Boza je prihvatio velikosrpske zamisli Vuka Karadžića, koji je Srbima smatrao sve Hrvate

 
 
Petnaestak godina unazad skupina manipulanata, “bunjevačkih Hrvata” iz Subotice, dosjetila se da se veličanjem Bunjevaca ovdje može napraviti dobar biznis. Iskoristili su vještu igru Beograda i nevještu igru Zagreba, kroz koju su sve krovne institucije ovdašnjih Hrvata, kao nacionalne manjine, dospjele baš u Suboticu, kao i ogroman novac koji ide za njihovo funkcioniranje. Tako je u posljednjih nekoliko godina nezamjenjivi ravnatelj Zavoda za kulturu vojvođanskih Hrvata i velemajstor manipulacija uzurpirao sve funkcije kada su u pitanju kultura i politika Hrvata u Republici Srbiji i eliminirao sve koji mu imalo smetaju te u svim ovdašnjim hrvatskim institucijama uposlio samo svoje poslušnike, u najvećem broju “bunjevačke Hrvate” iz donjotavankutskog trokuta (Subotica i okolica).
https://lh4.ggpht.com/KaS8DZ9ze2msEODjRP8BT0Hn69zBqRoEj-4gYoEt-y7egHMNp6DgZqShvtfFl3cDiI3vvDOGCwjVVlW7Fvgh
Onda je Donji Tavankut, rodno selo ravnatelja, kao Potemkinovo selo, postalo epicentar kulture i politike svih 57.900 Hrvata u Srbiji, bunjevački salašarski običaji postali su najveća kulturna baština svih 57.900 Hrvata u Srbiji, Blaško Rajić je postao jedan od najvećih Hrvata sa ovih prostora, a doznali smo i da Bunjevcima trebamo zahvaliti što uopće Vojvodina postoji!  I odjednom je donjotavankutski trokut pun velikana! A sve u svrhu prodaje guste magle i mutne boze za novac koji pripada svim Hrvatima u Republici Srbiji! Pa imamo, pod đermom na salašu u Đurđinu, kao veliku kulturnu manifestaciju svih Hrvata u Srbiji, proglašenje ravnatelja Zavoda za kulturu vojvođanskih Hrvata za jedinog živog velikana hrvatske književnosti! Pa imamo predsjednicu Hrvatskog nacionalnog vijeća (koju je ustoličio taj ravnatelj), koja kaže da hrvatski intelektualci u Srbiji rade protiv hrvatske zajednice u toj državi! Pa imamo ravnatelja Zavoda za kulturu koji toliko hvali pjesnikinju plagijatoricu mnogih poznatih pjesnika (čak i nobelovca Ive Andrića) da NIU “Hrvatska riječ” izdaje zbirku tih plagiranih pjesama! Pa imamo tog jedinog živog velikana hrvatske književnosti koji kroz “književnu kritiku” traži spaljivanje knjige, što je bez presedana u povijesti književne kritike! Pa imamo, kao jedan od najznačajnijih političkih događaja u odnosima Hrvatske i Srbije, nogometnu tekmu u Donjem Tavankutu između “bunjevačkih Hrvata” iz tog sela i Bunjevaca i Srba iz Hrvatske! Po završetku tekme dotični ravnatelj i prvi čovjek u politici Hrvata u Srbiji posjeda mladog ravnatelja NIU “Hrvatska riječ” (kojeg je također on ustoličio) vis à vis čovjeku koji je poslije odvođenja Hrvata iz vukovarske bolnice na Ovčaru rekao da je pao posljednji ustaški bastion! Koji Hrvat iz Srijema bi pristao da sjedi na tom mjestu, i uopće, koji Hrvat?! O čemu li su razgovarali!?
 
Bezbroj puta sam napisao da u cijelom svijetu jedino mi Hrvati u Srbiji imamo tu tragediju da nam je prvi čovjek kulture u isto vrijeme i prvi čovjek politike i da u tom slučaju obvezno strada kultura!
 
Ali zato ogromna većina hrvatskih udruga u Republici Srbiji, u kojima se u suštini odvija život ovdašnjih Hrvata, nema svoje prostorije, niti osnovna sredstva za rad. Zato nigdje nema predstavnika Hrvata, ni u kulturi ni u politici, a “zastupanje” Hrvata u Narodnoj skupštini Republike Srbije od strane ovog ravnatelja je ravno ništici. Zato se HRVATSKI DOMOVI po Srijemu ne mogu vratiti Hrvatima, zato rodna kuća bana Jelačića u Petrovaradinu još zvrji prazna i zato je još bezbroj takvih pogubnih stvari za ovdašnje Hrvate, jer od njihovog rješavanja ravnatelj i njegovi trabanti nemaju osobne koristi.
 
Na kraju, uz sve to ravnatelj i njegovi poltroni dijele Hrvate u Republici Srbiji po svim mogućim i nemogućim šavovima: na Bunjevce, Šokce, bunjevačke Hrvate, podunavske Hrvate, srijemske Hrvate, ostale Hrvate i sl., pri čemu se favorizira bunjevština! Zato su Hrvati u Republici Srbiji nezainteresirani i dižu ruke od svih ovih “briga” za njih, deklarativnog “zastupanja” njihovih interesa i “HRabrog” držanja (za velike pare) njihovih “zastupnika” te naturanja bunjevštine. A kada samo malo zagrebemo po tome vidimo da nam ravnatelj za naš novac, kako je već rečeno, prodaje gustu maglu i mutnu bozu!
 
Boza! Dobro se sjetih! Upravo je dvije stotine godina od rođenja još jednog bunjevačkog velikana iz donjotavankutskog trokuta, Boze. I kao što je, kada su u pitanju Bunjevci, sve mutno kao boza i sve nejasno kao magla, osim da se nikada nisu jasno izjašnjavali kao Hrvati, tako su i lik i dijelo ovih “velikana” nejasni, sa mogućnošću interpretacija prema potrebama trenutka, što je inače tipična karakterna crta Bunjevaca. Tako o Bozi čitamo: Nakon smrti Ivana Antunovića (1888.) preuzeo je ulogu intelektualnog vođe bunjevačkih Hrvata, ali ga zdravlje nije poslužilo, sluh mu se vremenom sve više gubio, pa je morao prihvatiti poslove koje su mu ponudili i sve do mirovine je bio arhivar zemljišnih knjiga u Subotici. Svoja djela je usmjerio na uzdizanje razvijenosti i informiranosti Bunjevaca! Nije bio školovanim jezikoslovcem, ali se prihvatio takvog posla, jer je uviđao potrebu za takvim djelima kod svojih sunarodnjaka. Stoga se javlja ograničenje kvalitete njegovih djela.
Inače ideološki je prihvatio zamisli Vuka Karadžića, koji je govorio o Srbima triju zakona te je Srbima smatrao sve štokavce, bez obzira na to jesu li pravoslavni, katolici ili muslimani!!!
Priznanja: U Subotici je 1971. godine otkrivena Bozina bista.
Djela: - Zbirka mudrih i poučnih izrekah,
- Počeci borbe za preporod bačkih Bunjevaca, jedan uspeh akcije kneza Mihaila i Ilije Garašanina za nacionalno oslobođenje i ujedinjenje,
- Magyar-Délszláv Közigazgatási és Törvenykezési M szótár,
- Magjarsko-Jugoslavenski politični i pravosudni Riečnik,
- Tolmač izvornih, književnih i zemljopisnih jugoslavenskih riči,
- Politični i pravosudni riečnik,
- Elemi népiskolai Magyar-Bunyevácz-Sokácz Szótár, a bunyevácz-sokácz ajkuak népiskoláiban, a tanítóknak magyar nyelven vezetett tanitása és a növendékek alapos tanulása és okulása megkönnyitésére irta és kiadta,
- Magyar-Szerb-Horvát-Sokácz Könyvészeti Szótár i
- prijevod na mađarski knjige Miloša Popovića Nacionalno pitanje u Mađarskoj sa srpskog stanovištva!!!
 
Kod nas u Srijemu je boza kao piće došla kasno, a o Bozi nismo ništa čuli ravno dvije stotine godina, čak ni za vrijeme NDH. Valjda smo zbog toga tako gadno stradali!? Ravnatelj Zavoda za kulturu vojvođanskih Hrvata kasno nas je podsjetio na ovog još jednog velikana iz donjotavankutskog trokuta! Da smo znali za njegovu doktrinu o Srbima triju zakona i zagovarali je kao on možda bi Šešelj i nas smatrao “našima”! Ali Boza nešto ni u Zagrebu nije bio velik. Najcjelovitiju sintezu njegovog života i djela dao je subotički novinar Joso Šokčić. Međutim, sinteza je ostala u rukopisu u Nadbiskupijskom arhivu u Zagrebu. Nisu je htjeli tiskati! Od tiskanja knjige o Bozi u Zagrebu Šokčića je odgovarao i arhivar Matice srpske u Novom Sadu Triva Militar, pišući mu 31. siječnja. 1953.: „Knjigu o Bozi trebali bi štampati u Subotici, a ne u Zagrebu, jer Bozin pokret i rad nikakve veze nije imao sa Zagrebom.“ »Ideološki, prihvatio je zamisli Vuka Karadžića "koji je govorio o 'Srbima triju zakona' te je Srbima smatrao sve štokavce, bez obzira na to jesu li pravoslavni, katolici ili muslimani"« (https://hr.wikipedia.org/wiki/Ambrozije_%C5%A0ar%C4%8Devi%C4%87).
Na kraju, “Bunjevci nehrvati”, kako 16.706 Bunjevaca (poseban narod u Republici Srbiji) naziva naš ravnatelj, imaju svoj BUNJEVAČKI EDUKATIVNI I ISTRAŽIVAČKI CENTAR u Subotici (na adresi Ante Parčetića 4/22), koji nosi Bozino ime!!! Zna li to ravnatelj Zavoda za kulturu vojvođanskih Hrvata?! I tko je onda Boza?
 

Miroslav Cakić, Novi Sad, 3. svibnja 2020.

 

Tekstovi u rubrici GLEDIŠTA mišljenja su autora i ne moraju biti u skladu sa stajalištima Uredništva