Get Adobe Flash player

Krležine natuknice na ekciklopedijske članke (KOLO, 2007.)

 
 
JAJCE
Već je dvaput bilo na mome stolu, dragi Jirouš! Ovako ne može.
I/19–20.
»Bila je to najisturenija tačka ugarskog odbranbenog sistema«. Zašto samo ugarskog? Svi grbovi u Jajcu koliko ih god ima od Kampanila pa do svodova i subraporta ne govore o Madžarima ni riječi. Jajačka banovina i njeni banovi su »našijenci« pod Matijom Korvinom: Berislavići, Frankopani, Keglevići, Grbonozi i t.d. Vidi Thállóczya, koji se navodi u literaturi, ali u tekstu ni o jednome od Thállóczyevih podataka nema govora.
I/21.
Na kraju trebalo bi utvrditi odakle Jajcu ime? Joanna, napolitanska princesa, žena Hrvoja Vukčića, sagradila je Jajce po modelu napuljskog Castello del’ovo!
Svi ovi Frankopani i Keglevići i Berislavići, branili su i svoje vlastito tlo, bez obzira što je Jajce spadalo i pod interesnu sferu madžarskog feuduma. Mi međutim ne pišemo Enciklopediju iz madžarske perspektive. [...]
https://i0.wp.com/relax-portal.info/relax/wp-content/uploads/2018/03/jurki%C4%87.jpeg?fit=592%2C332&ssl=1
Gabrijel Jurkić
 
 
JAKŠIĆ, DMITAR
I/1 »Srpski vlastelin.« Jedan jedini vlastelin u našoj enciklopediji, i i to još srpski!
 
JAMBREŠIĆ, ANDRIJA
Ů Bio je član Družbe Isusove po svome pozivu, a taj njegov poziv kao kod svih isusovaca zaobilazimo dosljedno i principijelno, kao da se toga i danas još stidimo da je netko bio isusovac, a pogotovo u XVIII st. o Jambrešiću ne usuđujemo se reći kakvo je zapravo značenje imao pa i danas ima njegov Lexicon. Pa ipak, kada netko 1732 u svom pravopisnom predlogu »Manuductio ad croaticam ortographiam« predlaže dijakritičke znakove kao elemente pravopisne reforme, onda taj izum spada zapravo u red otkrića, koje će se tek ravno jedno stoljeće kasnije javiti kao Gajev izum, Gaja uzdižemo do idololatrije, a s Jambrešićem postupamo kao sa isusovcem, premda je njegov Lexicon latinum interpretatione illyrica, germanica et hunsarica locuples (Zgb, 1742) djelo nerazmjerno vrjednije nego sve ono što je Gaj ikada izmislio ili napisao. Nemamo perspektive na vlastitu problematiku.
 
JAMNIČKA SKUPŠTINA
Da se ne zaboravi Jamnička kiselica (kisela prirodna voda, op., T.T.), s obzirom na rodoljubiva nastojanja biskupa Strossmayera da produži život naših naroda i srce mlado, ukoliko se uopće bude spomenulo selo Jamnica. (tu je asocijacija Krležina na kiselu vodu Radensku tri srca,kao asocijaciju na Srbe Hrvate i Slovence, op., T.T.)
 
JARNEVIĆ, DRAGOJLA
I/2–3.
»Poslije boravka u Grazu, Trstu i Veneciji gdje uči krojački zanat«.
U Grazu, Trstu i Veneciji uči krojački zanat? Bila je dakle krojačica? Da se barem jedno biće od njenih biografa nađe i pronađe koje bi nam ljudski umjelo da kaže, što je zapravo ta Jarnevićeva po svom građanskom pozivu bila? Od čega je živjela? Vrijednost njenih radova dolazi u obzir samo kao svjedočanstvo vremena, i to pod znakom pitanja. Ova naša ilirska Karina Michaelisova još uvijek nas plaši kao sjenka na spiritističkim seansama naše književnosti. Tajanstvena i nejasna Dragojla Jarnevićeva, pitamo se šta je radila i od čega je živjela?
 
JED IN PIJAČA SLOVENCEV
U ovom slučaju trebalo bi tu temu obraditi i po ostalim kulturno–historijskim zonama, kao hranu, ishranu, kujnu i kulinarske vještine kod Južnih Slavena. Razne kujne: bečka, mediteranska, venecijansko–dalmatinska, centralnoevropska, balkanska, turska, madžarska, srpska, narodna jela i t.d. Ostaje da se vidi za diskusiju (hrana je pana Krležu zanimala, op., T.T.)
 
JOB, IGNJAT
I/22–24.
Da li je osnivač srpskog modernog slikarstva, tu temu stavlja Ujević pod znak pitanja. Mislim da je tačno. Job Ignjat proglasio je sebe Srbinom.
 
JOVANOVIĆ, SLOBODAN
, i kao »istoričar« i kao »književnik i političar«. Uopće: političar, koji je ušao u politiku tek 1939 kad mu je bilo ravno 70 godina.
I/11–16.
»Ta vlada je pružila moralnu podršku četničkom pokretu na čelu sa Dražom Mihajlovićem« i t.d.
Nije se radilo samo o moralnoj podršci i u materijalnoj pomoći u »spremi«, nego i o formalnom imprimaturu i potpisivanju smrtnih osuda iz Londona i t.d.
[...]
II/20.
»U docnijim godinama — pod uticajem marksizma« i t.d.
Uticaj marksizma kod Slobodana Jovanovića, u čemu, kada, gdje? Zvuči artificijelno, a prije svega netačno. O marksizmu izražavao se trajno kao najprosječniji, sociološki neobrazovan filistar. Marksizam je za Slobodana bio i ostao bauk, te su mu se tresle gaće pred marksizmom, kao Zdenki Smrekarovoj, popu Kerubinu ili Dežmanu. Sve je to rog za svijeću. Kakvo priznavanje »ekonomskih činilaca«? Kakvo »približavanje sociološkom metodu (1930–39)«? 
 
JUGOSLAVENI — UČEŠĆE U RATOVIMA
 ... Osim toga: nabrajanje ovih ratova počinje sa XVI stoljećem. Hrvatsko–ugarski kraljevski preventivni ratovi (Hunyadi, Korvin, Bribirski i Krbavski knezovi, Frankopani, Mačva, Jajce, Una, Lika, konac Quatrocenta) uopće nisu spomenuti.
[...]
10. XII 1508, papa Julije II (Della Rovere) organizovao je i sklopio u Cambreiu Međunarodnu Ligu, u kojoj učestvuju: Maksimilijan I Habsburg, car njemački, Louis XII, kralj francuski, kraljevi aragonski i engleski, vojvode Savojski i Ferrarski i na kraju Firenza. Svrha ove Lige bila je, kao što je poznato, savezna međunarodna politička koalicija sa tendencom da se likvidira mletačka supremacija u svijetu. Liga je, iz dekorativno–lažnih diplomatskih motiva imala i neke protuturske teze, ali te su bile potpuno sporedne, spadajući više–manje u političku kamuflažu. Radilo se prije svega o oslobođenju od mletačkoga jarma ovih terena, koji i danas sastavljaju etnički gros u sjeverozapadnoj zoni našega naroda. Radilo se o otimanju Liburnije i Dalmacije, današnje Beneške Slovenije, sa gradovima Gorica, Trst, Rijeka, Labin, Akvileja i Zadar, sa čitavom istočno–jadranskom obalom. Ovaj teren osporavale su dvije velike sile onoga vremena, kao svoju osnovnu interesnu sferu i to: Bečko–Habsburška, kao filijala Njemačkog Carstva i Mletačka. Radilo se o dezaneksiji zapravo većeg dijela naše narodne baze, koja još nije bila okupirana po turskim četama. U Budimu sjedi na prijestolju hrvatsko–ugarski kralj Ladislav II, koji kao vladar pretendira na zadarsku terra–fermu, kao na svoje krunsko leno, Envoyé spécial, chargé d’affaires mletački, Pedro Pasqualigo, putuje novembra 1509 u Zagreb, gdje je sazvana konferenca južnoga plemstva na čelu sa banom Andrijom Botom, sa tri Frankopana, sa grofovima Krbavskim i Zrinskim i Blagajskim, sa čitavim klanom Bakača, Berislavića i t.d. Tu se stvaraju dalekosežni zaključci o kojima se u našem tekstu pod II/l govori više–manje netačno i površno.
 
II/2. II. Austro–mletački rat 1615–17.
Autor ga stavlja u zagradu kao Uskočki rat. I to je dobro, samo ne u zagradi! 
Generalna napomena.
Ovaj kalendar tih ratova (da ga tako nazovemo) počinje zapravo sa Kambrejskom Ligom, a pitamo se šta je sa turskim ratovima od 1521, pada Beograda, pa do 1689? To su: Austro–turski rat 1683–99 sve do Karlovačkog mira isto tako nije obrađen. Paralelni mletački ratovi, na tursko–dalmatinskoj granici isto tako nisu obrađeni. 1684 Mleci pristupaju protuosmanlijskom savezu i obavezuju se na mobilizaciju od 15.000 Morlaka. Srbi, Raci, Vlasi, grčko–istočni hrišćani, Grabači, Croati, Hajduci, Uskoci, Slavoniteri i t.d. trajno ratuju od opsade Budima 1686 pod generalom Picolominijem i njegovim prodorom do Skoplja, u četama od 20.000 i t.d. Nova komponenta politička u austrijskom smislu to je komponenta srpskog patrijarhata. Bečki dvor koncipira svoju politiku na »ilirskom terenu«, integralno kao »ilirsku«. Navodim detalje: kod zauzimanja Virovitice 1684 učestvuje 4.000 Hrvata pod generalom Trautmannsdorfom. Mletački general Mocenigo sa generalom Molinom prodire sa morlačkim četama sve do Glamoča. 1685 Osijek pada u ruke generala Leslie sa 2.000 Hrvata kao četa pod Leslievom komandom. 1685 Erdödy oslobađa Dubicu sa 4.000 hrvatskih konjanika. Sve akcije mletačkoga Cavaliere Janco, koji trajno komanduje četama od 5.000 Morlaka. 1686 Arad, Pečuj, senjska baza sa ispadima u Liku, Cornaro u Sinju, Almaš, Vukovar, Ilok, prinz Louis Badenski sa hrvatskim četama oslobađa Gradišku, Mitrovicu, Banja Luku, Petrovaradin. Do oslobođenja Beograda nije bilo ni jedne bitke u kojoj nisu učestvovali naši ljudi. Isto tako svi austro–turski ratovi nisu obrađeni sve do onoga 1737–39 i t.d.
 
JUGOSLAVENSKI ODBOR (mahom masonski, op., T.T.)
Ů (Dragovan Šepić)
I/5–8. »Proizašao iz pokreta, koji je godinama prije rata širio u jug. zemljama A.–U. ideju ujedinjenja J.S. i njihova okupljanja oko Srbije«.
Grosso modo, nije tačno! Trebalo bi konkretizovati, ukoliko se govori o genezi Jugoslavenskog odbora, koje su to bile komponente od Riječke i Zadarske rezolucije, koja se manifestira u politici hrvatsko–srpske koalicije na izborima 1906, i koja nastaje kao praktična politika sa Friedjungovim procesom. Vidi Frano Supilo: Politika u Hrvatskoj.
I/16–18. Kontakt sa srpskom vladom. Po čemu se može tvrditi da je srpska vlada »u programu svojih ratnih ciljeva imala priključenje hrvatskih i slovenskih zemalja A.–U.«?
Kakav je to program? Kad je bio objavljen? Isto tako: I/18–19. kada je srpska vlada »prema talijanskim imperijalističkim težnjama na Jadranu zauzela izrazito negativan stav«?
II/16–18. Koji su to sastanci »s političarima u domovini«? Kada su uspostavljeni kontakti sa »pripadnicima Starčevićeve Stranke prava«.
Vidi razgovore Barčeve u Ženevi sa Hinkovićem.
III/1–8. »Hrvatsko–srpska koalicija, koja je programatski bila za ujedinjenje sa Srbijom«.
IV/l7–20. Kada je srpska vlada »diplomatskim putem oštro protestirala protiv Londonskog ugovora«?
Kada je Pašićeva vlada nešto konkretno poduzela protivu izvršenja Londonskog ugovora, sve do kapitulacije Austrije u Versaillesu 3. XI. 1918, poslije svih marifetluka od Krfa do Ženeve?
V/20–21. »Osim toga dolazilo je i do nesuglasica sa srpskom vladom u pitanju dobrovoljaca«.
Ovo je diskursivno rečeno, parafraza po Miladi Paulovoj. Ove »nesuglasice sa srpskom vladom u pitanju dobrovoljaca« od početka su preponderantno važne. Organizaciju jugoslavenskih dobrovoljačkih odreda kao samostalne vojne jedinice, srpska vlada je ometala od početka po planu.
VI/1–3. Nije do afere u Odesi došlo samo zbog »ekskluzivističkog stava i netaktičkih postupaka srpskih oficira«, jer se ne može pretpostaviti da bi srpski oficiri, iz vlastite inicijative bili zauzeli onaj principijelni stav, polaganja prisege i regrutiranja dobrovoljačkih masa iz zarobljeničkih logora, na način kako je to provedeno, bez direktiva odozgo.
VI/4–8. Kriza Hinković–Trumbić. Nisu motivi neslaganja između Hinkovića i Trumbića nastali uslijed neovlaštenosti Hinkovićeve da upućuje poziv na mobilizaciju jugoslavenskih iseljenika, nego zbog Minkovićeve interpretacije osnovnih teza Krfske deklaracije, da Krfska deklaracija ne može prejudicirati zaključcima Konstituante. Tu su demokratski principi samoodređenja i ujedinjenja na temelju prava samoodređenja i oslobođenja i prisajedinjenja došli do eklatantnog sudara. Isto tako
VI/ Eksodus Supila iz Jugoslavenskog odbora. Takozvana pitanja transformacije Srbije i t.d.
VII/12–25. Krfska deklaracija. Nikako ne bi trebalo zaobići da se paralelno sa konferencijom na Krfu provodi likvidacija Crne Ruke. (!!!!!!!!, op., T.T.)
VIII/5. Po čemu se vidi da Saveznici »sve više računaju u svojim planovima sa Krfskom deklaracijom«?
Izjava Lloyda Georgea od 6. I. 1918 da »Velika Britanija ne ide za rušenjem Austro–Ugarske« ilustrira da Saveznici baš ne računaju tako jako sa Krfskom deklaracijom, a i 8. I. 1918 Woodrow Wilson u svojih 14 točaka govori još uvijek samo o autonomiji. Kakav stav zauzima spram te nove zavrzlame srpska vlada? Negativan.
VIII/19–20. »Srpska vlada je odbila da se na temelju zaključaka Krfske deklaracije sazove širi kongres poslanika Srbije, Jugoslavenskog odbora, C.G., srpske vojske, jugoslavenskih dobrovoljaca i t.d.«
.X/13–14. Da je »teško bilo doći do priznanja jugoslavenskog naroda AU kao saveznika i Jugoslavenskog odbora kao njegovog predstavništva uslijed toga« jer se »tome još uvijek protivila talijanska vlada«.
Ne samo talijanska vlada, nego i srpska!
X/23–24. Saveznici nisu priznali »Južnim Slavenima AU status Saveznika«. Saveznici su svim svojim raspoloživim sredstvima jeseni 1918 trajno djelovali na to da se organizuje jedinstvena reprezentacija Južnih Slavena, ali je to ometao Pašić, koji nije htio da pristane niti na koalicioni kabinet sa samostalnima niti na širu koncentraciju sa neparlamentarnim predstavnicima srpskih progresivnih elemenata u opoziciji, kao »ustavobranitelj«.
XI/12–13. Trumbić nije odbio da uđe u srpsku vladu iz principijelnih razloga, nego zato, jer je to tada već bilo bespredmetno. U smislu zaključaka versailleske konferencije Italija je već bila okupirala od Trsta do Kotora čitavu obalu.
O jugoslavici, o Jugoslaviji, o Jugoslavenskom odboru i o svim ostalim pojmovima koji se nadovezuju o taj prefiks jugo — trebalo bi progovoriti čistu istinu, a ta je i u ovim našim edicijama »tabu«, čije se ime ne može spomenuti zaludu kao ni božje.
Sve se frazira i sve je postala shema i o svemu se piše netočno, otprilike, ŕ peu pr#s, grosso modo, to jest zbrkano, dezinformativno. Kad se daje na primjer geneza Jugoslavenskog odbora da je »proizašao iz pokreta, koji je godinama prije rata širio u jug. zemljama A.U. ideju ujedinjenja J.S. i njihova okupljanja oko Srbije«, onda ne treba o tome govoriti magleno nego stvarno. Koje su to bile komponente »pokreta koji je godinama prije rata širio« itd. i kakav je to pokret bio? Uzme li se komponenta od Riječke i Zadarske rezolucije, koja je uspjela, na kraju, kao praktična finta da osigura koaliciji na izborima 1906 tzv. pobjedu, onda bi trebalo dati i konkretne podatke o čemu se radilo u Riječkoj rezoluciji. Nikakve veze ona nije imala ni sa kakvom koncepcijom ujedinjenja Južnih Slavena i njihovog okupljanja oko Srbije. Bio je to jedan trik izigravanja Nagodbe, na krivim pretpostavkama, koji se rasplinuo kao balon od sapunice, a praktična politika Koalicije zabrazdila je u najbanalnijoj khuenovštini, kompromitantnoj, da bi završila sa skandalom oko Friedjunga i izbacivanjem Supila iz Koalicije. Vidi: Frano Supilo »Politika u Hrvatskoj«. Ovako se ne može prodavati magla. Prema tome jasno je da Jug. odbor nije nikakav nastavak te koalicione politike.
O katastrofalnoj politici Jug. odbora, koja se kreće od neuspjeha do neuspjeha, najeklatantnije govori politički put Ante Trumbića. Nije ovdje mjesto, a opet bilo bi, kad je već riječ o Jug. odboru, da se jedanput u enciklopediji progovori o tim stvarima.
Kad je riječ o »kontaktu sa srpskom vladom i o njenom programu, upravo o njenom »ratnom cilju« a koji se banalno zove »priključenje hrvatskih i slovenskih zemalja« šta treba o tome govoriti patetično. Sve te proklamacije srpske vlade bile su improvizacija, a poznato je kako je došlo do one emendacije o »priključenju« respektive o prisajedinjenju u Nišu decembra 1914. Isto tako, zašto uvijek romantizirati stav srpske vlade koja da je »prema talijanskim imperijalističkim težnjama na Jadranu zauzela izrazito negativan stav«? Vidi o tome zapis Nikole Stojanovića, kako je zapravo došlo do sastanka u Firenci 22. XI 1914.
Isto tako govori se o »sastancima s političarima u domovini«! Kada, kojom prilikom i sa kime su uspostavljeni kontakti sa »pripadnicima Starčevićeve Stranke prava«?? Vidi razgovore Barčeve u Ženevi sa Hinkovićem (po Hinkoviću)?
Evo jedne proizvoljne i apstraktne konstatacije, kao klasičan primjer dezinformacije: »Hrvatsko–srpska koalicija, koja je programatski bila za ujedinjenje sa Srbijom«.
Potpuno proizvoljna tvrdnja, i teško bi bilo otkriti na temelju čega se to tako ustrajno tvrdi? Programatski za ujedinjenje sa Srbijom — Hrvatsko–srpska koalicija nikada nije bila. Svetozar Pribićević, koji je imao mnogo razloga da u svojoj knjizi »Diktatura kralja Aleksandra«, pišući u emigraciji, kao neku vrstu apologije svoje vlastite politike, da istakne sebe kao nekog protagonista ove programatske unifikatorske ideje, nije mogao nigdje konkretno da navede da je za vrijeme rata konspirirao. Da su se »svi predstavnici A.U. političkih grupacija držali rezervirano« to je više–manje točno, samo razlikujmo dobro, ta je rezerva potrajala sve do konca rata. Supila u procjeni međunarodne situacije na početku konflagracije 1914 u tom pogledu nitko nije praktično slijedio! Vidi stav Stjepana Radića 1914, kad je rat buknuo. Konstatujmo fakta! Sve političke proklamacije, sve budžetske rasprave o proračunima u okviru indemnitetskih rasprava u Hrvatskom saboru, pa čak i proklamacije Bečkoga kluba kreću se postojano u lojalnom okviru Monarhije, a žezlo dinastije Habsburga spada među svetinje u koju ne treba dirati. Kakvu je politiku Koalicija pod vodstvom Svetozara Pribićevića vodila u ratu 1914–18 sve do kraja A.U., to je više–manje javna tajna, to je poznato a indemnitetska rasprava u Hrv. saboru jula 1918, a naročito govor Svetozara Pribićevića u okviru te rasprave, govori o tome poglavlja«. Tvrdi se da je »srpska vlada diplomatskim putem oštro protestirala protiv Londonskog ugovora«? Molit ćemo, bilo bi dobro, kada se to tako apodiktički tvrdi, da se navedu i fakta. Pitamo se: kada je Pašićeva vlada nešto stvarno poduzela protiv izvršenja Londonskog ugovora? Do kapitulacije Austrije u Versaillesu 3. XI 1918, pa poslije svih marifetluka od Krfa do Ženeve, to se ne vidi. Vidi amandman Aleksandra Belića Sazonovu za dopunu Londonskog ugovora! Na kraju, šta tu treba dokazivati, kada je evidentno da je Pašić sprječavao priznavanje Jug. odbora po velikim silama usque ad finem tako da su čete Franchet d’Eperey–a, ušle u Jugoslovenske predjele i zemlje A.U. konglomerata 1918 kao garanti i kao izvršioci Londonskog ugovora.
Isto tako kad se tvrdi da je »decembra 1915 položaj Jug. odbora prema srpskoj vladi ojačao«, tvrdi se nešto za što nema dokaza. Ni u onome trenutku albanskoga sloma srbijanska vlada nije izmijenila svoj stav spram Jug. odbora. Da je »Odbor nailazio na velike zapreke zbog negativnog držanja Italije prema pitanju jugoslavenskog ujedinjenja«, to ne treba dokazivati, ali te »zapreke« nisu bile »velike« samo zbog stava negativnog Italije, nego i Srbije, jer do kraja rata Trumbiću nije pošlo za rukom da bude priznat kao ratujući subjekt, prvo, i da se, prema tome, logično, naoruža, premda je praktično u onome trenutku mogao da stavi saveznicima na dispoziciju možda čak i desetak divizija od jugoslavenskih ratnih zarobljenika SHS narodnosti. Ova neuralgična pitanja po svim se našim referentima isto tako neuralgično zaobilaze.
»Osim toga«, (misli se na negativan stav Italije) »dolazilo je i do nesuglasica sa srpskom vladom u pitanju dobrovoljaca«. Dakako, ovo je diskursivno rečeno, to su sve eufemističke parafraze po Miladi Paulovoj, koja isto tako kao agent Beneša, post hoc, lakirajući još uvijek istinu, nikada nije htjela da progovori punim tonom. Ostanimo logični! »Nesuglasice sa srpskom vladom u pitanju dobrovoljaca« spadaju u principijelna pitanja, one jasno ocrtavaju negativan stav srbijanske vlade koja organizaciju jugoslavenskih dobrovoljačkih odreda kao samostalnih vojnih jedinica pod komandom ili pod zastavom Jug. odbora ometa od početka po planu. Tako, na primjer, do »Afere u Odesi« nije došlo samo zbog »ekskluzivističkog stava i netaktičkih postupaka srpskih oficira«, jer se ne može pretpostaviti da bi srpski generali, kao predstavnici vojne srbijanske sile u Rusiji, iz vlastite inicijative bili zauzeli ili bilo mogli zauzeti onaj principijelni stav koji su zauzeli, a da zato nisu imali direktive od svoje vlastite vlade. Polaganje prisege srpskom kralju kao predstavniku suvereniteta Kraljevine Srbije i problem regrutiranja dobrovoljačkih masa iz zarobljeničkih logora za srpsku vojsku, na način kako je to provedeno, ne može se zamisliti bez direktiva srpske vlade.
Kada je riječ o krizi Hinko Hinković, Ante Trumbić, jasno je da motivi »neslaganja između Hinkovića i Trumbića« nisu nastali uslijed neovlaštenosti Hinkovićeve da upućuje poziv na mobilizaciju jugoslavenskih iseljenika u USA, nego zbog Hinkovićeve interpretacije osnovne teze Krfske deklaracije, a tu je H. Hinković jasno, logično i nedvoumno formulirao da »Krfska deklaracija ne može prejudicirati zaključcima Konstituante«. Tu nije bila riječ dakle o neslaganjima Hinković — Trumbić nego o demokratskom principu samoodređenja i ujedinjenja na temelju prava samoodređenja i oslobođenja«, koje je oduvijek bilo u eklatantnom protuslovlju sa tezom srbijanske vlade o »prisajedinjenju ili priključenju A.U. SHS naroda«. Prema tome nije riječ o nesuglasicama nego o eklatantnom sudaru na bazi principa. Exodus Supila iz Jug. odbora i čitav konglomerat problema i pitanja koji se nadovezuje o tezu Frana Supila o »transformaciji Srbije«, u našem je prikazu jedva tangiran.
Kada je riječ o Krfskoj deklaraciji nikako ne treba da se zaobiđe još jedan veoma važan fakat unutrašnje političke diferencijacije srbijanskog političkog tijela! Paralelno i istodobno sa Krfskom deklaracijom i sa konferencijom na Krfu provodi se likvidacija Crne ruke. Sve okolnosti koje u tom pogledu djeluju da se srbijanska vlada odlučila na likvidaciju političke junte, više–manje su poznate i jasne.
Na temelju čega se tvrdi u ovom našem prikazu da poslije Krfa »saveznici sve više računaju u svojim planovima sa Krfskom deklaracijom«?
Izjava Lloyd Georgea od 6. I 1918 da »Velika Britanija ne ide za rušenjem A.U.«, dokazuje obratno i lijepo ilustrira kako saveznici početkom 1918 ne računaju sa Krfskom deklaracijom, pak prema tome na temelju čega se može reći da oni u svojim planovima sa Krfskom deklaracijom računaju sve više«? Isto tako 8. I 1918 Woodrow Wilson, objavljujući svoje teze u četrnaest točaka govori još uvijek samo o autonomiji i o federativnom uređenju A.U. kompleksa.
A kakav stav je zauzela sama srbijanska vlada spram Krfske deklaracije? Više–manje negativan. Ona je odbila da se na temelju zaključaka Krfske deklaracije sazove širi sastanak parlamentaraca Srbije, predstavnika Jug. odbora, predstavnika C.G., srpskog generaliteta i vojske jugoslavenskih dobrovoljaca itd. Jasno je da je Pašić ostao samome sebi dosljedan, i prema tome on (Pašić) »nije odstupio od principa iznesenih u Krfskoj deklaraciji«, jer on te principe nikada nije ni priznao i jer je politika srbijanske vlade Krfskoj deklaraciji uprkos čitave godine bila u potpunom protuslovlju sa deklaracijom i sa politikom Jug. odbora, koju je ometala na svakome koraku i svima sredstvima. Prema tome je jasno da Krfska deklaracija nije mogla biti nikakvom podlogom ni motivom da saveznici sve više računaju s njom u svojim planovima, kad je saveznicima bilo poznato da se srbijanska vlada spram Krfske deklaracije odnosi negativno. Obratno od toga da bi saveznici bili računali sa Krfskom deklaracijom pokazalo se u predvečerje Ženeve kad su saveznici forsirali upravo to što je srpska vlada pod Pašićem nastojala da provede, odbijajući dosljedno i postojano sve principe Krfske deklaracije.
Ne razumijem zašto se »sporazum Trumbić–Torre na kongresu potlačenih naroda A.U. u Italiji (tzv. Rimski kongres) proglašava »novim uspjehom«? Kakav je to »uspjeh« bio? Bila je to rpa izgovorenih riječi, tada, nažalost, već zaista na kraju balade. Osim toga ne treba zaboraviti ni trenutka i treba imati u vidu da »sporazum Trumbić — Torre od 7. III 1918 ostaje odlučno demantiran talijanskim mandatom kojim je Italija stekla pravo da okupira čitavu zonu zagarantiranu Londonskim ugovorom, kao saveznička vojna snaga«.
Faktima uprkos, u našem se tekstu tvrdi da je Rimski kongres »ipak djelovao u korist politike Jug. odbora«, da je »moralno oslabio Londonski ugovor i utirao put priznanju Južnih Slavena«, da je »znatno povećao ugled Odbora, koji je poslije kongresa bio de facto tretiran kao predstavnik Južnih Slavena u A.U.«. Po čemu se može tvrditi ova eklatantna neistina?
Londonski ugovor ni po čemu nije bio time »moralno oslabljen«, ugled Odbora time nije bio »povećan«, a Jug. odbor nije bio »de facto tretiran kao predstavnik Južnih Slavena u A.U.«, jer se u Ženevi drastično objavilo i pokazalo da je Pašić torpedirao sve zaključke Krfske deklaracije de facto i de iure, i prema tome tvrditi obratno od istine, znači svijesno zavoditi u bludnju, znači trajno dočaravati neke iluzije kao da je nešto bilo što tako bilo nije. Da je »teško bilo doći do priznanja jugoslavenskog naroda A.U. kao saveznika, i Jug. odbora kao njegovog predstavništva« — uslijed čega? — jer se »tome još uvijek protivila talijanska vlada«, kada je evidentno da se tome nije protivila samo talijanska vlada nego i srpska.
Fakta govore da saveznici nisu priznali »Južnim Slavenima A.U. status saveznika«, ali su svim svojim raspoloživim sredstvima jeseni 1918 djelovali na to da bi se organizirala jedinstvena reprezentacija Južnih Slavena, što je opet ometao Pašić, koji nije htio pristati niti na koalicioni kabinet sa samostalcima niti na širu koncentraciju sa neparlamentarnim predstavnicima srpskih progresivnih elemenata u opoziciji, pozivajući se na riječi srbijanskoga »ustava«! Ova uloga Pašića jeseni 1918, kada se javlja u političkoj areni kao srbijanski »ustavobranitelj« zaista je zaslužila jedno kongenijalno komediografsko pero. Trajno se zaobilazi u našim prikazima onih mutnih političkih intriga u finišu 1918 da do priznanja jugoslavenskih emigrantskih organizacija sa strane saveznika »kao zaraćene strane na savezničkoj strani« uglavnom nije došlo isključivo samo zbog protivljenja srpske vlade, jer saveznici su u ono vrijeme već davno bili priznali i češke legije u Sibiriji i poljski suverenitet pod Pilsutskim.
Zašto je Trumbić odbio da uđe u srpsku vladu? Iz principijelnih razloga? Ne. On je to odbio, jer bi njegov ulazak tada u srpsku vladu bio zaista bespredmetno zakašnjenje, uz principijelnu rezignaciju spram svoje vlastite politike, a to je bilo u momentu kada je Italija u smislu zaključaka versailleske konferencije, kao mandatar Londonskog ugovora već bila okupirala čitavu obalu od Trsta do Kotora.
Isto tako nije točno da »zahtjev Jug. odbora za priznanje — ne »jugoslavenskog naroda kao savezničkog«, nego SHS, tada već organiziranih u Zgb. NVSHS — nije bio usvojen od saveznika.
Sve je to torpedirao Pašićev kabinet sa čitavim nizom vještački izazvanih kriza, podvala, svijesno lansiranih neistina i intriga. (Pašićeva verzija da se priznanju SHS protivi Regent, bila je već tada demantirana u Ženevi! Vidi razgovor sa Pichonom!) Trajno se prikazuju stvari neistinito i tendenciozno krivo! »Pozicija Jug. odbora u Ženevi bila je jaka«? A po čemu se to može dokazati i po čemu se ta snaga manifestirala? Po tome da je »Pašić usvojio zaključke koji su bili protiv njegovih shvaćanja«. Pitamo se kako ih je usvojio? Usvojio ih je tako da ih je poništio neposredno poslije toga svojom navodnom demisijom i tako izazvao parišku krizu. Ovaj tzv. »Sporazum«, koji je po našem referentu »postignut u Ženevi« (dakle ženevski sporazum) nije bio, kao što kaže autor »duga vijeka«. Dakako da nije. Nije trajao ni jedno poslije podne, jer poslije povratka iz Ženeve u Pariz, Pašić ga je uspio poništiti već drugog jutra. Ženevski sporazum je jedan od klasičnih primjera tzv. najispraznijih providnih i intrigantski staromodnih, zapravo smiješnih manevara na hartiji.
Kada je riječ o »raspuštanju Jug. odbora«, to se u našem tekstu stilizuje tako da je »daljnji rad na ujedinjenju prenesen u domovinu«. A kako je prenesen? U domovini NVSHS Zgb pod vodstvom i inicijativom Pribićevićevom produžuje Pašićevu politiku torpediranja Jug. odbora. U našem prikazu ne govori se konkretno o »proglašenju ujedinjenja 1. III 1918, niti o tome da je to diktat dinastije i početak političke krize koja će potrajati pune 23 godine, jer je praksa pokazala u Makedoniji, u Hrvatskoj, a velikim dijelom i u Bosni i Sloveniji, da SHS narodne mase sa muslimanima, Makedoncima i ostalim narodnostima nikada politički nisu pristale na ovu formu ujedinjenja.
O svemu. Jedinica Jugoslavenski odbor treba da ostane, a bilo bi najoportunije da je pretvorimo u rekapitulaciju političkoga kalendara sa kronološkim prikazom događaja kako su tekli. Čitav prikaz treba preraditi na temelju ove napomene.
 
JUGOSLAVIJA
12/4
»povezavši se sa Srbijom slobodna srpska Vojvodina značila je god. 1848 onaj most, koji je omogućavao da se spoje Srbija i Hrvatska«.
Ova tvrdnja nema realne podloge.
Šp. 15/1.
(J. Krčovski i K. Pejčinović) i t.d.
Volio bih da se to provjeri, a da se među ovim makedonstvujušćim imenima ne zaboravi ime i pojava Krste P. Misirkova, autora čuvene knjige »Za makedonckite raboti« (1903), jer je to djelo fundamentalne važnosti, a i iz današnje perspektive Misirkov postao je savremenim formulatorom ovih pitanja.
16/2.
»Pašić se zalagao za pravoslavno rješenje našeg nacionalnog pitanja«.
Mislim da nije sretna formula. Osim toga »pravoslavno« ne treba štampati kurzivom.
Pašić se zaista zalagao za »pravoslavno rješenje«, ali ne »našeg nacionalnog pitanja«, nego srpskog nacionalnog pitanja, i bilo bi najidealnije da se to prestilizuje:
Stojeći pod utjecajem carske Rusije i strahujući da ujedinjenjem katoličkih masa sa Srbijom pravoslavci ne dođu u manjinu, Pašić je nastojao da Srbiji pripoji samo one zemlje, koje ne bi dovele u pitanje srpsku većinu u budućoj državi.
28/1.
Da se prestilizuje: Demokrati odnosili su se prema diktaturi kao i radikali.
28/2.
»ali vodstvo Hrvatske seljačke stranke se u to doba nalazi pod presudnim utjecajem hrvatske buržoazije«.
Na ovom mjestu to zvuči zaista apstraktno! Koja hrvatska buržoazija? Dalo bi se dokazati, da su najsolidniji predstavnici hrvatske buržoazije (Banac, Teslić, Šverljuga et comp.) bili solidni nosioci centralizma i šestojanuarske politike. Hrvatska buržoazija, kao takva, to jest 98% kapitala u ovoj zemlji nije bilo povezano sa HSS niti je HSS bila pod njenim »presudnim utjecajem«.
30/2.
Da li »su masovne demonstracije dovele do pada Cvetković–Mačekove vlade? Nisu.
Šp. 31/l.
»Ta je vlada u najkritičnijem trenutku, zajedno s bivšim kraljem Petrom pobjegla iz zemlje«.
Nije tačno! U momentu kada kralj napušta zemlju, on nije »bivši kralj«, nego baš pravi pravcati kralj od glave do pete.
 
JURIČIĆ, JURAJ
Da li Jurij ili Juraj? Kaže »protestantski pisac«. Hrvatski pop glagoljaš, koji se sklonio u Kranjsku pred progonima. U jednoj fazi pokreta Trubarova desna ruka. Djeluje u Urachu za hrvatsku štampariju, a piše hrvatski i slovenski. Trebalo bi stvarno znati kakav je to njegov prijevod »drugoga dijela novoga testamenta (»Drugi Del Novega Testamenta«) štampanog u Tübingenu 1563, glagoljicom i ćirilicom.
I/15–16.
Bio je u sukobu sa Trubarom, ne samo kao versifikator i prevodilac, a kao takav i izvorom trajnih smetnji, sukoba i afera? sa Trubarom, zbog jezičnih pitanja. Trebalo bi ispitati sve njegove kroatizme da se vidi u čemu je bila stvar konkretno? Trebalo bi ga ocijeniti kao pojavu i kao pisca i s ovu stranu Sutle. Da su ga prozvali Kobilom i to govori poglavlje.
 
JURKIĆ, GABRIJEL
Trebalo bi utvrditi šta je s njim danas, t.j. od 1940 do danas. Koliko je meni poznato on se zaredio, postao je fratar, konvertit, a onda je odbacio mantiju, on i njegova žena, koja je neka vrsta poetese. Da se vidi šta je s njim. Ukoliko bude ušao, neka se i ilustrira u autotipiji. On je svojevremeno bio u modi i prodao na stotine slika po t.zv. građanskim domovima. (dobar slikar, op., T.T.)
 
JUTARNJI LIST
I/6–7.
»Glasnik najširih slojeva hrvatskog građanstva«, i t.d. O, blagoslovljeni ovi uži ili najširi slojevi hrvatskog i ostalih građanstava.
I/12–13 da se prestilizuje: Uređuje Eugen Demetrović, koji daje listu fizionomiju bulvarske štampe.
I/14–22 se briše.
 
JUTRO
Jutro kao kronika, kao dnevnik, kao svjedočanstvo dvadesetipetogodišnjeg historijskog raspona od ujedinjenja 1918 pa sve do svršetka Drugog svjetskog rata nije prikazano. Svi naši prikazi štampe su mizerija. Manje od ništa. Svega 12 redaka. A trebalo bi, po onoj osnovnoj i generalnoj koncepciji, najmanje 3 stupca.
 
(Nastavak slijedi)
 

Priredio: Teo Trostmann

"Ljudevit Gaj nije bio nikakav »kajkavac«, nego baš pravi pravcati Švaba"

 
 
HAEUSLER, KARLO
PRINCIPIJELNO: Ne znam da li je potrebno o shizoidima donositi baš sve i najneznatnije detalje i čime su se bavili i šta su radili, samo zato, jer su pisali loše pjesme. Sve su to podaci više–manje za medicinske ekspertize. Karlo Haeusler kao političar, govoreći u beogradskom Parlamentu o svojoj rojalističkoj konverziji, on kao dinastičar obraćenik govori čiste medicinske gluposti, a svoj prelaz iz republikanstva u rojalizam on obrazlaže ljepotom sremsko–karlovačkog paysagea. Govoriti o H. kao političaru, više je kompromitantno po HSS, koja ga je kandidirala, nego po ovog nastranog osobenjaka, kakvima je uostalom naš javni život onoga perioda vrvio. Čitav njegov ugled temelji se na jednoj Matoševoj rečenici; kad mu je citirao jedan stih iz jedne njegove sasvim slabe starofrajlinske spomenarske pjesmice.
https://www.xxzmagazin.com/public/ck/uploads/images/2018/10/810xauto/tito_i_krle%C5%BEa.jpeg
 
HARAMBAŠIĆ, AUGUST
Ova politička poezija, jeste imitacija talijanske garibaldinske poezije, ali njegova posvetna pjesma u »Slobodarkama« ispjevana Hrvatskoj: »S tebe su strgli kraljevsko odijelo, izronili tvoje božanstveno tijelo, robinja si tužna, mučenica prava! Izdajom i zlobom svezali ti ruke i t.d.«, jedan je od izvora kasnije kranjčevićevske patetične intonacije tih istih motiva.
 
HARTWIG, NIKOLAJ HENRIKOVIĆ
U okviru ispitivanja ratne krivnje za rat 1914–18, postoji još jedan detalj. Dramatski razgovor regenta Aleksandra sa Hartwigom, u predvečerje njegove smrti. Pašić je preko Budimpešte primio obavještenje da su Čabrinović, Grabež i Princip preko Tankosića prešli u Bosnu. Regent s tim povjerljivim telegramom traži obavještenje od Hartwiga.
 
HINKOVIĆ, HINKO
Ů Trebalo bi ipak konstatirati da mu je pravo ime Heinrich Moyses... on je u Americi god. 1918 došao u otvoreni sukob sa predstavnicima kraljevske srbijanske diplomatske vlasti i u principijelnom tumačenju Krfskog pakta, on je došao u otvoreni sukob sa predsjednikom Jug. odbora, pak je kao principijelni demokrata i republikanac i protivnik centralističkih tendencija povukao i sve konsekvencije i istupio iz Odbora.
Svojim memoarima, a naročito svojom aktivnošću pri rasvjetljivanju političke uloge Luje Vojnovića za vrijeme Prvog svjetskoga rata, u tom pogledu bio beskompromisno anticentralistički angažiran.
 
HORMANN, KONSTANTIN
Međutim, što znači karakteristika da je netko (u ovom slučaju Kosta Hormann) »dobar katolik«? Biti dobar katolik ili dobar pravoslavac, to je ordinarna fraza. Bilo je veoma dobrih katolika, koji nisu bili klerikalci, upravo zato jer su bili dobri katolici, a dobar katolik i klerikalac nisu podudarni pojmovi. Ako je uživao povjerenje klerikalnih krugova u Beču, kao što Ilija tvrdi da jeste, onda nije bio dobar katolik. O čovjeku kao uredniku »Nade« ni riječi. (Krleža ističe H. suradnju sa Kranjčevićem, op., T.T.)
 
I/19–21. HRVATI, KNJIŽEVNI JEZIK
»Nije stoga čudo, što u rješavanju tog važnog pitanja najaktivnije djeluju kajkavac Ljudevit Gaj, štokavac Vjekoslav Babukić i čakavac Ante Mažuranić« i t.d.! Ljudevit Gaj nije bio nikakav »kajkavac«, nego baš pravi pravcati Švaba. Majka mu nije znala ni beknuti, a nažalost ni njemački, što se vidi iz njenih pisama. Ovo sveto hrvatsko trojstvo kaj–što–čakavštine, ne djeluje ni najmanje utješno...
Pritom je svakako bilo odlučno i to, što je Gaj imao vlastitu štampariju. Ipak ni kritike nisu izostale«.
Treba viditi Vraza šta je sve o tome mislio i pisao. Sama konstatacija da je za »tip književnog jezika i njegovo proširenje (neobično brzo proširenje) svakako bilo odlučno i to, što je Gaj imao vlastitu štampariju« — sve savršeno netačno. Gaj je u ono vrijeme primao obilate stipendije od Metternicha. On je već četrdesetih godina živio kao grand–seigneur. Palais u Gospodskoj ulici, štamparski monopolista (kupio je Županovu tiskaru), posjed na Mirogoju, prstenje i igle careva i kraljeva, mistifikacija sa slavjanskom historijom u Moskvi i t.d. i t.d. »Ipak ni kritike nisu izostale«... Nisu izostale. Ali te kritike nisu se ticale samo grafije. Sve to dalje do kraja pitanje je pravopisa, a ne jezika."
 
HRVATI, KNJIŽEVNOST OD XVIII–XX ST.
Andrija Dorotić, antijakobinac od glave do pete (kao što je i Tito Brezovački i čitav niz klerika onoga vremena), nekoliko puta osuđivan na smrt po venecijanskim agentima kao narodni neprijatelj, postaje sticajem okolnosti šef austrijske policije u Zagrebu. Ovaj luckasti cokulaš (kao šef policije), bavi se idejom da štampa hrvatske novine, jer po iskustvu konstatira iz svoje perspektive kakav uticaj vrši i kakav »jakobinski razdor« širi i sije dnevno među njegovom pastvom zadarski »Regio Dalmata«, štampan hrvatskim jezikom. Zašto se Martinovićev intimus, u rodosluženju sumišljenik, kompromitiran kao jakobinski zavjerenik, biskup Vrhovac, usprotivio planu ovoga fratra, da se Narodne novine štampaju hrvatski, kada je i sam klasičan dokaz previranja narodne svijesti na prelazu iz 18. u 19. stoljeće. Ugrožen kao republikanac još u okviru Martinovićeve afere, slobodni zidar, Maksimilijan Vrhovac kao crkveni knez nije imao povjerenja u bečkog, crno–žutog fratra, uvjerenog kako je Austrija jedino utočište pred jakobinstvom, republikanstvom i ostalim ludim jatom revolucionarnih sablasti, koje prijete Dorotićevim pogledima i uvjerenjima. Relacije između biskupa masona i policijskog cokulaša jedan je od paradoksalnih motiva naših mnogobrojnih zapletaja, punih moralnointelektualnih protuslovlja...
glavni oslon mađarofilske orijentacije bilo je stotinjak nepismenih turopoljskih seljaka pod vodstvom svojih isto tako kulturno zaostalih komeša) Gay, Frass i Fuchs itd. su Švabe, Šulek je Slovak, Štos i Kundek su klerici, a među Ilirima ima i graničarskih oficira, sitnih plemića, dakle slobodnjaka, koji nisu kmetskog podrijetla, ali nisu ni aristokrati. Ne treba zaboraviti poeme grofa Mede Pucića na grobu Danteovom, kada je riječ o kollarovskim perspektivama, koje kao što se vidi nisu bile ograničene isključivo samo na zagrebački krug.
Glavni razlog katastrofalnog razdora, to su dakako svi vjekovni obrati oko turskih ratova (Turci kao fakat od Dubrovnika i Klisa do Čakovca i Novog Zrina, od Save do Drave, pa sve do uzmaka Turaka na jug od Save), a i o tome bi trebalo progovoriti bez prizvuka lamentacije. O kobnim posljedicama ovog kobnog razdora: Križanić, na primjer, pojma nema da je suvremenik Gundulićev, da je sigetsko doba vrijeme Držićevo isto tako kao što ni Rački mnogo kasnije nikakve stvarne slike nema što predstavlja starohrvatska arhitektura itd. Atrofija, gubitak pamćenja, dakle znanja i svijesti.
Na našem dekorativnom panou Gaj je još uvijek centralna figura u središtu zbivanja kao Jugoslavjanski Prometej. To je romantičarski jednostrano, jer, gledano iz prešernske perspektive, Gaj je efemerida, a on je nažalost to bio i ostao zaista, a od 1849–50, kao što je poznato, čovjek se rasplinuo jakože dim.(Prometej - asocijacija na masonstvo? op., T.T.)
Pitamo se da li je ilirska parola o »kulturnoj borbi« bila zaista tako bezazlena ili je poslužila kao krinka za skrivene misli? Czartoriszky! (Krleža misli na poljskoga grofa i masona,jednoga od tvoraca ideje Velike Srbije kroz jugoslavstvo, op., T.T.) I jedno i drugo. Vidi Gajev put u Rusiju. Da je po mnogobrojnim svjedočanstvima »skrivenih misli« bilo na pretek, to je evidentno.
 Od glagoljaških posmrtnih natpisa na istarskim i bosanskim grobovima do Prikazanja, od Trecenta do Baroka, od Šišgorićevih epistola do kanconjera, od Ranjine i Hektorovića do Marula i Držića, do Frankopana, Petra Zrinskog i do Patačićke, od fra Andrije do Došena i do Katančićeva Starog Zavjeta, jezik kao izražajna materia prima, bio je tu i postojao pred pokoljenjima bogat i elementarno veličanstven kao i svi evropski jezici onih prostora i vremena. Jezik se tu talasao kao more otvorenih mogućnosti, ali čega nije bilo? Nije bilo originalnih stvaralaca koji bi bili mogli da daju djela od bronce trajnija...Ne znam da li je mjesto da se u okviru ovakvog sumarnog prikaza ocjenjuje naročito značenje Smail–age (1846), što je svakako datum naše književnosti, ali kad je riječ o »svjetskoj«, onda nije oportuno da se preko tog problema pređe tako olako — en passant. Fortisova Morlakija na crti Herder–Goethe–Walter Scott–Charles Nodier–Hasanaginica–Merimée i na kraju Puškin sa vukovskom hajdučkom (post hoc) i njemačkom romantičarskom koncepcijom, rađa hajdučku poemu, a zapravo naš najlokalniji hajdučki romantizam od Hasanaginice pa sve do Meriméea, datiran je ispred Smail–age gotovo čitavo stoljeće. Već je Lovrićeva biografija Stanislava Sočivice o problemu morlačke hajdučije izgovorila sve što je kritički i sociološki potrebno da se kaže o čemu se kod nas u Morlakiji radi kada je riječ o romantizmu i romantičkoj poeziji, a da je ta i takva hajdučija bila i vjekovima ostala jedini modus vivendi, ... Između cokulaša, Turaka, Rkaća i Haramija, gdje su braća Družbe Isusove sa Habdelićem ili kapucini sa Zagrepcem jedini čuvari ljepote »in metaphysicis et sophisticis«, gdje se do jučer još radilo o klečanju pred Serenissimom, a zatim pred bečkim Španjolcima u Burgu i madžarskim budimskim grofovima, u ovom balkanskom loncu i neoliriskoj papazjaniji između Grimma, Grillparzera, Anastasiusa Grünna, Herdera i recimo kasnije Nestroya, tu se hajdučki lik Smail–age javlja kao ostvarenje svega onoga što se zove otjelotvorenje književne zamisli, kao objektivacija iluzije i na kraju bez pretjerivanja zapravo neka vrsta poezije. Smail–aga svakako je već, recimo, literatura u zapadnoevropskom smislu, ali ne treba zaboraviti ni to da je i Filip Višnjić, a i Njegoš s Vukom, sljepačka literatura hajdučije.
Paradoks: u petome deceniju XIX stoljeća, usred Evrope, hrvatski Sabor kao jedino evropsko političko tijelo brani latinštinu, i to mu je jedino političko sredstvo za nacionalnu samoobranu. Hrvatski Sabor u vrijeme kada je nacionalnost (već od pada Bastille) jedan od zapadnoevropskih aksioma u koje više ne sumnja nitko, svim svojim hrvatskim nacionalnim koncepcijama prividno uprkos, brani latinski jezik kao svoj princip...Nitko do danas nije umio da utvrdi stvarne cifre u koliko su se primjeraka štampale te knjige u XVIII st.? Mnogo toga što je bilo individualno smiono i zaista nonkonformno (u obliku cronique scandaleuse) ostalo je u memoarima ili u korespondenciji. Tko je čitao te literate i kakvi su to bili krugovi zainteresirani ovom vrstom literature? Da su Lucić, Pribojević, Orbini, Farlatti, Lovrić, Kačić, Grabovac, Katančić, Došen itd. nesumnjivi dokaz o kontinuitetu, političke, kulturne a prema tome i književne svijesti, da se lukijernar književne predaje nije ugasio na historijskim vihorima to je izvan svake sumnje. Ta blijeda svjetlost titra uz samrtnu postelju narodnih prilika, gdje pokoljenja umirući jadikuju više robujući nego živeći i to je izvan sumnje. U okviru ovakvog prikaza cifre progovorile bi više od svake riječi. Sveukupni broj stanovnika po gradovima jedva da je dosegnuo dvadesetak–tridesetak tisuća. Broj školovanih ljudi (popova i plemića) nekoliko stotina, broj škola ravan je ništici, a narodnih ispod ništice; ostale privredne grane, obrt i trgovina ispod svakog evropskog prosjeka itd., (vidi kako Šporer nema pretplatnika još početkom XIX st.). A u svemu tome sablast od pravopisa! ...Velika imena kao Strossmayer, Kurelac, Tkalac Imbro, Šulek, Jagić, Pavlinović, Starčević, Weber, Rački, Pucić, Kukuljević — sve do Natka Nodila, ova magistrala možda je mnogo važnija za razvoj hrvatske književne kulture od literarne magistrale Bogović, Trnski, Preradović, Botić, Jurković, itd.
Dosljedan protivnik svake pangermanske, austro–habsburške supremacije nad Slavenima, Cavour(vrlo spretni pijemontski državnik koji je ujedinio Italiju, op., T.T.) je u turinskom parlamentu 20. X 1848 progovorio o buđenju slavenske nacionalne svijesti, uprkos tome što je Jelačić zauzeo Beč kao žarište »revolucije«. Cavourove riječi ostvarile su se proročanski što se za Marxovu ocjenu ne bi moglo reći bez obzira na sve paradoksalne obrate onih historijskih događaja, veoma zapletenih i protuslovnih, buđenje narodne svijesti kod Hrvata i Srba Cavour smatra naprednim procesom. Upozoravajući talijansko javno mišljenje kako su austrijski i madžarski aristokratski elementi složni da topovima svladaju sve slavenske pokrete. Cavour predviđa da će se snaga novoprobuđenih slavenskih nacionalnih svijesti, bez obzira što će biti svladana brutalnom kontrarevolucionarnom voljom, javiti u sve moćnijem obliku na Dunavu i na istočnoj obali Jadrana. 
X/4–5. »Šenoa je u svojim djelima branio gledišta svoje klase«. Koje klase? Relativno mali činovnik, malog provincijalnog magistrata, sin biskupskog poslastičara iz sasvim malih socijalnih prilika, i koja je to klasa? (Soko Štark i Josip Kraš klasa, op.,T.T.)
Hrvatska književnost je postala dakle punoljetnom, pošto je to već 400 godina bila i samu sebe kao punoljetnu slavila, a postala je »punoljetnom« sa Secesijom i to sa paljenjem madžarskih barjaka 1895.
Oni koji pale madžarske barjake 1895 nisu tada ni približno »modernisti« (osim Vidrića, koji spada u Secesiju i koji se tu slučajno našao). Ta grupa spada u povorku Stipe Radića et consortes, u povorku koja će poći sasvim drugim putem od Secesije. Sa Stipom u Seljačku Slogu s vjerom u Boga, a drugi u masarykovce, pak zatim u Koaliciju sve do 1. XII 1918 i dalje. Nema nikakve veze sa Secesijom taj njihov razvojni put. Glavna oznaka Moderne bila je da se tu skupila jedna grupa literata na čelu sa Dežmanom, koji do svoje smrti neće progovoriti ni jedne politički mudre riječi, ukoliko to nije zahvaćalo u njegove individualne političke manevre. Ovi modernistički samozvanci bili su »apolitička«, »kozmopolitska«, »supranacionalna«, nazovi »l’art pour l’artistička kompanija«, koja je životarila od Khuenovih stipendija i apstraktno crtičarila. Gospoda držala su se mudre parole da je politička poezija nespojiva s boljim običajima i da pjevati političke pjesance, znači kaljati dostojanstvo pjesnika, a takav metafizički svoj stav zadržali su i spram nacionalističke retorike (Milan Marjanović (mason,vrlo politički utjecajan psb. na koalicionaše, prvi angažirao Krležu, op., T.T.), Vladimir Nazor itd.) da bi se poslije 1918, kao apologeti Meštrovićevog Mitosa rasplinuli u brbljanju.
XXV/24–25. Da se redigira kao što je provedena redakcija (koncesija piscu): Dubrovačka trilogija najznačajnija je hrvatska drama na prijelazu stoljeća. Tu da se ime pisca ovih redaka bezuslovno briše kao citat, kao tobože neka viša mjera, kojom je ova tvrdnja zapečaćena.
XXVI/10–14. U čemu je bilo značenje »Sutona«? »Suton« je prva umjetnički dotjerana proza, hrvatska na prijelazu stoljeća, u simbolističkom smislu te riječi (»To je Evropa«, Gjalski). Međutim, kad je riječ o vještini kompozicije ne treba zaboraviti ni »Posljednje poglavlje« Srđana Tucića. Vidi i neke Borotine novelističke tekstove (ukoliko se pravilno sjećam).
Nazor: (XXVII). Nazor je potok koji je procurio iz retorike Tresićevog carduccijevskog Slapa. On nije nastavak Kranjčevića. Kranjčević je po svojoj najboljoj fakturi Vojislav, a Nazor nema nikakva dodira s Vojislavom, nego s Tresićem.
XXV/13–14.
»Stvaranje Jugoslavije, relativna sloboda štampe, koja je postepeno ograničavana« i t.d.
Treba da budemo konkretni. Prije svega: bolje je govoriti o političkom ujedinjenju Srba, Hrvata i Slovenaca god. 1918, nego o »stvaranju Jugoslavije«! »Relativna sloboda štampe« u ono vrijeme kada su zatvori puni zbog štamparskih delikata, kad se listovi plijene po Bachovom patentu iz god. 1851 i t.d., djeluje više–manje komično.
 
HRVATSKA KNJIŽEVNA KRITIKA
Uloga Milana Marjanovića ostaje pod znakom pitanja. Piše se shematski o M.M. da je dao mnogo tačnih konstatacija o cjelokupnom opusu pojedinih hrvatskih pisaca iz vremena realizma i Moderne, ali nažalost, veoma malo točnih sudova o pojedinim književnim djelima«. Čista apstraktna shema. Koje su to »tačne konstatacije o opusu pojedinih hrvatskih pisaca iz vremena realizma«? Nažalost ni jedna nije točna. Čovjek koji ne umije da dade »tačne sudove o pojedinom književnom djelu« kako bi mogao da tačno konstatira ili ocijeni »cjelokupni opus pojedinih pisaca«? Isto tako uzima se kod nas M.M. kao protagonist naprednjaštva i trajno se piše o »naprednosti njegovih ideja«. »Djelujući više naprednošću svojih ideja nego analizom umjetničkog djela«, pitamo se koje su to ideje M.M. bile napredne, i da li je uopće analitički posao M.M.–a mogao da bude »napredan« kad je bio uglavnom neodređen i pristran, podcjenjujući uglavnom sve što je u njegovo vrijeme artistički u hrvatskoj književnosti nešto vrijedilo. Kada se o M.M. piše da je »zapravo htio biti savjest svoga vremena, po uzoru Brandesa ili Masaryka«, onda se time eklatantno dokazuje da ne znamo tko su bili Brandes i Masaryk i što predstavlja »savjest jednog vremena«. Marjanović je bio sve prije nego savjest svoga vremena. Vidi njegov put i njegov razvoj od 1918 pa do smrti, upravo do sloma Jugoslavije, kad je završio svoju karijeru kao najprije šef Prese–biroa, a zatim senator generala Živkovića.
Konstantno se piše o Matoševim manama. O Matoševim ljudskim manama. Dosta više o tim ljudskim manama A.G.M.–a. Trebalo bi konkretizirati koje su to njegove mane, njegove »ljudske mane«, kakve su to mane koje nisu normalno ljudske ili koje to ne bi bile, ali kad se na kraju iz tih Matoševih mana izvodi zaključak da »sve mane Matoša čovjeka nisu ga omele da dade savršeno tačne slike«, onda smo se zapleli u crijevima svoje vlastite gluposti. (Krleža je veliki poštovatelj Matoša od kojega je mnogo naučio u političkom i književnom smislu, op., T.T.)
 
HRVOJE
Hrvatsko pjevačko i glazbeno društvo. Briše se definitivno i neodgodivo. Bez obzira što je autor Ilija Kecmanović. (?!, op., T.T.)
 
HUMSKA ZEMLJA
Kako se te priče, te glupe novelete, pišu obično osamdesetih godina, nadahnute uglavnom iluzijama o Jadranu, konstantno se javlja lajtmotiv o nekom imaginarnom prodiranju srpske države na Jadran, 
 
HUNYADI, JANOS
Mislim da bi bilo logičnije da ga pišemo Hunjiadi, Janos (Sibinjanin Janko). Trebalo bi prije svega vidjeti i usporediti s rumunjskom literaturom o tome problemu, jer su mađarski prikazi jednostrani, farbani iz perspektive 80–tih godina, kada se krivotvorilo sistematski sve što nije pristajalo u kalup madžarske feudalne supremacije.
Među quatrocentrističkim baronima jedan od pretendenata na krunu, svakako bio je ovaj Hunyadi, Sibinjanin Janko, kome će tek sin Matija Korvin, koji kao ni otac mu nije znao mađarski ni beknuti, ostvariti feudalne ideale ovog boljarskog, vlaškog t.j. rumunjskog klana. Svojom političkom sviješću, instinktivnim i neobično živim snalaženjem u prostoru i u vremenu, ovaj Hunyadi jasno je procijenio sve elemente osmanlijskih opasnosti i svojim preventivnim, defenzivnim ratovima, u obliku mnogobrojnih i iznenadnih prepada u osmanlijsku etapu, on je zapravo usporio proces probijanja turskog na Dunav, za čitavih 7 do 8 decenija. (Krleža nastoji čak dokazati i srpske korijene Hunyadija, op., T.T.)
 
HVARSKA BISKUPIJA
Generalna napomena.
Sve ove i ovakve biskupije (kao u ovom konkretnom slučaju hvarska), spadale bi zapravo pod skupni naziv mletačke ili venecijanske takozvane crkvene politike. Sama tema po sebi nije nezanimljiva. Sam fakat, da Venecija, osvojivši otoke Hvar, Brač i Vis 1147 lomi okvire crkvene hijerarhije i organizacionu vezu s kopnom (koje još nije pod njenom lavljom jurisdikcijom), nije takav te ga ne bi trebalo notirati kao enciklopedijsku građu s napomenom, koja, dakako, predstavlja neku vrstu tačnog komentara.
Pedeset i trojicu biskupa hvarskih ne bih navodio, jer nisu ni po čemu važni. Prema tome I/1–25 da se stegne na leksikografska fakta ili da se ova ili slična materija prenese pod Illyricum sacrum, ili Ilirske biskupije i t.d.
 
ISLAM U JUGOSLAVIJI
II/18–21
»Prelaženje se vršilo postepeno i po pravilu dobrovoljno«.
Da se briše po oportunitetu, da ne bismo ovdje govorili o poturicama, a i ovaj citat koji se navodi da se poturčenje vršilo »po pravilu dobrovoljno«, više–manje je pod znakom pitanja: »I mnogi nemučeni ni od koga otstupiše od pravoslavlja i pristaše uz njihovu vjeru«.
»I mnogi nemučeni« — treba da se vidi, što stoji u kontekstu. Mučeni i mnogi nemučeni.
 
IZOLA
I/7, 8, 9, 10 »Kao znatno ribarsko središte, ima mnogo profesionalnih ribara, bogat ulov i veliku ribarsku tradiciju« i t.d. Teško bi bilo zamisliti »znatno ribarsko središte« bez »mnogo profesionalnih ribara i bez bogatog ulova«. To što se tiče logike.
 
(Nastavak slijedi)
 

Priredio: Teo Trostmann

Smeta mu hrvatstvo fra Filipa Grabovca i drugih svjesnih Hrvata

 
 
ELEZOVIĆ, GLIGORIJE
Po oportunitetu, ne bi ga trebalo brisati, pošto je jedan od glasnijih protivnika E.J. u okviru SAN. Orijentalista. 
https://visitvrlika.com/media/k2/items/cache/655cf7f08254436b1df6b279ffc38784_L.jpg
Spomenik fra Filipu Grabovcu
 
ENGLESKO–JUŽNOSLOVENSKI ODNOSI (politički odnosi u XIX i XX v.)
XII/4–9.
Kad se već govori o tim stvarima, trebalo bi biti konkretan. Poslije dramatskih događaja u okviru majskog prevrata 1903, Engleska ne prekida diplomatske odnose — iz legitimističkih razloga, t.j. »zbog ubijstva kralja Aleksandra Obrenovića«, nego iz diplomatskih motiva.
Boravak Milovana Milovanovića (vrlo utjecajni srbijanski mason, op., T.T) u Londonu. Kako dolazi do iznenadnog engleskog razumijevanja za srpsko pitanje? To je uvod u spremanje konflagracije 1914, to je već uovertura velikom svjetskom ratu.
 
FELDMAN, MIROSLAV
II. I, 6–7.
»Lirika mu je nostalgična ispovijest dobroćudnog humaniste«.
Sasvim zagonetno. Humanist i to još dobroćudan!
 
FORTIS, ALBERTO
Za razgovor s Ujevićem.
Trebalo bi nešto reći o Prosper Meriméeovoj »La Guzla«. 1827 teatar Klare Gazul kao anagram Guzle, prvi je pokušaj unošenja jednog novog pojma u evropsku literaturu koji se zove couleur local. Bez obzira što će o tome biti govora kod Meriméea, nema nikakve sumnje da je upravo lektira Fortisovog »Viaggio in Dalmazia«, dala poticaj Meriméeu za njegove mistifikacije i za njegovu ličnost Hijacinta Magljanovića. Objavio je to čovjek u Strasbourgu 1827 — mislim, a stvar je važna. Isto tako trebalo bi spomenuti i repliku Giovanni Lovricha na Fortisovu knjigu. Ta je replika za nas važna. To je prvi pokušaj da se kako–tako sociološki objasni pojava hajdučije kod nas na primjeru Stanislava Sočivice. Merimée inspirirao se na Fortisu za čitavu svoju literarnu koncepciju, koja će kasnije uroditi formulom klasičnog realizma.
 
FOTEZ
Za scenu je preradio Dunda Maroja, Plakira i još neke Držićeve stvari. Za uspjeh Dunda Maroja na sceni, zaslužan je uglavnom Fotez. Nema razloga to prećutati. Osim toga montirao je i Brezovačkog (Tamburinovića) i mnoge druge stvari. Piše i režira. Da se dopuni.
 
FRANK, JOSIP
Leži nam ovaj rukopis u redakciji već nekoliko godina, a sada, kad treba u štampu, nemamo gotovo ništa u ruci. Sama skica Josipa Horvata nije takva te se ne bi mogla upotrebiti kao podloga. Dobar je citat iz Šenoe. Da se stvari ne komplikuju treba citirati Supila i Matoša. Ovi citati sami po sebi, kao svjedočanstva znače više od svih naših tekstova.
 
FRANJEVCI
Franjevački red u našim krajevima dobio je sticajem političkih prilika cijeli niz funkcija, koje nisu bile svojstvene redu kao takvom u zapadnoevropskim zemljama. U zemljama pod turskom okupacijom franjevci su bili gotovo jedina školovana inteligencija, koja se uz pastoralni rad bavila cijelim nizom mnogobrojnih praktičnih djelatnosti: oni poučavaju narod, šire pismenost, liječe bolesnike, predstavljaju oblik političke svijesti, a često, kad se ukazala potreba, uprkos Kačićeva savjeta da sablja nije za fratra, bore se na strani kršćanskih četa kao zapovjednici. Ova mnogostruka djelatnost približila ih je narodnim masama pa su često živjeli kao ljudi iz naroda, ne razlikujući se ni u nošnji ni u načinu života od seljačkog ambijenta. Sredinom prošloga stoljeća, u vrijeme buđenja narodne i građanske svijesti, franjevci učestvuju u narodnom pokretu kao sudionici, a često i kao nosioci narodnog otpora. U Dalmaciji, u vrijeme borbe s autonomašima, franjevci su glavni oslonac narodnjaka. I t.d. i t.d.
Predlažem da se o aktivnosti reda u okviru Prvog svjetskog rata, a naročito Drugog svjetskog rata, ovdje u uvodu ne govori.
Pod turskom vlašću, u trajnoj opasnosti od lokalnih vlasti i njihova nasilja, franjevci su nastojali da im odnosi s turskim vlastima budu što snošljiviji. Tako su isposlovali od Mehmeda II (da se stavi godina!), zasebnu ahdnamu, kojom im je Sultan garantirao slobodu vršenja vjerskih obreda. Zbog slabljenja centralnih turskih vlasti i sve češćih pojava anarhije u Bosni, franjevci nastoje da dođu u što bliži dodir s katoličkom Austrijom, koja im je posvećivala iz političkih razloga posebnu brigu. (Josip II osniva zaseban fond za školovanje bosanskih franjevaca u austrijskim zemljama, 1785, a Ferdinand I preuzima protektorat, l840, nad katolicima bosansko–hercegovačkim).
IV/1–2, da se u svakom slučaju briše: dolazeći često u sukobe s pravoslavnom hijerarhijom, i t.d.
Isto tako od 16–29, predlažem da se briše, slučaj Barišića i Štadlera. O tome je već bilo govora, a za cjelokupni prikaz nije tako ni važno. [...]
 
VII/20–21. »Provincija ima 154 svećenika i t.d.« Ja bih broj fratara saldakontirao negdje na jednom mjestu, tako da se vidi da ih u ovoj ateističkoj zemlji ima još uvijek jedan impozantan broj. Ovako dispercirani po provincijama, izgledaju kao da nisu respektabilna četa. [...]
X) Kad se navode prominenti od Kačića dalje, naveo bih ipak karakteristike najznatnijih kao što su Kačić, Divković, Grabovac, u svakom slučaju naročito Katančić, Jukić, Grga Martić, Marun i Stulli. Zaboravili ste Zagrepca, on je bio kapucin i spada u ovu družbu.
 
FRESKA KOD SRBA
Krleža je jako iziritiran što Srbi svojataju fresku iz katoličke crkve sv Mihajla u Stonu (op., T.T.)
 
FRIEDJUNGOV PROCES I FRIEDJUNG, HEINRICH
Friedjungov proces sa 30 redaka, apsolviran je suviše ležerno. Ne treba Friedjungov proces svesti samo na gola fakta, i izolovati ga do pojma jednog pravnog događaja. Friedjunga kao jedinicu brišemo. Nema nikakva razloga da uđe.
 
GALJUF, MARKO FAUSTIN
Ů I, 5. »Za vrijeme rimske republike (1798) uzeo učešća u vlasti i napustio svećenički stalež«.
Trebalo bi reći o čemu se radi? Kakva republika i kakva vlast?
Ako je postao apostata, zašto, s obzirom na datume (1798), bilo bi za nas interesantno.
 
GALJUF, MARKO FAUSTIN
Ů I, 5. »Za vrijeme rimske republike (1798) uzeo učešća u vlasti i napustio svećenički stalež«.
Trebalo bi reći o čemu se radi? Kakva republika i kakva vlast?
Ako je postao apostata, zašto, s obzirom na datume (1798), bilo bi za nas interesantno.
(Krležu njuh ne vara, Galjuf je teški mućak, op., T.T.)
 
GARAŠANINOVO NAČERTANIJE
I, 19–21. Jedna parafraza osnovne Garašaninove teme u redakciji Vase Čubrilovića tu je »prekrižena« po M.U. (Mate Ujević,op.,T.T)Ja bih to Garašaninu i Vasi Čubriloviću ostavio, jer ako u Garašaninovom Načertaniju uopće ima neka zdrava koncepcija, onda je upravo ta, da će balkanski narodi na ruševinama carskog otomanskog izgraditi svoje nezavisne države, ako se vlastitim snagama oslobode.(Krleža lukavo izbjegava sukob sa Čubrilovićem kao eksponentom srpskog nacionalizma, op., T.T.)
 
GAVELLA, BRANKO
To da je 1914 bio mobiliziran nije važno i zato je brisano.
 
GESEMANN, GERHARD
Bio je Gestapovac. Čuveni »Blut und Boden« ideolog! Njegova sjenka leži na mnogobrojnim našim publikacijama, kao na pr. na Dvornikovićevoj »Karakterologiji« (tzv. Karakterologija Jugoslavena plitko djelo, op., T.T.) i t.d. Svi takozvani šestojanuarski rasni i arhajski falsifikati, nicali su pod njegovim protektoratom. Ćurćinova ocjena da je stvar »kratko ali dobro i iscrpno napisana« je potpuno kriva. Stvar nije napisana ni dobro ni iscrpno. O Gesemannu tu nije rečeno ono što bi bilo potrebno da se kaže. Ja bih ga brisao. Nije zavrijedio da uđe u Enciklopediju kao jedinica. Što se tiče bibliografije i podataka tamo navedenih neka se vodi u evidenciji za skupni prikaz o našoj takozvanoj rasističkoj ideologiji (Gesemann je značajan slavist, vidi Erlangenski rukopis, op., T.T.)
 
GIUNIO, PETAR
Briše se. Najčišća esihovština. Opatička 18, telefon 38–501 (Krležina antipatija prema Esihu je zanimljiva,ali Giunio kao popularizator biologije i prethodnik Miljenka Smoje koji je njegove likove "kreativno posudio" u svojim kratkim pričama "Iz moje stare primorske bilježnice" je nezaobilazan dio naše književnosti,svjež i originalan. Nešto sam o tome pisao u "Hrvatskom fokusu"op., T.T.)
Njegov lični odnos spram pojma »hrv. aristokracije« banalno se podudara s osjećanjem manje vrijednosti sitne činovničke mizerije šljivarskog podrijetla; to je veoma često snobizam beamterskog skorojevića, uslovljen zakonima kolonijalizovane sredine... (Krležin opis Gjalskoga je vrlo kvalitetan i osoban, ima tu štofa i za prepoznavanje samoga Krleže, op., T.T.)
Bijedu proletarizovane, provincijalne sredine u kojoj se javio, Gjalski je ispovijedao naivno, bez skrivenih misli, dajući svojim tekstovima značenje literarne ispovijesti i onda kad nastoji da glumom i dekoracijama sakrije istinu. Takozvane »Ideale« u koje je njegovo pokoljenje vjerovalo, deziluzije i moralne krize kroz koje se probijalo, brige koje su se javljale u okviru rađanja jednog novog društvenog stanja i suvremene građanske političke svijesti.
Bez obzira što nije ličnost ingenioznih razmjera, on je reagirajući osjećajno na mnoge negativne pojave koje ugrožavaju narodnu egzistenciju pjesnik, koji se koleba, koji naivno vjeruje, trajno propovijedajući princip otpora, kao jedinu odbrambenu i životnu mogućnost za takozvanu narodnu supstancu. Ilirac, Slaven, Sveslaven, jugoslavenstvujušći romantik, Hrvat, samohrvat, antinagodbenjak, starčevićanac devedesetih godina, on je istodobno i strossmayerovac, propovjednik integralnog narodnog jedinstva, beogradski rojalista (1904), politički smanjivac, član Hrvatsko–srpske koalicije, madžaron i progonjeni khuenovski činovnik, da bi u Prvom svjetskom ratu, 1917, postao madžaronski veliki župan i glasao za ratne proračune grofa Tise. Poslije državnog ujedinjenja 1918–1928, Gjalski deziluzionirani Jugosloven unitarista u svom posljednjem književnom djelu sanja o Jugoslaviji godine 1968 kao o saveznoj državi jugoslavenskih zemalja i naroda uređenoj po volji naroda«. Modernist i liberal, spiritista i schopenhauerovac koji vjeruje u metafizičke moralne autoritete, snobovski antiplebejac, apologet Karađorđevića i Marije Antoanete, antijakobinac, koji u Oktobarskoj revoluciji vidi konac svijeta, kozmopolita i šoven, Gjalski sa svim svojim peripetijama služi za proučavanje mentaliteta jednog historijskog perioda, koji bi se bez njegovih dvadesetak knjiga rasplinuo u prolaznosti pamćenja mnogo više nego što se misli. Kao i mnogi njegovi likovi između sedamdesetih i osamdesetih godina prošloga stoljeća, Gjalski je neka vrsta književne preživjelosti, veoma podesne za proučavanje problematike onog historijskog raspona u okviru kog je djelovao kao romancijer, ni po čemu slabiji od pisaca koji se javljaju paralelno s njim, a često po bogatstvu, svojih motiva mnogo sugestivniji.moćan opisa,op.,T.T) ...i kod Gj. ima takvih trenutaka, kad bi njegova scena mogla da oživi do književno visokog potencijala, da je pustio svoje figure da progovore autentičnim, živim jezikom (Cintekovo pismo). Udahnuvši svojim lutkama vještački govor zagrebačke banske kurijalne sredine, on ih je lišio svih izražajnih mogućnosti, koje je zamaglio simuliranim »faustovštinama« i takozvanim »Weltschmerzom«. 
 
GLADNE GODINE
Bile su predviđene u alfabetaru. Ovako se brišu (nažalost).
 
GLAISE–HORSTENAU, EDMUND, von
Nema smisla da uđe kao posebna jedinica. Našu enciklopediju mogao bi interesovati kao glavni direktor i urednik velike monografije »Oesterreich–Ungarns letzter Krieg«. To je jedno kolektivno djelo austrijskih generalštabskih oficira. Kampanju protivu Srbije 1914–15, obradili su pod njegovom redakcijom apologeti austrijskog habsburškog oružja, retuširavši sve kretinizme AOK na ništicu, i iskarikiravši, na mnogim mjestima postupke srpske vojne komande. Kao takvo djelo je stoposto tendenciozno. Tu se opširno govori i o srpskom frontu 1914–15, i ukoliko bi Glaise ušao kao posebna jedinica, trebalo bi se tim pitanjem pozabaviti. Ne vidim autora, a subjektivno zato nemam vremena. U tekstu 13–18, kad se govori o njegovoj djelatnosti, u ulozi »Njemačkog Generala« u NDH, prikaz je prisutan u njegovu korist, a sve to tako nije ni bilo. O toj ulozi Glaise–Horstenaua, progovorit će se kada bude riječ o ustaštvu ili o njemačkim ofenzivama.
 
GOLUBIĆ, MUSTAFA
Gačinović je već u švajcarskim danima bio u vezi s Trockim i sa jednim dijelom ruskih emigranata ekstremista...  Svi oni koji su ostali živi (kao Mustafa) ostali su potpuno slučajno živi... Razvoj je logičan (od 1912., op., T.T.): ultimatum, rat, solunski proces, disidenti iz ruske legije i Oktobarska revolucija. [...]
Njegovo pismo Aleksandru...  Kakav je to atentat V/6 »u jednoj bečkoj kafani koji nije uspeo«?
Da se tada planirao atentat na Aleksandra, i da je u okviru ove konspiracije djelovala jedna masa komponenata, to je izvan sumnje. Tada je Golubić već bio član KPJ. Od članova KPJ, u vezi sa vidovdanskim atentatom, pohapšeno je u zemlji nekoliko hiljada ljudi, poapšeno i izmasakrirano. Budemo li pisali anegdote, onda je trebalo napisati i to, da je princu regentu Aleksandru jedna Ciganka na Krfu prorekla, da mu prijeti smrt od čovjeka koji je obrezan i neka se čuva Muslimana. Govorilo sa da Aleksandar zaista pati od te fiks ideje — progona i tako je Mustafa postao njegovom nesretnom mišlju, koja ga je progonila do smrti. Pao je na kraju od ruke čovjeka koji je bio obrezan, i proročanstvo Ciganke se zaista obistinilo. Hoćemo li i to štampati u enciklopediji? [...]
Nešković pojma nema o relaciji Mustafa Golubić–Bastajić. On tvrdi da je Bastajić »završio kao izdajnik«. Bastajić je završio kao čovjek, koga su ubili ustaše. Radi se o snazi argumenata i ni o čemu drugome.
Ů »politički radnik«. Ova kategorija partijskih članova, koje mi zovemo »politički radnici«, završava svoju karijeru po pravilu nasilnom smrću. To je vrsta fanatika koju svijet bezazleno zove »idealistima«. ..Pavla je R. Čolaković reducirao na deset redaka, a u ovom slučaju mislim da ni Mustafa Golubić u principu ne treba da dobije više, jer tema prelazi okvir enciklopedijskog zadatka.
U biografiji čovjeka ističe se da se »borio kao dobrovoljac u odredu majora Vojislava Tankosića«, i to po svoj prilici u Prvom i u drugom Balkanskom ratu, a među tim omladincima, dobrovoljcima i četnicima nema ni jednog istaknutijeg lica koje nije prošlo Tankosićevu školu. A kad se već navodi Tankosićevo ime trebalo bi i na ovome mjestu reći da je Voja Tankosić jedno od onih lica oko kojih se kreće austrijski ultimatum 1914, gdje je njegova glava expressis verbis navedena da treba da se skine, ili Tankosićeva glava ili rat. A tako je došlo i do rata. 
 Pitamo se tko već nije snovao o skidanju suverenih glava u onim i u ovim ratovima? To su »Intelligence service«, »Deuxiem bureau« ili danas CIA kombinacije. 
I Od Nikole Pašića do Milovana Milovanovića i do samoga Jovanovića Patka, ta se podvala upotrebljavala uvijek prema potrebi, a smatrala se »narodnom frazom«, da je Golubić mogao da bude njemački špijun to je bila samo izlika, a apšen je kao njemački špijun da bi svjedočio u okviru Solunskog procesa. Zašto? Trebalo ga je likvidirati, jer je bio čovjek povjerenja Apisovog, i tako logično (III/18–20) u »zatvoru je mučen i prisiljavan da lažno svjedoči protiv optuženih oficira u Solunskom procesu«. Izražavamo se potpuno apstraktno, par distance, o ovim »optuženim oficirima u solunskom procesu«, a kad već ističemo da je (III/20–21) »na pretresu, međutim, izneo kako je tučen u zatvoru i šta je od njega traženo da lažno svjedoči«, onda bi bilo logično da se ta Golubićeva izjava pred sudom konkretno citira. Iz nje bismo mogli doznati što se od njega tražilo da svjedoči lažno, ovako ostaje sve magla.
(Zbrka u glavi jednog Sime Miljuša, Pavla Bastajića, a naročito Milana Ćopića brata Vladimira Ćopića kad je doputovao 1922 u Beograd sa bombama da pobije čitavu svadbenu povorku kralja Aleksandra i rumunjske princese.)
Riječ je o Evropi u kojoj »Mustafa godinama razvija raznovrsnu delatnost«. Neka se to briše. To spada u krug Mustafinog aktiviteta o kome je bolje ne govoriti, a naročito ne u enciklopediji.
VI/6–11. »Izvršavao razne zadatke u Evropi i Kini, u Španiji i Francuskoj, po povratku u zemlju 1940 sarađivao je s NOP, ali je uglavnom radio po tzv. »specijalnoj liniji« (što je u stvari bio rad za SSSR i Kominternu istovremeno)«. To sve da se briše, razumije se samo po sebi. Štampati takve stvari u enciklopediji ne samo da nije oportuno nego je naivno, ako je samo naivno?
VI/21. »U Beogradu (gde je hapšen 6. IV 1941) G. je jednom poznaniku, također uhapšeniku Gestapoa, jedino poverio da su ga u zatvoru visoki funkcioneri berlinskog centra Gestapoa saslušavali o sarajevskom atentatu«.
Tko je taj poznanik? Na temelju čega je to ovdje rečeno? U naš tekst o Golubiću ovo ne spada ni u kom slučaju. Predlažem da se prikaz svede na leksikografska fakta.
Vidi str. 327, 330 ovoga teksta na temu Bastajić! (Golubić je manijak, crnorukaš, Staljinov agent. Najvjerojatnije je odgovoran za dizanje pola grada Smedereva u zrak 5. 6. 1941. sa tisućama nevinih žrtava. Neki ga povezuju sa umorstvom Trockoga. Tito se bojao Golubića. op., T.T.)
 
GOSPA OD ŠKRPJELA
O samoj crkvi govori se 1–6, svega pet redaka, a o slici Lovra Marinova više od 20 redaka — pod istim naslovom, »Gospa od Škrpjela«, kao da se radi o crkvi. Mislim da bi ikonu Lovra Marinova trebalo odvojiti od same crkve. Da se ne zaboravi ilustrirati crkva i ikona.
 
GRABOVAC, FILIP
Nismo u principu protivu hrvatovanja, ali kad se u okviru jednog članka od 20 redaka 11 puta apostrofira neko da je hrvatski književnik, da je vojni svećenik hrvatskih četa, da piše hrvatske pjesme, za hrvatske oficire, da hrvatski narod upoznaje s vlastitom prošlošću, da iznosi jadne prilike u kojima živi hrvatski narod, da se ističe među hrvatskim književnicima, da se bori protivu prodiranja tuđinštine među Hrvate, i t.d. i t.d., onda po logici stvari to brišemo, jer smo brisali sve takve pendente i kod posrbljivanja.
Prije svega Grabovac nije nikakav hrvatski književnik, nego fratar, vojni svećenik mletačkih konjaničkih jedinica, u kojima su služili Morlaci, Hrvati, Dalmatinci. Tu bi trebalo nešto reći o samom tom milieu–u.
Osim toga zna se kako je pao u zatvor. Denuncirali su ga »našijenci« kao vrlog vrličanina i t.d. i t.d. Bolje bi bilo citirati iz Grabovca u originalu o čemu se radi.
 
GRADAŠČEVIĆ, HUSEIN, kapetan
I koliko god postoji i u ovom tekstu tendenca da se glorifikuje Husein, kao neka vrsta separatističkog vožda, on je tipičan predstavnik prošlosti, pravovjerni fanatik, koji djeluje isključivo po zakonu tromosti.
Ů 63 reda romansirane biografije i to po romanu Josipa Eugena Tomića »Zmaj od Bosne«. Osim toga pišemo i o jedinom našem historiografskom izvoru ove teme o tome Gradaščeviću, da je J.E. Tomić u svome romanu »Zmaj od Bosne« dao lik Husein–kapetana. Tomić nije dao nikakav lik nikakvog kapetana niti Zmaja, jer je Tomićeva knjiga beznadno loša i ne bi je uopće trebalo spomenuti, a naša verzija da je ovaj beg na svom »vezirskom dvoru u travniku razvio neobično raskošan život«, prepisana je iz Tomića, jer i taj romansjer piše o raskošnom životu na vezirskom dvoru u Travniku, a kako je već ovaj raskošan život na tom vezirskom dvoru travničkom mogao izgledati, mislim bolje je da se o tome i ne govori. Da se skrati i da se imprimira ne bi li se tako spriječilo neko veće zlo.
(Krleži je bit u otporu bosanskih feudalaca reformama sultana Mahmuda II)
 
GRADSKO
I, 6–12.
Da su Nemci za Prvog svetskog rata od Gradskog do Bitole podigli uskotračnu željezničku prugu, to briši! Konstantno ističemo u raznim detaljima, kako su okupatori bili »Kulturtregeri« u našim prilikama! Briši to više, što nije važno.
 
GROEBMING, ADOLF
Počeo je svoju karijeru kao tamburaški kompozitor, prema tome je temeljito sumnjiv. Predlažem da se briše i da se ostavi u evidenciji za Muzički leksikon.
 
GROL, MILAN
[...]
To samo ilustruje, što je već o Milanu Grolu rečeno. Nije on bio nikakav (IV/9) »najizrazitiji propagator buržoaske parlamentarne demokratije«, nego najtipičniji zbunjenko i lovac u mutnom. Veliki kombinator i vječiti mladoženja među parlamentarnim proscima, koji čezne za portefeuilleom ma koje partije, samo da omasti brkove u svatovskoj čorbi. Za čitave svoje karijere, trajno je očekivao milost oko kapidžika. Te je dinasta karađorđevićevac, te je republikanac, te učestvuje na platformi zagrebačkog kongresa intelektualaca, rojalista i centralista, te je opozicioner, te nije federalista, ali jeste za sporazum, te je ministar prosvjete oko skupštinskog atentata, te je u Simovićevoj vladi i u emigrantskim vladama, i na kraju, i t.d. i t.d.
Sve to što se s njime zbivalo od 7. III. 1945, može da se briše. Svi naši prikazi pojedinih političkih ličnosti ne vrijede mnogo (Grol je imao karaktera, nasuprot Krležinim tvrdnjama: "Nakon Sporazuma Tito-Šubašić postaje, 7. ožujka 1945., potpredsjednik vlade Demokratske federativne Jugoslavije. Zbog potpune kontrole i terora koju provodi KPJ, podnosi ostavku 19. kolovoza 1945. Demokratska stranka odbija sudjelovanje u Narodnom frontu pod komunističkom dominacijom. Zbog terora, odlučuje bojkotirati izbore za Ustavotvornu skupštinu.
Grol je izvrgnut žestokim napadima i osudama, kao "izdajnik", "fašist" isl. U tisku ga je žestoko napadao Milovan Đilas, pišući da »iza intelektualne glava Milana Grola viri Draža Mihailović«, pa čak i »Pavelićeve ustaše«. Nešto nakon izbora Grol i drugi stranački vođe bili su pohapšeni, imovina stranke zaplijenjena i njen rad konačno zabranjen. Nakon toga Grol odustaje od daljih pokušaja političkog djelovanja i povlači se iz javnog života. U londonskim vladama, bio je projugoslavenski orjentiran. Bio je vrstan intelektualac. Najbolji kazališni kritičar, koga je Srbija ikada imala.
 
GUSA
Menohites, po Jirečeku ovdje citiran, bio je običan dripac, panariot, pamfletist, a po Jirečeku mogli bismo iz istoga Menohitesa citirati i mnogo jezivije stvari, isto tako po Jirečeku. Ispada kao da smo samo mi bili razbojnici u Srednjem vijeku, kad je čitav svijet bio banditski (kao i danas). Briše se.
 
(Nastavak slijedi)
 

Priredio: Teo Trostmann

Nedjelja, 29/11/2020

Tko je Online?

Trenutačno aktivnih gostiju: 1645 gostiju i nema članova online

 

AIPK Trgovine d.o.o.

 

Registar Branitelja

 

Udruga Zavjet

 

 

Grawe osiguranje

 

 

 

Veliko srce malom srcu

 

Facebook

 

 

Optika Kraljević