Get Adobe Flash player

Valerijanov memorandum SPC-a odmah započeo s klevetanjem Hrvata

 
 
Srpsko nezadovoljstvo osnutkom hrvatske države počelo je odmah nakon uspostave Banovine Hrvatske 1939. kada je i Vojska kraljevine izišla na ekstremne srpske pozicije, kao i SPC, te Srpski kulturni klub. Srbi su odmah ojačali i dvije paravojne organizacije civila, četništvo i sokolaštvo, koje su bile ekstremno indoktrinirane, naoružavane i vojno obučavane. Po raspadu Jugoslavije Srbi su nastavili pobunjeničko ponašanje i prenijeli ga s Banovine na NDH. Već u svibnju oni pokušavaju pokrenuti “Đurđevdansku“ pobunu, ali ona ne dobiva šire razmjere.
https://3.bp.blogspot.com/-efFJTnrelxQ/VVYjS_dpzdI/AAAAAAAABFk/_FwHB8pYqn0/s1600/cetnici_2.jpg
Zbog sve većeg otpora uspostavi Hrvatske države od strane srba pojedine ustaške postrojbe počinju sa odmazdama, te je 27. 4. 1941. uhićeno i ubijeno 176 Srba kod Bjelovara. Također su počela ubojstva jugoslavenskih oficira oko Gospića, kao i viđenijih i bogatijih Srba čime se pokušalo zastrašiti Srbe. Rezultat je bio obrnut i neprijateljstvo srba prema NDH se povećalo.
 
Već u lipnju 1941. godine velikosrpske snage imaju oblikovanu platformu daljnjeg djelovanja pod nazivom “Homogena Srbija“ kojom planiraju stvoriti Veliku Srbiju provedbom općeg genocida nad Hrvatima . Kako bi same Srbe naveli na to smišljen je propagandni uradak pod nazivom “Valerijanov memorandum“ SPC-a. “Valerijanov memorandum“ je službeni dokument SPC i predan njemačkim vojnim vlastima u Beogradu, a potom kao kleveta Hrvata raširen po čitavom svijetu. Memorandum je već u prvoj verziji od 24. lipnja 1941. godine oklevetao Hrvate za ubijanje više od 100.000 Srba. Druga verzija, plasirana do 8. kolovoza, kleveće Hrvate za ubijanje čak 180.000, a do rujna se već izlazilo s brojem od 300.000 pobijenih Srba u NDH, što je kasnije još uvećavano. Ove klevete koje nemaju gotovo nikakve veze sa stvarnošću, odaslane su izvan zemlje i snažnom propagandom velikosrpske mreže širene su po čitavom svijetu. U tom dokumentu se tvrdi kako su već u ljetu 1941. godine, svi Srbi u kotarevima Imotski, Gospić, Glina, Grahovo, Korenica, Gračac, i nizu drugih, pobijeni i istrijebljeni. Tu SPC tvrdi kako su Srbi istrijebljeni i u kotaru Lapac iako su tu oni započeli genocid nad Hrvatima. Odmah nakon izdavanja “Valerijanova memoranduma“ pala je vlada generala Simovića u Londonu, te je nastala nova vlada Kraljevine Jugoslavije u izbjeglištvu u kojoj je Draža Mihailović postavljen za ministra vojske. Čim je SPC izdala prvu verziju “Valerijanova memoranduma“, 23. lipnja 1941. počinje nova srpska pobuna u NDH. U istočnoj Hercegovini masovno stradavaju nedužni Hrvati, a na “srpski Vidovdan“, 28. lipnja 1941. Srbi čine i prvi genocidni zločin na prostoru NDH. Pod vodstvom pravoslavnog popa Radojice Perišića vrše pokolj svega zatečenog stanovništva u Avtovcu, uključivo žene i djecu, te uništavaju čitavo neselje. Ustašama je trebalo oko 3 mjeseca da se dovoljno organiziraju nakon čega su počeli i hrvatski napadi na srbe.
 
Uskoro počinju i uhićenja mnogih srba koje se okuplja u logore i šalje prema Srbiji (ukupno ih je u iduće dvije godine protijerano i transportirano oko 120.000 sa područja NDH. Zbog nepovjerenja u lojalnost srba novoj državi vrlo brzo su doneseni brojni zakoni usmjereni protiv srba kao što su otkazi iz javnih službi, a ministarskom naredbom od 18. 7. 1941. ukinut je naziv srpskopravoslavna vjera, te je zamijenjen nazivom grkoistočna vjera, koji se upotrebljavao prije 1918. godine, te je zabranjena ćirilica.
Početkom rata Tito se zatekao u Zagrebu gdje se osjećao sigurnije, ali se nakon smirivanja stanja preselio u Beograd u vilu masona Vladislava Ribnikara na Dedinju. Za vrijeme Njemačkog napredovanja kroz Jugoslaviju komunisti su pomagali nijemcima politikom revolucionarnog defetizma, navodeći vojnike na dezertiranje, pri čemu su nastojali skriti što više oružja na tajne lokacije. Isto to su radili i četnici gdje god su postojala srpska sela.
Hitler je napao Staljinov Sovjetski savez 22. lipnja 1941. a dva dana kasnije u svim državama europe koji su bile pod njegovim nadzorom, a to je dvije trećine Europe, objavljen je oglas kojim je ograničeno kretanja svim za njemačku "nepoćudnih naroda". S tim oglasom kretanje je ograničeno od 7 u veče do 7 u jutro, a kao naredbodavci su navedeni najčešće lokalni lideri ili gradonačelnici.
 
Kršenjem sporazuma o vojnoj suradnji između Hitlera i Staljina komunisti su se uplašili za svoju sigurnost, te su se isti dan počeli skrivati. Taj dan je i Sisački komunist Vlado Janjić pošao u Petrinju kako bi se sa tamošnjim komunistima dogovorio o povlačenju u ilegalnost. Marijan Cvetković je po istom zadatku pošao vlakom u Sunju i Kostajnicu. U večer istoga dana, i Janić i Cvetković, našli su se u selu Žabno kod Siska, kod partijskih drugova Ive Lovrekovića i Jose Lasića. Odlučeno je da se viđeniji komunisti povuku u ilegalnost i u prvo vrijeme da to bude Žabenska šuma. Sljedećih dana našli su pogodna skloništa za svoje baze u Žabenskoj šumi, jedno mjesto su nazvali „Šikara“, a drugo, 500 metara dalje, „Mali Kolićevac“. U Kolićevac su se počeli okupljati sljedećih dana, na čelu s Mikom Špiljakom, pa ih se za mjesec dana skupilo oko desetak. Tu su nakon mjesec dana bili otkriveni, pa ih je 22. srpnja napala hrvatska vojska, te su morali pobjeći. Koncem kolovoza počeli su se ponovno okupljati u šumi Brezovici, a nakon toga su pobjegli prema Banovini gdje ih je dočekao četnički vođa Vasilj Gaćeša.
 
Nakon napada na SSSR 1. 7. 1941. iz Moskve je radio vezom preko Kopinića stigla zapovijed za dizanje ustanka. Zapovijed je 3 dana kuririma putovala do Beograda, te je Tito 4. 7. 1941. na sjednici Politbiroa CK KPJ donio odluku o početku ustanka. Na sjednici o ustanku Tito je dao zadatak Vladimiru Popoviću da u Zagrebu organizira vezu sa Gestapom kako bi preko njih organizirao dolazak "Španaca". Kako bi to mogao morao je Popovića ovlastiti da Nijemcima nešto ponudi za protuuslugu, a jedino što im je on mogao ponuditi je obećanje o nenapadanju komunista na njemačke postrojbe. Obrazloženje nijemcima za oslobađanje španaca je mogla biti jedino tvrdnja kako Tito nema potpunu kontrolu nad jugoslavenskim komunistima i kako mu španci trebaju kako bi pomoću njih uspostavio potpunu kontrolu nad mladim komunistima koji u "špancima" vide svoje idole.
 
"Španci" su do početka rata bili u Francuskim logorima gdje su smješteni nakon gubitka rata u Španjolskoj. Pola godine nakon toga sklopljen je pakt o nenapadanju između Njemačke i Sovjetskog Saveza (23. kolovoza 1939.). Nakon što su Nijemci okupirali Francusku raspušteni su logori sa "Špancima", te su se oni prijavili za rad u Njemačkoj koja je tada bila u savezu sa Sovjetima. Nakon nekog vremena su zatvoreni u logore Gestapoa. Prema partizanskim povijesnim izvorima Popović je sa jednim "Špancem" Većeslavom Cvetkom Floresom uspio organizirati punktove u Desau, Espenhajmu, Biterfleldu, Lajpcigu i Gracu. Tu su bili samo mjesec dana nakon čega ih je Gestapo pustio, te im omogućio kontakte, sastajanje, organiziranje i povratak u Jugoslaviju. Ubrzo nakon njihovog povratka preuzeli su operativno zapovjedništvo nad partizanskim jedinicama, a Hitler je početkom 1942. prekinuo bilo kakve pregovore sa titovim komunistima.
 
Čim je završio ovaj posao Flores je otišao u partizane gdje je odmah poginuo u nejasnim okolnostima, što je pogodovalo Titu kako kasnije slučajno ne bi mogao pričati o njegovim dogovorima sa Nijemcima. Iako su komunisti tvrdili kako nijemci nisu znali za "špance" neupitno je kako su oni za njih mogli saznati još 1939. iz letka koji su komunisti dijelili širom Jugoslavije i pozivali ljude da na bilo koji način pomognu zarobljenima u Francuskim logorima. Tih "španaca" je bilo 360 od čega je Hrvata bilo 120. Od tih 360 Nijemci su vratili 250, a sigurno ih ne bi vratili da s njima i Titom nisu imali tajni dogovor, pošto su s komunistima na istočnom frontu postupali radikalno drugačije, to jest napadom na SSSR Hitler je izdao nalog o obaveznoj likvidaciji svih komunističkih komesara. Zajedno sa "špancima" na teritorij pod vlašću NDH došao je i bivši Austrijski komunist, španjolski borac i agent Gestapoa Konrad Klasser kodnog imena Kurt Koppel, za kojeg se zna, a vjerojatno je bilo i drugih njemačkih špijuna ubačenih u partizane. Osnovni Titov interes za ovakvu suradnju sa Gestapom je doći do ljudi sa ratnim iskustvom kako bi za njega organizirali rat u prvom redu protiv NDH, a za Jugoslaviju. Osim ubacivanja špijuna među partizane Nijemci su imali interes i spriječiti napade komunista na Njemačku vojsku i to su mogli biti jedini razlozi zbog čega su se dogovarali sa partizanima.
 
(Nastavak slijedi)
 

Tihomir Čuljak, https://novenews.net/hr/znanost/titova-partizansko-njemacka-suradnja-11

August Cesarec je bio rastrgan sporazumom između Staljina i Hitlera o podjeli Poljske

 
 
Jedan od najpoznatijih hrvatskih lijevih intelektualaca i kasnije član Agitpropa, književnik August Cesarec o tome je pisao u osobnom dnevniku. Kad je potpisan pakt sa Njemačkom on istog dana bilježi: „…Branim odluku o paktu nenapadanja s Njemačkom, no ipak, želio bih da je to sve samo ogromna demonstracija Rusije protiv Chamberlaina za bolji savez s drugom engleskom garniturom“. Već dva dana kasnije on u dnevniku naslućuje da postoji tajni, „možda samo prećutan i najvjerojatnije prešutan – sporazum o diobi Poljske…“. „radi se o tome, da imamo povjerenja u strateški talent Staljina... ne radi se bitno o Poljskoj nego o interesu Sovjetske Unije kao faktora svjetske revolucije…“.
https://noicomunisti.files.wordpress.com/2016/07/d2b3571227a1764e1f5f093f5e696cda.jpg?w=700
Dan nakon njemačkog napada na Poljsku on 2. rujna 1939. u dnevniku ističe kako „treba željeti“ poraz Poljske, jer će to u daljnjem slijedu događaja pripomoći „prodiranju revolucije u Evropu“. Cesarec zaključuje kako je SSSR „pročistio teren za ranije ili kasnije revolucionarno prodiranje“... „politika Sovjetske Unije je zbilja genijalna. Tako reći bez kapi krvi su postali i centralno-evropska vlast, dobili više od polovice terena, i još im se Nijemci moraju ugibati, da im prepuste osvojen teren…“. Poljaci to ne smiju shvatiti kao okupaciju, nego kao oslobođenje, jer „… ako Sovjetska Unija i uzme nenarodni svoj teritorij, teritorij drugih naroda, koji se još ne nalaze u njenoj vezi, ona to ne čini kao osvajač, nego kao oslobodilac…“. Slično su razmišljali svi lijevi intelektualci zaluđeni komunističkim ispiranjem mozga. Pri invaziji na Poljsku 1939. i okupacije 52 % zemlje ubijeno je 65.000 Poljaka „neprijatelja naroda“, a u Katynskoj šumi 1940. pripadnici NKVD-a smaknuli oko 15.000 poljskih časnika i intelektualaca zarobljenih prethodne godine. Time su obezglavili cvijet inteligencije i snage poljskog naroda, ponajprije iz osvete za izgubljeni rat 1920. Etničko čišćenje praćeno ubijanjima civila, žena i djece počinjeno je i u Finskoj 1939. godine, masovni zločini u Litvi, Letoniji i Estoniji 1939. godine i drugdje. Rat je omogućio sovjetskim komunistima izgovor za smaknuće mnogih ljude pod optužbama za kolaboraciju. Represija se provodila nad cijelim narodima poput Krimskih Tatara ili Čečena.
 
Do 1940. Tito je potpuno ovladao Partijom i postavio svoj Politbiro u kojem glavnu ulogu imaju Aleksandar Ranković, Milovan Đilas, Vladimir Bakarić i drugi projugoslavenski orijentirani komunisti. Partijom je ovladao tako da je sve članove pretvorio u špijune. Svaki član partije je imao svog tajnog kontrolora, i svatko je imao zadatak tajno nadzirati nekog drugog člana partije kako ovaj ne bi slučajno skrenuo sa "partijskog kursa". Svi su znali da ih se prati, ali nitko nije znao tko ih prati. Obično se radilo o najboljim prijateljima, pa čak i rodbini. Uspjeh u otkrivanju "trulih jabuka" među drugovima bio je uvjet za napredak u stranačkoj hijerarhiji. Sve odluke koje su se donosile u Partiji; kadrovske, političke i ideološke bile su upućivane iz Kominterne, a rukovodioce nisu birali članovi Komunističke partije Jugoslavije, već ih je većina imenovana iz Moskve na Titov prijedlog. Svoj prvi susret s Titom Vladimir Velebit opisuje 1940. godine ovako: „Govorio je u superlativima o Sovjetskom Savezu. I Tito i Kopinič su me na isti način uveravali da je to jedinstvena oaza raja na zemlji. Proizvodnja toliko napreduje, da je na pomolu opšte blagostanje. (…) Ukratko, tvrdili su da su neverovatna sreća i darovi s neba, na neobjašnjiv način, pripali sovjetskom narodu“. Slične laži iznose i Titovi intelektualci poput Augusta Cesareca koji je 1940. napisao knjigu Putovanje po Sovjetskom Savezu. Tu piše kako: “redovi pred trgovinama u SSSR-u nisu posljedica oskudice robe, nego do njih dolazi zbog porasta kupovne moći građana. Sovjetski građani uživaju u blagostanju, cvjeta kultura, a s crkava su uklonjena crkvena obilježja, križevi i zvona, pa su one pretvorene u kina, antireligiozne muzeje, trgovine, stanove ili domove oslobođenih žena. Siročad na sovjetskim ulicama su djeca koju su „kulaci“ napustili da „napakoste sovjetskoj vlasti“. Radnici imaju vlast i grade „najljepši život na svijetu“; kolhoznici na Uralu puni su životne radosti i svi se „bez izuzetka mogu smatrati imućnima....Na Kavkazu sam, kao i svuda drugdje, vidio već seljake, do jučer još analfabete, kako sami nadziru rad elektrana, rukuju traktorima i drugim strojevima, imaju kućnu knjižnicu i stalno povećavaju opseg svog znanja“. U tome „novorođenom svjetlu uz red, napredak i blagostanje zavladalo je zadovoljstvo, radost i sposobnost radovanja“.
 
Početkom 1940. godine Kominterna je za sjedište ovog obavještajnog centra za jugoistočnu europu odredila Zagreb, a Josip Kopinič je određen za voditelja centra, dok je Grkinja Stela Panjajotis-Bamjazidos radila kao radio-telegrafista. Njih dvoje su vjenčali i pod ilegalnim imenima - inženjer Nik i Meri Brozović, te su iz Moskve otputovali u Istanbul, odakle su došli u Zagreb. U ovom periodu Josip Kopinič je dobio konspirativne nazive „Vazduh“ i „Valdes“. U Zagrebu su stanovali pod ilegalnim imenima - inženjer Antun i Olga Kadić. U početku su stanovali u malom stanu, koji im je pronašao Tito i gdje su montirali radio-stanicu koja je imala domet od oko 5.000 kilometara, te je bila jača od tadašnje stanice Radio Zagreba. Pored Josipa i Stele, u kući su stanovali i Josipova sestra Anđela, koja je obavljala kurirske dužnosti i kućna pomoćnica Urska Zalter, koja je bila rezervni radio-telegrafista. Obavještajni centar je počeo sa radom u lipnju 1940. godine, a za njega je znao samo Josip Broz Tito. Za ostale članove rukovodstva KPJ i KPH Josip Kopinič je bio samo predstavnik Kominterne pri KPJ. Radio stanicu je sve do veljače 1942. koristio i Tito za redovno održavanje veze između CK KPJ i Kominterne, a kasnije i za vezu sa partizanskim postrojbama. Kopiniču su stalno dolazili kuriri koji su raznosili poštu sa podređenim partijama, poput Lea Matesa, žena glumca Augustina Cilića, filozof Todor Pavlov, bugarski studenti koji su studirali u Zagrebu, kompozitor Stevan Hristić, inženjer Nikola Petrović, Vladimir Dedijer, Koča Popović, Krista Đorđević, i drugi. Kopinić je u Beogradu imao još dvije manje rezervne radio-stanice, ali su obje uništene prilikom bombardiranja beograda 6. 4. 1941. godine. Poslije kapitulacije Jugoslavije glumio je ustaškog simpatizera, te je tako osigurao za sebe sve propusnice. Tu je surađivao sa Ivanom Srebrenjakom, šefom sovjetske vojno-obavještajne službe za čitav Balkan koji je nakon kapitulacije Jugoslavije iz Beograda doselio u Zagreb kao sigurnije mjesto za ilegalan rad. Ustaška policija je u veljači 1942. godine uhitila sovjetskog vojnog obavještajca Ivana Srebrenjaka, pa se Kopinič preselio u vilu kod Stenjevca, u okolini Zagreba, koju su mu komunisti kupili.
 
Napadom na Jugoslaviju 6. travnja 1941. Hrvati su Nijemce dočekali kao osloboditelje od srpske okupacije, što je i logično ako se zna kako je u toj kraljevini Jugoslaviji u ime Jugoslavije između 5. prosinca 1918. i 6. travnja 1941. godine ubijeno oko tri tisuće Hrvata, najčešće bez ikakvoga suđenja. Kraljevska vojska se uglavnom povlači bez ozbiljnog otpora, te su usput nastojali što više pobiti sve one koji su se veselili njihovom odlasku. Oduševljeni njemačkim napadom na Jugoslaviju Hrvati su to vidjeli kao priliku za stvaranje vlastite države, te je stari austrougarski časnik Slavko Kvaternik 10. travnja 1941. na iznenađenja Nijemaca, Talijana, pa i samog Pavelića proglasio nezavisnu državu Hrvatsku, a isto je 2 dana ranije dogodilo i u Bjelovaru. Nijemci su vlast ponudili čelniku HSS-a Mačeku, a pošto je on to odbio nerado su prihvatili Pavelića, iako o njemu nisu imali najbolje mišljenje, te je tako Pavelić postao Poglavnik. Istog dana kada je Slavko Kvaternik proglasio NDH 10. 4. 1941. Jugoslavenska vojska u povlačenju, njen 2. konjički puk je izvršio pokolj 11 nedužnih civila u selu Donji Mosti pokraj Bjelovara čime je počelo međusobno ubijanje između Srba i Hrvata. Idućih dana je širom Hrvatske i BiH jugoslavenska vojska ubila više stotina hrvata.
 
(Nastavak slijedi)
 

Tihomir Čuljak, https://novenews.net/hr/znanost/titova-partizansko-njemacka-suradnja-11

Komunisti i nacisti dijele istočnu Europu

 
 
Nakon Prvog svjetskog rata, Oktobarske revolucije i osnivanja Kominterne svuda u svijetu osnivane su podružnice sovjetske komunističke partije koje su djelovale sa financijskom podrškom sovjetskih komunista i pod kontrolom sovjetske obavještajne službe NKVD. I u njemačkoj komunisti pokušavaju organizirati komunističku pobunu, ali u tome ne uspijevaju pošto su podijeljeni u više raznih komunističkih i socijalističkih frakcije. Nakon neuspjele pobune jedan dio socijalista i komunista se orijentira prema nacionalnom socijalizmu, odbacuju internacionalizam, a nakon propasti komunističkih petoljetki i marksizam. Zbog toga se Sovjetski komunisti i Njemački nacionalni socijalisti sve više politički udaljavaju, iako koriste iste metode u osvajanju i obrani vlasti, a Staljin ih naziva desničarima, iako su po shvaćanju gospodarstva i socijalne politike puno bliže lijevim nego desnim pogledima.
https://upload.wikimedia.org/wikipedia/commons/thumb/f/f9/NKVD_Emblem_%28Gradient%29.svg/234px-NKVD_Emblem_%28Gradient%29.svg.png
Svaka komunistička partija širom svijeta i europe djelovala je istovremeno kao politička stranka i kao obavještajno teroristička organizacija. Na taj način su komunisti djelovali i u Jugoslaviji. Po uzoru na sovjetske komuniste i Jugoslavenski komunisti su od svog nastanka u svom radu koristili sve metode terorističkog djelovanja i izazivanja zavisti propagirajući humanizam i prava "potlačene radničke klase".
 
U toj borbi za humanizam i prava radničke klase komunisti su odmah nakon oktobarske revolucije počeli vršiti masovna ubojstva, silovanja i izgladnjivanje klasnih neprijatelja, te su osnovali mnogobrojne koncentracijske logore za političke protivnike koje su nazvali Gulazi, a koji su kasnije Hitleru poslužili kao uzor za stvaranje logora smrti. Samo u prvih pet godina Lenjinove vlasti ubijeno je oko 5 milijuna političkih protivnika. Kako bi se nekog optužilo da je kulak (bogati seljak) bilo je dovoljno da netko ima stolnjak na stolu, nakon čega je slijedio doživotni put u Sibir. Oboružan Marxovom ideologijom njegov sljedbenik Lenjin je 11. kolovoza 1918. uputio telegram u Penzinsku guberniju gdje naređuje; "Objesite (kažem objesite tako da to ljudi vide) kulake, bogataše i krvopije, najmanje njih stotinjak, objavite njihova imena i dočepajte se svog njihovog žita.... Učinite to tako da uokolo stotine kilometara ljudi vide, drhte, znaju i da u sebi kažu: Oni ubijaju i nastavit će ubijati kulake žedne krvi. Potvrdite mi brzojavom da ste primili i izvršili ove naredbe. Vaš Lenjin." Masovno silovanje je bilo jedan od načina na koji je Crvena armija izazivala strah kod protivnika, i to je bio komunistički ratni običaj još od 1917. godine. Na ovakvo ponašanje politički komesari i zapovjednici navodili su vlastite vojnike metodama raznog fizičkog i psihološkog mučenja vlastitih vojnika koji su se na isti način odnosili prema zarobljenicima, civilima i svim potencijalnim protivnicima. Masovna silovanja i ubijanja komunisti i Crvena armija su obilato koristili u svim svojim idućim ratovima poput poljsko-sovjetskog rata 1919.-1920., invazije Crvene Armije na Gruziju 1921. itd.

U Jugoslaviji, nakon izlaska iz zatvora gdje je kao osuđeni terorist služio kaznu zbog "bombaškog procesa" iz 1928., Josip Broz, (prema tvrdnji Vladimira Bakarića) postao je član CK na prijedlog sovjetskog obavještajnog rezidenta za Hrvatsku Ivana Krajačića Steve. Na VII. Kongresu Kominterna je 1935. rezolucijom najavila „predstojeće osnivanje KP Hrvatske i KP Slovenije u okviru KPJ. Nakon toga,1935. Tito odlazi u Moskvi, boravi u internacionalnim brigadama u Građanskom ratu u Španjolskoj, putuje u Tursku, Sibir, Kinu. Radom za NKVD, sovjetsku tajnu službu, dobiva Staljinovo povjerenje, te se 1937. vraća iz Sovjetskog saveza i postaje Generalni sekretar KPJ. Tito je na čelo KPJ postavljen 1937., nakon što je Kominterna s vodstvom KPJ analizirala stanje u Partiji i donijela odluku o formiranju novoga Političkog biroa CK KPJ.Sa njime su stigle glasine kako je on Staljinov poslušnik i špijun koji putuje po svijetu i 'rješava' neposlušne članove Kominterne. U Moskvu ponovno odlazi 24. kolovoza 1938. gdje iznosi stajalište: Mi imamo dobre i ne tako malobrojne kadrove… Ti su kadrovi apsolutno odani Kominterni“. U izvještaju Dimitrovu, Tito se još jednom obvezao na apsolutnu odanost Kominterni: „Naša Partija u zemlji ima puno povjerenje prema Komunističkoj internacionali. Ona će rado prihvatiti svaku odluku koju donese Komunistička internacionala.“Nakon njegovog postavljanja za generalnog sekretara KPJ došlo je do snažnih unutarpartijskih obračuna uz pomoć NKVD-a (sovjetska politička obavještajno sigurnosna služba). Josip Broz kasnije nazvan Tito vršio je dužnost političkog vođe, ali je istovremeno bio i glavni agent NKVD-a.
 
Nakon povratka iz Rusije nikad nije navratio u svoje rodno mjesto Kumrovec, iako je tamo, navodno, imao veći broj braće i sestara. Kao obavještajac bio je podčinjen Josipu Kopiniču. Josip Kopinič je bio veza između Kominterne i podružnica u Jugoslaviji, Italiji, Švicarskoj, Austriji, Čehoslovačkoj, Mađarskoj i Grčkoj. Radio vezom bio je povezan sa svojim pretpostavljenima u Moskvi tijekom čitavog drugog svjetskog rata, a podčinjeni obavještajac za područje Hrvatske bio je Ivan Krajačić Stevo. Čitavog rata ovu radio komunikaciju Nijemci su prisluškivali, ali nisu krenuli u uhićenje Kopiniča pošto im se više isplatilo znati sve direktive i izvješća između Moskve i podređenih partija. Kao i svi kominternini obavještajci Kopinić je prenosio informacije Staljinu, te njegove naredbe prenositi na teren, a Titu je prenosio i osobne informacije o njegovoj supruzi Herti Has. Kopinič je kao i mnogi iskusniji obavještajci nastojao djelovati "kreativno", to jest ne biti samo prenositelj informacija, već biti i kreator odluka, a to se može postići filtriranjem informacija koje se prenose prema gore i koje se prenose prema dolje.
 
Ministri vanjskih poslova Njemačke i Sovjetskog Saveza Molotov i Ribbentrop 23. kolovoza 1939. u Moskvi potpisuju Pakt o nenapadanju, a Tito i vodstvo KPJ podržali su potpisani dogovor kao genijalni potez njihovog vođe Staljina. Sedam dana nakon potpisivanja sporazuma Hitlerova Njemačka, 1. rujna, 1939. godine, napala je Poljsku, te je tako započela Drugi svjetski rat. Dan poslije, Staljinova Crvena armija okupirala je istočni dio Poljske, kako je i dogovoreno tajnim dijelom pakta s Hitlerom. Uz dio Poljske, Staljin je okupirao i cijelu Letoniju i Estoniju, a Finska je morala dio teritorija prepustiti Rusima kako bi sačuvala nezavisnost. Jugoslavenski komunisti su za početak rata optužili imperijalnu politiku Francuske i velike Britanije.
 
(Nastavak slijedi)
 

Tihomir Čuljak, https://novenews.net/hr/znanost/titova-partizansko-njemacka-suradnja-11

Anketa

Buduća Hrvatska vlada bit će najljevija od 1945. godine. Slažete li se?

Srijeda, 15/07/2020

Tko je Online?

Trenutačno aktivnih gostiju: 1218 gostiju i nema članova online

 

AIPK Trgovine d.o.o.

 

Registar Branitelja

 

Udruga Zavjet

 

 

Grawe osiguranje

 

 

 

Veliko srce malom srcu

 

Facebook

 

 

Optika Kraljević