Get Adobe Flash player

Srbi su kolonizirali, deportirali, trijebili kao pravi ‘Herren-Volk’, kako ih obilježi pokojni Johann Georg Reißmüller

 
 
Nakon nastanka suvremene hrvatske države, dva se naroda i dvije kulture potpuno razdvajaju. Srbi su inzistirali na jugoslavenstvu, dok je dobar dio Hrvata bio skeptičan prema tom zagrljaju. Ni patetično „bratstvo i jedinstvo“ Hrvatima nije posebno mirisalo, jer su znali da se prijatelja može birati, a brata ne. Srbi su težili za vojskom i policijom, što su Hrvati uglavnom izbjegavali, jer se nisu zanosili idejom da mogu osvajati i pokoravati tuđe teritorije. Za razliku od Srba, Hrvati ne žele upadati u susjedne zemlje, izgrađivati imperij, preodgajati i podčinjavati druge narode, pljačkati tuđa materijalna dobra i slično.
https://serbianfbreporter.files.wordpress.com/2012/06/svabe-istorija-se-ponavlja.jpg
Dok se Hrvati mogu bez problema pomiriti s postojanjem srpske države, Srbima je, pa i dijelu toga naroda koji živi u Hrvatskoj, hrvatska država trn u oku. Sve su svoje intelektualne i duhovne snage uperili protiv hrvatske države u kojoj jednim dijelom i žive. Hrvati bi prosvjedovali kad bi njihova vojska pošla na srpski teritorij, srpske agresorske snage su ispraćene pljeskom Srbijanaca kad su krenule na hrvatsku zemlju u „obranu srpske zemlje od ustaša“. Nakon toga je sintagma „bratski narod“ postala najgorom uvrjedom. Srbi su kolonizirali, deportirali, trijebili kao pravi „Herren-Volk“, kako ih obilježi pokojni Johann Georg Reißmüller.
 
Tek za ilustraciju navodim nekoliko novijih tekstova iz švicarskoga tiska o patološkoj opterećenosti Srba i njihovih prijatelja hrvatskom državom i, vjerojatno, o općesrpskome planu da ju se što prije likvidira. “Znanstveni“ radovi iz časopisa i knjiga sliče jedan drugome kao jaje jajetu i čisti su plagijati, pa se na njih nema potrebe ni osvrtati. Budući da jedva postoji pokoji izvorni strani znanstvenik, sa znanjem jezika, koji bi se svojom akademskim autoritetom upustio u istraživački rad, na fakultetima su prepisivanja uglavnom svakodnevna pojava.
 
Podrijetlom bosanski Srbin, koji je odrastao i živi u Berlinu, piše njemački, Krsto Lazarević, iz samo njemu poznatih razloga osvrće se na hrvatski pohod žrtvama u Bleiburgu, a da se nikad nije osvrnuo na rehabilitaciju fašističkih četnika u Srbiji. „Oko 10.000 ljudi je došlo kako bi komemoriralo Hitlerove saveznike ustaše. Promatrači govore o ‘najvećem fašističkom derneku u Europi’. To se financira novcem hrvatskih poreznih obveznika, a ovdje su prisutni i visoki hrvatski političari.“ (Wochenzeitung /WOZ/, 17. 5. 2018.). Ovo ruganje žrtvama komunističkoga terora podsjeća dobrano na odnos njegovih sunarodnjaka prema žrtvama etničkog čišćenja i genocida iz devedesetih godina.
 
Uredništvo sam upozorio da je veoma čudno da se mlad čovjek druge generacije, školovan u Njemačkoj, bez ikakve povezanosti s Hrvatskom, bavi Hrvatskom na boljševički način, nakon što sam pročitao slijedeće rečenice: „Mnogi Hrvati su čeznuli za novim nacionalnim identitetom, za vlastitom nacionalnom poviješću. Neki su pronašli ono što su tražili u takozvanoj Nezavisnoj Državi Hrvatskoj u vrijeme Drugoga svjetskog rata. Stotine tisuća Židova, Srba, Roma i članova oporbe ubijeno je pod režimom četiri godine. Manje od pedeset godina kasnije, u ratu devedesetih u Hrvatskoj, formirale su se milicije koje su pozitivno gledale na ustaše, čije su uniforme kopirale i čiji su pozdrav ‘Za dom spremni’ koristile. Branitelji domovine stilizirani su u heroje, čije je fašističke simbole hrvatsko društvo široko prihvatilo. Na primjer, u Hrvatskoj se čini da je nešto normalno i uobičajeno, što bi se u ostalim dijelovima Europe smatralo radikalnom desnicom.“ (Wochenzeitung/WOZ, 17. 1. 2019.)
 
Bori Ćosiću (Rovinj, Berlin) posebno je zapeo u grlu uspjeh hrvatske nogometne reprezentacije u Rusiji 2018. Uspjeh na svjetskom prvenstvu Hrvatsku je bacio u nacionalnu opijenost, u kojoj su popustili politički osigurači, kaže se u podnaslovu. Nakon što je Marka Perkovića Thompsona zbog nastupa na proslavi nazvao „čistim fašistom“, proglasio je i cijelu državu takvom: „Lutanja nacionalizma događaju se danas pod krinkom nogometne euforije nakon utakmice. Jer ‘Lijepa naša’, u koju su se patrioti vratili sa svojim viceprvacima, ista je republika u kojoj sadašnja vlast mirne savjesti tolerira fašističke natpise, njihove nostalgične ploče i ulične štandove s ustaškim suvenirima kao i njihovo sve agresivnije preuzimanje mnogih točaka društvenog života. A nitko ne miče prstom.“ (NZZ, 26. 7. 2018.) Od pustoga straha u Rovinju, gdje u miru provodi pola godine, ova srpska „moralna veličina“ nema vremena osvrnuti se na svoje dvorište, bila je primjedba koju sam uputio uredništvu NZZ-a.
 
Prosrpski orijentirani novinar NZZ-a Andreas Ernst piše o Stepincu: „Stepinac je bio ideološka potpora fašističkom režimu, na čijoj je strani istupao. Kao gorljivi antikomunist, ustaški je dolazak držao Božjim darom.“ (NZZ, 30. 7. 2016.) Pod naslovom „Spomenik holokaustu koji skriva istinu“ nalazimo sljedeće rečenice: „Godine 1942. ministar unutarnjih poslova neovisne države Hrvatske proglasio je židovsko pitanje riješenim.“ (...) Ognjen Kraus godinama optužuje vlasti, da ništa ne poduzimaju protiv revizionista koji veličaju bivši režim i negiraju ubojstva manjina. (NZZ, 15. 6. 2019.) (Moj odgovor ne samo da nije htio objaviti, nego mi je blokirao komunikaciju s NZZ-om!) U članku o Stepincu, Ernst navodi sljedeće brojeve žrtava: 320.000 Srba, 32.000 Ži-dova, 25.000 Roma. U potonjem članku su navedene sljedeće brojke: 30.000 Židova, 25.000 Roma i 250.000 tisuća Srba.
Kosovsko-albansko dijete, koje je odraslo u Švicarskoj i postalo novinar, Enver Robelli, također je podleglo srpskoj propagandi. „U Hrvatskoj se širitelji mržnje ne progone. U zemlji EU učestali su napadi na pripadnike srpske manjine. Vladajući političari trivializiraju nasilje, nacionalisti i crkva tjeraju povijesni revizionizam. Bruxelles šuti.“ (Tages-Anzeiger, 5. 9. 2019.) Blagim jezikom i primjerom sam i njega i uredništvo upozorio da nasjedaju protuhrvatskoj propagandi.
 
Ksenija Cvetković-Sander i Martin Sander žive, prema NZZ-u, u Puli, gradu koji se također nalazi u Hrvatskoj, pa je, prema tome kontaminiran, ustaštvom. Bilo bi zanimljivo upitati ih, treba li im posebna zaštita, eventualno iz Srbije, nakon ovoga članka. Pod naslovom „Dulja nego Schindlerova lista“ prikazali su film „Dnevnik Diane Budisavljević“ koji se, nakon nagrade publike u Puli, prikazuje u kinima. Diana nije radila konspirativno poput Schindlera, pišu autori, jer je ustaški službenik Kamilo Bresler bez ikakva sustezanja podupro akciju. Spasila je, prema njima, do 10.000 srpske djece iz koncentracijskih logora fašističkoga ustaškoga režima. Komunističkom režimu, tvrde autori, Diana nije odgovarala zbog svoga građanskoga podrijetla. „No, čak i u da-našnjoj EU-Hrvatskoj ljudi se teško snalaze u svezi s njezinom baštinom, ali iz sasvim drugih razloga: Svatko tko govori o Diani Budisavljević mora se suočiti s činjenicom da je ustaški režim nevinu djecu izgladnjivao i, uopće, počinio zlodjela svih vrsta. Međutim, hrvatska Vlada uvijek iznova uzimlje taj neljudski režim u zaštitu. Vladinom revizionističkom politikom o povijesti ustaše su ‘u modi’ a ljudi ostaju ‘zarobljeni’ u sukobu iz vremena Drugoga svjetskog rata“. (NZZ, 3. 10. 2019.). Nigdje spomena da je film (su)financirala ta ista Vlada koja „štiti ustaše“?!
 
(Nastavak slijedi)
 

Tihomir Nuić, Politički zatvorenik, br. 281., listopad/studeni/prosinac 2019.

Duh i tijelo

 
 
Umjetnici, znanstvenici i filozofi su od pamti vijeka tražili ili su se gubili u traganju za smislom harmonije duhovnih vrijednosti i tjelesnih izazova. Nema nikakvog smisla veličati duh i podcijeniti tijelo ili obrnuto. Naprotiv, smisao nastojanja je u pronalaženju uzajamne veze u kojoj bi valjalo biti jasno i neupitno da niti jedno tijelo nije moguće pokrenuti bez voljnog poticaja ili čovjekove želje da izaziva mišice ili ih potiče vježbom koja jača tijelo, a s njim postiže samopouzdanje i krijepi duh kako bi se postiglo geslo olimpizma: više, brže i jače. Ne samo u tjelesnom, već i u duhovnom smislu!
https://upload.wikimedia.org/wikipedia/commons/2/22/NAMA-Asklepios_Epidaure.jpg
Tijelo i duh, čovjek i priroda, biologija i fiziologija, sociologija stvarnog i filozofija univerzalnog. Tko bi to mogao istražiti, dovesti u vezu ili razumjeti, do mjere koja će nam dati do znanja ili pokazati, što su tjelovježba i šport? Što su bili do razdoblja spoznaja humane genetike i što sada znače, kad je dešifriran genom i, kad nam u svjetlu bioloških činjenica čovjek sve manje postaje predmet spekulacije, a sve više predmet manipulacije s činjenicama u koje, sasvim sigurno, spada i sve ono što je do jučer bila klonirana ovca s imenom "doly" ili danas već pojava "kravljeg ludila" kao posljedica biološkog otpora prehrambenom nasilju čovjeka koji biljoždere hrani bjelančevinama životinjskog podrijetla. Jeli čovjek kažnjen bolešću ako konzumira meso neprirodno hranjenih biljoždera? Možda  priroda pokušava dovesti u sklad čovjekovu pohlepu za izobiljem? U ovom slučaju hrane, a u nekom drugom mišica što ih kultivatora tijela postižu umjetnim putom stvarajući "brda" mišica neprirodnom prehranom uz pomoć hormona farmakološke sinteze.
Čovjek kao biološka činjenica i njegova socijalna egzistencija je golemi prostor i bogato povijesno iskustvo kojim je tjelovježba prolazila različita stajališta o njegovom (čovjekovom) nastanku, razvoju i odnosima duha i tijela.
 
Od grčkog perioda koje je kulminiralo Periklovom Atenom i rimskim razdobljem augustovskih vremena u kojima je natjecanje bilo zabava za publiku što je dosezala patološke trenutke samom činjenicom  da je pobjednik bio poštivan ako je raskrvario ili po nuždi ubio protivnika obilježilo je razdoblje Rima za vrijeme Nerona koji se uspio uzbuditi tek kad je zapalio Rim. Jesmo li dosegli stupanj kojim individualnu tjelesnu slabost kompenziramo histerijom koja je sve prisutnija na masovnim okupljanjima u kojima prednjače stadioni?
 
Zašto je Car ukinuo olimpijske igre?
 
Do pojave spoznaja humane genetike dominirala je Darwinova teorija evolucijskog razvoja s pretpostavkama o precima što su bliski čovjekolikim majmunima. Međutim, danas pouzdano znamo da od majmuna može nastati samo majmun, baš kao što hraneći se istom hranom konji rasnih pasmina nikad neće promijeniti svoje biološke i radne značajke svojeg genetskog testamenta.
S današnjeg je stajališta nevjerojatno kako su se neki divili tjelesnim sposobnostima naših predaka, tobože, vrlo bliskih prirodi. Danas pouzdano znamo da je čovjek udaljavajući se od prirode i zahvaljujući boljim higijenskim uvjetima života i rada uspio iz desetljeća i desetljeće unaprjeđivati svoje fizičko zdravlje a s njim i športske rezultate. Da je ova konstatacija točna više od bilo čega svjedoči razvoj sportova i unapređivanje dometa u svim športovima i športskim disciplinama. Čovjekova biološka priroda određena je molekularnom strukturom DNK-a; ona je pokazala da je čovjek jedan drugom vrlo sličan, ali neponovljiv s obzirom na nasljedni program njegovih roditelja i njihovih predaka. Iznimka je samo par jednojajčanih blizanaca, koji su identični.
Bez namjere da se hvali tijelo i umanjuje duh i obrnuto, a u cijelom kontekstu postavljenih pitanja koja traže odgovor, tjelovježbu kao biološki proces i sport kao socijalni domet, valja isključivo gledati kroz čovjekovu potrebu prilagođavanja vremenu i prostoru namjerom da se pronađe mjera i da se definitivno napusti uvjerenje: što više radimo imat ćemo bolje rezultate.
 
Razmatranje tjelovježbe i športa u svjetlu bioloških činjenica je nužnost koja nameće redefiniranje brojnih pojmova, postupaka i zahtjeva u nastavi tjelovježbe, u sportskom treningu i u javnim aspektima zdravstva .U tom je smislu bitno ustanoviti relacije spram :
• zdravlja i tjelovježbe (športa);
• koristi i štete od izabrane aktivnosti;
• športa i nasilja nad njim i u njemu.
 
(Nastavak slijedi)
 

Željko Mataja

Stigmatiziranje hrvatske države

 
 
Svaka je zemlja na svoj način sretna i nesretna. Njezin suverenitet se potkopava i kad u njoj cvate nezadovoljstvo i kad ne funkcionira pravna država. Kad se moral kvari, pravda postaje beskućnicom. Identiteti se rastvaraju, društva se pretvaraju u nervozne zajednice, agresija se povećava. Zemlja još uvijek ne funkcionira. Dosadašnja izgradnja države nije stvorila institucije koje proizvode javna dobra. Bivši komunisti oteli su državu i nahranili svoje sljedbenike. To ne stvara samo polarizaciju, nesigurnost i nestabilnost u društvu, nego jača protudržavne snage. Tako projugoslavenske i velikosrpske snage, bivši okupatori dijelova hrvatske zemlje do 1995., neprestance stigmatiziraju hrvatsku državu kako bi odvratili pozornost od svoga bjesomučnoga terora, uništavanja imovine, deportacija i uklanjanja tragove nestalih Hrvata. U ime nedomišljene „pomirbe“ (bez priznanja agresije!) i „opraštanja“ (bez zamolbe) zločini nisu kažnjeni, a agresori u njoj mirno žive i svojom nazočnošću provociraju domaće pučanstvo. I kad se oprosti počinitelju, zao čin ostaje trajnom opomenom.
https://static.lupiga.com/repository/article/horizontal_pic/11855/slider_velika.jpg
Frapantna je neodgovornost hrvatskih vlasti koje po hrvatskoj državi trpe one iste parole s kojima su 1990-ih godina organizirani mitinzi protiv Hrvatske u samoj Hrvatskoj: „Ovo je Srbija“! I onda „oslobođenu“ zemlju kite spomenici s ko-kardama, crvenim zvijezdama i natpisima na spomenicima: „I sada gledam Borovo rođeno moje selo, braću i sestre i srpske borce. Moje bitke biju žestoko, ponosno dižu čelo i srpske zastave visoko i tvrdo na srpskoj zemlji stoje.“
 
Što je s odredbom Ustava o teritorijalnoj cjelovitosti Hrvatske? Borovo Selo se nalazi na području hrvatske države. Pravno i civilizacijsko je pitanje kako može biti „srpska zemlja“ na teritoriju hrvatske države? Velikosrpska strategija, da je srpska zemlja svugdje gdje žive Srbi, nastoji pretvoriti ratni poraz u mirnodopsku po-bjedu i, što je još gore, iznuditi gubitak hrvatske nedužnosti. Nepojmljivo je da jedna demokratska država takav grobni natpis trpi unutar svojih granica. Nezamislivo je u demokratskom svijetu da na grobu čovjeka iz Južnoga Tirola (talijanska pokrajina Trentino Alto-Adige), čiji je materinski jezik njemački, stoji da počiva na „austrijskoj zemlji“! Svaka država uživa uglavnom onaj ugled koji sama o sebi stvara, pa tako i Hrvatska. Da bi se nazvalo lošim ono što je loše, za to ne treba poseban trud uma niti hrabrost. Dok SNV i SDSS četnikuju po Hrvatskoj, kao i njihovi pretci s prijelaza iz 19. u 20. stoljeće i cijelo 20. stoljeće, i kite je kokardama, istodobno imputiraju Hrvatima „fašizaciju“ i „ustašizaciju“, predbacuju „povijesni revizionizam“ i „govor mržnje“ (nadomjestak nostalgičnomu verbalnom deliktu!), vrijeđaju ih na farizejski način, proglašavajući četništvo državotvornim.
 
Hrvatskim aktualnim vladarima je, očito, važniji SNV-ov i SDSS-ov velikosrpski „srpski ključ“ za većinu u Hrvatskom saboru, nego što te organizacije vrše nasilje i tutorstvo ne samo nad hrvatskim narodom, nego i nad većinom srpske manjine koja je lojalna hrvatskoj državi. Čovjek osjeća nelagodnost i grozi se nad najnovijim SNV-ovim biltenom za 2018. godinu, objavljenim o trošku hrvatskih poreznih obveznika, u kojemu dominira šovinistička rabulistika potkrijepljena primitivizmima i banalnostima. Protiv primitivizma, banalnosti i ljudske gluposti ne postoji zakon! Očito se i uljudba negdje zagubila! Biltenom vlada posvemašnji nedostatak poštovanja i on je demonstracija fanatičnoga radikalizma, kojim se javno i glasno zbog jednog izgrednika proziva hrvatski narod, nameće mu se kolektivnu krivnju za djelo koje nije učinio i stavlja Hrvatsku i njezin narod na optuženičku klupu. Da se k tome pojavljuju izjave SNV-a poput one da je Oluja bila „etničko čišćenje“, čini situaciju ozbiljnom i beznadnom.
 
Umjesto da traže uzroke svoga nezadovoljstva u svojim redovima, priznaju agresiju i pokaju se, oni se nabacuju blatom na Hrvatsku i njezin narod. Zar sam srpski političar Mirko Tepavac nije izjavio: „Srbija je očistila Hrvatsku od Srba. Nikad se Hrvatska sama ne bi usudila, niti bila u stanju to učiniti da Srbija nije digla Srbe protiv njihove hrvatske domovine“? SNV i SDSS, naprotiv, postojano rade na realizaciji programa velikih „srpskih antifašista“ Stevana Moljevića i Draže Mihailovića na osnivanju institucionalne srpske krajine u Hrvatskoj, nakon nepovratnoga gubitka teritorijalne. Tako se za teritorijalnu srpsku krajinu priprema teren i čekaju prikladne okolnosti „prisajedinjenja Srbije sa Srpskom“. Zbog toga se kontinuirano šalju poruke u svijet o „povampirenom ustaštvu“, o zemlji koja destabilizira „region“ i može doživjeti „sramotan kraj“ kao NDH. Nakon tih izljeva mržnje i provokacija šalju u svijet farizejsku poruku „Da se bolje razumijemo“!
 
Držanje hrvatskih vlasti, kao i ravnodušnost onih koji „su stvorili ovu državu“, u ovom predmetu može se usporediti s drevnom tragikomičnom humoreskom, nekom mješavinom satire, burleske ili parodije, o „Zlatnom magarcu“ (Asinus aureus). Muškarac se preobrazi u magarca, nakon strastvenoga ljubavnog zagrljaja sa ženom. U njemu je sve ostalo ljudsko osim tijela koje nikako ne uspijeva ponovno se pretvoriti u ljudsko. Ljubavnim zagrljajem s Beogradom 1918. godine Hrvati se preobraziše u pokorne sluge i nikako da nađu izlaz iz toga prokletstva.
 
(Nastavak slijedi)
 

Tihomir Nuić, Politički zatvorenik, br. 281., listopad/studeni/prosinac 2019.

Anketa

Vjerujete li da će Vas maske spasiti od zaraze?

Ponedjeljak, 21/09/2020

Tko je Online?

Trenutačno aktivnih gostiju: 1421 gostiju i nema članova online

 

AIPK Trgovine d.o.o.

 

Registar Branitelja

 

Udruga Zavjet

 

 

Grawe osiguranje

 

 

 

Veliko srce malom srcu

 

Facebook

 

 

Optika Kraljević