Get Adobe Flash player

Goldstein u Beogradu lupa ko Maksim po diviziji o Jasenovcu i raspiruje mržnju

 
 
Slavku Goldsteinu godine nisu podarile mudrost. Umjesto da se pridruži ozbiljnoj raspravi o logorima u Jasenovcu, on je na svaki način izbjegava. Ne usuđuje se doći na televizijsku ili radijsku raspravu s ljudima koji misle drukčije od njega, ali zato odlazi u Beograd, jer zna da će mu tamo pljeskati kakvu god glupost izvalio o Jasenovcu, piše Igor Vukić za Hrvatski tjednik od 10. studenoga 2016. U razgovoru za beogradski list Danas Goldstein kaže da „druga strana“ nije odgovorila na njegovu knjigu o Jasenovcu, s kojom je pokušao parirati knjizi „Jasenovački logori-istraživanja“, čiji su autori Vladimir Horvat, Igor Vukić, Stipo Pilić i Blanka Matković.
https://2.bp.blogspot.com/-VRy89cbE384/VIKjmV5n-ZI/AAAAAAAAdZc/7n_qxVSy2Ck/w1200-h630-p-k-no-nu/slavko%2Bgoldstein%2B1%2Bintro%2Byugopapir.jpg
Goldsteinova knjiga je zapravo knjižica, jer se njegov pamflet proteže na svega 60 strana malog formata, čime nastoji odgovoriti na 240 nešto većih stranica Jasenovačkih logora. Koliko je bio vrijedan pokazuje i činjenica da je knjižicu podebljao i s tekstom od 15 stranica koji je prvi put objavio još 2011. godine. Ali već je i ta njegova priča o navodnom izostanku odgovora dovoljna da ga se ocijeni neozbiljnim sugovornikom. Svatko može s dva klika na internetu pronaći opširan odgovor koji su njegovu slabašnom radu proljetos uputili povjesničari Stipo Pilić i Blanka Matković.
 
Isto tako vrlo je lako na internetu pronaći i članak „Nije Mala Floramye nego Grofica Marica“ kojim se autor ovih redaka osvrnuo na nedostatke Golsteinove knjige. Članak je prvi put objavljen u Hrvatskom tjedniku, 21. travnja ove godine. Ali njega to ne zanima. On će beogradskom novinaru „skromno“ tvrditi da je iznio „čvrste dokaze“. U te dokaze u regionu vjeruju samo tipovi poput Dragana Markovine i Tvrtka Jakovine.
 
Žestoka prepirka na tribini o Jasenovcu: ‘Gospodo gdje su vam dokazi, gdje su leševi?’
 
Problem bi bio manji da se radi o egotripu vremešnog publicističkog veterana pred svojim omanjim kružokom u Hrvatskoj. Mnogo je opasnije kad Golstein to iznosi u Beogradu i tim izjavama nastavlja raspirivati mržnju prema Hrvatskoj i Hrvatima. Nakon svega što je do sada objavljeno o Jasenovcu, svatko tko ponavlja da je ondje od 1941. do 1945. ubijeno 80.000 ljudi, potiče na mržnju. Pri tome, Golsteinen, onako od oka dodaje i „plus deset, najviše 20 posto onih koji još nisu utvrđeni“. S namjerom da potakne niske strasti vjerojatno je i otišao u Beograd, producirao se na Sajmu knjiga i davao huškačke intervjue.
Nasuprot Goldsteinu, čak je i Efraim Zurof iz centra Wiesenthal shvatio i izjavio da bi u Hrvatskoj trebalo osnovati državno povjerenstvo koje bi iznova razmotrilo proturječne informacije o jasenovačkom logoru i pokušalo doći do realne slike. I Vesna Teršelič nakon posjeta Mariboru i komemoracije za žrtve Hude jame, smatra da bi trebalo temeljito istražiti i Bleiburg i ustaške logore.
 
Jakovina/Markovina gdje su posmrtni ostatci?
 
Za to vrijeme Slavko Golstein u Beogradu lupa kao Maksim po diviziji po brojci od 80.000: „To je utvrđeno, nedvojbeno…“ Pa da vidimo što su to utvrdili naš ratni huškač i Javna ustanova spomen područje Jasenovac (koja od države dobiva najmanje 3 milijuna kuna godišnje). Samo jedan dio: prema njihovu popisu, u logoru je 1941. godine ubijeno 10.700 ljudi. Prvi zatočenici dovedeni su u područje Jasenovca potkraj kolovoza 1941. godine pa logorsko razdoblje te godine traje četiri mjeseca. Prema izjavama zatvorenika koji su tada bili u Jasenovcu, a izjave su davali poslije svibnja 1945. godine, u logoru je te jeseni i zime bilo oko 1000 ljudi. Kotarski predstojnik Novske koji je dolazio u logor u listopadu 1941. navodi da je tada bilo oko 800 zatočenika. Bivši zatočenici iz tog vremena ne govore o masovnim ubojstvima niti o dovođenju velikih skupina novih zatočenika. Logor je u to vrijeme bio na lijevoj obali Save i sve što se do Nove godine dogodilo, dogodilo se samo na toj strani rijeke. Kako je onda moguće od 1000 zatvorenika dobiti 10.700 ubijenih? Na to jednostavno pitanje nema odgovora ni od kustosa JUSP Jasenovac, ni od Markovine/Jakovine, niti od Slavka Goldsteina. Slična pitanja vrijede i za druga logorska razdoblja. Gdje su posmrtni ostatci tih 80.000 navodnih žrtava? Od njih nema suvisla odgovora.
 
U Hrvatskom tjedniku i na portalu Narod.hr objavljena je serija članaka o ogromnim slabostima popisa koji vodi JUSP Jasenovac (članci Nikole Banića i Mladena Koića). Zatim niz članaka o zbivanjima u logoru, utemeljen na autentičnim dokumentima (o Natku Devčiću koji već u jesen 1942. uvježbava logorski orkestar, o Jaroslavu Černiju koji u logoru od zatočenika-partizanskog špijuna postaje dio logorske uprave, a nakon rata cijenjeni vodoprivredni inženjer, o činjenici da su strijeljani stražari ustaše koji su pljačkali zatočenike, itd.)
 
Goldsteinu, koji živi u svom svijetu, to ništa ne znači. On prezire i Vladimira Grünbauma i Andriju Rippa, dvojicu Židova koji su u jesen 1941. u nekoliko navrata dolazili u Jasenovac dogovarati opskrbu zatočenika hranom i odjećom. O tome je mogao pročitati u našoj knjizi, ali je to prešutio kao i mnoge druge dokumentirane logorske događaje. Vladimir Grünbaum 1945. godine hrabro pred opasnim tipovima iz Ozne objašnjavao kako je surađivao s Vjekoslavom Luburićem u organiziranju opskrbe logora. Iz njegove je izjave jasno da 1941. u jasenovačkom logoru nije bilo masovnih ubojstava. Goldsteinu nije dovoljno što su ti ljudi izvučeni ih njihovih građanskih života i egzistencija i internirani u zatvor stotinjak kilometara od Zagreba. Oni moraju biti deset puta ubijeni, da bi on mogao davati bombastične intervjue u Beogradu!
 
I još se djetinjasto hvali kako je pronašao jednu grešku u našoj knjizi! Tamo gdje piše Mladen Lorković (na stranici 14.) treba pisati Erih Lisak. Hvala, Slavko! Ali zato šuti o sadržaju izjave koju je Lisak dao pred istražiteljima, Goldsteinovim ratnim i poratnim kolegama: da je potpisao odluke kojim se iz logora pušta jednom 350, a drugi put 400 zatvorenika. Ti ljudi za Goldsteina uopće nisu bitni. On će se radije prikloniti izvjesnim Kočovićima i Žerjavićima koji o ljudima pišu kao da su krumpiri, uglavnom baratajući statistikama u kojima se čovjek gubi kao osoba. I uobičajeno vidi trunje u tuđim očima, a u svojoj knjižici citira Vladimira Carina i njegovu knjigu „Smrt je hodala četveronoške“. Vladimir Carin nije bio u logoru u Jasenovcu. Riječ je o piscu koji je napisao roman na temelju onoga što je čitao u novinama ili čuo od drugih (što i sam navodi u posveti knjige, koju S.G. nikad nije ni vidio, ni čitao). To je kao da partizanske filmove s RTL-a uzmeš za relevantan povijesni izvor.
 
Nakon svojedobnog razgovora s bivšim ministrom Zlatkom Hasanbegovićem, Slavko Goldstein objavio je u jednom intervjuu da su se složili kako u Jasenovcu nije bilo ubijanja ljudi iz kozaračkog zbjega 1942. godine. Time se posredno složio da bi s popisa JUSP Jasenovac trebalo odmah izbrisati imena 20.000 navodno ondje ubijene djece. To s djecom je inače jedan od najgnusnijih elemenata jasenovačke propagande, ali Goldstein nema problema podržavati tu propagandu, ponavljajući broj od 80.000 (i još mudro kontemplira da bi to trebalo uvećati za deset, a možda i dvadeset posto).
 
Goldstein – stučnjak s ugledom u Srbiji
 
Unatoč tom slaganju s Hasanbegovićem oko izbjeglica s Kozare, Golstein u svojoj knjizi piše: „Priličan dio Srba dopremljenih u Jasenovac bio je otpremljen na radove za ratnu industriju u Njemačku, a petnaestak tisuća je naseljeno (…) u Moslavini i Slavoniji. Više tisuća ostavilo je živote u Jasenovcu i Staroj Gradiški“ (str. 50.) Više tisuća! Znanstveno utvrđenje, nema što. Vjerojatno s više poštovanja tretira krumpire. Kad privatno sretnete Goldsteina i pitate ga za te stvari, on se povlači. Govori, da ne zna, da se i nije time puno bavio, da je to njegov sin… Čekajte, niste se time bavili, a potpisujete knjige, dajete intervjue. „To me više ne zanima…“ I tako u krug. Eto, i takav stručnjak još ima određeni ugled u Srbiji.
 
(Nastavak slijedi)
 

Igor Vukić, Narod.hr, Hrvatskitjednik,https://narod.hr/kultura/igor-vukic-goldstein-u-beogradu-lupa-ko-maksim-po-diviziji-o-jasenovcu-i-raspiruje-mrznju

Kako se štitio jasenovački mit 10 godina nakon Drugog svjetskog rata

 
 
Ni 15 svjedoka u njegovu korist nije moglo ustašu Antu Primorca spasiti od smrtne kazne. Dovoljne su bile izjave šestorice svjedoka optužbe, čijim se besmislicama katkad čudio i pristrani predsjednik sudskog vijeća. Vrhovni sud ipak je na kraju presudu preinačio u doživotni zatvor, piše Igor Vukić za Hrvatski tjednik od 27. listopada 2016. Ni pozitivne izjave 15 jasenovačkih i starogradiških zatočenika nisu pomogle bivšem ustaši Anti Primorcu da poslije dva sudska procesa, 1955. i 1956. godine, ne bude osuđen na smrt. Tek je Vrhovni sud FNRJ, nakon žalbi, preinačio presudu u doživotni zatvor.
https://drustvojasenovac.files.wordpress.com/2015/04/julius-schmidlin-izaslanik-mock-a-desno.jpg?w=760
Logor Jasenovac, Julius Schmidlin, izaslanik MOCK-a (desno)
 
Ante Primorac zvan Mišković, sin Joze i Ruže, rođen 1919. u Čitluku, na službi u logoru Stara Gradiška bio je od 1942. do 1944. godine. U jesen 1944., nakon ranjavanja u zračnom napadu, otišao je na oporavak u Čitluk i više se nije vraćao u Staru Gradišku. Preko brata koji je bio povezan s partizanima, prešao je u njihove redove i tako dočekao kraj rata. Poslije je postao čak i član Komunističke partije. No 1955. pritvorila ga je UDB-a, pod optužbom da je bio ustaša u Staroj Gradiški i Jasenovcu. U istrazi je objašnjavao da je bio kurir zapovjedništva logora u Staroj Gradiški a službu je obavljao prenoseći pisma iz Stare Gradiške do Zagreba i natrag. U Jasenovcu bi kroz prozor vlaka dobio dokumente od kolege kurira iz Jasenovca pa je i tu poštu nosio u Zagreb i natrag. U jasenovačkom logoru nikad nije bio.
 
Udbaškom je istražitelju objašnjavao kako je činio brojne usluge zatočenicima, prenoseći njihova pisma i poruke, poneki paket i slično. Predložio je i imena zatočenika koji to mogu potvrditi. Uskoro je počelo suđenje na Okružnom sudu u Mostaru. Optužba je predvela šestoricu svjedoka koji su tvrdili da ih je Ante Primorac tukao, da je jednom pucao na njih iz pištolja zajedno s još nekoliko drugih ustaša, da je odvodio ljude na likvidacije. Primorac se čudio kako je moguće da netko govori takve laži i pristajao na suočenje sa svakim od njih. Jedan je tvrdio da ga je tukao na istovaru drveta na Savi u ljeto 1943., a Primorac je u to vrijeme bio na bolovanju kod kuće. Svjedoci su miješali imena, datume, događaje, tako da ih je i sudac s vremena na vrijeme upozoravao na kontradikcije u izjavama. Nakon suočavanja unosio je u zapisnik rečenicu da su i Primorac i svjedok optužbe ostali kod svojih izjava.
 
Od niza optužbi Primorac je priznao samo prvu: da je u ratu dvije godine bio pripadnik ustaških formacija. Ako bi i potvrdio neki slučaj zlostavljanja u logoru – primjerice, da je satnik Bosak, koji je poginuo za vrijeme rata, drvenim štapom izudarao nekog logoraša – Primorac bi naglašavao da sam nikada nije sudjelovao u takvim postupcima, nego je bio kurir, a i pomagao je zatočenicima. Svjedoci obrane uglavnom su potvrđivali Primorčevu priču. Njegova sestra učinila je velik napor da po raznim jugoslavenskim mjestima pronađe bivše zatočenike i zamoli ih da dođu svjedočiti ili da barem daju pisanu izjavu o njezinu bratu. Na inzistiranje Primorčeva odvjetnika Slobodana Tambića i sud je morao pozvati dio predloženih svjedoka.
 
Prema dokumentima koji se čuvaju u Hrvatskom državnom arhivu, Uprava državne bezbednosti (UDB), pomno je nadzirala ovaj, kao i druge slične sudske procese. Presretali su i čitali pisma koja je Primorac slao obitelji, pratili sestru i njezine kontakte sa svjedocima i odvjetnicima. Ubacivali bi svoje agente među svjedoke koji su čekali na red za iskaz na sudu i prisluškivali o čemu razgovaraju. Svjedoka Dragu Pocema iz Malog Lošinja, koji je bio njihov kolega iz službe, mostarski su udbaši pozvali na saslušanje da im objasni zašto je svjedočio u korist Primorca. I zašto ga već ranije nije prijavio kad je znao da je ovaj bio ustaša u logoru. Neki od svjedoka optužbe tražili bi nakon ročišta da UDB-a povede postupak protiv pojedinih svjedoka obrane. Iako je bilo neusporedivo više svjedoka koji su svjedočili u korist Primorca (a mnoge predložene sud nije ni pozvao), sudačko vijeće nakon prvog suđenja proglasila ga je krivim i osudilo na smrt strijeljanjem.
 
Vrhovni sud Bosne i Hercegovine ipak je poništio presudu i odredio novo suđenje. Ono je bilo slično prvomu. Primorca je sada zastupao poznati odvjetnik Ivo Politeo, raniji branitelj Alojzija Stepinca, Slavka Kvaternika i Josipa Broza. U ovom suđenju su neki svjedoci optužbe odustajali od ranijih optužbi protiv Primorca. Zatočenici su potvrđivali da im je optuženi Primorac davao cigarete. Jednom je u ustaškoj blagovaonici opomenuo drugog ustašu koji je ošamario zatočenika-kuhara jer mu nije pripremio odrezak na željeni način. „Nije junaštvo biti grub prema ljudima koji su zatvoreni“, prepričao je svjedok Primorčeve riječi.
 
Svjedok Franjo Gnidica prisjetio se kako ga je Primorac pratio u Zagreb k njemačkom poslaniku Siegfriedu Kascheu. Ondje je Gnidica poslaniku uzeo mjeru za nove čizme koje je naumio darovati Vjekoslav Luburić. Nakon toga otišli su u posjet šogorici Franje Gnidice gdje su ostali na ručku i kasnijim vlakom vratili se u logor.
 
Preko izjava svjedoka otkriva se i unitarnji logorski život. Svjedoci su ondje uglavnom proveli po godinu-dvije, zaposleni na raznim radnim odjelima. Nekoliko svjedoka reklo je da ne odgovara istini navod iz optužnice da se masovno umiralo od gladi.
 
Drago Škrgatić rekao je da im je Primorac izvana donosio i partizanske biltene i list „Naprijed“. Zatočenik Stjepan Seferagić radio je u računovodstvu logora i redovito Primorcu isplaćivao dnevnice za kurirska putovanja. Stažom najstarija logorašica, Štefica Kardum, koja je u Staroj Gradiški bila od 3. siječnja 1942. do 3. siječnja 1945., ocijenila je Antu Primorca „dobrim i bezopasnim“. Za optužnicu je rekla da je „isključeno da bi on to počinio“. Na suđenju se saznalo da je Ante Primorac jedini put na nekoga pucao – onda kad je pri kraju rata bio u partizanima. Svejedno, ni nakon drugog suđenja presuda nije bila drukčija: smrt strijeljanjem. Ovaj put potvrdio ju je i Vrhovni sud BiH. Nakon ponovljene žalbe Vrhovni sud FNRJ odrezao je Primorcu doživotni zatvor, koji je izdržavao u kaznionici u Zenici. S obzirom na stanje u komunističkim zatvorima tog vremena, pitanje je koliko je to bila blaža kazna.
 
Otkud mlijeko u logoru?!
 
Zatočenik Drago Pocem popravljao je radio-aparate pa je naumio napraviti jedan i za zatočenike. Potkradao je dijelove iz pokvarenih uređaja, a nekoliko dijelova što su mu nedostajali htio je nabaviti izvan logora. Stoga je po Primorcu poslao pismo u Osijek, zatočenici Mariji Amulić koja je puštena ranije. Kao pravi začin ovom sudskom trileru, koji se u dosjeu UDB-e prostire na više od 200 stranica, Pocem je prijateljici napisao tajnu poruku. Prema ranijem dogovoru, poruku je napisao mlijekom, a kolegica je trebala prijeći peglom preko lista i pročitati je. Kad je to rekao na sudu, u publici se digla velika galama. Inače su tijekom saslušanja svjedoka pojedinci dobacivali prijeteće i uvredljive poruke svjedocima i odvjetnicima. No kad je Pocem spomenuo poruku napisanu mlijekom, dvorana je proključala: „Zašto lažeš? Zašto braniš ustašu! Odakle mlijeko u logoru?!“ Udbaši su zabilježili da je čak i odvjetnik Ivo Politeo, koji je dosta toga prošao, bio osupnut atmosferom u mostarskoj sudnici.
 
I Gamulin je branio ustašu

 

Među svjedocima obrane bio je i niz komunističkih aktivista i dužnosnika, ranijih zatočenika starogradiškog logora. Među njima i Grgo Gamulin, poslijeratni profesor na Filozofskom fakultetu, povjesničar umjetnosti i likovni kritičar. Iako je odman nakon rata cenzurirao dijelove knjige bivšeg zatočenika Milka Riffera koji su se previše razlikovali od propagandne slike događaja u logoru, na suđenju Primorcu Gamulin je ipak govorio u prilog optuženika. Karakterističan je način na koji je to učinio. Prvo je rekao kako se zna da je u logoru bilo zločina, a potom je prešao na Antu Primorca kojeg je opisao slično kao i ostali: bio je kurir koji je zatočenicima pravio neke usluge. Dežurni udbaš je primijetio taj pristup: „Gamulin o zločinima govori općenito i nejasno, a kad govori o ustaši Primorcu jasan je i konkretan.“

 

(Nastavak slijedi)

 

Igor Vukić, Izvor: Narod.hr, Hrvatskitjednik, https://narod.hr/kultura/igor-vukic-kako-se-stitio-jasenovacki-mit-10-godina-nakon-drugog-svjetskog-rata

Zašto se hrvatska država napokon ne suprotstavi propagandi Jasenovca koju vode Kusturica i Greif

 
 
Srbi se pokušavaju prošvercati uz Židove prema kojima u to doba nisu imali mnogo milosti. A švercaju se i uz Jasenovac, jer ni Jasenovac nije dominantno srpska stvar, piše Igor Vukić u Hrvatskom tjedniku od 17. kolovoza 2017.
https://drustvojasenovac.files.wordpress.com/2015/11/igor_vukic487_a.jpg
Igor Vukić
 
Prije koji tjedan u Beogradu se ukazao izraelski povjesničar dr. Gideon Greif. U glavni grad Srbije došao je sudjelovati na tribini zajednice židovskih općina o logoru u Jasenovcu. Iako sam kaže kako o tom logoru do nedavno nije mnogo znao i da ga je počeo proučavati tek prije dvije godine, u novinskim je intervjuima predstavljen kao ekspert za tu temu. Srpski mediji potrudili su se njegove intervjue odmah prevesti na engleski. Hrvatski internetski portali prenijeli su dosta toga što je rekao – najviše njegovo protivljenje kanonizaciji blaženoga Alojzija Stepinca.
 
Greif se kao povjesničar puno bavio osjetljivom temom iz njemačkih, nacističkih logora: Židovima koji su, prema njegovim istraživanjima, iznosili tijela svojih sunarodnjaka iz plinskih komora i spaljivali ih u krematorijima. Riječ je o pripadnicima tzv. sonderkommando skupina. Greif je pronašao nekolicinu preživjelih što su živjeli ili još žive u Izraelu i intervjuirao ih.
 
Prema opisima i izjavama, radi se o strašnim razinama na koje može spasti čovjek. Pripadnici sonderkommanda među mrtvima pronalili su i članove svojih obitelji, no slomljeni torturom esesovaca i naznakom da će možda nekako sačuvati svoj život, tupo su ih odnosili do krematorija, jeli užinu pored njihovih tijela… Na internetu se spominje da su Greifovi tekstovi inspirirali mađarskog filmaša Lasla Nemeša za film Saulov sin (2015.), o logorskom životu jednog takvog člana sonderkommandoa. Nemešov film dobio je niz nagrada na svjetskim fimskim festivalima.
 
Greif sada našao novu temu. Prema onome što govori u intervjuima, njome se do sada bavio vrlo površno, što pomalo baca sjenku i na njegove ranije radove. Greif o Jasenovcu govori na način srpskih i jugoslavenskih propagandista iz osamdesetih godina. Primjerice, da je Jasenovac bio gori od Auschwitza, da su se čak nacisti zgražali nad njime, i ostalo iz tog poznatog reklamnog arsenala. Među ostalim, Greif je u siječnju ove godine sudjelovao na izložbi o Jasenovcu održanoj u predgrađu New Yorka. Ondje se na 180 izloženih panoa govorilo o „pravoj istini“, odnosno o 700.000 navodnih žrtava tog logora. Organizator skupa bio je proslavljeni filmski redatelj Emir Kusturica i nekoliko drugih manje poznatih srpskih kipara i slikara. Prva ideja bila je da izložbu postave u prostorima Ujedinjenih naroda, ali u tome nisu uspjeli.
 
Greif i Kusturica planiraju postaviti tu izložbu u prosincu u Izraelu. Njihova inicijativa očit je pokušaj da se Srbi u propagandne svrhe na neki način povežu i poistovjete sa stradanjima židovskog naroda. Da se pokaže kako su Srbi stradavali od Hrvata isto kao i Židovi od Hitlerova nacizma. U tom smislu nekoliko je rečenica izrekao i patrijarh Irinej na skupu održanom povodom obljetnice hrvatske akcije Oluje, u novosadskom predgrađu Veterniku. Irinej je očekivano povezao 1941. i Oluju, a „tragedija koja je pogodila srpski narod je kao ona jevrejskog naroda“.
 
Angažiranje Greifa u novoj propagandoj kampanji ima podršku i službenih tijela srpske države. Izložbu u New Yorku posjetili su voditelj srpske misije pri UN i veleposlanik. Iz Srbije je došlo izaslanstvo od dvadesetak članova predvođenih Vladimirom Božovićem, savjetnikom tadašnjeg premijera, a sada predsjednika Srbije Aleksandra Vučića. U izaslanstvu je bio i Ivan Kostić, predsjednik odbora za dijasporu i Srbe u regionu Narodne skupštine Srbije.
 
Greif je i urednik zbornika s različitim radovima o holokaustu, koji je financiralo Ministarstvo vanjskih poslova Srbije. Podrška Greifu podudara se i s drugim propagandističkim potezima i namjerama srpskog vrha vezanima u Jasenovac. U travnju ove godine kružile su informacije da Aleksandar Vučić i Milorad Dodik pregovaraju s jednom od najvećih svjetskih producentskih kuća o snimanju holivudskog filma o Jasenovcu. Nije se čulo da bi hrvatska diplomacija negdje javno odgovorila na tu kampanju.
 
U tom propagandnom okamenjivanju Jasenovca koristi se i hrvatski novac. Primjerice, djeca hrvatske nacionalne zajednice u Srbiji nakon niza godina dobila su knjige na latinici i hrvatskom jeziku. Tiskanje je platila Hrvatska. I tako mali Hrvati iz svojeg udžbenika povijesti uče da je u Jasenovcu ubijeno, pogađate, 700.000. Tako je bilo do nedavno, ne znamo je li došlo do kakvih izmjena za sljedeću školsku godinu. Naravno, ne bi bilo mnogo bolje ni da im samo pretiskaju hrvatski udžbenik za povijest za osmi razred, u kojem stoji da je u Jasenovcu ubijeno 80.000 ljudi.
 
Ispod članaka na portalima koji su prenijeli Greifove tvrdnje da je Jasenovac bio gori od Auschwitza neizbježno su se redali zapjenjeni komentari. No čitatelju je mogao zapeti za oko i jedan koji je stigao, gle čuda, iz Srbije, iz Pančeva: „A kako je mogao da bude Aušvic ako nije bilo ni gasnih komora ni krematorijuma???“. Takvo zrnce zdravog razuma uvijek je ohrabrujuće. Jer, propagandi kakvu vode Kusturica i Greif nije se jednostavno suprotstavljati. Jasenovac je doista imao svoj udjel u holokaustu. U njemu su bilo interniran jedan broj hrvatskih Židova, i to samo zato što su Židovi. Ali njihov tretman u logoru bio je sličan onome u slovačkim logorima za Židove (Novaky), gdje su radili u relativno dobrim životnim uvjetima. Iz slovačkih su logora, na nacistički pritisak kasnije ipak najvećim dijelom deportirani u logore u Njemačkoj odosno okupiranoj Poljskoj.
 
I najveći dio židovske zajednice u NDH, onaj iz sjevernog područja pod njemačkim utjecajem, deportiran je u njemačke logore. Od deportacija su izuzeti Židovi iz miješanih brakova i to uz zalaganje nadbiskupa Stepinca i ostalih iz vrha Katoličke crkve u NDH. U dijelu države pod utjecajem talijanskih fašista, Židovi su prolazili bolje. Internirani su, ali ih talijanski fašisti nisu izručivali njemačkim nacistima.
 
Za razliku od Srbije u Hrvatskoj prije rata nije bilo izraženoga antisemitizma u glavnim političkim i vjerskim strujama. Stepinac je još tridesetih godina organizirao odbor za pomoć židovskim izbjeglicama iz Trećeg Reicha. Židova i osoba židovskog podrijetla bilo je i u ustaškim redovima pa i u emigraciji s Pavelićem (Karlović, Singer, braća Kremzir, Eugen Kvaternik).
 
U prvim danima poslije dolaska na vlast, ustaško je redarstvo pozivalo Židove u Zagrebu na prijavu imetka i ispunjavanje anketnog lista u kojima su se trebalo navesti i pojedinčeve sudske kazne. U jednom takvom listu jednog zagrebačkog Židova stoji – osuđivan sam, jer sam se protivio uvođenju ćirilice u Hrvatsku! I zbog takvih razloga uveden je institut „počasnog arijevca“ koji je dodijeljen glavama tristotinjak židovskih obitelji. Dvjestotinjak liječnika sklonjeno je u Bosnu pod izlikom da idu liječiti endemski sifilis. A neki od onih što su ostali u Jasenovcu, sačuvali su glavu baš zato što su ostali ondje, kako su to utvrdili analitičari UDB-e još 1955. godine u analizi djelovanja njemačke obavještajne službe u ND Hrvatskoj.
 
Dok je Stepinac rasne ideologije osuđivao javno s propovjedaonice i prosvjedovao izravno kod dužnosnika u vlasti, deportacija Židova iz Srbije prošla je u tišini, uz poneko likovanje iz redova Pravoslavne crkve. Čak i ono malo otvorenoga antisemitizma što ga je bilo u Hrvatskoj, događalo se najviše u srpskom manjinskom krugu – u zagrebačkim listovima Srbobran i Vrač pogađač koje su financirali srpski zagrebački trgovci, i koji su huškali čitatelje protiv židovske konkurencije. Svejedno, srpski se suvremeni nacionalistički propagandni aparat nastoji prošvercati uz Židove, nesumnjivo najveće stradalnike Drugog svjetskog rata.
 
Ali šverca se zapravo i uz Jasenovac. Jer ni Jasenovac nije dominantno „srpska stvar“. Najveći broj Srba samo je prošao 1942. godine pored Jasenovca i kroz Staru Gradišku poslije bitke na Kozari. Upućeni su na rad u njemačke tvornice i poljoprivredna dobra te premješteni u Slavoniju, na poljske radove. Dobar dio preseljenih u Slavoniju, kako ne bi bili jataci razbijenih partizanskih grupa poslije Kozare, počinje se vraćati svojim kućama u Potkozarje i okolicu već u jesen 1942. godine. Na internetskoj stranici Društva za istraživanje trostrukog logora Jasenovac objavili smo u lipnju 2016. poduži članak
 
U članku s povijesnim izvorima pokazujemo kako se mijenjao odnos NDH prema srpsko-pravoslavnom stanovništvu te kako je internaciji u Jasenovac za hrvatske, muslimanske ili srpske zatočenike morala prethoditi neka protudržavna aktivnost. Najčešće je to bilo aktivno podupiranje ili sudjelovanje u komunističkom pokretu. Srbi su pri tome predstavljali manjinu zatvoreničke populacije.
 
Sveobuhvatno istraživanje jasenovačke problematike i publiciranje rezultata, i uz pomoć države, poništilo bi mnoge adute srpske nacionalističke propagande, a također i, otprilike rečeno, hrvatske ljevičarske, kao i srednjostrujaške. Čitajući njegove rane radove, čini se da bi to mogao prihvatiti i Gideon Greif, kad bi imao priliku sagledati sve elemente jasenovačke povijesne sage.
 
(Nastavak slijedi)
 

Igor Vukić, Izvor:narod.hr/Hrvatskitjednik; https://narod.hr/hrvatska/igor-vukic-zasto-se-hrvatska-drzava-napokon-ne-suprotstavi-propagandi-jasenovca-koju-vode-kusturica-greif

Anketa

Treba li obustaviti postojeće sudski neutemeljene postupke protiv Zdravka Mamića?

Nedjelja, 15/07/2018

Tko je Online?

Trenutačno aktivnih gostiju: 913 gostiju i nema članova online

 

AIPK Trgovine d.o.o.

 

Registar Branitelja

 

Udruga Zavjet

 

 

Grawe osiguranje

 

 

 

Veliko srce malom srcu

 

Facebook

 

 

Optika Kraljević