Preporuka je da svi prionemo mudro, hrabro, razborito, bogobojazno komunicirati sa svima oko sebe

 
 
Da, tako je govorio danas u našem Saboru zastupnik gospodin Miro Kovač glede posjeta srpskog predsjednika Aleksandra Vučića po pozivu naše predsjednice. Ta ne ćemo pregovarati o otvorenim pitanjima između dviju država sa srpskom oporbom. Koliko mi je poznato Srbija je međunarodno priznata država. Ne ćemo, valjda, pokrenuti naše vojne brigade prema Srbiji da nam vrati što su oteli u Domovinskom ratu, a posebno pronaći umrle ili poginule u istom ratu za koje ne znamo gdje su pokopani ili nestali po logorima ili su još i sad neki živi robovi negdje po Srbiji. Međudržavne odnose moguće je uređivati na način da se izbjegne ratnička retorika, tj. da se ne prijeti ratom ako nisu iscrpljene mirotvorne metode pregovora na vrhovnim ili odgovarajućim državnim institucijama. A to nije moguće isključivo pismom ili telefonom nego izravnim susretom državnika. Upravo se to dogodilo, jučer i danas u Hrvatskoj, kao prvi korak na takav način.
http://hu-benedikt.hr/wp-content/uploads/2018/02/Slika-6.-Nadbiskup-na-tribini-s-komunisti%C4%8Dkim-vlastodr%C5%A1cima.jpg
Predsjednik Srbije je najavio drugi korak u Beogradu. A to što je on govorio u Glini 20. ožujka 1995. nije mu priječilo da postane predsjednik jedne države. Tražiti od njega da se ispriča što je govorio te godine isto je kao da se ispriča: gospodo Hrvati, ispričavam se što sam ja predsjednik Republike Srbije. Ipak, on je jučer na Pantovčaku stajao odnosno prodefilirao ispred postrojbe hrvatske počasne garde uz zvuke koračnice: Mi smo garda Hrvatska…, poklonio se i pozdravio istu. Imamo svijetli primjer, iz povijesti, kako je neizbježno komunicirati u datim prilikama za opće dobro u okruženju, kao što je primjer našeg blaženog Alojzija Stepinca.
 
 
Nadbiskup Stepinac je bio antikomunist ali je kao pastir Crkve u Hrvata razgovarao s komunističkom vlašću i pokušao zaštiti Crkvu i pojedince. Za nevjerovati je ili pretpostaviti je kako nadbiskup Stepinac nije tražio ispriku od V. Bakarića za pobijene Hrvate ili samo svećenike odnosno za Križni put kojega su partizani uz vrhovnu vojnu komandu odradili kao nezaboravna barbarsko zvjerska zlodjela, pa da bi onda sjeo uz njega na svečanu ložu is-pred priredbe, mimohoda ili već što je bilo. Znamo i iz Evanđelja kako je Isus časniku rimske okupatorske vojske pozdravio slugu, jer ga je ovaj zamolio, uz napomenu da izgovorene riječi ili molbu tog časnika i mi danas pri Euharistiji izgovaramo: Gospodine, nisam dostojan da uniđeš pod krov moj nego samo reci riječ i ozdravit će duša moja (a časnik je rekao sluga moj). Zapravo, časnik se nije osjećao dostojnim da mu Isus dođe u kuću nego da mu to učini na svoju riječ, kad ga je Isus upitao da gdje mu je kuća pa će poći to učiniti. Preporuka je da svi prionemo mudro, hrabro, razborito, bogobojazno komunicirati sa svima oko sebe pa onda tako i na državnom nivou, a osobito uz ove  izazovne okolnosti i vremena kada smo poprilično rastrojeni i umorni od svojih i inih gafova, kao i gafova naše predsjednice kojoj možemo ponekad i više nego oprostiti. Kršaćanski je za nju i moliti.
 

Nikola Bašić, Vis

 

Tekstovi u rubrici GLEDIŠTA stajališta su autora i ne moraju biti u skladu sa stavovima Uredništva