Get Adobe Flash player

Protužidovsko zakonodavstvo

 
 
Često se govori da su protužidovski osjećaji u različitim istočnim i jugoistočnim europskim zemljama kao Poljskoj, Rumunjskoj i Mađarskoj bili jači nego u Skandinaviji, Italiji, Bugarskoj i Nizozemskoj, dok situacija u Sovjetskom Savezu, Hrvatskoj i Francuskoj ostaje nejasnom. Budući da nije produktivno tražiti prevladavajući oblik protužidovstva u pojedinim zemljama i analizirati ga, autor se želi koncentrirati na postupke koji su bili upravljeni protiv Židova ili im katkad bili od pomoći, prije svega na zakonodavstvo i druge državne mjere, kao i na postupke društvenih aktera te interpretirati ideje koje su ih motivirale (305.)
https://www.quovadiscroatia.com/wp-content/uploads/2013/07/sinagoga.jpg
Sinagoga u Zagrebu
 
Znanstveno istraživanje nam je dalo solidan inventar protužidovskog zakonodavstva u Europi iz 1930-ih i 1940-ih godina. Ipak ima premalo analiza koje prekoračuju granice. Gotovo u svakoj zemlji se vodi diskusija u kojoj su mjeri protužidovski zakoni i propisi počivali na njemačkoj vladavini, političkom utjecaju ili nacionalsocijalističkim idejama ili su imali domaće korijene. Autori koji su se ovom problematikom bavili, kao što su Raul Hilberg, Asher Cohen, Randolph Braham i Donald Bloxham, naglašavaju kako je intenzitet i oblik progona Židova koje su provodile nenjemačke vlade, ovisio o različitim i promjenjivim interesima, o stupnju njemačkog interesa i o etnopolitičkom kontekstu. Svi autori naglašavaju da su gospodarski aspekti takvih zakona bili važni, ali nema izdašnije studije. Cijela se debata koncentrira na zemlje koje je Njemačka zaposjela, koje su ovisile o njoj ili kojima su vladali desno orijentirani autoritarni ili fašistički režimi: Višijevska Francuska i Norveška; Slovačka, Hrvatska, Mađarska, Rumunjska; Bugarska i Italija (306.).
 
Protužidovsko zakonodavstvo u Europi je imalo različite pravne konstrukcije i praksu, tako da ga je nemoguće analizirati u jednoj studiji. Primjerice, u Mađarskoj protužidovski zakoni nisu potpuno provođeni. S druge strane bilo je zemalja koje su zakone izdavale, a da Židove uopće nisu spominjale, premda su se ti zakoni uglavnom ili isključivo odnosili na njih. Poneke su pak države posjedovale zakone protiv protužidovske hajke kao Sovjetski Savez, Danska, Grčka, Francuska (1939.- 1940.), a Danska i za vrijeme njemačkog zaposjednuća. Pravni progon Židova u Hrvatskoj, koji je započeo neposredno nakon osnivanja države u travnju 1941., često je opisivan. Manje je poznata činjenica da je prethodna država Jugoslavija već u listopadu 1940. Židove isključila iz trgovine živežnih namirnica i ograničila udio židovskih studenata i učenika na sveučilištima, višim i srednjim školama, što je odmah provedeno. Pripadnici židovskog naroda sa stranim državljanstvom nisu uopće mogli posjećivati takve obrazovne ustanove. Jugoslavenska država je Židovima sa stranim državljanstvom poručila da napuste zemlju. Ove mjere, u sklopu drugih, kao što je uvođenje državne kontrole sindikata te dodatna prava za njemačku manjinu, gledane su kao ideološki ustupci, nadomjestak za savez, u onom vremenu u kojem se Jugoslavija još branila protiv vanjskopolitičkog savezništva s Njemačkom (308.). Manje-više su sve europske zemlje, pa i šire, uvele različita ograničenja Židovima (307.)
 
Protužidovsko zakonodavstvo je uglavnom donošeno u određenim periodima: Mađarska 1938. do 1942., Italija 1938./39. i 1943., višijevska Francuska 1940.-1942., Bugarska 1940.-1943., Rumunjska 1937. do 1943. „U Hrvatskoj stupa na snagu većina protužidovskih zakona i propisa 1941./42.“, a u Slovačkoj 1939. do 1942. (312.) Kako je Njemačka između 1943. i 1945. slabila, rijetko su donošeni novi protužidovski propisi. S druge strane, jačala je od sredine 1930-ih godina neprijateljska propaganda spram Židova u zemljama kao što su Poljska, Jugoslavija, Litva, Francuska i Austrija (313.).
 
S tematskog stajališta gledano, propisi religiozne prirode ili rasne motivacije u užem smislu nisu stajali u središtu protužidovskih zakona u Europi. „Od svibnja do kolovoza 1941. hrvatska je država nastojala staviti pod svoju kontrolu prisilni prijelaz na katolicizam, prije svega pravoslavaca ali i Židova, ipak sredinom 1942. prestaje s ovim pokušajima reguliranja.“ U zakone, koji su bili usmjereni na specifično rasističku ideologiju, spadaju i propisi koji su definirali tko je bio Židov, a u rijetkim slučajevima kao u Mađarskoj (prije njemačkog zauzeća), Hrvatskoj, Bugarskoj od 1942. i u zaposjednutoj Norveškoj definicije s išle dalje nego u samoj Njemačkoj. Ženidba i seksualni kontakti između Židova i nežidova u pojedinim su zemljama bili zabranjeni, među ostalima u Italiji, Hrvatskoj, Rumunjskoj, Mađarskoj, Bugarskoj i Norveškoj. Broj država u kojima su Židovi morali nositi znakovlje, često zvijezdu, bio je još manji: Slovačka, Hrvatska, i od 1944. Mađarska (314.-315.)
 
Autor ugrubo razlikuje dvije vrste protužidovskih zakona. U nekim zemljama su proglašeni rasistički propisi a istodobno ili kratko nakon toga propisi s gospodarskim i ksenofobnim težištem, kao u Italiji, Francuskoj, Norveškoj, Slovačkoj i Hrvatskoj te Njemačkoj. U drugim državama proglašeni su najprije zakoni s ksenofobnim i gospodarskim težištem kao u Rumunjskoj, Mađarskoj i Bugarskoj ili uopće nisu postojali rasistički koraci kao u Poljskoj, Jugoslaviji, Čehoslovačkoj, Turskoj i Švicarskoj. Ovo je pak razlikovanje umjetne naravi, jer se u svakom tematiziranju krije rasistička mjera (322.). Zapravo ne postoji model po kojem su propisi pisani. Zakoni i propisi i njihova namjena su jedno, a praksa drugo. Bilo je propisa protiv Židova koji nisu na njih primjenjivani i bilo je onih koji Židove ne spominju izričito, a upravo su protiv njih primjenjivani (323.-325.)
 
Što se pak tiče židovske imovine, od srpnja 1942. prihvaćeno je teritorijalno načelo prema kojem je imovina dodijeljena državi s čijega područja raniji psojednici bijahu deportirani. U ograničenoj mjeri je ovo vrijedilo pače i za zaposjednutu Srbiju (271.) U Hrvatskoj i Rumunjskoj su novoosnovane državne agencije bile mjerodavne za upravljanje i raspodjelu židovskog vlasništva. A sama nacionalsocijalistička Njemačka nije imala središnje tijelo za provedbu protužidovske politike (316.) „Specijalno izvlaštenje židovskog vlasništva dolazi kasno, osim u Francuskoj i Hrvatskoj“. Kao u Francuskoj i Hrvatskoj, izvlaštenja se događaju u Slovačkoj, djelomice i u Rumunjskoj 1941. (319.-320.)
 
(Nastavak slijedi)
 

Tihomir Nuić, Politički zatvorenik, broj 271 (svibanj/lipanj 2017.)

https://www.hrvati.ch/index.php/drustvo/razno/2041-tihomir-nuic-zivi-li-hrvatska-u-sadasnjosti

U zemljama pod njemačkim zaposjednućem njemački su progonitelji bili upućeni na domaću upravu i izvršne vlasti

 
 
U Zagrebu se ispostavilo da su najbolje prigode za preživljavanje logori, zatvori i ustanove prisilnog rada, a potom bijeg u partizane i život u podzemlju. Neki Židovi su pobjegli u inozemstvo. U Sarajevu je većina preživjelih pretrpjela rat pod talijanskom zaštitom ili prelaskom u partizane. U Srbiji su pojedini ustrajali kod partizana, dok su drugi bježali (mnogi preko Italije), završili kao ratni zarobljenici (u Njemačkoj) ili su preživjeli u skrovištima ili u miješanim brakovima (394.). Slovački, hrvatski, talijanski i mađarski šefovi država uporno su stajali na stajalištu (pače još prije početka deportacija) da se određene kategorije Židova izuzmu od najružnijih progona. U tu kategoriju su često spadali prelaznici na kršćanstvo, osobe u mješovitim brakovima, te pripadnici intelektualne i gospodarske elite (397.)
https://www.nationalww2museum.org/sites/default/files/styles/wide_large/public/2017-07/grave.jpg
Gerlach ne propušta spomenuti ulogu Katoličke Crkve kako u negativnom tako i u pozitivnom smislu. Prema njemu, pod utjecajem Katoličke crkve službena je politika u zaštitu uzela pojedine skupine Židova i spriječila njihovo proganjanje. On tvrdi da je Katolička Crkva u hrvatskoj državi organizirala vjerske prijelaze između 100.000 i 240.000 prije svega uplašenih pravoslavnih kršćana (koji su proganjani kao Srbi), ali i više tisuća Židova. Prijelazom na kršćanstvo spasilo se desetine tisuća života. Međutim, da je u konačnici bilo tako malo vjerskih prijelaza, leži na odgovornosti duhovnika koji su preko volje pokrštavali Židove. U stanovitoj mjeri Katolička Crkva u Hrvatskoj je bila iznimka (399.). Istodobno pak autor tvrdi da je u mnogim zemljama protužidovska propaganda dolazila od crkava. U te zemlje spada i Hrvatska u 1930-im godinama, kad su katolici imali veliki utjecaj na radikalni ustaški pokret, i Bosna gdje su u tom sudjelovali muslimanski duhovnici (350.).
 
Samo je po sebi razumljivo da su njemačke vlasti vršile pritisak u korist deportacije – od sredine 1942. na vlade Rumunjske, Mađarske, Bugarske, Slovačke, Hrvatske, Italije i Francuske. Vlade Grčke, Srbije i Češke uopće nisu bile ni pitane, kako se čini (371.) Bjelodano je bilo da se njemačkom vodstvu svidjela spremnost za izručenje Židova i da je to moglo donijeti određene prednosti. U svibnju 1942. „obnoviše“ njemački saveznici Rumunjska, Hrvatska i Slovačka „praktično Malu Antantu“, protiv Mađarske upereni pakt iz međuratnog doba. Premda je Mađarska bila njemački saveznik, druge tri države su ju smatrale prijetnjom po njihov teritorij. Daljnja istraživanja traže odgovore na neka pitanja. Jesu li ove zemlje protužidovskom politikom htjele dobiti njemačku potporu, pita se Gerlach, i je li Slovačka poradi suprotstavljanja Mađarskoj u danom trenutku masovno deportirala Židove u logore u dijelu Poljske koji je bio pod njemačkom kontrolom? Zbog čega je Hrvatska u kolovozu 1942. počela s deportacijama; i zašto je Rumunjska svoju spremnost za to izrazila u srpnju, premda se ti vlakovi nikada ne pokrenuše? Osim toga, hrvatska je Vlada iskoristila svoj suverenitet na područjima blizu Jadranskog mora, koja je u lipnju 1942. dobila natrag od Italije, kako bi pojačala proganjanje Židova (372.-373.).
 
U zemljama pod njemačkim zaposjednućem njemački su progonitelji bili upućeni na domaću upravu i izvršne vlasti. Lokalno znanje je bilo nužno, osobito pri uhidbama. Ipak postupci službenika iz uprave i policije mogli su varirati od zemlje do zemlje, unutar nacije i u različito vrijeme. Gerlach navodi primjere Francuske, Italije, dijelova Grčke i Belgije, država u kojima su se racije i lov na Židove pokazali manje uspješnim zbog nedostatka sustavne koncentracije Židova. „Ovi primjeri ilustriraju da njemačko zaposjednuće neke zemlje nije predstavljalo jamstvo da se tamošnje Židove može uhititi, deportirati i ubijati, ako je ova država posjedovala nacionalnu vlast, a njezina uprava i policija takve aktivnosti nije angažirano provodila i podupirala“ (414.) Kako pokazuje slučaj hrvatskog Splita, diskriminacija Židova je započela malim koracima. Kad su hrvatske vlasti registrirale Židove, prijavljivali su se prije svega stari ljudi, žene s malom djecom i bespomoćni, što je ove skupine izlagalo daljnjim progonima.
 
(Nastavak slijedi)
 

Tihomir Nuić, Politički zatvorenik, broj 271. (svibanj/lipanj 2017.)

https://www.hrvati.ch/index.php/drustvo/razno/2041-tihomir-nuic-zivi-li-hrvatska-u-sadasnjosti

Neargumentirano umnožavanje žrtava Christiana Gerlacha

 
 
Hitler je, prema autoru, načelnu odluku o ubijanju europskih Židova donio u prosincu 1941., Göring je u kolovozu 1942. požurivao rješenje tog pitanja, a u lipnju 1942. Himmler je napravio plan za uništenje Židova do sredine 1943. (107). Iz odnosa pojedinih nenjemačkih vlada prema Židovima, Romima i drugim manjinama autor iščitava stupanj autonomnosti pojedinih država. Tako su u studenom 1941. Slovačka, Rumunjska i Hrvatska izjavile da nemaju interesa za svoje građane koji žive na područjima pod kontrolom Njemačke. Pojedine su vlade, tako slovačka, hrvatska i rumunjska u studenome 1941., bugarska i norveška 1942. i mađarska 1944. – dopuštale Nijemcima, da se prema njihovim židovskim građanima, koji su živjeli na području koje su nadzirali Nijemci, postupa kao prema drugim Židovima, što je omogućavalo oduzimanje prava i njihovu deportaciju, a potom i ubijanje.
http://i.dailymail.co.uk/i/pix/2016/01/23/17/3081A02100000578-0-image-a-60_1453570665586.jpg
Hermann Göring
 
U svezi s općim proganjanjem Židova, Gerlachu se čini važnim pripomenuti, da hrvatska vlada 1941. nije nastojala protjerati Židove u Srbiju (kako je to činila sa Srbima), „što možda pokazuje da je Zagreb u Srbima gledao veću političku ugrozu“ (368.). „Nakon Njemačke, Rumunjska bijaše država s najviše ubijenih Židova u apsolutnim brojevima, premda je, smatra on, Hrvatska provodila razmjerno najsmrtonosniju protužidovsku politiku. Ona je odvela u smrt najmanje 75 posto od 38.000 Židova u zemlji (pored 300 – 400 tisuća ostalih žrtava). Hrvatske su postrojbe već u svibnju 1941. (prije njemačkog napada na Sovjetski Savez) započele s brutalnim ubijanjem Židova, a u srpnju je Vlada počela s njihovim interniranjem. Pravi vrhunac su ubijanja dosegla u ljeto. Prema interpretacijama mnogih povjesničara i državnog vrhovnika Pavelića, do konca 1941. godine većina je Židova bila mrtva. (Gerlach se ovdje poziva na autore kao što su Raul Hilberg, Stevan Pavlowitch i Alexander Korb). Statistički podaci međutim pokazuju da je 50 posto onih koji su umrli na području Hrvatske, 59 posto Židova iz logora Jasenovac i 75 posto ubijenih iz Bosne i Hercegovine umrlo 1942. godine. To je djelomice objašnjivo smrću zbog gladi, studeni i umorstava u sabirnim logorima u zimi 1941./42.
 
U ljeto 1942. pojačavaju hrvatske postrojbe iznova nasilje nad Židovima, ali prema savjetu njemačkih predstavnika smanjuju nasilje protiv Srba, dok ustaše preuzimaju logore ministarstva unutarnjih poslova, gdje se našlo još puno uhićenih Židova. Na njemačko traženje otprilike 4927 Židova je u kolovozu 1942. deportirano u Auschwitz, a ustaše su pobile Židove koji su im u Bosni, Hercegovini i u Dalmaciji pali u ruke, nakon što su im Talijani u lipnju 1942. prepustili nadzor nad određenim područjima. Hrvatsko uništavanje Židova se odigralo u više navrata, kao i lokalni valovi uhićenja, sa strane različitih aktera, prije svega članova radikalnih ustaša. Većina je Židova ubijena u logorima. Progon je trajao sve do konca rata – još 1945. je ubijeno najmanje 2.000 Židova (360.-361.). Gerlach ovdje upućuje na autore Dragana Cvetkovića, Đorđa Mihovilovića i Jelku Smreka, Jamesa H. Burgwyna, Stevana Pavlowitcha i Ivu Goldsteina.
 
Tri su zemlje (Hrvatska, Rumunjska i Mađarska) organizirale masovna ubojstva Židova, nastavlja Gerlach. U više navrata – najgore u 1942. – možda tri četvrtine od 40.000 Židova u hrvatskoj državi je poubijano ili u rijetkim slučajevima deportirano u njemačke logore uništenja. Većina drugih je preživjela u podzemlju; više tisuća ih je pripadalo skupinama koje su bile pod zaštitom vlasti. “Ondašnja Rumunjska slovi kao vrlo antisemitska zemlja, ali broj preživjelih Židova bio je tamo veći nego u Hrvatskoj, Slovačkoj, Mađarskoj. U Zagrebu i Bosni su studenti već 1920. tražili ograničenje broja židovskih studenata, tek 20 godina kasnije je to uvedeno“ (327).
 
Autor citira svjedočenje preživjeloga jasenovačkog zatočenika Ervina Rosenberga o tom logoru, u kojem „bijahu zatočenici prije svega zaokupljeni mislima na jelo i kako bi ga se mogli domaći“, pa su riskirali da budu strijeljani kad bi se tukli za komad kruha koji je ležao na zemlji. O stanju u logoru navodi citat s Jasenovac Memorial Site: „Prisilni rad Židova u hrvatskim logorima sličio je onom u njemačkim sabirnim logorima nakon 1941., pri čemu za rad nesposobni ljudi bijahu ubijani, a samo ih je malo preživjelo.“ Jasno je da nijednom riječju ne spominje kako su posljednjih godina mnogi „službeni“ podatci s te i sličnih mrežnih stranica o Jasenovcu dokazani kao obične izmišljotine. Ti podatci su, nažalost, ostali izvan Gerlachova znanstvenog vidokruga.
 
U pojedinim područjima pod njemačkom okupacije, piše on, počela su sustavna masovna ubojstva Židova u mjesecima nakon napada na Sovjetski Savez. U Srbiji su započela masovna uhićenja već u travnju 1941., ali su ubijanja židovskih i drugih talaca uhićenih radi zastrašivanja ili zbog navodnog sudjelovanja u komunističkom otporu, ostala ograničena do konca kolovoza. Ne uočavajući da bi u tom kontekstu relevantan mogao biti hrvatsko-njemački sporazum o iseljavanju Srba iz NDH, koji je sklopljen u svibnju 1941. i primjenjivao se do pred kraj ljeta te godine, ugrožavajući stabilnost okupacijske uprave u Srbiji te remeteći tamošnje prehrambene i uopće socijalne prilike, Gerlach nastavlja: „Prvi veliki masakr na Židovima iz Reicha dogodio se u Srbiji 12. i 13. listopada 1941., gdje je 342. pješačka divizija, a ne SS, ustrijelila 400 muških židovskih izbjeglica i mrtvacima počupala zlatne zube.“ U rujnu ili vjerojatnije u listopadu počeše njemačke vojne jedinice s ubijanjem 6.000 židovskih muževa, a ovo je, smatra Gerlach, bio dio od 20.000 – 25.000 ubojstava pomoću kojih se željelo suzbiti srpski nacionalni ustanak.
 
Početkom 1942. pobili su sigurnosna policija i SD (Sicherheitsdienst der Schutzstaffeln) ostale srpske Židove koji nisu mogli bježati, većinom žene i djecu. Njemačke vojne jedinice pogubile su tako u Srbiji od kolovoza do početka prosinca 1941. godine 11.522 navodna ustanika te 21.809 talaca, među kojima 7.000 Židova i pripadnika beogradske inteligencije. Pojedini povjesnici interpretiraju početak masovnih ubojstava u Srbiji kao znak zajedničke odluke za uništenjem europskih Židova. Drugi to odbacuju i odgađaju ovu odluku za kasnije. Pitanje je važno, jer nije jasno na čiju inicijativu i zbog kojih interesa su se dogodili ovi masakri, kad nema dokaza da ih je inicirala središnjica iz Berlina. Valja imati na mu da je „vojna uprava u Srbiji obuhvaćala u kolovozu 1941. jedva nešto više od 700 Nijemaca“. Autor pripominje da je u Jugoslaviji 1918./19. bilo više protužidovskih izgreda, među ostalim i napadaja na imovinu, sinagoge i groblja. Neprijateljska (feindselige) odnosno protužidovska propaganda je tvrdila kako su se Židovi za vrijeme Prvoga svjetskog rata obogatili na račun seljaka, premda bi se moglo reći da su seljaci profitirali od ljudi koji su živjeli u gradovima (332.)
 
Dakako da su režimi s agresivnom protužidovskom politikom izuzimali određene skupine domaćih Židova od proganjanja i masovnih ubojstava. U Hrvatskoj je bilo zaštićeno do 4.000 Židova koji su prešli na kršćanstvo, preko 1.000 Židova koji su bili u braka s kršćanima, „više tisuća“ ljudi i njihovih članova obitelji čije se stručno znanje kao menadžera, inženjera i liječnika uvažavalo, te oko 100 „počasnih Arijevaca“ (377.)
 
(Nastavak slijedi)
 

Tihomir Nuić, Politički zatvorenik, broj 271 (svibanj/lipanj 2017.); https://www.hrvati.ch/index.php/drustvo/razno/2041-tihomir-nuic-zivi-li-hrvatska-u-sadasnjosti

Anketa

Slobodan Milošević je ubio Ivana Stambolića, a Aleksandar Vučić Olivera Ivanovića. Slažete li se?

Četvrtak, 18/01/2018

Tko je Online?

Trenutačno aktivnih gostiju: 1010 gostiju i nema članova online

 

AIPK Trgovine d.o.o.

 

Registar Branitelja

 

Udruga Zavjet

 

 

Grawe osiguranje

 

 

 

Veliko srce malom srcu

 

Facebook

 

 

Optika Kraljević