Get Adobe Flash player
Je li lijek opasniji od bolesti?

Je li lijek opasniji od bolesti?

Navijači pomažu sve one koji nastradali, ali nema onih koji brane tzv....

Kakav će biti poslijekoronovski svijet?

Kakav će biti poslijekoronovski svijet?

Trebamo se odmah okrenuti vlastitoj poljoprivrednoj...

Rasizam Berlina i Pariza prema Italiji

Rasizam Berlina i Pariza prema Italiji

Zaraza vratila Europsku uniju u 1951....

Naknadna pamet Borislava Škegre

Naknadna pamet Borislava Škegre

Dragi Borislave, najprije treba rezati davanja raznim...

Moralna i etička sramota novinarstva

Moralna i etička sramota novinarstva

Manjinski mediji, ako žele na tržište, neka se sami...

  • Je li lijek opasniji od bolesti?

    Je li lijek opasniji od bolesti?

    četvrtak, 26. ožujka 2020. 14:12
  • Kakav će biti poslijekoronovski svijet?

    Kakav će biti poslijekoronovski svijet?

    četvrtak, 26. ožujka 2020. 14:03
  • Rasizam Berlina i Pariza prema Italiji

    Rasizam Berlina i Pariza prema Italiji

    četvrtak, 26. ožujka 2020. 15:14
  • Naknadna pamet Borislava Škegre

    Naknadna pamet Borislava Škegre

    utorak, 24. ožujka 2020. 20:18
  • Moralna i etička sramota novinarstva

    Moralna i etička sramota novinarstva

    utorak, 24. ožujka 2020. 17:36

Vladan Čutura: Tko ima prava na manjinska prava

 
 
Status jedinog živog velikana u kulturi Hrvata u Srbiji nije dovoljan g. Tomislavu pa se kao predsjednik „jedine relevantne hrvatske političke stranke u Srbiji“ upetljao i u živi pijesak ovdašnje politike. G. Tomislav traži od 57.000 Hrvata da izađu na izbore i tako sudjeluju u obaranju sadašnje vlasti!?!
 
Pisao sam da mi Hrvati u Srbiji jedini u svijetu dijaspore imamo nesreću da nam je prvi čovjek kulture i prvi čovjek politike. Tu prvo strada kultura, čega smo svjedoci već duže vrijeme, a forsirajući u kulturi ovdašnjih Hrvata bunjevštinu i bunjevačku ikavicu ovaj velikan se sukobio s Bunjevcima, koji kažu da sve to o čemu govori g. Tomislav pripada njima, a ne njemu! Tako je, uz sve probleme naša zajednica u Srbiji, ni kriva ni dužna, ušla u “proces dugotrajnog iscrpljivanja (tko je tko i čije je što), a uz demografske trendove, degradaciju kulturne baštine i postojeće politike njen kulturni inventar bi mogao u ne tako dalekoj budućnosti prestati nositi oznake bilo „hrvatski“ ili „bunjevački“ već bi, kao što postoje tendencije s Dužijancom, njene manifestacije lako postale gradske ili turističke” – kako kaže doc. dr. sc. Mario Bara.
 
Hrvati su kroz svađu - g. Tomislav i g. Mirko - dobili još najmanje 16.706 neprijatelja (toliko po popisu ima Bunjevaca), „dužijanca“ je već turistička atrakcija grada Subotice bez hrvatskih obilježja (ali zato ima srpskih), a uskoro ćemo ovdje očigledno imati istu priču sa Šokcima kao sada sa Bunjevcima. Pa kako stvari po g. Tomislava ne stoje dobro na kulturno-političkom planu on je u bunjevačku kvadraturu kruga uvukao i mlade snage koje “odvažno i kompetentno staju u obranu istine od nasrtaja na hrvatski identitet Bunjevaca” te je “reakciju” mladog doktoranda postavio na portal svoje političke stranke. I sve je jasno, osim koliki je honorar za ovu iznenadnu i odvažnu reakciju!  
U pitanju je doktorand koji je inače g. Tomislava prošle godine proglasio živim velikanom hrvatske književbosti ispod đerma u Đurđinu, dakle jedan od velikih obožavatelja lika i (ne)djela g. Tomislava (za novac).
 
Sve dok mladi doktorand ne progleda (doktorira) i kao nekada veliki obožavatelj lika i (ne)djela g. Tomislava, Vladan Čutura, ne napiše istinu o ovom etnobiznismenu (u privitku članak Vladana Čuture „Tko ima prava na manjinska prava“).
 

Branimir Miroslav Tomlekin

 

Tekstovi u rubrici GLEDIŠTA mišljenja su autora i ne moraju biti u skladu sa stajalištima Uredništva

"Društveni položaj Hrvata u Republici Srbiji u znatnome usložnjen i otežan"

 
 
Prvi čovjek kulture i prvi čovjek politike kada su u pitanju Hrvati u Republici Srbiji (57.900 duša), koji je na tu poziciju došao isključivo manipulacijama i eliminacijom svih koji mu smetaju, nikada nije brinuo o interesima ovdašnjih Hrvata već samo o svojoj osobnoj promidžbi i osobnim interesima te je svojim postupcima doveo našu zajednicu ovdje do kolapsa. Sada, pred izbore, kada vidi da mu sve izmiče ispod nogu (opet mu ustvari nije stalo do Hrvata, već do vlastitih fotelja i novca), kao predsjednik DSHV-a (stranke koja već u nazivu isključuje veliki broj Hrvata u Srbiji) napisao je tekst u kojem je prikazao pravu sliku stanja u hrvatskoj zajednici ovdje, a za koje je isključivi krivac!
Tekst je objavio (u svom stilu kukavice) na portalu DSHV-a (kojeg čita par stotina ljudi) i na svom obnovljenom twitteru (kojeg prati nekoliko desetaka ljudi). Dok u isto vrijeme zagovara izlazak na izbore nema ga u klupama Skupštine Republike Srbije da tamo jasno i glasno zagovara interese Hrvata (kao što gospođa Čomić zastupa interese žena)!
 
Tekst pod nazivom Promemorija glede aktualnog društvenog položaj Hrvata u Republici Srbiji uoči predstojećih izbora 2020. na svim razinama prenosim u cijelosti:
Portal DSHV
U vrijeme relativno napetih hrvatsko-srpskih odnosa, slobodan sam ukazati na činjenicu kako je u posljednjih nekoliko mjeseci društveni položaj Hrvata u Republici Srbiji u znatnome usložnjen i otežan. Štoviše, došlo je do grubog kršenja cijelog niza odredaba iz međudržavnog sporazuma o zaštiti manjina koji je Republika Srbija potpisala s Republikom Hrvatskom, a u nekim slučajevima riječ je i o suspenziji.
Usvojene izmjene Zakona o izboru narodnih zastupnika i Zakona o lokalnim izborima u Narodnoj skupštini Republike Srbije 8. veljače te izmjene pokrajinske regulative o izboru zastupnika u Skupštinu Vojvodine od 21. veljače predstavljaju očit dokaz nespremnosti srbijanskih vlasti da dosljedno i u cijelosti provedu Međudržavni sporazum o zaštiti manjina. Podsjećanja radi, u njemu izričito stoji da će potpisnice omogućiti političkim predstavnicima nacionalnih manjina „sudjelovanje u predstavničkim i izvršnim tijelima na način da će unutarnjim zakonodavstvom osigurati: zastupljenost nacionalnih manjina u predstavničkim i izvršnim tijelima na lokalnoj razini te zastupljenost u predstavničkim tijelima na regionalnoj i državnoj razini u Republici Hrvatskoj, odnosno na pokrajinskoj i državnoj u Republici Srbiji“. Institut zajamčenih mandata usvojenim izmjenama ponovno nije omogućen, pa će se politička reprezentacija i sudjelovanje Hrvata u procesima donošenja odluka opet svesti na neizvjesne ishode predizbornih koaliranja. Drugim riječima, izmjenama ovih zakona kao da se htjelo dodatno onemogućiti ostvarenje principa demokratske participacije nacionalnih manjina u procesima donošenja odluka u Srbiji i osnažiti simulativnost s ciljem da se institucionalni okvir za integraciju nacionalnih manjina obesmisli.
Druga linija negativnih procesa očituje se u osnaženoj podršci, i financijskoj i političkoj, institucijama onih Bunjevaca koji niječu pripadnost hrvatskom narodu. Konkretno, Republika Srbija je iz Proračunskog fonda za nacionalne manjine 2019. godine zajednici Bunjevaca nehrvata, koja je četiri puta brojčano manja, dodijelila sedam puta više financijskih sredstava za istu vrstu manifestacije koju imaju i Bunjevci Hrvati. Grad Sombor, suprotno zakonima, financira rad nacionalnog vijeća Bunjevaca nehrvata. Kada je riječ o politici priznanja, na svim priredbama Bunjevaca nehrvata nazoče predstavnici vlasti, koji u svojemu obraćanju šalju pozitivne poruke, dok istodobno iznimno rijetko registriramo istu praksu na manifestacijama koje priređuju Hrvati. Također, bilježimo učestalost slučajeva u kojima se vrši nasilna dekroatizacija Šokaca – primjerice, proslava 700 godina spomena Berega i muzejski postav u Franjevačkom samostanu u Baču, što su priredile lokalne, regionalne i republičke vlasti. Odluke lokalnih vlasti Bača, Inđije i Sombora o uvođenju hrvatskog kao službenoga jezika u četirima naseljima, donesene prije više od godinu dana, ne provode se, a lokalne vlasti ne daju informacije o tome kada će se početi provoditi. Kao novost u nastupu pojedinih predstavnika Bunjevaca nehrvata, koji su u koalicijskom odnosu s vladajućom strankom u Srbiji – Srpskom naprednom strankom, i uživaju njihovu podršku, bilježimo šovinistička stanovišta spram Hrvata s pozicija ideologije četništva, koja ne nailazi ni na kakvu osudu. Sve spomenuto je izravno suprotno članku 2, stavku 3 spomenutog Sporazuma.
Usporedo s tim povećan je broj registriranih slučajeva etnički motiviranog nasilja (prijetnje Zvonku Rakariću, slučaj M. V. u Majdanpeku, oštećenje Hrvatskog doma u Novom Slankamenu, obijanje prostorija i otuđenje imovine hrvatskog društva u Ljubi), grafiti mržnje spram Hrvata u Novom Sadu i Beogradu, osnažen govor mržnje na društvenim mrežama, kontaktiraju se i zastrašuju članovi i simpatizeri DSHV-a od strane struktura vezanih uz vlast (Pančevo), oboren Tweeter nalog predsjednika DSHV-a Tomislava Žigmanova (7. siječnja), revizija novije povijesti i otkrivanje spomen-ploče Mladenu Bratiću, javno djelovanje osuđenika za zločine nad Hrvatima u Vojvodini Vojislava Šešelja. Velika većina navedenih nasrtaja na Hrvate nije pratila i primjerena reakcija mjerodavnih tijela. Sve skupa pridonosi da je kompromitirana bit prvog članka Sporazuma.
U području obrazovanja, Grad Subotica i Vlada Vojvodine aktivno sprječavaju i onemogućavaju donošenje ključnih dokumenata nužnih za osnutak obrazovnog centra za Hrvate, čime se krše ne samo propisi iz domaćeg zakonodavstva, već se grubo osporava nekoliko članaka Sporazuma. U tome aktivno sudjeluju i predstavnici Saveza vojvođanskih Mađara, u čemu vidimo dodatni problem. Pojedini predstavnici vlasti čak odbijaju javno se očitovati o razlozima opstrukcije spomenutih tijela vlasti. Također, ni jedna razina vlasti ne financira aktivnosti u području obrazovne reforme za nastavu na hrvatskom jeziku, što umnogome otežava njezinu uspješnost. Financiranje obrazovne reforme moralo bi biti cjelovito, što u Srbiji nije slučaj jer se financira samo njezina provedba za nastavu na srpskom jeziku.
U području kulture, napose kada je riječ o zaštititi materijalne i nematerijalne baštine vezane uz Hrvate u Vojvodini, ne bilježimo niti jedan značajniji pomak – i dalje smo svjedoci pasivnog držanja svih meritornih institucija. Štoviše, svjedoci smo postupaka koji na teško razumljiv način otimaju kulturnu baštinu Hrvata (upis Dužijance u srbijanski registar nematerijalne kulturne baštine, procesi standardizacije novoštokavskog ikavskog dijalekta, koji pripada hrvatskoj jezičnoj baštini). Najnoviji slučaj otežavanja rada hrvatskih udruga kulture vidimo u odluci Grada Subotice koja je čak za sedam puta uvećala zakup prostora Hrvatskom kulturnom centru „Bunjevačko kolo“. Ista gradska vlast, bez ikakvog javno iznesenoga objašnjenja, nekoliko godina ne donosi odluku za podizanje spomenika mjesnim hrvatskim prvacima – poprsja svećeniku i pjesniku Aleksi Kokiću i narodnom preporoditelju biskupu Ivanu Antunoviću. Posebni problem predstavlja nespremnost vlasti da se napokon riješi problem prostora za rad hrvatskih udruga kulture. Primjer Beograda je razočaravajući, ulazak u posjed dijela rodne kuće bana Josipa Jelačića sadrži farsične elemente, a povrat hrvatskih domova u Srijemskoj Mitrovici i Rumi kao da se čini nemogućim. Sve je to izravno suprotno članku 6 Sporazuma.
Tijelo manjinske samouprave – Hrvatsko nacionalno vijeće, premda proaktivno djelujući u artikuliranju interesa i ostvarivanju prava Hrvata u Srbiji, zbog novim zakonom oduzetih nadležnosti, nemoćno je u pozitivnom rješavanju navedenih problema. Dodatno otežavajuće djeluje činjenica da postojeći model financiranja HNV-a od strane tijela državnih vlasti omogućuje upošljavanje samo tri osobe, što je jedva dovoljno za formalno administriranje složenog poslovanja, nedovoljno za borbu s navedenim zaprječavanjima, a gotovo nemoguće za provedbu aktivnosti koje će pridonositi razvoju hrvatske zajednice. S druge strane, visoka podzastupljenost Hrvata u tijelima koja donose odluke te u tijelima uprave na svim razinama također pridonosi nerješavanju navedenih problema.
Ovom prigodom istaknut ćemo kako je poznato da institucije i organizacije Hrvata u Srbiji imaju bogatu i razgranatu mrežu suradnje s institucijama i organizacijama srpske zajednice iz Hrvatske, čime dajemo naš prinos relaksaciji i razvoju ukupnih hrvatsko-srpskih odnosa. Ipak, sa žaljenjem konstatiramo da ista nije, sukladno danim obećanjima, i financijski podržana, nego se održava uz financiranje iz osobnih resursa Hrvata iz Srbije. Dodatni je problem što se bilateralna suradnja lokalnih i regionalnih vlasti s istima u Republici Hrvatskoj odvija s našom apsolutnom isključenošću zbog nespremnosti da budemo zastupljeni te smo i glede toga na gubitku. To nije slučaj s predstavnicima Srba iz Hrvatske, koji su prisutni u tijelima vlasti na svim razinama.
U svezi s tim treba istaknuti i činjenicu kako više od dvije godine između Srbije i Hrvatske nije bilo bilateralnog susreta na najvišoj razini, što uvelike otežava europsku perspektivu Srbije. Štoviše, strahujemo da su odnosi na najnižoj razini u proteklih nekoliko godina, čemu su izravno pridonijele relativno česte negativne poruke koje šalju pojedini srbijanski državni prvaci. Bojimo se da je to ostavilo negativne posljedice po društveni položaj hrvatske zajednice – od nedavno imamo status najomraženijeg naroda u Srbiji.
Na koncu, ali ne i manje važno, reći ćemo kako su dopisnici državnih medija iz Republike Hrvatske rijetko i površno pratili spomenute događaje i procese, čime je uskraćeno pravo na istinu ne samo javnosti u Hrvatskoj, nego je i vladajuća politička klasa ostala bez ovih važnih informacija. Tim prije se to pojavljuje kao problem, jer diplomatsko-konzularni predstavnici Republike Hrvatske od odlaska veleposlanika Gordana Bakote iz Beograda, a bilo je to sredinom prosinca, nemaju gotovo nikakvu komunikaciju s ključnim pojedincima u zajednici, što smatramo neodrživim.
Sve navedeno bilježimo nepuna dva mjeseca prije održavanja izbora. Strahujemo da to može ostaviti trajne negativne posljedice po budućnost Hrvata u Srbiji. Odgovornost je i na Republici Hrvatskoj – ona mora osnažiti i češće očitovati interes za naš društveni položaj. A što se tiče problema u provedbi Sporazuma za Hrvate u Srbiji, o međusobnoj zaštiti manjina, ukoliko se ne nađu učinkoviti mehanizmi za njegovu provedbu, možda bi valjalo razmisliti o njegovom daljnjem postojanju.
Tomislav Žigmanov, predsjednik
Komentar nije potreban.
 

Branimir Miroslav Tomlekin

 

Tekstovi u rubrici GLEDIŠTA mišljenja su autora i ne moraju biti u skladu sa stajalištima Uredništva

"Zaslugom" Žigmanova vrjedniji bunjevački i šokački književni radovi od hrvatskih

 
 
Na portalu „jedine relevantne hrvatske političke stranke u Republici Srbiji“ Demokratskog saveza Hrvata u Vojvodini (DSHV) stoji: DSHV je politička organizacija vojvođanskih Hrvata. Statutom je određena kao institucija „u kojoj se oblikuju, izražavaju i zastupaju kolektivni interesi Hrvata u Vojvodini (Bunjevaca, Šokaca i drugih Hrvata u Vojvodini) radi ostvarivanja političkih, kulturnih, gospodarskih i drugih ciljeva”. Osnovana u najtežim trenucima za Hrvate, prije svega u Vojvodini, ova institucija je izgledala kao sjajna zvijezda na mračnom nebu, da bi danas bila crna rupa koja guta Hrvate u Republici Srbiji.
Slikovni rezultat za буњевачке културе
U čemu je problem? Prvi problem je u samoj definiciji stranke. Ako je u početku izgledalo korektno da DSHV “zastupa interese Hrvata u Vojvodini (Bunjevaca, Šokaca i drugih Hrvata)”, ovo je bila opasna klica podjele Hrvata na ovom prostoru. Zbog toga danas “drugi Hrvati” u Republici Srbiji, između ostalog, nestaju u javnom prostoru meteorskom brzinom. Drugi problem je u rukovodstvu. Na čelo DSHV-a dolazili su sve gori i gori ljudi (u svakom smislu te riječi) i početak kraja DSHV-a je u vrijeme predsjednikovanja Petra Kuntića, a kraj od dolaska na to mjesto Tomislava Žigmanova. I treći problem je to što Beograd vješto koristi stanje među Hrvatima u Vojvodini, kao specifikum koji ne postoji drugdje u hrvatskoj dijaspori, a Zagreb taj specifikum ne razumije ili ne će da razumije.
 
Politika je živa stvar i umjesto da su vršene promjene u DSHV-u onoga što nije u redu, a u skladu s dnevnom politikom u okruženju, organizacija se pretvorila u promidžbu pojedinaca i njihovo bogaćenje (etnobiznis). Danas, pod vođstvom Tomislava Žigmanova, svi Hrvati u Republici Srbiji su preko njega politički svrstani u oporbu (neprijatelje) moćnoj vladajućoj stranci, a u zadnje vreme i u “autonomaški” blok. Rezultat: eskalacija mržnje prema Hrvatima, a onda stradju srijemski Hrvati (razbijanje i obijanje prostorija hrvatskih kulturnih udruga u Srijemu)! Danas, budući je isti ravnatelj “Zavoda za kulturu vojvođanskih Hrvata”, ispada da svi Hrvati u Republici Srbiji ratuju oko bunjevačkog jezika s narodom koji je ovdje priznat pod imenom Bunjevci. Kako se stvari odvijaju moguće je da ćemo uskoro ratovati i sa Šokcima oko šokačkog jezika. Unutar zajednice, pak, književni radovi na bunjevačkoj i šokačkoj ikavici postavljeni su kao vrjedniji od književnih radova na hrvatskom jeziku i književnih radova ovdašnjih Hrvata na srpskom jeziku, jer se propagira ono što nikoga ne interesira u širem okruženju: što se nekada radilo na salašina u Vojvodini!
 
Rezultat: U književnosti Hrvata u Republici Srbiji danas nemamo ozbiljno djelo za koje bi bio zainteresiran i većinski živalj i šire okruženje te njihove izdavačke kuće i kompetentni kritičari. Samo se par “bunjevačkih Hrvata” samozvano forsira kao “živući velikani hrvatske književnosti” sa ovih prostora. Pritom se ti salašarski običaji prikazuju kao najveće kulturne manifestacije svih Hrvata u Republici Srbiji, kao što je, primjerice, “Dužijanca”. Međutim, ni “Dužijanca” Bunjevaca “nehrvata” ni “Dužijanca” Bunjevaca “hrvata” nema hrvatska obilježja!
 
Rezultat: (najbolje ga oslikavaju riječi doc. dr. sc. Mario Bare) Ono što bi trebalo zabrinjavati obje bunjevačke zajednice – Hrvata i nehrvata je da su ušle u proces dugotrajnog iscrpljivanja, a uz demografske trendove, degradaciju kulturne baštine i postojeće politike njihov kulturni inventar bi mogao u ne tako dalekoj budućnosti prestati nositi oznake bilo „hrvatski“ ili „bunjevački“ već bi, kao što postoje tendencije s Dužijancom, njihove manifestacije lako postale gradske ili turističke. Takvi ne mogu voditi hrvatsku zajednicu u Republici Srbiji!!! Što činiti? Hrvati u Republici Srbiji moraju imati suvremenu političku partiju koja je u korektnim odnosima sa vladajućim strukturama. U njoj ne smije biti nikakvih podjela i ona mora zastupati interese svih Hrvata u Repubkici Srbiji! To je moguće postići osnivanjem nove hrvatske političke stranke ili transformacijom DSHV, koji bi se u tom slučaju morao zvati DSHS, Demokratski savez Hrvata u Srbiji (naravno, ne sa ovim rukovodstvom)! Zastupnik Hrvata u Skupštini Republike Srbije mora biti izabran hrvatskim glasovima!
 
Hrvatsko nacionalno vijeće se ne smije birati elektorskim putem, a sjedište mu mora biti u Beogradu! Zavod za kulturu Hrvata u Srbiji (ne samo vojvođanskih Hrvata) mora imati sjedište u Beogradu ili Novom Sadu (rodna kuća bana Jelačića u Petrovaradinu). Ovo iziskuje veliki i strpljivi rad na terenu, sa svakim pojedincem ovdje koji se osjeća Hrvatom, jer nam je potreban svaki čovjek. U suprotnom će uskoro u Srbiji ostati samo “bunjevački hrvati” i “šokački hrvati” u Bačkoj u tankom pojasu uz hrvatsku i mađarsku granicu!
 

Branimir Miroslav Tomlekin

 

Tekstovi u rubrici GLEDIŠTA mišljenja su autora i ne moraju biti u skladu sa stajalištima Uredništva

Anketa

Čega se više bojite?

Četvrtak, 02/04/2020

Tko je Online?

Trenutačno aktivnih gostiju: 1545 gostiju i nema članova online

 

AIPK Trgovine d.o.o.

 

Registar Branitelja

 

Udruga Zavjet

 

 

Grawe osiguranje

 

 

 

Veliko srce malom srcu

 

Facebook

 

 

Optika Kraljević