Get Adobe Flash player

Komunizam i ustaštvo ne razlikuju se ni po čemu

 
 
Kad se analizira bez predrasuda, mržnje i objektivno, po svim se značajkama komunističkoga i nacističkoga režima vidi da među njima nema bitne razlike. Odličnu analizu sličnosti i srodnosti komunizma i nacizma objavio je 2014. Marcel Holjevac. Takva će analiza biti glavni kamen spoticanja Plenkovićeva Vijeća. Ne će mi biti žao pokaže li se da moja analiza nije sasvim točna, ali nikad ne ću prihvatiti paušalne ocjene komunističkih parola. Argumente – brojeve i dokumente na stol – pa da vidimo tko što zastupa, tko laže, a tko govori istinu i pokušava pridonijeti zacjeljivanju rana. Primjer, vrlo ilustrativan za to što sam rekao u prethodnoj rečenici: kojim je pravom Vesna Pusić javno rekla da za skidanje HOS-ove ploče u Jasenovcu ne trebaju zakoni nego ‘šarafciger’? Upravo to je taj komunistički arogantni pristup da je sve onako kako oni kažu i nikako drukčije. To treba spriječiti, argumentima koji su dokazivi dokumentima i brojkama, u radu Vijeća i u svim prilikama kad se daju tako politikantske, arogantne i protuznanstvene izjave. Ne smije suditi Vesna Pusić kojoj ne trebaju zakoni, nego suditi treba Istina koja se služi dokazima!
http://povijest.net/wp-content/uploads/2014/07/ozna.jpg
I dalje je na djelu prešućivanje partizansko-jugoslavenskih zločina
od 1945. do 1990. godine
 
O žrtvama Drugoga svjetskog rata ima malo objektivnih podataka, a najobilniji i nedvojbeni nalazi su Jasenovacslovenskih iskapanja poslijeratnih žrtava komunizma. Srbi ustaše optužuju za milijun ubijenih Srba, a britanski i drugi zapadni izvori procijenili su da je Tito pobio 570.000 političkih protivnika (P. Scaruffi, G. Heinsohn, J.R. Rummel).
 
Srpske optužbe samo za Jasenovac išle su od 1,400.000 (Marić), naniže – 1.110.929 (Bulatović), 700.000 (Živanović, Trivunčić, Dedijer), 600.000 (Državna komisija 1945.) do 50.000 (Žerjavić), da bi se danas korigirala na oko 83.000, s tim da su popisu nađena brojna ponavljanja i nedosljednosti.
U tri Titova iskopavanja na Gradini, za koju i danas srbijanski političari govore da je stratište stotina tisuća (!) Srba, iskopano je oko 480 kostura, bez znakova nasilne smrti (strijelne rane, žica).
Slovenske sudskomedicinski zasnovane procjene govore o 140.000 Hrvata ubijenih samo u Sloveniji!
 
Otkrivena su strašna stratišta s tisućama kostura, a sudskomedicinski nalazi govore o neljudski okrutnim načinima smaknuća. Procijenjeno je da u Hrvatskoj ima još 900 jama sa žrtvama masovnih partizanskih smaknuća, a masovne grobnice u Bosni i Hercegovini još čekaju neprocijenjene, a nekmoli otkopane i sudskomedicinski definirane.
 
Nad kim je počinjen genocid?
 
Po popisu stanovnika iz 1931., u Kraljevini Jugoslaviji živjelo je 6.785.499 pravoslavaca i 6.085.482 katolika. Nakon ‘genocida NDH nad pravoslavcima’, popis stanovnika 1948. godine pokazao je da je katolika bilo 5.199.770 ili 884.712 manje nego 1931., a pravoslavaca 7.783.046 – gotovo milijun više nego 1931.! Manjku katolika trebalo bi dodati gotovo cijelo stanovništvo Istre, jer je ono katoličko, a 1931. nije brojeno, dok 1948. jest. Je li ovo istina ili nije? Lako je provjeriti, a ako se pokaže istinitim, postat će sasvim jasno da je u Drugome svjetskom ratu genocid počinjen nad hrvatskim, a ne nad srpskim narodom!
 
Rasni zakoni
 
Ustaše su donijeli rasne zakone, za Židove sigurno; navodno su to učinili pod pritiskom nacista, ali to ih ne NDHoslobađa krivnje i sramote. Odnos prema Srbima treba pomno provjeriti, jer takav dokument nikad nitko nije objavio (koliko ja znam), a nesporno je da pravoslavna crkva na Cvjetnome trgu nije srušena, da je u ustaškoj vojsci bilo dosta Srba na najvišim položajima i da je obnovljena Hrvatska pravoslavna crkva. Netko bi trebao objektivno objasniti zašto je Tito pobio patrijarha i sve svećenike te crkve, napose u tome što, navodno, Hrvatsku pravoslavnu crkvu nisu izmislili ustaše, nego su obnovili crkvu koja je nastala u 19. stoljeću, a ukinuta je u kraljevskoj Jugoslaviji.
 
S druge strane, komunisti su, i u Sovjetskom Savezu i u Titovoj Jugoslaviji, donijeli ne samo zakone, nego i krilatice – paradigmu – da treba uništiti „buržoaziju“. Pa su to i napravili. Pobijene su tisuće ljudi, a komunisti su prisvojili njihovu imovinu. Koja je razlika toga i rasnih zakona? Jedne se progoni i zatire po rasi, a druge po socijalnome statusu (bogatstvu) i tu nema razlike u načelu diskriminacije i veličini zla! Uostalom, i komunisti su progonili ljude na nacionalnoj (folksdojčeri) i vjerskoj (više od 660 ubijenih katoličkih svećenika i redovnika) osnovi i na osnovi i malih razlika u političkim uvjerenjima (Goli otok).
 
Domoljublje
 
Ocjenjivanje domoljublja klizav je teren i ne bi ga ni trebalo raditi. No komunisti tvrde da su upravo oni bili domoljubi jer su se ‘borili za oslobođenje od okupatora’, iako su se zapravo borili za spas Sovjetskoga Saveza i za nasilno preuzimanje vlasti u cijeloj Jugoslaviji, a ne (samo) u Hrvatskoj. Dakle komunistička borba u Drugome svjetskom ratu ni u čemu nije povezana s hrvatskim domoljubljem, nego je upravo suprotno: nepriznavanje Banovine Hrvatske i borba za (komunističku) Jugoslaviju, a protiv NDH. Suprotnost hrvatskom domoljublju dokazuje smaknuće stotina tisuća Hrvata, vojnika i civila i to ne samo na Bleiburgu i Križnome putu nego u svim krajevima gdje su Hrvati živjeli, ubijanje, potiskivanje i napokon potpuna eliminacija Hrvatske seljačke stranke, te progon hrvatskih domoljuba u Hrvatskoj i inozemstvu, sve do 1990.
 
Ustaše su se pak, u strasti da bilo kojim sredstvima stvore samostalnu hrvatsku državu, vezali uz nacizam kad im je on ponudio državu kojoj su obećali svoje živote. Prije 1941. oni nisu bili uključeni ni u fašističke ni u nacističke stranke, a nisu se uključili ni tada, ali jesu platili cijene koje se nisu smjele platiti: gubitak Dalmacije, sudjelovanje u njemačkoj vojsci do razine pohoda na Staljingrad i, možda nevoljko, ali ipak stvarno prihvaćanje rasnih zakona.
 
No ako gledamo domoljublje u njegovu doslovnome značenju, sa stajališta današnje Hrvatske, koju prihvaćaju i hrvatski ljevičari, i Srbi i Srbijanci, onda ćemo vidjeti jasnu sliku: ustaše su se borili za Hrvatsku, a komunisti za Jugoslaviju. U odgovoru na to pitanje ne smije se odmah skrenuti na zločine ili ideologiju jer ovdje točku po točku analiziramo sve parametre usporedbe komunista i ustaša, u ovome smo odjeljku govorili o pitanju domoljublja. U odnosu na to pitanje hrvatskoga domoljublja, vrlo važnim dokazom neprihvaćanja hrvatske države od strane hrvatskih komunista postaje i njihovo glasovanje protiv hrvatskoga osamostaljenja u demokratskome Saboru 1990.!
 
A ako bi se gledalo sa stajališta povijesti, Hrvati su od 1102. željeli vlastitu, nezavisnu državu; a ako se gleda sa stanja 1941., stvar za komuniste ispada još gora: prije Drugoga svjetskog rata, navlastito zbog srbijanskoga terora, hrvatski je narod listom bio za samostalnu hrvatsku državu, a komunisti su to potpuno zanemarili i od početka krenuli u obranu Jugoslavije, samo s tom razlikom da oni u njoj vladaju. Gdje tu ima i traga hrvatskoga domoljublja?
 
(Nastavak u sljedećem broju)
 

Prof. dr. sc. Matko Marušić, Hrvatski tjednik, https://narod.hr/hrvatska/prof-marusic-pisao-vijecu-za-suocavanje-s-posljedicama-vladavine-nedemokratskih-rezima-razlika-izmedu-komunizma-i-ustastva

Uz osnivanje Vijeća za suočavanje s prošlošću

 
 
Nakon odluke, najprije premijera Plenkovića, a zatim i (jednoglasne) odgovarajućega Saborskoga odbora, Hrvatska dolazi u poziciju i – priliku – poštenoga i službenoga određivanja prema ustaškome režimu Nezavisne Države Hrvatske (NDH, 1941. – 1945.) i komunističkome režimu Josipa Broza Tite od 1945. do 1990.
http://hu-benedikt.hr/wp-content/uploads/2017/06/Matko-Marusic.jpg
Matko Marušić
 
Povod je bio spomenik HOS-a u Jasenovcu, ali samo povod; za tim određenjem postoji potreba od 1990., ali Jasenovac pločaga političke prilike, i hrvatski političari, nisu omogućili. A određivanje se moralo dogoditi, prije ili poslije, jer je more laži, optužaba i strahota obaju režima zagađivalo hrvatski društveni i politički život, tim više što su se proširivale granice slobode i demokracije, a Hrvatska počela živjeti dovoljno dobro da više nije svu svoju snagu morala posvećivati preživljavanju – ratnome, političkom ili gospodarskome. Kasnimo, ali gnojni se čir ne može izliječiti ako ga se ne zareže da gnoj iscuri van.
 
Istina, zabrane i Plenkovićevo Vijeće
 
Za određivanje prema oba režima potrebna je objektivna istina, a nje zasad nema nego u fragmentima i u ‘sivoj’ (neindeksiranoj) literaturi, jer još ne postoji sloboda pisanja o tim pitanjima. Sve što se dogodilo prije, u vrijeme i poslije Drugoga svjetskog rata zagađeno je lažima, političkim pritiscima, društvenom neodgovornošću i intelektualnim nemarom. Plenkovićevo Vijeće osnovano 2. ožujka 2017. (Klasa: 022-03/17-04/74, ur. broj: 50301-24/04-17-2, u daljnjem tekstu ‘Vijeće’) radi u toj situaciji i veliko je pitanje hoće li se uspjeti othrvati političkim i medijskim pritiscima (i pritiscima izvana) i napraviti ono što je u sadašnjem trenutku najbolje i najpoštenije moguće.
 
Iako sam o tome već pisao, zbog povijesne važnosti osnivanja toga Vijeća, još jednom tvrdim i utvrđujem da ono mora zadovoljiti sljedeće uvjete:
1. Rad Vijeća mora biti potpuno apolitičan, jer radi u okrilju i pod autoritetom Hrvatske akademije znanosti i HAZUumjetnosti. HAZU mora svojim položajem, ugledom i funkcijom jamčiti pravednost, objektivnost i stručnost dokumenta koji će biti stvoren.
2. Svaki sastanak Vijeća treba snimati, pretvoriti u tekst i objaviti kao Akademijinu publikaciju, gdje će autori biti članovi Povjerenstva, a urednici primjereno odabrani članovi HAZU-a.
3. Povijesna istina na osnovi koje će se donijeti zaključci i preporuke Vijeća, mora se osloniti samo na nesporne dokaze: službene dokumente i nalaze zemnih ostataka žrtava zločina koji se razmatraju. I u slučajevima kada ne će biti potpuna, nužno je da se dosegne znanstvena razina potpune eliminacije laži i podmetanja.
 
No razlog pisanja ovoga teksta širi je od prijedloga definiranja rada Vijeća. Znajući da će lijevi politički svjetonazor ići za tim da se zabrane svi ustaški simboli (‘do nabrajanja imena, Budak, Francetić, po kojima se ništa ne smije nazivati’, Pupovac u ‘Otvorenom’), a da se ne zabrani ni jedan komunistički izjavljujem sljedeće:
 
a) Zabrane ne će donijeti smirivanje lijevo-desnih prijepora u Hrvatskoj, jer će se zaobilaziti. Neki dan sam Tito Pavelićod splitskih umirovljenika čuo sljedeću rečenicu, popraćenu smijehom: ‘Za starački dom – spremni!’ Hoće li zabrana pozdrava ‘Za dom spremni’ obuhvatiti i tu modifikaciju? Ili onu ‘Sve za dom!’, a stol u kafiću odgovara ‘Posuđe, namještaj!’?
Najbolje bi bilo da se ništa ne zabrani, ali da se planira poštena naobrazba, učenje istina koje nam stoje na raspolaganju (dolje). Sjetimo se komunističke zabrane pjesme ‘Ustani, bane Jelačiću’, koja se pjevala zaneseno i što se glasnije moglo: usprkos opasnosti zatvaranja, Hrvati su njome zazivali mitsku pomoć velikoga vojskovođe da ih oslobodi srpsko-komunističkoga jarma, a kad se to i dogodilo, ta se pjesma više uopće ne pjeva, iako je lijepa, politički korektna i pjevna, napose za zborove.
 
b) Nimalo mi nije stalo do ustaških simbola i nemam ništa protiv toga da se oni zabrane, ali onda – za svaku razinu zabrane – treba U JEDNAKOJ MJERI i simetrično (pjesma za pjesmu, krilatica za krilaticu, lik za lik, bitka za bitku, itd.) zabraniti i komunističke simbole! Tome su barem tri razloga:
(i) nesimetrična zabrana donijet će prkos, mržnju i osjećaj prevarenosti, a to može samo pogoršati sadašnje stanje;
(ii) komunisti su, na međunarodnoj i na domaćoj razini, počinili mnogo teže zločine nego nacisti, odnosno ustaše; to ne smije biti neprilično izmjeriti i izreći. U znanosti su brojevi argument, a ne ideologija ili politička moć.
(iii) ideologije komunizma i nacizma jednako su zle, neljudske i neprihvatljive. Nema govora o tome da je komunizam „blaži“ od nacizma, odnosno hrvatski komunizam ‘plemenitiji’ od ustaštva!
Ne može se prihvatiti sumarni, neutemeljen, neargumentiran i nepošten Pupovčev ‘sud’ i sud sličnih njemu! Ovo je slobodna i demokratska zemlja i u njoj ne može biti zabrane slobode mišljenja, govora i pisanja. Sudovi se donose na temelju istine i njezina značenja, a ne na osnovi političke snage ili lakoće pristupa javnim medijima.
 
(Nastavak u sljedećem broju)
 

Prof. dr. sc. Matko Marušić, Hrvatski tjednik, https://narod.hr/hrvatska/prof-marusic-pisao-vijecu-za-suocavanje-s-posljedicama-vladavine-nedemokratskih-rezima-razlika-izmedu-komunizma-i-ustastva

Je li hrvatska država problem?

 
 
Bog je, prema Bibliji, Židove pustio da 40 godina lutaju pustinjom s dobrim argumentom: Nužna je bila smjena generacija da se izbriše sjećanje na egipatsko ropstvo i započne novi život. Komunizmu je trebalo 45 godina da kod Hrvata na račun agresivnog kolektivizma izbriše čovjeka, to samosvojno biće sa slobodnom vljom, savješću i dostojanstvom. Pri tome strašnom projektu latio se četverogodišnje epizode ustaškog zlosilja i koristio ga za kompromitiranje, zastrašivanje i ušutkavanje, kako bi skrenuo pozornost sa svoga zlosilja. Ustaška epizoda je pretvorena u kozmički događaj, a u to vrijeme počinjena nepravda nasljednim grijehom. S permanentnim teretom nepravde na leđima hrvatskog naroda, koju su drugi prouzročili, počinjena nepravda dobiva obilježje kontinuiteta i postaje krivicom. Umjesto pomirbe, koja za razliku od oprosta znači jednakost, uvedena je „apsolutna pravda“ za revolucionarni establishment, dok je sve ostalo živjelo u kaljuži i šikari i kaosu propasti. Nestala je razlika između počinjene nepravde i stvarnog krivca. Zemlja je ostala bez sjećanja, tradicije i zastave.
https://3.bp.blogspot.com/-JL3igBGERyM/V41MmNaw9FI/AAAAAAAABxQ/ABYV9Aw057wDwvgoK-UrK5zuN8BoI9QsACLcB/s1600/castillayleocc81nsefardicc81.jpg
To je prošlost. Početkom 1990-ih godina mogle su još hrvatska politika, pedagogija, kultura i priopćivala živjeti od lošeg glasa i ugleda komunizma. Nakon 1995. godine trebalo je kod ljudi izgrađivati smisao za vlastitu državu i osmišljavati ulogu moderne države u suvremenom društvu. Kad je Belgija 2011. ostala mjesecima bez izabrane vlade, državne su ustanove funkcionirale tako da se uopće nije moglo primijetiti kako nedostaje parlamentalno legitimirana vlast izbornim rezutatima. Državom se upravljalo via facti i pravna država nije postala upitnom. Država nikad ne smije napustiti ćudoredni temelj i svoju zadaću, niti kad uvodi red niti kad se obračunava sa zločinima iz prošlosti. Skretanje pozornosti na ono što je bilo, nije opravdanje za ono što se ne čini. Hrvatske politike, a ne hrvatski narod, odgovorne su za sve današnje slabosti hrvatske države, pa i za njezinu međunarodnu neprepoznatljivost.
 
Čak i za odnos prema tradiciji. Tradicija ne može biti utemeljena na nepravednom režimu. Tradicija, kao predaja o vrijednostima i normama, treba povezivati naraštaje, pridonositi oblikovanju i jačanju identiteta te biti most između prošlosti i budućnosti. Ustaše su daleka prošlost kao i njihovi duhovni prethodnici, neretvanski gusari, uskoci i hajduci. Nekome su, možda, mogli poslužiti kao učinkovito sredstvo za mobiliziranje u obrani svojih domova i njiva protiv srpske agresije. Pojedinci se njima i danas posluže kako bi iskazali svoju nemoć, svoj prkos i svoj inat prema neučinkovitoj i korupcijom zatrovanoj politici. Ni jedna europska zemlja nije izuzeta od tih pojava, što opet nije poziv da ih se ne treba suzbijati. U Hrvatskoj vlada još uvijek ona „drž’te lopova“. Dobro umreženi relikti komunističkog mraka drže sve konce u svojim rukama i potežu poteze ocrnjivanja kao bi zadržali svoje povlastice. Trebalo bi provjeriti, je li i jedna europska država imala sva četiri dosadašnja predsjednika države i većinu predsjednika vlade koji su bili članovi komunističke partije ili dolazili iz tih revolucionarnih krugova. I to bi mogao biti razlog za apatiju koja je ovladala hrvatskim narodom, a njegovu državu pretvorila skoro u trajni provizorij.
 
Iz naprijed navedenih primjera vidimo da je zapadna javnost još uvijek slijepa na „lijevo oko“, osobito u odnosu na Hrvatsku. Što se pak tiče četnika, slijepa je i na „desno oko“. Problematičnije je što je sve što se o Hrvatskoj ima reći, gotovo uvijek upereno protiv same novonastale hrvatske države kao takve. Ta politička homeopatija dolazi ponajprije iz same Hrvatske, uz veliku potporu susjeda koji se nikako ne mogu pomiriti s postojanjem hrvatske države. I vjerojatno ne će još za dugo vremena i zbog toga valja i njih i njihova podmetanja ignorirati. Naslanjanje današnje Republike Hrvatske na NDH ili na bivšu socijalističku republiku je plod samoporicanja. U svibnju 1991. godine sudjelovalo je na referendumu o neovisnosti Hrvatske 83,56 hrvatskih građana, a za samostalnost je glasovalo 93,24 posto. To nije samo povijesna činjenica, nego nezanemarivi podatak o volji naroda. Hrvati moraju konačno shvatiti da sloboda nije samo sloboda nacije. To je staro komunističko podmetanje. Pretpostavka za slobodu nacije je individualna sloboda. Samo slobodan pojedinac može biti odgovoran dužnosnik na političkome, gospodarskom i kulturnom polju rada. Hrvati se vole ponositi svojim katolištvom, a zaboravljaju da upravo pojedinac strši u njemu. Katolištvo, naime, propovijeda da nepravda dolazi od pojedinca, kao grijeh ostaje u njemu i truje mu već potencijalno zaraženu dušu, te mu treba ispovijed, ne da bude rasterećen, nego očišćen. Put u prepoznatljivost suverene hrvatske države i njezina percepcija u inozemstvu popločan je ne samo nacionalnim identitetom, ekonomskom snagom i političkom kompetitivnošću, nego u istoj, ako ne i većoj mjeri odnosima i životom unutar same zemlje.
 
(Svršetak)
 

Tihomir Nuić, Politički zatvorenik, broj 271 (svibanj/lipanj 2017.)

https://www.hrvati.ch/index.php/drustvo/razno/2041-tihomir-nuic-zivi-li-hrvatska-u-sadasnjosti

Anketa

Tko će pobijediti u sukobu između Plenkovića i Brkića?

Ponedjeljak, 15/10/2018

Tko je Online?

Trenutačno aktivnih gostiju: 1010 gostiju i nema članova online

 

AIPK Trgovine d.o.o.

 

Registar Branitelja

 

Udruga Zavjet

 

 

Grawe osiguranje

 

 

 

Veliko srce malom srcu

 

Facebook

 

 

Optika Kraljević