Get Adobe Flash player

Vikar najčešće se rabi u značenju pomoćni svećenik, zamjenik župnika, kapelan...

 
 
Ministar u srbijanskoj vladi Aleksandra Vučića, Aleksandar Vulin, na komemoraciji žrtvama u Jadovnom je kardinala Stepinca, blaženika Katoličke crkve i mučenika, proglasio ustaškim vikarom. Što je s “ustaškim vikarom” ministar jednog sporednog srbijanskog ministarstva mislio reći i htio postići, a što govore činjenice? Što je zapravo vikar? Vikar najčešće se rabi u značenju pomoćni svećenik, zamjenik župnika, kapelan, a može biti zamjenik odnosno namjesnik biskupa, nadbiskupa, pape (generalni vikar je papin zamjenik). Pape su se u razdoblju od 5.-12. stoljeća nazivali Petrovim vikarima, kasnije (od kraja 12. stoljeća) Kristovim vikarima.
http://www.obitelj-malih-marija.com/wp-content/uploads/2016/05/Bl-Alojzije-Stepinac.jpg
Nadbiskup Stepinac nije bio vikar ustaškim vojnicima, nego je bio imenovan vikarom katoličkim vojnicima u Jugoslaviji. Pavelić je i na tom području radio na svoju ruku, bez ikakva dogovora s nadbiskupom ili sa Svetom Stolicom. Jednostrano je proglasio vojnim vikarom popa Stipu pl. Vučetića, a njegovim zamjenikom Vilima Cecelju. Sveta Stolica nije nikada priznala NDH, niti je poslala nuncija. Papa se držao ustaljene politike da Sveta Stolica u vrijeme rata ne priznaje novonastalim državama međunarodno priznanje.
 
Optužbe i negodovanja iz Srbije zbog Stepinčeve kanonizacije
 
Optužbe koje sve češće stižu iz Srbije, pa i ova posljednja, Vulinova, da je kardinal Stepinac “ustaški vikar”, idu protiv njegove kanonizacije. Predsjednik Srbije Tomislav Nikolić čak je uputio pismo papi Franji u kojem je napisao da se “zajedničkom mudrošću ne načini nikakav potez koji bi bilo koga uvrijedio, pogotovo u vezi s odnosom prema povijesti, Drugom svjetskom ratu i ulozi Alojzija Stepinca u njemu”. Nikolić je papi Franji izravno sugerirao da će i odustajanjem od Stepinčeve kanonizacije biti od koristi “zajedničkoj mudrosti”. Osim njega, i vrh Srpske pravoslavne crkve pisao je vatikanskom ministru vanjskih poslova Dominiqueu Mambertiju protiv Stepinčeve kanonizacije, a stav SPC-a ponovio je patrijarh Irinej. “Da bi netko bio svetac”, kako kaže, “on zaista mora biti svijetla i sveta osoba, koju kao takvu prihvaćaju i drugi kršćani”.
 
Nešto ranije patrijarh Irinej je izjavio kako Stepinčeva kanonizacija ne će ugroziti odnose Srpske pravoslavne crkve i Vatikana: “To je izuzetno delikatno pitanje. Dovoljno znamo o Alojziju Stepincu, a na djelu imamo pokušaj da se on prikaže u boljem svjetlu nego što je de facto to bio. Možda je to donekle i razumljivo jer je on u svoje vrijeme bio značajna osoba u Hrvatskoj. Izgledno je da naši odnosi s Vatikanom neće biti ugroženi njegovom kanonizacijom, ali će to baciti sjenku na Rimokatoličku crkvu. Dobro je poznato kakve su osobe u prošlosti proglašavane za svece. Svi drukčiji potezi Crkvu bi činili više političkom organizacijom, a manje Kristovom crkvom, s naslijeđem koje je dobila od svojih osnivača svetih apostola”.
 
Proces kanonizacije pri samom je kraju
 
Ipak, unatoč ovakvim izjavama, proces kanonizacije kardinala Stepinca na samome je kraju i očekuje se još samo dan proglašenja svetim, što očito muči Srbe. Uostalom, u Katoličkoj crkvi u Hrvatskoj sigurni su da ništa neće ugroziti Stepinčevu kanonizaciju, koja se očekuje uskoro. O svemu ovome je kao dugogodišnji ekumenski djelatnik biskup Vlado Košić za Hrvatski tjednik rekao: “Činjenica jest, i to su prenijela sredstva priopćivanja, da je patrijarh srpski gospodin Irinej poslao papi Franji pismo kojim osporava svetost blaženog Alojzija i izriče svoje bojazni da bi to moglo loše utjecati na ekumenizam i na hrvatsko-srpske odnose. No ja kao dugogodišnji ekumenski djelatnik odgovorno tvrdim da bi se to moglo dogoditi upravo u suprotnome slučaju, naime ako se kanonizacija bl. Alojzija Stepinca odgodi ili ne dogodi, upravo bi to moglo značajno poremetiti dobre ekumenske i hrvatsko-srpske odnose.”
 
Što je zapravo istina o Stepincu?
 
Za vrijeme Drugoga svjetskog rata, nakon njemačke okupacije Jugoslavije uspostavljena je Nezavisna Država Hrvatska. Stepinac se u to vrijeme ne veže ni uz koju političku stranku ili pokret, te javno osuđuje rasna, ideološka i politička progonstva. Zahtijeva poštivanje svake osobe, bez razlike rase, narodnosti, vjere, spola i dobi. Odmah po donošenju rasističkih zakona, već u travnju 1941. upućuje najoštriji prosvjed vlastima.
 
Već u prvim mjesecima nakon osnutka hrvatske države hitno intervenira i poručuje: “Po katoličkom moralu nikada nije dozvoljeno ubijati taoca za krivice, koje su drugi počinili.” A 25. listopada 1942. u zagrebačkoj katedrali izjavljuje: “Svaki narod i svaka rasa, kako se danas odrazuju na zemlji imade pravo na život dostojan čovjeka i na postupak dostojan čovjeka. Svi oni bez razlike, bili pripadnici ciganske rase ili koje druge, bili crnci ili uglađeni Europejci, bili omraženi Židovi ili oholi Arijanci, imadu jednako pravo da govore: “Oče naš koji jesi na nebesima!” I ako je Bog svima podijelio to pravo, koja ga ljudska vlast može nijekati?” Oštro se protivio nasilnim vjerskim prijelazima, a kad ih nije mogao spriječiti, daje kleru povjerljivu instrukciju: da one koji zatraže prijelaz – da bi na taj način spasili svoj život – prime u Katoličku Crkvu bez ikakvih uvjeta, jer “kad prođe ovo vrijeme ludila i divljaštva, ostat će u našoj Crkvi oni koji budu konvertirali zbog uvjerenja, dok će se ostali, kada opasnost prođe, vratiti u svoju”.
 
Nakon završetka II. svjetskog rata u Hrvatskoj je, kao i u čitavoj Jugoslaviji, vlast preuzela Komunistička partija zadojena boljševičkom ideologijom i mržnjom na Crkvu. Nadbiskup Stepinac bio je već 17. svibnja 1945. uhićen, u zatvoru do 3. lipnja. Već sutradan, 4. lipnja, sam ga je Tito u Zagrebu pozvao na razgovor. Iz toga razgovora, a osobito iz razgovora što ga je dva dana ranije Tito vodio s predstavnicima katoličkoga klera u Zagrebu, bilo je jasno da novi režim hoće “narodnu Crkvu”, neovisnu o Svetoj Stolici. Nakon brojnih i učestalih napada uhićen je 18. rujna 1946. te je 30. rujna izveden pred već montirani politički sudski proces. Na temelju iznuđenih izjava i lažnih svjedočanstava, čak i krivotvorenih dokumenata, nevin je osuđen 11. listopada 1946. na 16 godina zatvora i prisilnog rada te daljnjih 5 godina lišenja svih građanskih prava.
 
Dana 19. listopada 1946. odveden je na izdržavanje kazne u kazneno-popravni dom u Lepoglavi gdje je bio do 5. prosinca 1951. Kaznu nije odslužio do kraja; 1951. pušten je u kućni pritvor u Krašiću, gdje je godinu dana kasnije od Vatikana dobio zvanje kardinala. Držan je u potpunoj izolaciji, podvrgnut trajnim ponižavanjima i stresovima, a po svoj prilici i trovanju, što je uvelike narušavalo njegovo zdravlje. Po svjedocima u procesu za beatifikaciju bio je na popisu zatočenika osuđenih na likvidaciju.
 
Umro je 10. veljače 1960. još za vrijeme izdržavanja nepravedne kazne. Umro je kako se to u mučeničkom rječniku kaže “ex aerumnis carceris” – od “zatvorskih tegoba”, ali moleći za progonitelje. Blaženim ga je proglasio papa Ivan Pavao II. u Mariji Bistrici 3. listopada 1998. godine.
 
Neugodne činjenice
 
U NDH su nacisti imali namjeru uništiti 30.000 Židova, ali barem ih je 9500 na području NDH preživjelo u najtežim okolnostima. Američka povjesničarka i pravnica rođena u Sarajevu Esther Gitman ovako navodi ljude koji su spašavali Židove: “Među spasiocima nalazili su se dužnosnici vlasti NDH, nadbiskup Alojzije Stepinac i drugi u Katoličkoj crkvi u Hrvatskoj, nacionalne i međunarodne humanitarne organizacije, 2. talijanska armija i hrvatski partizani.” Od 16.700 Židova u Nedićevoj Srbiji i Banatu, 15.000 je ubijeno. Već u kolovozu 1942. general Alexander Löhr Srbiju je proglasio “Judenfrei”.
 
Osim ovog očito efikasnijeg otpora nacističkom pogromu Židova u NDH nego u Nedićevoj Srbiji, u zadnje vrijeme sve se više postavljaju pitanja koliki je stvaran broj žrtava u Jasenovcu, jer broj od navodnih 700 tisuća žrtava Jasenovca iz Titove Jugoslavije izgubio je jednu nulu još 1964., samo što se o tome tada nije smjelo pisati. Također su sve glasniji prigovori poimeničnom popisu od 83 tisuće JUSP-a Jasenovac po dva kriterija, po kriteriju nepostojećih kostiju (u Jasenovcu nije postojala spalionica, dosadašnja iskapanja pronašla su manje od tisuću kostura) i po kriteriju brojnih pogrješaka u popisu koji dovode u pitanje točnost tog popisa.
 
S druge strane rad na istraživanju grobišta žrtava Bleiburga i križnih putova svake godine otkriva nove žrtve. U svjetlu ovih činjenica pokazuje se ne samo neutemeljenost na brojkama neznanstvenih teza o navodnoj genocidnosti hrvatstva, kako je to kritizirao još Tuđman u svojim Bespućima povijesne zbiljnosti, nego se ocrtava zla namjera pokušaja prikrivanja jednog stvarnog, komunističkog zločina drugim, u velikoj mjeri izmišljenim zločinom. Iako kanonizacija blaženog Alojzija Stepinca nema nikakve izravne veze s brojem žrtava Jasenovca ili Bleiburga i križnih putova, ona može ukazivati da je došlo vrijeme reći istinu o zločinima koji su se dogodili prije 70-ak godina, bez obzira tko ih je počinio, partizani ili ustaše.
 
Ako ta istina sadrži manje od 70.000 mrtvih Srba u Jasenovcu, zašto se dio Srba 1991. godine pobunio u Hrvatskoj? Zašto su dragovoljci i JNA iz Srbije 1991.-1995. dolazili ubijati i protjerivati stanovništvo u Hrvatskoj? Zašto je Srbija financirala taj rat iz svojeg proračuna pet godina? Kao što rijetkim još danas živim partizanima i nasljednicima Titovih zločinaca nije lako prihvatiti i priznati što su radili oni, njihovi očevi i djedovi, jednako se tako nekim Srbima očito nije lako suočiti s krahom mita o genocidnosti Hrvata. Izjava srbijanskog ministra Vulina nije njegovo prvo provociranje hrvatske javnosti i na hrvatskome tlu. Država iz koje dolazi po svemu sudeći podržava takve izjave kad ih on i dalje izriče. Zašto predstavnici srpskoga naroda u Hrvatskoj odobravaju takve izjave? Pravo je pitanje zašto takva osoba i dalje nesmetano dolazi u Hrvatsku i zašto takve izjave tolerira hrvatska Vlada?
 
(Nastavak slijedi)
 

ij, gs, https://narod.hr/kultura/sto-znaci-vulinova-izjava-o-ustaskim-vikaru

Goldstein u Beogradu lupa ko Maksim po diviziji o Jasenovcu i raspiruje mržnju

 
 
Slavku Goldsteinu godine nisu podarile mudrost. Umjesto da se pridruži ozbiljnoj raspravi o logorima u Jasenovcu, on je na svaki način izbjegava. Ne usuđuje se doći na televizijsku ili radijsku raspravu s ljudima koji misle drukčije od njega, ali zato odlazi u Beograd, jer zna da će mu tamo pljeskati kakvu god glupost izvalio o Jasenovcu, piše Igor Vukić za Hrvatski tjednik od 10. studenoga 2016. U razgovoru za beogradski list Danas Goldstein kaže da „druga strana“ nije odgovorila na njegovu knjigu o Jasenovcu, s kojom je pokušao parirati knjizi „Jasenovački logori-istraživanja“, čiji su autori Vladimir Horvat, Igor Vukić, Stipo Pilić i Blanka Matković.
https://2.bp.blogspot.com/-VRy89cbE384/VIKjmV5n-ZI/AAAAAAAAdZc/7n_qxVSy2Ck/w1200-h630-p-k-no-nu/slavko%2Bgoldstein%2B1%2Bintro%2Byugopapir.jpg
Goldsteinova knjiga je zapravo knjižica, jer se njegov pamflet proteže na svega 60 strana malog formata, čime nastoji odgovoriti na 240 nešto većih stranica Jasenovačkih logora. Koliko je bio vrijedan pokazuje i činjenica da je knjižicu podebljao i s tekstom od 15 stranica koji je prvi put objavio još 2011. godine. Ali već je i ta njegova priča o navodnom izostanku odgovora dovoljna da ga se ocijeni neozbiljnim sugovornikom. Svatko može s dva klika na internetu pronaći opširan odgovor koji su njegovu slabašnom radu proljetos uputili povjesničari Stipo Pilić i Blanka Matković.
 
Isto tako vrlo je lako na internetu pronaći i članak „Nije Mala Floramye nego Grofica Marica“ kojim se autor ovih redaka osvrnuo na nedostatke Golsteinove knjige. Članak je prvi put objavljen u Hrvatskom tjedniku, 21. travnja ove godine. Ali njega to ne zanima. On će beogradskom novinaru „skromno“ tvrditi da je iznio „čvrste dokaze“. U te dokaze u regionu vjeruju samo tipovi poput Dragana Markovine i Tvrtka Jakovine.
 
Žestoka prepirka na tribini o Jasenovcu: ‘Gospodo gdje su vam dokazi, gdje su leševi?’
 
Problem bi bio manji da se radi o egotripu vremešnog publicističkog veterana pred svojim omanjim kružokom u Hrvatskoj. Mnogo je opasnije kad Golstein to iznosi u Beogradu i tim izjavama nastavlja raspirivati mržnju prema Hrvatskoj i Hrvatima. Nakon svega što je do sada objavljeno o Jasenovcu, svatko tko ponavlja da je ondje od 1941. do 1945. ubijeno 80.000 ljudi, potiče na mržnju. Pri tome, Golsteinen, onako od oka dodaje i „plus deset, najviše 20 posto onih koji još nisu utvrđeni“. S namjerom da potakne niske strasti vjerojatno je i otišao u Beograd, producirao se na Sajmu knjiga i davao huškačke intervjue.
Nasuprot Goldsteinu, čak je i Efraim Zurof iz centra Wiesenthal shvatio i izjavio da bi u Hrvatskoj trebalo osnovati državno povjerenstvo koje bi iznova razmotrilo proturječne informacije o jasenovačkom logoru i pokušalo doći do realne slike. I Vesna Teršelič nakon posjeta Mariboru i komemoracije za žrtve Hude jame, smatra da bi trebalo temeljito istražiti i Bleiburg i ustaške logore.
 
Jakovina/Markovina gdje su posmrtni ostatci?
 
Za to vrijeme Slavko Golstein u Beogradu lupa kao Maksim po diviziji po brojci od 80.000: „To je utvrđeno, nedvojbeno…“ Pa da vidimo što su to utvrdili naš ratni huškač i Javna ustanova spomen područje Jasenovac (koja od države dobiva najmanje 3 milijuna kuna godišnje). Samo jedan dio: prema njihovu popisu, u logoru je 1941. godine ubijeno 10.700 ljudi. Prvi zatočenici dovedeni su u područje Jasenovca potkraj kolovoza 1941. godine pa logorsko razdoblje te godine traje četiri mjeseca. Prema izjavama zatvorenika koji su tada bili u Jasenovcu, a izjave su davali poslije svibnja 1945. godine, u logoru je te jeseni i zime bilo oko 1000 ljudi. Kotarski predstojnik Novske koji je dolazio u logor u listopadu 1941. navodi da je tada bilo oko 800 zatočenika. Bivši zatočenici iz tog vremena ne govore o masovnim ubojstvima niti o dovođenju velikih skupina novih zatočenika. Logor je u to vrijeme bio na lijevoj obali Save i sve što se do Nove godine dogodilo, dogodilo se samo na toj strani rijeke. Kako je onda moguće od 1000 zatvorenika dobiti 10.700 ubijenih? Na to jednostavno pitanje nema odgovora ni od kustosa JUSP Jasenovac, ni od Markovine/Jakovine, niti od Slavka Goldsteina. Slična pitanja vrijede i za druga logorska razdoblja. Gdje su posmrtni ostatci tih 80.000 navodnih žrtava? Od njih nema suvisla odgovora.
 
U Hrvatskom tjedniku i na portalu Narod.hr objavljena je serija članaka o ogromnim slabostima popisa koji vodi JUSP Jasenovac (članci Nikole Banića i Mladena Koića). Zatim niz članaka o zbivanjima u logoru, utemeljen na autentičnim dokumentima (o Natku Devčiću koji već u jesen 1942. uvježbava logorski orkestar, o Jaroslavu Černiju koji u logoru od zatočenika-partizanskog špijuna postaje dio logorske uprave, a nakon rata cijenjeni vodoprivredni inženjer, o činjenici da su strijeljani stražari ustaše koji su pljačkali zatočenike, itd.)
 
Goldsteinu, koji živi u svom svijetu, to ništa ne znači. On prezire i Vladimira Grünbauma i Andriju Rippa, dvojicu Židova koji su u jesen 1941. u nekoliko navrata dolazili u Jasenovac dogovarati opskrbu zatočenika hranom i odjećom. O tome je mogao pročitati u našoj knjizi, ali je to prešutio kao i mnoge druge dokumentirane logorske događaje. Vladimir Grünbaum 1945. godine hrabro pred opasnim tipovima iz Ozne objašnjavao kako je surađivao s Vjekoslavom Luburićem u organiziranju opskrbe logora. Iz njegove je izjave jasno da 1941. u jasenovačkom logoru nije bilo masovnih ubojstava. Goldsteinu nije dovoljno što su ti ljudi izvučeni ih njihovih građanskih života i egzistencija i internirani u zatvor stotinjak kilometara od Zagreba. Oni moraju biti deset puta ubijeni, da bi on mogao davati bombastične intervjue u Beogradu!
 
I još se djetinjasto hvali kako je pronašao jednu grešku u našoj knjizi! Tamo gdje piše Mladen Lorković (na stranici 14.) treba pisati Erih Lisak. Hvala, Slavko! Ali zato šuti o sadržaju izjave koju je Lisak dao pred istražiteljima, Goldsteinovim ratnim i poratnim kolegama: da je potpisao odluke kojim se iz logora pušta jednom 350, a drugi put 400 zatvorenika. Ti ljudi za Goldsteina uopće nisu bitni. On će se radije prikloniti izvjesnim Kočovićima i Žerjavićima koji o ljudima pišu kao da su krumpiri, uglavnom baratajući statistikama u kojima se čovjek gubi kao osoba. I uobičajeno vidi trunje u tuđim očima, a u svojoj knjižici citira Vladimira Carina i njegovu knjigu „Smrt je hodala četveronoške“. Vladimir Carin nije bio u logoru u Jasenovcu. Riječ je o piscu koji je napisao roman na temelju onoga što je čitao u novinama ili čuo od drugih (što i sam navodi u posveti knjige, koju S.G. nikad nije ni vidio, ni čitao). To je kao da partizanske filmove s RTL-a uzmeš za relevantan povijesni izvor.
 
Nakon svojedobnog razgovora s bivšim ministrom Zlatkom Hasanbegovićem, Slavko Goldstein objavio je u jednom intervjuu da su se složili kako u Jasenovcu nije bilo ubijanja ljudi iz kozaračkog zbjega 1942. godine. Time se posredno složio da bi s popisa JUSP Jasenovac trebalo odmah izbrisati imena 20.000 navodno ondje ubijene djece. To s djecom je inače jedan od najgnusnijih elemenata jasenovačke propagande, ali Goldstein nema problema podržavati tu propagandu, ponavljajući broj od 80.000 (i još mudro kontemplira da bi to trebalo uvećati za deset, a možda i dvadeset posto).
 
Goldstein – stučnjak s ugledom u Srbiji
 
Unatoč tom slaganju s Hasanbegovićem oko izbjeglica s Kozare, Golstein u svojoj knjizi piše: „Priličan dio Srba dopremljenih u Jasenovac bio je otpremljen na radove za ratnu industriju u Njemačku, a petnaestak tisuća je naseljeno (…) u Moslavini i Slavoniji. Više tisuća ostavilo je živote u Jasenovcu i Staroj Gradiški“ (str. 50.) Više tisuća! Znanstveno utvrđenje, nema što. Vjerojatno s više poštovanja tretira krumpire. Kad privatno sretnete Goldsteina i pitate ga za te stvari, on se povlači. Govori, da ne zna, da se i nije time puno bavio, da je to njegov sin… Čekajte, niste se time bavili, a potpisujete knjige, dajete intervjue. „To me više ne zanima…“ I tako u krug. Eto, i takav stručnjak još ima određeni ugled u Srbiji.
 
(Nastavak slijedi)
 

Igor Vukić, Narod.hr, Hrvatskitjednik,https://narod.hr/kultura/igor-vukic-goldstein-u-beogradu-lupa-ko-maksim-po-diviziji-o-jasenovcu-i-raspiruje-mrznju

Kako se štitio jasenovački mit 10 godina nakon Drugog svjetskog rata

 
 
Ni 15 svjedoka u njegovu korist nije moglo ustašu Antu Primorca spasiti od smrtne kazne. Dovoljne su bile izjave šestorice svjedoka optužbe, čijim se besmislicama katkad čudio i pristrani predsjednik sudskog vijeća. Vrhovni sud ipak je na kraju presudu preinačio u doživotni zatvor, piše Igor Vukić za Hrvatski tjednik od 27. listopada 2016. Ni pozitivne izjave 15 jasenovačkih i starogradiških zatočenika nisu pomogle bivšem ustaši Anti Primorcu da poslije dva sudska procesa, 1955. i 1956. godine, ne bude osuđen na smrt. Tek je Vrhovni sud FNRJ, nakon žalbi, preinačio presudu u doživotni zatvor.
https://drustvojasenovac.files.wordpress.com/2015/04/julius-schmidlin-izaslanik-mock-a-desno.jpg?w=760
Logor Jasenovac, Julius Schmidlin, izaslanik MOCK-a (desno)
 
Ante Primorac zvan Mišković, sin Joze i Ruže, rođen 1919. u Čitluku, na službi u logoru Stara Gradiška bio je od 1942. do 1944. godine. U jesen 1944., nakon ranjavanja u zračnom napadu, otišao je na oporavak u Čitluk i više se nije vraćao u Staru Gradišku. Preko brata koji je bio povezan s partizanima, prešao je u njihove redove i tako dočekao kraj rata. Poslije je postao čak i član Komunističke partije. No 1955. pritvorila ga je UDB-a, pod optužbom da je bio ustaša u Staroj Gradiški i Jasenovcu. U istrazi je objašnjavao da je bio kurir zapovjedništva logora u Staroj Gradiški a službu je obavljao prenoseći pisma iz Stare Gradiške do Zagreba i natrag. U Jasenovcu bi kroz prozor vlaka dobio dokumente od kolege kurira iz Jasenovca pa je i tu poštu nosio u Zagreb i natrag. U jasenovačkom logoru nikad nije bio.
 
Udbaškom je istražitelju objašnjavao kako je činio brojne usluge zatočenicima, prenoseći njihova pisma i poruke, poneki paket i slično. Predložio je i imena zatočenika koji to mogu potvrditi. Uskoro je počelo suđenje na Okružnom sudu u Mostaru. Optužba je predvela šestoricu svjedoka koji su tvrdili da ih je Ante Primorac tukao, da je jednom pucao na njih iz pištolja zajedno s još nekoliko drugih ustaša, da je odvodio ljude na likvidacije. Primorac se čudio kako je moguće da netko govori takve laži i pristajao na suočenje sa svakim od njih. Jedan je tvrdio da ga je tukao na istovaru drveta na Savi u ljeto 1943., a Primorac je u to vrijeme bio na bolovanju kod kuće. Svjedoci su miješali imena, datume, događaje, tako da ih je i sudac s vremena na vrijeme upozoravao na kontradikcije u izjavama. Nakon suočavanja unosio je u zapisnik rečenicu da su i Primorac i svjedok optužbe ostali kod svojih izjava.
 
Od niza optužbi Primorac je priznao samo prvu: da je u ratu dvije godine bio pripadnik ustaških formacija. Ako bi i potvrdio neki slučaj zlostavljanja u logoru – primjerice, da je satnik Bosak, koji je poginuo za vrijeme rata, drvenim štapom izudarao nekog logoraša – Primorac bi naglašavao da sam nikada nije sudjelovao u takvim postupcima, nego je bio kurir, a i pomagao je zatočenicima. Svjedoci obrane uglavnom su potvrđivali Primorčevu priču. Njegova sestra učinila je velik napor da po raznim jugoslavenskim mjestima pronađe bivše zatočenike i zamoli ih da dođu svjedočiti ili da barem daju pisanu izjavu o njezinu bratu. Na inzistiranje Primorčeva odvjetnika Slobodana Tambića i sud je morao pozvati dio predloženih svjedoka.
 
Prema dokumentima koji se čuvaju u Hrvatskom državnom arhivu, Uprava državne bezbednosti (UDB), pomno je nadzirala ovaj, kao i druge slične sudske procese. Presretali su i čitali pisma koja je Primorac slao obitelji, pratili sestru i njezine kontakte sa svjedocima i odvjetnicima. Ubacivali bi svoje agente među svjedoke koji su čekali na red za iskaz na sudu i prisluškivali o čemu razgovaraju. Svjedoka Dragu Pocema iz Malog Lošinja, koji je bio njihov kolega iz službe, mostarski su udbaši pozvali na saslušanje da im objasni zašto je svjedočio u korist Primorca. I zašto ga već ranije nije prijavio kad je znao da je ovaj bio ustaša u logoru. Neki od svjedoka optužbe tražili bi nakon ročišta da UDB-a povede postupak protiv pojedinih svjedoka obrane. Iako je bilo neusporedivo više svjedoka koji su svjedočili u korist Primorca (a mnoge predložene sud nije ni pozvao), sudačko vijeće nakon prvog suđenja proglasila ga je krivim i osudilo na smrt strijeljanjem.
 
Vrhovni sud Bosne i Hercegovine ipak je poništio presudu i odredio novo suđenje. Ono je bilo slično prvomu. Primorca je sada zastupao poznati odvjetnik Ivo Politeo, raniji branitelj Alojzija Stepinca, Slavka Kvaternika i Josipa Broza. U ovom suđenju su neki svjedoci optužbe odustajali od ranijih optužbi protiv Primorca. Zatočenici su potvrđivali da im je optuženi Primorac davao cigarete. Jednom je u ustaškoj blagovaonici opomenuo drugog ustašu koji je ošamario zatočenika-kuhara jer mu nije pripremio odrezak na željeni način. „Nije junaštvo biti grub prema ljudima koji su zatvoreni“, prepričao je svjedok Primorčeve riječi.
 
Svjedok Franjo Gnidica prisjetio se kako ga je Primorac pratio u Zagreb k njemačkom poslaniku Siegfriedu Kascheu. Ondje je Gnidica poslaniku uzeo mjeru za nove čizme koje je naumio darovati Vjekoslav Luburić. Nakon toga otišli su u posjet šogorici Franje Gnidice gdje su ostali na ručku i kasnijim vlakom vratili se u logor.
 
Preko izjava svjedoka otkriva se i unitarnji logorski život. Svjedoci su ondje uglavnom proveli po godinu-dvije, zaposleni na raznim radnim odjelima. Nekoliko svjedoka reklo je da ne odgovara istini navod iz optužnice da se masovno umiralo od gladi.
 
Drago Škrgatić rekao je da im je Primorac izvana donosio i partizanske biltene i list „Naprijed“. Zatočenik Stjepan Seferagić radio je u računovodstvu logora i redovito Primorcu isplaćivao dnevnice za kurirska putovanja. Stažom najstarija logorašica, Štefica Kardum, koja je u Staroj Gradiški bila od 3. siječnja 1942. do 3. siječnja 1945., ocijenila je Antu Primorca „dobrim i bezopasnim“. Za optužnicu je rekla da je „isključeno da bi on to počinio“. Na suđenju se saznalo da je Ante Primorac jedini put na nekoga pucao – onda kad je pri kraju rata bio u partizanima. Svejedno, ni nakon drugog suđenja presuda nije bila drukčija: smrt strijeljanjem. Ovaj put potvrdio ju je i Vrhovni sud BiH. Nakon ponovljene žalbe Vrhovni sud FNRJ odrezao je Primorcu doživotni zatvor, koji je izdržavao u kaznionici u Zenici. S obzirom na stanje u komunističkim zatvorima tog vremena, pitanje je koliko je to bila blaža kazna.
 
Otkud mlijeko u logoru?!
 
Zatočenik Drago Pocem popravljao je radio-aparate pa je naumio napraviti jedan i za zatočenike. Potkradao je dijelove iz pokvarenih uređaja, a nekoliko dijelova što su mu nedostajali htio je nabaviti izvan logora. Stoga je po Primorcu poslao pismo u Osijek, zatočenici Mariji Amulić koja je puštena ranije. Kao pravi začin ovom sudskom trileru, koji se u dosjeu UDB-e prostire na više od 200 stranica, Pocem je prijateljici napisao tajnu poruku. Prema ranijem dogovoru, poruku je napisao mlijekom, a kolegica je trebala prijeći peglom preko lista i pročitati je. Kad je to rekao na sudu, u publici se digla velika galama. Inače su tijekom saslušanja svjedoka pojedinci dobacivali prijeteće i uvredljive poruke svjedocima i odvjetnicima. No kad je Pocem spomenuo poruku napisanu mlijekom, dvorana je proključala: „Zašto lažeš? Zašto braniš ustašu! Odakle mlijeko u logoru?!“ Udbaši su zabilježili da je čak i odvjetnik Ivo Politeo, koji je dosta toga prošao, bio osupnut atmosferom u mostarskoj sudnici.
 
I Gamulin je branio ustašu

 

Među svjedocima obrane bio je i niz komunističkih aktivista i dužnosnika, ranijih zatočenika starogradiškog logora. Među njima i Grgo Gamulin, poslijeratni profesor na Filozofskom fakultetu, povjesničar umjetnosti i likovni kritičar. Iako je odman nakon rata cenzurirao dijelove knjige bivšeg zatočenika Milka Riffera koji su se previše razlikovali od propagandne slike događaja u logoru, na suđenju Primorcu Gamulin je ipak govorio u prilog optuženika. Karakterističan je način na koji je to učinio. Prvo je rekao kako se zna da je u logoru bilo zločina, a potom je prešao na Antu Primorca kojeg je opisao slično kao i ostali: bio je kurir koji je zatočenicima pravio neke usluge. Dežurni udbaš je primijetio taj pristup: „Gamulin o zločinima govori općenito i nejasno, a kad govori o ustaši Primorcu jasan je i konkretan.“

 

(Nastavak slijedi)

 

Igor Vukić, Izvor: Narod.hr, Hrvatskitjednik, https://narod.hr/kultura/igor-vukic-kako-se-stitio-jasenovacki-mit-10-godina-nakon-drugog-svjetskog-rata

Anketa

Tko će pobijediti u sukobu između Plenkovića i Brkića?

Subota, 20/10/2018

Tko je Online?

Trenutačno aktivnih gostiju: 1042 gostiju i nema članova online

 

AIPK Trgovine d.o.o.

 

Registar Branitelja

 

Udruga Zavjet

 

 

Grawe osiguranje

 

 

 

Veliko srce malom srcu

 

Facebook

 

 

Optika Kraljević