Get Adobe Flash player

Evolucija dosadašnjih spoznaja i kontroverzi

 
 
Kao što je već spomenuto historiografske kontroverze oko odgovornosti Kraljevine Srbije za Sarajevski atentat i kasniji razvoj događaja koji je doveo do izbijanja Prvog svjetskog rata, nisu nikakva novost. Tako je još 1926. R. W. Seaton-Watson u svojoj knjizi o Sarajevskom atentatu i uzrocima Prvog svjetskog rata sasvim odbacio bilo kakvu odgovornost službenog Beograda, ističući da nakon Balkanskih ratova i tek okončane unutrašnje krize, Srbiji u lipnju i srpnju 1914. "komplikacije spolja nisu bile nipošto dobrodošle". Otud i njegova tvrdnja da je"sasvim… neverovatno, upravo groteskno, da bi vlada izabrala baš početak…izborne borbe kao čas zgodan da učestvuje u zaveri koja ide za ubijstvom na tuđem tlu, te koja bi lako mogla da dovede do rata."[1]
https://timedotcom.files.wordpress.com/2014/07/140724-archduke-franz-ferdinand-sophie-1914.jpg?quality=85&w=838
Nasuprot njemu, američki povjesničar Sidney Bradshaw Fay je u svojoj klasičnoj studiji o uzrocima Prvog svjetskog rata istakao da su planovi za Sarajevski atentat dugo prije samog čina u Beogradu bili javna tajna zbog čega je, smatra Fay, beogradska vlada "trebala smjesta obavijestiti austrougarske vlasti", a ne nastojati "prikriti svaki trag…u nadi da austrougarska vlada neće biti ustrajna u otkrivanju njihove umiješanosti".[2]
 
Drugi američki povjesničar, Bernadotte E. Schmitt je 1930. u svojoj detaljnoj monografiji o uzrocima Prvog svjetskog rata ističe da je "poteškoće u kojima se našao Pašić, lako… razumjeti, ali ako je imao spoznaja o zavjeri, pametnije bi postupio da je informacije prenio austrougarskoj vladi na nedvosmislen način". Pašićevo uskraćivanje informacija autor smatra "zanemarivanjem dužnosti" koje se "teško može opravdati".[3]
 
Isto misli i Joachim Remak po kojem je Kraljevina Srbija imala "ogroman dio odgovornosti u izbijanju Prvog svjetskog rata", jer "vlada u Beogradu nije poduzela nikakve mjere da spriječi atentat o kojem je imala prethodna saznanja". Sam atentat, smatra Remak, isplanirala je "Crna ruka" odnosno njen vođa Dragutin Dimitrijević- Apis, koji je, kao i Nikola Pašić, bio nadahnut velikosrpski idealima.[4]
 
Nasuprot svemu ovome Vladimir Dedijer, u svojoj dvotomnoj monografiji o Sarajevskom atentatu, tvrdi da je Nikola Pašić, čim je početkom lipnja 1914. dobio informacije o tome da se priprema atentat na Franju Fredinanda u Sarajevu, naredio srbijanskim civilnim vlastima da provedu istragu, te je preko vojnih vlasti zatražio istragu o djelatnosti šefa srpske vojno-obavještajne službe i vladi u Beču uputio neizravno, i zbog toga kasnije osporavano, upozorenje. Prema Dedijeru, "tvrditi da je sarajevski atentat bio ili osnovni ili neposredni uzrok rata 1914.- 1918., predstavljalo bi pretjerivanje. Pod drugim, normalnijim, međunarodnim okolnostima taj događaj ne bi mogao da izazove tako značajne posledice".[5]
 
S tim u vezi poznati beogradski povjesničar Andrej Mitrović smatra da je vladi u Beču, zbog snažne potpore Njemačke, najvažnije bilo Sarajevski atentat iskoristiti kako bi se mogao "konstruisati rat sa Srbijom". Mitrović ističe da nisu pronađeni podaci koji bi nedvojbeno upućivali na krivnju službenih vlasti u Beogradu jer je, prema njegovu mišljenju, atentat "organizovala i izvela grupa nacionalnih revolucionara vođena svojim ubeđenjima"kojima su pomogli neki pripadnici "Narodne odbrane" iz Srbije.[6]
Nasuprot Dedijeru i Mitroviću, američka povjesničarka Barbara Jelavich smatra da je u predvečerje Sarajevskog atentata, a nakon dvaju uspješnih Balkanskih ratova, beogradska politika dugoročno bila usmjerena prema stvaranju Velike Srbije i da je "na proljeće i ljeto 1914. … bila suočena sa unutrašnjom krizom čija je najvažnija sastavnica bila pitanje sposobnosti vlade da nadzire vojsku", a posebno "Crnu ruku" koju je predvodio šef obavještajnog odjela glavnog stožera srbijanske vojske, Dragutin Dimitrijević- Apis. Jelavich smatra da je vlada u Beogradu prije atentata na "neizravan način" upozorila bečku vladu, ali da nakon atentata nije "provela otvorenu i službenu istragu".[7]
 
Slično kao i Jelavich, David MacKenzie u svojoj klasičnoj biografiji Dragutina Dimitrijevića-Apisa ističe da je predsjednik vlade Kraljevine Srbije Nikola Pašić, već početkom 1914. bio svjestan da "veze pukovnika Apisa s revolucionarnim bosanskim učenicima mogu ugroziti Srbiju", odnosno da mogu dovesti do rata s Austro-Ugarskom.[8]
 
Na tom tragu Jack S. Levy smatra da je Srbija 1914. bila sklona očuvanju mira i da je bila spremna na ustupke Austro-Ugarskoj, ali samo do određene granice. U slučaju da ta granica bude pređena "Srbija je davala prednost kontinentalnom ratu"u kojem je očekivala potporu Rusije, zbog čega Levy smatra da je u historiografiji uloga Kraljevine Srbije "u širenju rata zanemarena". U tom smislu i David Stevenson smatra da je "istraga kroz zamršenu povijest atentata potvrdila da srbijanske vlasti moraju snositi dosta krivice" jer su atentatorima "srbijanski dužnosnici i vojni časnici dali bombe i revolvere u Beogradu i pomogli im da prijeđu granicu".[9]
 
Slično Stevensonu i Samuel R. Williamson smatra da vlada Kraljevine Srbije nije bila spremna surađivati s austrougarskim vlastima oko istrage poslije sarajevskog atentata, iako je taj atentat režirala "Crna ruka", odnosno "skupina utjecajnih srbijanskih vojnih i političkih ličnosti, zakletih pristalica nasilnog rješavanja južnoslavenskog problema".[10] U najnovije vrijeme, odnosni u XXI. stoljeću, mnogi su autori detaljnije sagledali situaciju iza kulisa službenog Beograda. Tako Hew Strachan 2001. u prvom dijelu svoje voluminozne povijesti Prvog svjetskog rata smatra da se predsjednik srbijanske vlade Nikola Pašić, zbog vlastite političke slabosti, ustručavao vladi u Beču pružiti potpune informacije o pozadini sarajevskog atentata u koji su umiješani i državljani Srbije zbog čega "umiješanost vlade Srbije ostaje sporna i prijeporna točka".[11]
 
Slično Strachanu, Richard C. Hall, koji inače negira odgovornost Srbije, smatra da su Nikola Pašić i neki članovi njegove vlade od početka lipnja 1914. bili svjesni da "Crna ruka" priprema atentat u Sarajevu, ali da je istraga pokrenuta u Beogradu ostala bez rezultata zbog otpora vojske, ali i zbog Pašićeva straha da ne razotkrije beogradsku obavještajnu mrežu u Bosni i Hercegovini.[12]
 
Nasuprot njima David Fromkin ističe da je Kraljevina Srbija ne samo skrivala nego i poticala terorističku djelatnost protiv Austro-Ugarske. Zbog toga on austrougarski ultimatum od 23. srpnja 1914. smatra opravdanim. Fromkin uz to, povlačeći analogiju s onodobnim sukobom SAD i Mexica, ističe: "ako je vlada nemoćna provesti zakon unutar svoga teritorija, ako ne može spriječiti upotrebu svog teritorija za nanošenje štete drugoj zemlji, onda ona gubi pravo da se njena suverenost poštuje".[13] Frank C. Zagare smatra da je Sarajevski atentat bio teroristički čin koji je, "iako nije bio sponzoriran od strane državnih vlasti, ipak … bio potaknut od strane pojedinaca u obavještajnoj zajednici" Kraljevine Srbije.[14]
 
Sean McMeekin smatra da danas postoji "temeljna suglasnost da je Srbija umiješana u sarajevski atentat" jer, usprkos brojnim nepoznanicama oko toga što su političke vođe u Beogradu zaista znale o planovima organizacije "Ujedinjenje i smrt", "u tadašnjem malom Beogradu…zavjera nije mogla biti tajna".[15] Cristopher Clarkističe da je danas mnogo jasniji "balkanski kontekst početka rata" i da je "Srbija je jedna od slijepih točaka" u historiografskim raspravama zbog čega "stavljanje Sarajeva i Balkana nazad, u središte priče, ne znači demoniziranje Srba ili njihovih državnika, niti nas oslobađa od obveze da razumijemo vanjske i unutrašnje sile koje su djelovale na one srbijanske političare, časnike i aktiviste čije je ponašanje i odluke koje su donijeli, doprinijelo određivanju posljedica pucnjeva u Sarajevu".[16]
 
Slično Clarku, Margareth MacMillan smatra da "Srbija nije bila u stanju, i u najvećoj mjeri nije bila ni voljna, obuzdati različite nacionalističke organizacije koje su agitirale među južnim Slavenima u Austro-Ugarskoj", i koje su novac i oružje dobivale od srpske vojske. Među njima njima ona ističe "Mladu Bosn", čiji su članovi bili Gavrilo Princip i njegovi suradnici u Sarajevskom atentatu.[17] Sličan stav donosi i Olga Popović-Obradović u svojoj detaljnoj analizi političkog sustava Kraljevine Srbije početkom XX. stoljeća. "Crnu ruku", ali i beogradski vojni vrh općenito, ona smatra "izvan-ustavnim činiocima" koje Nikola Pašić, iako je u zakulisnoj borbi za vlast pobijedio, nije smogao snage u cijelosti nadzirati.[18]
 
Nasuprot svemu ovome, Dušan T. Bataković smatra da je austrougarska aneksija Bosne i Hercegovine 1908., a ne držanje Srbije u lipnju i srpnju 1914., pravi povod za izbijanje Prvog svjetskog rata. Ovo tim više što je, prema Batakoviću, beogradska vlada u slučaju Sarajevskog atentata napravila sve što je mogla da ga spriječi i da se izbjegne širi sukob.[19] Slično Batakoviću, Mile Bjelajac smatra da vlada Kraljevine Srbije 1914. nije bila upoznata s planovima "Crne ruke", te da umiješanost te organizacije u Sarajevski atentat, zbog nedostatka izvornih dokumenata, nije nepobitno dokazana.[20]
 
Nasuprot njima, austrijski povjesničar Manfried Rauchensteiner smatra da oni koji su u Srbiji bili na vlasti 1914. "nisu bili voljni priznati da je, doslovno pred očima vlade, stvorena mreža koja je promicala jasan cilj uništenja Austro-Ugarske", čak ni onda kad je bilo jasno da su pojedinci iz te mreže organizirali i izvršili sarajevski atentat.[21] Ipak, prema mišljenju Gordona Martela, "može se pokazati nemogućim dokazati umiješanost srbijanskih vlasti" u zavjeru za izvršenje sarajevskog atentata iako je ta "zavjera bila dobro organizirana i iako se njeni tragovi mogu pratiti do Beograda" gdje je cilj tamošnje vlade nesumnjivo bio"sve južne Slavene ujediniti pod svojim zastavom".[22]
 
Bilješke:
 
[1] Robert W. SEATON-WATSON, Sarajevo. Studija o uzrocima svetskog rata, Zagreb 1926., 87, 88.
[2] S. B. FAY, The Origins of the World War, volume II, 57, 63.
[3] Bernadotte E. SCHMITT, The Coming of the War 1914, volume I, New York, London, 1930., 246.
[4] Joachim REMAK, The Third Balkan War. Origins reconsidered, The Journal of Modern History svezak 43, br. 3, 1971, 364.; ISTI, Sarajevo. Story of Political Mureder, New York 1959., 71 - 77
[5] Vladimir DEDIJER, Sarajevo 1914, knjiga II., Beograd, 1978., 106-118, 278.
[6] Andrej MITROVIĆ, Prodor na Balkan. Srbija u planovima Austro-Ugarske i Njemačke 1908.-1918., Beograd, 1981., 21, 31.
[7] Barbara JELAVICH, History of the Balkans. Twentieth Century, volume II., Cambridge, New York, 1983., 109-112.
[8] David MacKENZIE, Apis: Congenial Cinspirator, New York, 1989., 124.
[9] Jack. S. LEVY, Preferences, Constraints,and Choices in July 1914, International Secirity svezak 15, br. 3. 1990-91., 156, 157.; David STEVENSON, The Outbreak of the First World War, New York, 1997., 3.
[10] S. R. WILLIAMSON Jr., The Origins of World War I, 795, 804, 812.
[11] Hew STRACHAN, The First World War, volume I, New York 2001., 66, 67, 68.
[12] Skidajući izravnu odgovornost sa leđa Kraljevine Srbije Hall ističe kako sarajevski atentat nije potakao rat nego je to učinila upotreba ovog događaja od strane Austro-Ugarske, pri čemu Hall ključnim događajem smatra austrougarski ultimatum Srbiji od 23. srpnja 1914. Richard C. HALL, Serbia, The Origins of World War I, ur. Richard F. HAMILTON, Holger. H. HELWIG, Cambridge, New York, 2003, 107 - 111
[13] David FROMKIN, Europe's Last Summer. Who started Great War in 1914., 2004. New York, 265.
[14] Frank. C. ZAGARE, The Games of July, Michigan, 2011., 189.
[15] McMeekin smatra "da su visoki srbijanski dužnosnici bili umiješani u zločin"koji Nikola Pašić nije ni pokušao spriječiti niti je, kasnije, proveo pravu istragu o okolnostima u kojima se atentat dogodio. Ipak, smatra McMeekin, "Gavrilo Princip i njegovi suzavjerenici snose najveću odgovornost za izazovanje srpanjske krize činom ubojstva nadvojvode Franje Ferdinanda",s tim da "ni Princip ni Crna ruka nisu namjeravali izazvati svjetski rat". Sean McMEEKIN, The Russian Origins of the First World War, Cambridge, London, 2011., 42 - 47.; ISTI, July 1914. Countodown to war, 343.
[16] "Ubojstvo u Sarajevu do sada se tretiralo samo kao pretekst, koji je imao ograničeni utjecaj na izbijanje rata"ističeClark te smatrada danas, u promijenjenim okolnostima na početku 21. stoljeća, neke stvari vidimo jasnije nego naši pretci prije stotinu godina, posebno zbog toga što je, kako kaže, "od Srebrenice i opsade Sarajeva teško misliti o Srbiji kao o žrtvi politike velikih sila i može je se gledati kao silu koja ima vlastite ciljeve i snagu". C. CLARK, The Sleepwalkers…, XXVI.- XXVIII.
[17] Margareth MACMILLAN, War that ended the peace, London, 2013., 465, 514.
[18]Olga POPOVIĆ-OBRADOVIĆ, The Parliamentary system in Serbia 1903. - 1914., Beograd, 2013., 586- 588.
[19] Dušan T. BATAKOVIĆ, The Salonica trial 1917. Black Hand vs Democrarcy, The Salonica Theatre of operation and the outcome of Great War, Institute for Balkan studies svezak 277., 2005., 281.; ISTI Storm over Serbia. The Rivalry between Civil and Military authorities (1911.- 1914.), Balcanica, svezak 44, 2013., 350.
[20] Bjelajac ističe da "istoričari ne oskudevaju u teorijama" koje su, smatra, rezultat propagandnih potreba Njemačke, Austro-Ugarske ali i osobnih animoziteta koje pojedini autori osjećaju prema Srbiji. Bjelajac ide toliko daleko da u svemu vidi utjecaj "srbofobije".M. BJELAJAC, Novi (stari) zapleti oko uzroka Prvog svetskog rata,19 - 26, 39.
[21] M. RAUCHENSTEINER, The First World War and the end of the Habsburg Monarchy, 102.
[22] Gordon MARTEL, The Month that changed the World, Oxford, 2014.,97.
 
(Nastavak slijedi)
 

Dr. sc. Tihomir Rajčić, povjesničar i novinar iz Splita. Uz povijest dr. Rajčić se bavi vanjskom i unutarnjom politikom te problematikom reforme školstva. Ovaj tekst je objavljen u prestižnom hrvatskom časopisu Radovi Zavoda za povijesne znanosti HAZU-a u Zadru

Vladko Maček nije bio kolaborator

 
 
Povodi
 
Nijemci su na vlast doveli ustaše nakon što je Hrvatska seljačka stranka (HSS) s Mačekom na čelu, odbila suradnju. Zašto Maček onda nije u Titovu režimu bio antifašistički heroj, a zašto to nije ni danas? Dok francuski general Petain prihvaća francusku državu kakvu mu daju pobjednički Nijemci 1940., Maček odbija suradnju i završava u – Jasenovcu. U komunističkoj smo školi učili da je Maček kolaborator. Kako to? Komunisti na vlast dolaze silom, jednako kao ustaše, s tim da su se dulje i bolje spremali. Svi su im vođe školovani u Moskvi u školama Kominterne i aktivnost svih godinama je financirala Staljinova Partija, sve do njihova osvajanja vlasti (pa i do 1948.).
https://www.in4s.net/wp-content/uploads/2016/05/vladko-macek.jpg
Vladko Maček
 
Nisu sporni komunistički dokumenti sa Staljinovim naređenjem da 22. lipnja 1941. svi komunisti krenu u borbu za obranu Sovjetskoga Saveza, niti naputci Kominterne da komunisti iskoriste okupaciju i stave se na čelo otpora da bi preuzeli vlast! Visoki i ugledni hrvatski komunistički dužnosnik Sibe Kvesić piše ovako: …Time se komunističkim partijama svih okupiranih zemalja, pružila jedinstvena prilika da dizanjem oružanih ustanaka, u rodoljubivoj borbi za oslobođenje svoje zemlje, zauzmu komandne položaje, steknu golem prestiž i – bez velikih unutarnjih trzavica – ostvare svoje revolucionarne ciljeve… sazrijevalo je i naglo se širilo uvjerenje da nastupa epoha socijalističke revolucije. (http://www.znaci.net/00001/124_1.pdf).
 
Kakvo oslobođenje, kakvo domoljublje – radilo se o komunističkoj oružanoj borbi za osvajanje vlasti! To su nazivali revolucijom, izrazom koji im je i danas svet (v. ispade Obersnela, Kapovića, Markovine i njihove rodbine i svojte na proslavama Titova lažnoga rođendana u Kumrovcu).
 
Saveznici
 
Ustaški saveznici nisu sporni, to su Sile osovine. Od komunističkih nije sporan Staljin, čija vojska, a ne Titova, izbacuje Nijemce iz Srbije, Vojvodine i dijela Slavonije. Komunisti se od kraja II. svjetskoga rata, do danas, predstavljaju kao dio Zapadne antihitlerovske alijanse, što je čista laž! Ni na jednoj konferenciji predsjednika SAD-a, Velike Britanije i Sovjetskoga saveza Titovi partizani nisu prihvaćeni kao ravnopravni saveznici, nego kao skupina čija se borba protiv Nijemaca podupire. Tito je sa Saveznicima potpisao suradnju s kraljevskom vladom i u svoju je vladu, do izbora, kao vicepremijera primio haesesovca Ivana Šubašića i obvezao se da se do kraja rata ne će donijeti odluka o konačnome državnom uređenju! Izbori su održani u studenome 1945., što znači da komunistička (Titova) vlast nije bila automatski odobrena od Saveznika, nego da je odlučeno da o vlasti odluče slobodni izbori.
 
Najprije su pobijene stotine tisuća potencijalnih glasača koji za komuniste ne bi glasovali (ukupno 570.000?!). Sami izbori nisu bili slobodni i to je bilo toliko očito da je već prije njihova održavanja Šubašić napustio Beograd. Glasovalo se ubacivanjem kuglice u jednu od dvije kutije, pod kontrolom naoružanih komunističkih predstavnika. Svi izabrani nekomunistički kandidati eliminirani su do 1948.
 
Pitanje oslobođenja zemlje
 
Komunisti kao neupitno sebi dodjeljuju zaslugu da su oni „oslobodili zemlju“. Radi se o Jugoslaviji, ali se implicira i Hrvatska. Implicira se i to da je oslobođenje od okupatora velika stvar i da za nju vrijedi popustiti na nekim grijesima, poput ubojstava stotina tisuća ljudi nakon završetka oružanih sukoba. No, nije tako!
 
Nije istina da su partizani oslobodili Hrvatsku, a nisu ni Jugoslaviju! Protiv Nijemaca se oni praktički nisu ni borili; osim ofenziva Nijemaca na partizane, od partizanskih ofenziva na Nijemce poznate su samo diverzije iz filmova. U Srbiji je partizanski pokret ugušen još 1941., i glavna borba partizana odnosila se na uništenje ustaške NDH. Partizani su dugo bili tek hrvatski Srbi u pobuni protiv hrvatske države, jednako kao što su se 1939. pobunili protiv Banovine Hrvatske. Iz Jugoslavije se Nijemci povlače i polažu oružje zbog pobjede Saveznika, a ne zato što su ih partizani natjerali da se povuku iza austrijske granice. Ustaška država pada zbog pada Nijemaca jer se ustaše ne odriču savezništva sa silom koja im je poklonila toliko željenu državu. Sovjeti istiskuju Nijemce iz Beograda i sjeveroistoka cijele zemlje. Umjesto oslobođenja, nastavka Banovine iz 1939. ili slobodnih izbora, Hrvatska ima samo smjenu okupatora i gubitak makar i formalne države te stotine tisuća smaknuća, na razini genocida. Komunističko ‘oslobođenje’ svodi se na to da je komunistička vlast terorom i krivotvorenjem izbora zamijenila onu kraljevsku.
 
Krilatice
 
Komunisti ne kažu da je krilatica ‘Za dom spremni’ ružna, nego j zabranjuju zbog njezine povezanosti s ustašama. No govore da je krilatica ‘Smrt fašizmu – sloboda narodu’ lijepa do svetosti, iako je ona izravno povezana s Hudom jamom i Ovčarom (i još 1600 masovnih grobnica Hrvata od komunističke ruke). No kad se ‘Smrt fašizmu – sloboda narodu’ oljušti od propagande i nasilja, ona nije ništa ljepša i plemenitija od ustaške ‘Za dom spremni’ kad se ta oljušti od kolaboracije s nacistima. U čemu bi bila? Komunistička spominje smrt drugih (koje će oni usmrtiti), a ustaška spremnost na vlastitu smrt (za svoju domovinu). Koja je razlika između ljubavi za dom i ljubavi za narod?
 
(Svršetak u sljedećem broju)
 

Prof. dr. sc. Matko Marušić, Hrvatski tjednik, https://narod.hr/hrvatska/prof-marusic-pisao-vijecu-za-suocavanje-s-posljedicama-vladavine-nedemokratskih-rezima-razlika-izmedu-komunizma-i-ustastva

Problem uloge Kraljevine Srbije u Sarajevskom atentatu i izbijanju Prvoga svjetskog rata

 
 
Autor se u članku bavi ulogom Kraljevine Srbije u Sarajevskom atentatu i izbijanju Prvog svjetskog rata istražujući beogradsku obavještajnu mrežu u Bosni i Hercegovini u koju su bili upleteni konci beogradske vlade, vladine organizacije "Narodna odbrana", organizacije kao "Crna ruka" ali i organizacije "Mlada Bosna", na koje su odlučno utjecali kontroverzni i nedovršeni reformski planovi austrougarskog prijestolonasljednika Franje Ferdinanda.
http://www.autolink.com.hr/wp-content/uploads/2014/06/Sarajevski-atentat-2.jpg
U zaključku, autor ističe da se "razina odgovornosti" Kraljevine Srbije ponaprije ogleda u sustavnom političkom zataškavanju svog udjela odgovornosti za Sarajevski atentat i europskoj političkoj krizi koja je uslijedila.
 
Uvod
 
"Ipak, činjenica je, kao što ćemo vidjeti u nastavku da su austrijske optužbe protiv Srbije 1914., potvrđene dokazima sa suđenja, u stvari prije umjerena nego pretjerana procjena odgovornosti Srbije." (Sidney Bradshaw Fay, 1928.)[1]
"Vlada Srbije pokazala je malo volje za pregovore s Bečom. U stvari, neki elementi beogradskog režima radili su na tome da, ugroze vladavinu Habsburgovaca u Bosni, čak i nasilnim sredstvima." (Samuel R. Williamson,1988.)[2]
 
"Što se više bliži 100. godišnjica od izbijanja Prvog svetskog rata, to su sve češći novi naslovi istorijskih radova kojima izdavači žele da je obeleže. Za razliku od ranijih godišnjica, ovu karakteriše pokušaj da se reinerpretira uloga Balkana, posebno Srbije u ključnim razlozima izbijanja rata. Deo produkcije karakteriše pokušaj namernog sklanjanja u stranu već utvrđenih činjenica o uticaju međuratne politike nemačkih vlada na skidanje odgovornosti za rat pod svaku cenu"… Kasnije u vreme raspada Jugoslavije devedesetih godina, razmišljajući o uzrocima srbofobije u američkim i zapadnim krugovima nalazio sam njihove korene u istorijskom austro-nemačko-srpskom sukobu koji je prethodio Prvom svetskom ratu." (Mile Bjelajac 2013.)[3]
 
"Beograd je bio potpuno svjestan opasnosti situacije i pokazao je jasnu volju za suradnjom. Istovremeno, oni na vlasti u Srbiji su bili skloni otezanju jer nisu htjeli raskrinkati Apisa, šefa tajne službe niti priznati da je, doslovo pred očima vlade, postojala tajna mreža koja je promicala jasan cilj uništenja Austro-Ugarske." (Mannfried Rauchensteiner 2014.)[4] Ovi kronološki poredan odlomci iz historiografske literature koji premošćuju gotovo čitavo stoljeće, svjedoče da je problem uloge Kraljevine Srbije u Sarajevskom atentatu i izbijanju Prvog svjetskog rata još uvijek predmet žustrih rasprava, odnosno da su daleko od razriješenog.
 
Zato je u istraživanju ovog problema potrebno promijeniti kut gledanja, na način kako su to učinili Jay Winter i Antonie Prost koji smatraju da zadnjih dvadesetak godina Prvi svjetski rat sve više počeo izgledati kao "europski građanski rat", te da"sve države, svi narodi, u različitoj mjeri dijele odgovornost za katastrofu koju nisu bili u stanju predvidjeti i spriječiti…Ono što je smatrano zločinom, postalo je kolektivna pogreška, čije elemente treba raspetljati da bi se shvatilo kako je do pogreške došlo".[5]
Još je precizniji Cristopher Clark koji smatra da je naša obveza razumjeti vanjske i unutrašnje sile koje su djelovale na srbijanske političare, časnike i obavještajne aktiviste umiješane u Sarajevski atentat.[6] Na tom tragu Sean McMeekin smatra da je u kontekstu događaja koji su doveli do izbijanja Prvog svjetskog rata "važno…na umu imati razinu odgovornosti" sudionika u tim događajima.[7] U tom smislu cilj ovog članka je istražiti i ocijeniti stupanj odgovornosti službenih vlasti Kraljevine Srbije i ulogu revolucionarno-terorističke organizacije "Ujedinjenje ili smrt", poznatije pod imenom "Crna ruka" (u nastavku "Crna ruka"), u Sarajevskom atentatu i izbijanju Prvog svjetskog rata. Pri tome je važno, u mjeri u kojoj to dopušta dosegnuta razina povijesnih spoznaja i podaci iz raspoloživih tiskanih izvora, istražiti situaciju iza kulisa beogradske politike i beogradske obavještajne mreže koja se preko Drine protezala u Bosnu i Hercegovinu.
 
Zato je potrebno odgovoriti na sljedeća istraživačka pitanja:
Kako su unutrašnje-političke okolnosti u Kraljevini Srbiji utjecale na držanje službenih beogradskih vlasti prema sarajevskom atentatu?
U kojoj mjeri postojanje beogradske obavještajne mreže u Bosni i Hercegovini službene vlasti Kraljevine Srbije čini odgovornima za Sarajevski atentat i kasnije zaplete koji su doveli do izbijanja Prvog svjetskog rata?
Što motivi sarajevskih atentatora, njihovih beogradskih pomagača, ali i Nikole Pašića i njegove vlade, govore o umiješanosti službene politike Kraljevine Srbije u Sarajevski atentat?
Što držanje beogradske vlade u razdoblju od Sarajevskog atentata 28. lipnja 1914. do isteka austrougarskog ultimatuma 25. srpnja 1914. govori o ulozi Kraljevine Srbije u Sarajevskom atentatu i stvaranju krize koja je izazvala Prvi svjetski rat?
 
Odgovori na ova pitanja trebali bi, kako je to izrazio Christopher Clark, "iscrtati liniju najveće moguće vjerojatnosti"[8] kad je u pitanju razina odgovornosti Kraljevine Srbije.
U tom smislu članak je strukturiran na sljedeći način. Nakon kronološkog pregleda evolucije dosadašnjih spoznaja i kontroverzi koji je sačinjen po modelu koji je Annika Mombauer iskoristila za pisanje svoga pregleda spoznaja o kontroverzama oko uzroka izbijanja Prvog svjetskog rata[9] slijedi sedam poglavlja koja su fokusirana na političku i obavještajnu ulogu službenog Beograda u razvoju događaja koji su doveli do Sarajevskog atentata i diplomatskih zapleta koji su u konačnici rezultirali izbijanjem Prvog svjetskog rata. Nakon svega, u Zaključku, je iznesena ocjena odgovornosti Kraljevine Srbije.
U kronološkom smislu, članak će obuhvatiti razdoblje od nasilnog beogradskog prevrata u lipnju (po julijanskom kalendaru u svibnju) 1903. do neuspjelog pokušaja beogradske vlade da 25. srpnja 1914. diplomatski sredstvima zaobiđe austrougarski ultimatum uručen dva dana ranije.
 
Bilješke:
 
[1] Sidney Bradshaw FAY, The Origins of the World War, volume II., New York, 1928., 57
[2] Samuel R. WILLIAMSON, The Origins of World War I, Journal of Interdiscplinary History, svezak 17, br. 4, 1998., 795.
[3] Mile BJELAJAC, Novi (stari) zapleti oko uzroka Prvog svetskog rata pred obeležavanje 100. Godišnjice, Tokovi istorije, svezaka br. 1, 2013., 15, 39.
[4] Mannfried RAUCHENSTEINER, The First World War and the end of the Habsburg Monarchy, Wien, Koln, Weimar, 2014., 102
[5] Jay WINTER and Antonie PROST, The Great War in History, Cambridge University Press, Cambridge, 2005., 34- 57, 192- 212.
[6] Cristopher CLARK, The Sleepwalkers. How Europe went to war in 1914?, London 2012., XXVI -XXVIII.
[7] Sean McMEEKIN, July 1914. Countdown to war, New York, 2013., 342, 343.
[8] C. CLARK, Sleepwalkers, 48.
[9] Annika MOMBAUER, The Origins of the First World War. Controversies and Consensus., London 2002.
 
(Nastavak slijedi)
 

Dr. sc. Tihomir Rajčić, povjesničar i novinar iz Splita. Uz povijest dr. Rajčić se bavi vanjskom i unutarnjom politikom te problematikom reforme školstva. Ovaj tekst je objavljen u prestižnom hrvatskom časopisu Radovi Zavoda za povijesne znanosti HAZU-a u Zadru

Anketa

Sviđa li vam se Tuđmanov spomenik Kuzme Kovačića?

Četvrtak, 13/12/2018

Tko je Online?

Trenutačno aktivnih gostiju: 1089 gostiju i nema članova online

 

AIPK Trgovine d.o.o.

 

Registar Branitelja

 

Udruga Zavjet

 

 

Grawe osiguranje

 

 

 

Veliko srce malom srcu

 

Facebook

 

 

Optika Kraljević