicije i zastave.
https://3.bp.blogspot.com/-JL3igBGERyM/V41MmNaw9FI/AAAAAAAABxQ/ABYV9Aw057wDwvgoK-UrK5zuN8BoI9QsACLcB/s1600/castillayleocc81nsefardicc81.jpg
To je prošlost. Početkom 1990-ih godina mogle su još hrvatska politika, pedagogija, kultura i priopćivala živjeti od lošeg glasa i ugleda komunizma. Nakon 1995. godine trebalo je kod ljudi izgrađivati smisao za vlastitu državu i osmišljavati ulogu moderne države u suvremenom društvu. Kad je Belgija 2011. ostala mjesecima bez izabrane vlade, državne su ustanove funkcionirale tako da se uopće nije moglo primijetiti kako nedostaje parlamentalno legitimirana vlast izbornim rezutatima. Državom se upravljalo via facti i pravna država nije postala upitnom. Država nikad ne smije napustiti ćudoredni temelj i svoju zadaću, niti kad uvodi red niti kad se obračunava sa zločinima iz prošlosti. Skretanje pozornosti na ono što je bilo, nije opravdanje za ono što se ne čini. Hrvatske politike, a ne hrvatski narod, odgovorne su za sve današnje slabosti hrvatske države, pa i za njezinu međunarodnu neprepoznatljivost.
 
Čak i za odnos prema tradiciji. Tradicija ne može biti utemeljena na nepravednom režimu. Tradicija, kao predaja o vrijednostima i normama, treba povezivati naraštaje, pridonositi oblikovanju i jačanju identiteta te biti most između prošlosti i budućnosti. Ustaše su daleka prošlost kao i njihovi duhovni prethodnici, neretvanski gusari, uskoci i hajduci. Nekome su, možda, mogli poslužiti kao učinkovito sredstvo za mobiliziranje u obrani svojih domova i njiva protiv srpske agresije. Pojedinci se njima i danas posluže kako bi iskazali svoju nemoć, svoj prkos i svoj inat prema neučinkovitoj i korupcijom zatrovanoj politici. Ni jedna europska zemlja nije izuzeta od tih pojava, što opet nije poziv da ih se ne treba suzbijati. U Hrvatskoj vlada još uvijek ona „drž’te lopova“. Dobro umreženi relikti komunističkog mraka drže sve konce u svojim rukama i potežu poteze ocrnjivanja kao bi zadržali svoje povlastice. Trebalo bi provjeriti, je li i jedna europska država imala sva četiri dosadašnja predsjednika države i većinu predsjednika vlade koji su bili članovi komunističke partije ili dolazili iz tih revolucionarnih krugova. I to bi mogao biti razlog za apatiju koja je ovladala hrvatskim narodom, a njegovu državu pretvorila skoro u trajni provizorij.
 
Iz naprijed navedenih primjera vidimo da je zapadna javnost još uvijek slijepa na „lijevo oko“, osobito u odnosu na Hrvatsku. Što se pak tiče četnika, slijepa je i na „desno oko“. Problematičnije je što je sve što se o Hrvatskoj ima reći, gotovo uvijek upereno protiv same novonastale hrvatske države kao takve. Ta politička homeopatija dolazi ponajprije iz same Hrvatske, uz veliku potporu susjeda koji se nikako ne mogu pomiriti s postojanjem hrvatske države. I vjerojatno ne će još za dugo vremena i zbog toga valja i njih i njihova podmetanja ignorirati. Naslanjanje današnje Republike Hrvatske na NDH ili na bivšu socijalističku republiku je plod samoporicanja. U svibnju 1991. godine sudjelovalo je na referendumu o neovisnosti Hrvatske 83,56 hrvatskih građana, a za samostalnost je glasovalo 93,24 posto. To nije samo povijesna činjenica, nego nezanemarivi podatak o volji naroda. Hrvati moraju konačno shvatiti da sloboda nije samo sloboda nacije. To je staro komunističko podmetanje. Pretpostavka za slobodu nacije je individualna sloboda. Samo slobodan pojedinac može biti odgovoran dužnosnik na političkome, gospodarskom i kulturnom polju rada. Hrvati se vole ponositi svojim katolištvom, a zaboravljaju da upravo pojedinac strši u njemu. Katolištvo, naime, propovijeda da nepravda dolazi od pojedinca, kao grijeh ostaje u njemu i truje mu već potencijalno zaraženu dušu, te mu treba ispovijed, ne da bude rasterećen, nego očišćen. Put u prepoznatljivost suverene hrvatske države i njezina percepcija u inozemstvu popločan je ne samo nacionalnim identitetom, ekonomskom snagom i političkom kompetitivnošću, nego u istoj, ako ne i većoj mjeri odnosima i životom unutar same zemlje.
 
(Svršetak)
 

Tihomir Nuić, Politički zatvorenik, broj 271 (svibanj/lipanj 2017.)

https://www.hrvati.ch/index.php/drustvo/razno/2041-tihomir-nuic-zivi-li-hrvatska-u-sadasnjosti

Nekoliko dodatnih primjedaba uz Gerlachove opservacije

 
 
Uvjerenje autora ovih redaka je da je čovjek najveće dobro na našem planetu i da je nepovrjedivost njegova dostojanstva vrhunska etička i pravna odrednica naše civilizacije. Iz toga proizlazi da korektan odnos prema svakoj ljudskoj žrtvi živi jedino i isključivo u poštovanju. Za nj nije odlučujuće, hoće li se ideologije XX. stoljeća kao komunizam, nacionalsocijalizam i fašizam interpretirati kao revolucionarne ili reakcionarne, što ovisi o ideološko-političkom svjetonazoru, nego činjenica da su ove ideologije neljudske i da gaze slobodu i dostojanstvo čovjeka. Pritom stoji na stajalištu da brojevi ne ublažavaju zločinačke strahote niti ekskulpiraju individualnu krivnju. Zbog krivtvorenja brojeva, jer jedan čovjek ne može dva puta na dva mjesta poginuti, brojevi i imena pogubljenih u Jasenovcu podliježu stalnoj mijeni. Tako Gerlach, iza kojega stoji velika skupina znanstvenih pomoćnika i savjetnika, ne obrazlaže zbog čega na jednom mjestu navodi 40.000 tisuća Židova u hrvatskoj državi (356), a nekolko stranica dalje piše o 38.000 Židova u toj istoj državi (360.). Prebrojavanje poginulih Židova je također u suprotnosti s onim što Gerlach tvrdi o broju zaštićenih (377.).
https://upload.wikimedia.org/wikipedia/commons/thumb/4/4c/Mladen_Lorkovi%C4%87.jpg/250px-Mladen_Lorkovi%C4%87.jpg
Mladen Lorković
 
Pozivajući se na procjenu njemačkih i talijanskih promatrača, bilježi da su hrvatske jedinice poubijale 200.000 – 600.000 ljudi, prije svega Srba (295.), a na drugom mjestu navodi broj od 300.000 – 400.000 pobijenih nežidova u NDH (360.), te netremice izlazi s podatkom da je poubijano preko 300.000 samo Srba (390.), da bi završio s neodređenom brojkom o stotinama tisuća prognanih i pobijenih Srba (428.). Nigdje nema objašnjenja tih neobjašnjivih razlika, niti igdje ima podatka o poratnim (zatajenim) jugoslavenskim popisima i suvremenim demografskim istraživanjima.
 
S pravom se autoru može postaviti pitanje, zbog čega u knjizi nije barem u kratkim crtama obrađen razlog i uzrok nastanka ustaškog pokreta? Čitatelj je mogao biti upućen da je temeljni cilj ustaškog pokreta bio rušenje Kraljevine Jugoslavije (na koncu kao i komunistima za preuzimanje vlasti, a ne radi oslobođenja naroda), i uspostavljanje hrvatske države, za razliku od komunista. Nije sasvim razvidno zbog čega Gerlach tvrdi da je Hrvatskom, u čvrstoj ustaškoj ruci, vladala fašistička stranka u užem smislu riječi (303.), a ustaše označava isključivo radikalnim (295., 361.). Pojmovi fašistički i radikalni ipak nisu istovjetni! Što se pak tiče rasnog zakonodavstva, njegov sadržaj svatko može provjeriti u Narodnim novinama iz tog doba. U posjedu sam preslika dokumenata o rasnom zakonodavstvu u NDH na njemačkom koji potječu iz ostavštine Antona V. Lipinskog (Schwezerisches Sozialarchiv, Zürich).
 
Svih 19 dokumenata s nadnevkom 30. travnja 1941. do 23. listopada 1941. ili su zakonske odredbe ili odredbe ili njihovo tumačenje. Uopće se ne radi o „zakonima“ niti se igdje u njima propisuje mučenje, ubijanje ili odvođenje u logore. Ti se zakonski propisi odnose na nearijevce kao Židove, Cigane i ine. U njima nema ni spomena o Srbima. Postoje, naime, situacije u kojima je sve što se čini krivo, kaže Hannah Arendt. To su situacije u kojima nepravda ovlada čovjekovim životnim prostorom. U takvoj situaciji je preporučljivo ništa ne činiti, jer svaka pravda postaje nepravdom. Uzmimo primjer Lorkovićeve kuće na Tuškancu. Vlasnici su 1945. protjerani, uselili su se drugi ljudi. Danas, kad bivši vlasnici traže povrat nepravedno oduzete kuće, suočeni su s ljudima koji su tu rođeni, odrasli i umirovljeni. Nikad nisu ni čuli da žive u tuđoj kući.
 
(Svršetak u sljedećem broju)
 

Tihomir Nuić, Izvor: Politički zatvorenik, broj 271 (svibanj/lipanj 2017.)

https://www.hrvati.ch/index.php/drustvo/razno/2041-tihomir-nuic-zivi-li-hrvatska-u-sadasnjosti

Anketa

Treba li obustaviti postojeće sudski neutemeljene postupke protiv Zdravka Mamića?

Srijeda, 18/07/2018

Tko je Online?

Trenutačno aktivnih gostiju: 915 gostiju i nema članova online

 

AIPK Trgovine d.o.o.

 

Registar Branitelja

 

Udruga Zavjet

 

 

Grawe osiguranje

 

 

 

Veliko srce malom srcu

 

Facebook

 

 

Optika Kraljević