Metode i ideologije koje treba izbjegavati

U razumijevanju problematike i u zauzimanju protiv štetnih programa, vrlo nam pomaže dokument Papinskoga Vijeća za obitelj, pod naslovom “Ljudska spolnost: istina i značenje”. iz 1995. godine. Preveden je i na hrvatski jezik.

S obzirom da su se pokušaji zlouporabe školskog sustava za širenje nemorala pojavili koordinirano u raznim zemljama, a također i povezivanje destruktivnih, antinatalitetnih međunarodnih organizacija s ateističkim protubračnim, feminističkim i protuživotnim strukturama u zemljama žrtvama, u spomenutom Crkvenom dokumentu nalazi se i poglavlje “Metode i ideologije koje treba izbjegavati”. Tu između ostalog piše:

“Danas roditelji trebaju pripaziti na načine na koje se nećudoredni odgoj može prenijeti njihovoj djeci različitim metodama, promicanim od skupina sa stajalištima i interesima koji su suprotni kršćanskom ćudoređu. (t.135)

“Djeci i mladima bilo koje dobi ne smije se predstavljati nikakav materijal erotskoga obilježja, bilo pojedinačno bilo skupno”. (t. 126.3).  Ovo načelo poštivanja djeteta isključuje sve nepripadne oblike umiješanosti djece i mladih. Glede toga, mogu se, među ostalima, spomenuti slijedeće pogrešne metode spolnoga odgoja: a) bilo kakvi “dramatizirani” prikazi, oponašanja ili “uloge” koje opisuju pitanja genitalnosti ili erotska pitanja; b)stvaranje slika, plakata, modela i slično...”(127.4)

Roditelji ponajprije moraju odbiti sekulariziran i protunatalni spolni odgoj koji Bogu daje rubno mjesto u životu i drži rođenje djeteta prijetnjom, rasprostranjenom preko velikih organizacija i međunarodnih udruženja koja promiču pobačaj, sterilizaciju i kontracepciju. Te organizacije žele nametnuti lažan način života protiv istine ljudske spolnosti. Djelujući na nacionalnoj i krajevnoj razini, ovi organizmi pokušavaju među djecom i mladima pobuditi strah glede “prenapučenosti”, kako bi promicali kontracepcijski, tj. “anti-life” (protuživotni) mentalitet. Oni šire lažne pojmove u svezi s tzv. “reprodukcijskim zdravljem” i sa “spolnim i reprodukcijskim pravom” mladih (161). Nadalje, neke protunatalne organizacije podupiru one klinike koje, kršeći roditeljska prava, mladima osiguravaju pobačaj i kontracepciju, promičući na taj način promiskuitet i, susljedno tomu, porast trudnoće među djevojkama. “Kako to da gledajući dvijetisućitu godinu ne mislite na mlade? Što im se predlaže? Društvo “stvari” a ne “osoba”. Pravo da se slobodno čini sve od najranije dobi, bez kočnica, ali s najvećom mogućom “sigurnošću”. Nesebično sebedarje, vlast nad nagonima, smisao za odgovornost, drže se pojmovima vezanim za neko drugo vrijeme” (136).

“U nekim društvima djeluju profesionalna udruženja odgojitelja, savjetnika i terapeuta za spolnost. Budući da se njihov rad nerijetko temelji na nezdravim teorijama koje nemaju znanstvene vrijednosti i koje su zatvorene istinskoj antropologiji, te koje ne raspoznaju pravu vrijednost čistoće, roditelji bi se prema tim udruženjima trebali odnositi s velikim oprezom, bez obzira na to kakvo su službeno priznanje primili, i to posebno kad je njihova točka gledišta u neskladu s naučavanjem Crkve, što je očigledno ne samo u njihovu djelovanju, već i u njihovim izdanjima koja su široko rasprostranjena u različitim zemljama” (138).

“Još se jedna zloporaba primjećuje kad se želi pružiti spolni odgoj, tako da se, i crtežima, djecu uči o svim intimnim pojedinostima spolnih odnosa. Danas se to često događa s obrazloženjem da se želi ponuditi odgoj za tzv. “sigurni seks”, posebno u odnosu na širenje SIDA-a (AIDS-a). U tom kontekstu roditelji trebaju također odbiti promicanje takozvanoga “safe sex-a” (sigurnog seksa) ili “safer sex-a” (sigurnijega seksa), opasne i nećudoredne politike, utemeljene na varljivoj teoriji da prezervativ može pružiti odgovarajuću zaštitu protiv SIDA-e (AIDS-a). Roditelji trebaju inzistirati na uzdržljivosti izvan braka i na vjernosti u braku kao jedinom pravom i sigurnom odgoju za zaštitu od takve zaraze” (139).

(Nastavak slijedi)

Dr. sc. Antun Lisec

Branitelji i njihova zemlja

Tako je bilo:

Na  svim su bojišnicama svoje branili,

Na kraju se izcrpljeni

no smireni i zadovoljni kućama vratili!

A  manje ih je bilo, manje

Od broja kojim u bojeve su krenuli.

........

Za svima koji nisu se vratili,

Tugu su zajedno,

s onima što čekali njih su,

Dubinom bića svog podijelili.

..........

A ti što nas na obranu doma prisiliše

Krivnje ne priznadoše,

Krivnju za one kojih nema,

Krivnju za spaljena sela i

Srušene gradove, srušene crkve,

Krivnju za prognane …

Krivnju niti jednu ne priznaše,

Niti je osjetiše, već ponavljaju:   ...

»Bitku smo gubili  ali ne i rat!«

Ovako je sada:

Gubitnici bitaka a „dobitnici“ rata kažu:

„Nek' odgovaraju oni što su se branili.

Nek' odgovaraju oni što do pobjede obranu su doveli,

Neka sada sami sebe obrane!

..... Od optužbe... da su se branili!“

Čini se kao da poznato zvuči!

A nagrada jest:

Ulazak u Uniju... novu,

Modernu, bogatu, kažu civiliziranu,

Gdje „vlada“ pravda, demokracija,

I svestrana tolerancija.

..........

A u  parku nacionalnom,

Malenog Naroda,

Posred Srca Europe,

Što u njoj vjekovima

Živi, radi, gradi, otkriva, piše,

često od uljeza braneći se,

U isto vrijeme stvara djela

Na ponos sebi i toj Europi  …

i opstaje od davnine i prije onih

što sada odlučuju -

O ispunjavanju standarda... nakrivljenih!

(Nastavak slijedi)

Dr. sc. Inga Lisac, Zagreb, listopad 2012.