Get Adobe Flash player
Protuhrvatska revizija povijesti

Protuhrvatska revizija povijesti

Optužba za reviziju povijesti reže glavu u...

Tko brani fašizam i tko napada antifašizam?

Tko brani fašizam i tko napada antifašizam?

Hrvatska je vojno pobijedila Srbiju, ali ne i srpski...

Plaćamo da nas blate i vrijeđaju

Plaćamo da nas blate i vrijeđaju

Hrvatske pravosudne institucije...

Hrvatskoj treba »Bijela knjiga«!

Hrvatskoj treba »Bijela knjiga«!

Kratak popis velikosrpskih akcija hrvatskih Srba zadnjih...

Lažno predstavljanje saborskoga zastupnika

Lažno predstavljanje saborskoga zastupnika

Bivši lopov u Samoboru ugostio njemačkog...

  • Protuhrvatska revizija povijesti

    Protuhrvatska revizija povijesti

    četvrtak, 17. siječnja 2019. 18:26
  • Tko brani fašizam i tko napada antifašizam?

    Tko brani fašizam i tko napada antifašizam?

    četvrtak, 17. siječnja 2019. 13:48
  • Plaćamo da nas blate i vrijeđaju

    Plaćamo da nas blate i vrijeđaju

    utorak, 15. siječnja 2019. 17:37
  • Hrvatskoj treba »Bijela knjiga«!

    Hrvatskoj treba »Bijela knjiga«!

    utorak, 15. siječnja 2019. 17:32
  • Lažno predstavljanje saborskoga zastupnika

    Lažno predstavljanje saborskoga zastupnika

    utorak, 15. siječnja 2019. 17:16

Poziv na reprizu predstave usred Zagreba

 
 
Poštovani,
nakon uspješne premijere vodvilja »Performans i satira na Dolcu« autorâ Andreja i Marija Plenkovića, Vladimira Šeksa, Davora Božinovića i Milorada Pupovca;  režiserâ Budimira Lončara, Franje Gregurića, Nikice Valentića, Josipa Manolića, pk. Petra Brečića i Olivera Frljića, te scenografâ Stjepana Mesića, Luke Bebića, Milana Bandića, Branka Roglića i Vilima Matule, čast nam je i zadovoljstvo pozvati Vas na reprizu navedene predstave koja se igra tijekom cijele godine (u hrvatskome društvu) i u pozorištu „Jazavac“, Ilica br. 31, prizemno lijevo, u Zagrebu.
http://mojkontakt.com/wp-content/uploads/2017/04/jazavac.jpg
Radujemo se našem susretu i zahvaljujemo na časti koju ćete nam ukazati svojim dolaskom u Thalijin hram.
Direktor pozorišta „Jazavac“: Duško Ljuština,
Direktorice alternativne scene: Dubravka Vrgoč, Many Gotovac
Mentorica i incipijentica: Nina Obuljen Valjalo Koržinek

 

Tekstovi u rubrici GLEDIŠTA mišljenja su autora i ne moraju biti u skladu sa stajalištima Uredništva

Pavao Žanić: Presveta Djevice, Majko Kristova i Majko naša, posreduj za mir u ovoj nemirnoj crkvenoj pokrajini

 
 
Biskupe Periću, znači li da ukazanja ne postoje ili ne mogu biti autentična ako netko u Međugorju primjećuje da ih je već 47 tisuća kroz 37 godina, tj. od one 1981.? Gospa s ili bez djeteta za Vas znači, in se, da ne može doći pred vidioce? Po Vama su autentična samo ona koja su vrlo kratko trajala (Lurd ili Fatima). Vi kao da biste priznali ona koja su možda još kraća od prethodnih. U svom najnovijem priopćenju ne spominjete mir i pomirenja čovjeka i Boga kao i mir među ljudima kojeg naviješta i traži Gospa. Ozdravljenja, što s njima? Tolika obraćenja? Ali usporedimo vašu izjavu s izjavom ili tvrdnjom pokojnog biskupa Žanića iz 1981. Vaša najnovija:
https://notizie.tiscali.it/export/sites/notizie/.galleries/16/madonna-3.png_1376915228.png
Škandalozni dodiri. Nešto vrlo neobično i ozbiljno: pojava dopušta da joj neki iz mnoštva gaze ne samo njezin veo koji se proteže do zemlje, [31] nego i da joj dodiruju tijelo. Vicka je već dotiče drugi dan. „I kad je dirneš, velečasni, ovako, prsti odskoče.“[32] Isto ponavlja Ivanka i dodaje da, dodirujući njezino tijelo, osjeća kao da je „vazduh, nekako kao svila, sve nam se odmiču prsti ovako, kad je diramo, sve se prsti odmiču”.[33] Dali su i jednoj doktorici da se dotakne te pojave: „I, eto, ona je dirnila njenu haljinu.”[34] Takve priče o dodirivanju navodna Gospina tijela, njezine haljine i gaženja njezina vela stvaraju u nama i osjećaj i uvjerenje da se radi o nečem nedostojnom, nevjerodostojnom i škandaloznom. Samo možemo reći: To nije katolička Gospa![20]
 
Glas koncila od 16. kolovoza 1981. donosi Izjavu Biskupskog ordinarijata u Mostaru: Biskup msgr. Pavao Žanić, ordinarij u Mostaru, je izbliza pratio zbivanja u Međugorju, krajem lipnja odnosno kroz srpanj 1981., na način da je 21. srpnja te godine došao u Međugorje kako bi razgovarao s vidiocima, i to pod njihovom zakletvom da ispričaju cijeli tijek događanja oko ukazivanja Gospe. Izjavio je, poslije toga, da je siguran kako djecu nitko nije nagovorio i kako ne lažu, te da govore točno ono što je u njihovim srcima. U propovijedi na blagdan sv. Jakova u Međugorju, tj. na 25. srpnja 1981. on, dakle javno, iznosi svoj stav o svemu tome ovim riječima: „Duboko sam uvjeren da nitko djecu, koja kažu da su vidjela Gospu, da nitko tu djecu nije podgovorio. Da je riječ o jednom dijetetu, moglo bi se reći: Ma taj ima neku tvrdu glavu, pa ne može ni policija iz njega ništa izvući. Šestero nevine, jednostavne djece kroz pola sata bi, kad bi netko nagovorio, kazala sve. Nitko od svećenika, ja jamčim, nije imao tu nikakve namjere niti udjela da bi tu djecu nagovorio… Također sam uvjeren: djeca ne lažu. Djeca govore točno ono što je u njihovim srcima… Sigurno je: Djeca ne lažu“.
A nakon 6 godina šutnje isti biskup se obrušio na „Gospina ukazanja“ i vidioce, uz napomenu da je on  saslušan od tajne policije u Sarajevu iste, tj. 1981. i zašutio (možda su mu nešto žestoko poprijetili ili ucijenili)
 
Evo što u Ogledalu pravde možemo pročitati:
 
IZJAVA MOSTARSKOG BISKUPA O MEĐUGORJU            
Međugorje, 25. srpnja 1987.
 
Braćo i sestre, ovdje danas na krizmi u Međugorju, očekujete da možda reknem neku riječ o događajima o kojima govori cijeli svijet. Crkva mora o tome voditi računa, i ono što Crkvu zanima, ona daje posebnim osobama, komisijama na istraživanje i prosuđivanje. Znate također da sada o ovome raspravlja komisija koju je sastavila Biskupska konferencija Jugoslavije, jer Crkva ne može tako lako izložiti svoju vjerodostojnost pred svijetom dvadesetog stoljeća. Mogu reći da sam šest godina molio,studirao i šutio. Molili su i mnogi drugi, i na tome im zahvaljujem. U svakoj svetoj misi nakana je o Međugorju bila prisutna, u svakoj krunici sam molio Gospu, svakog dana, da mi od Boga isprosi svjetlo a tako i Duha Svetoga. To mi je pomoglo da steknem jako i sigurno uvjerenje o svemu što sam čuo, čitao i doživio. Ovdje se mnogo moli i posti ali sve u vjeri da su događaji doista vrhunaravni, a vjernom puku propovjedati neistinu o Bogu, o Isusu, o Gospi, zaslužuje dno pakla.
 
U cijelom mome radu, molitvi i studiju preda mnom je bio samo jedan cilj: doći do istine. U tu sam svrhu još 1982. godine osnovao Komisiju od četiri člana, a kasnije je proširio, pomoću nekih biskupa i otaca provincijala, na petnaest članova, s devet teoloških učilišta, iz sedam biskupija i četiri provincije i dva vrhunska psihijatra, a oni su mogli konzultirati i druge svoje kolege. Radili su tri godine. O radu i događajima bila je obavještavana i Sveta Stolica. Sada se tim istim problemom bavi već spomenuta Komisija koju je sastavila Biskupska konferencija Jugoslavije. Međutim, oni kojima se žurilo išli su naprijed, ispred suda Crkve, proglašavali čudesa i vrhunaravne događaje i s oltara propovjedali privatne objave, što nikako nije dopušteno dok Crkva te objave ne prizna kao autentične. Zato su razni forumi prozivali da se ne organiziraju hodočašća, da se čeka sud Crkve. Najprije je komisija za Međugorje 24. III. 1984. na to upozorila. Nažalost, bez efekta. Onda je Biskupska konferencija Jugoslavije, u listopadu iste godine, rekla da se ne mogu organizirati službena hodočašća u Međugorje, a službeno je bilo svako koje se okupljalo i zajedno dolazilo. Ni to nije koristilo. Zatim je Kongregacija za nauk vjere u Rimu, 23. V. 1985. uputila Talijanskoj biskupskoj konferenciji dopis da biskupi nastoje odvraćati od organiziranja hodočašća i od svake forme propagande. I to je ostalo bez ploda. Konačno, kada se prešlo na formiranje druge Komisije, uzoriti kardinal Franjo Kuharić i mostarski Biskup, u ime Biskupske konferencije Jugoslavije, 9. siječnja ove 1987. godine u izjavi za javnost rekli su: “Stoga nije dopušteno organiziranje hodočašća ili drugih manifestacija motiviranih vrhunaravnim karakterom koji bi se pridavao međugorskim zbivanjima.“ To je rečeno s najvišeg mjesta u Crkvi i ne smije se preko toga prelaziti kao da to nije ništa.
 
Od prvih vijesti koje su najavile izvanredne događaje u ovoj župi, Biskupski je ured pažljivo pratio vijesti i sabirao sve što je moglo služiti u traženju istine. Biskup je pustio vidiocima i pastoralnom osoblju potpunu slobodu, čak ih je branio pred napadajima tiska i politike. Snimali smo razgovore na kasetama, skupljali kronike i dnevnike, pisma, dokumente i sve je to tri godine studirala Komisija sastavljena od naših profesora teologije i liječnika. Trogodišnji rad Komisije dao je rezultat: dva su člana Komisije glasovala da su ukazanja vrhunaravna, istinita. Jedan se član uzdržao od glasovanja, jedan da je nešto bilo u početku, a jedanaest non constat de supernaturalitate, tj. da ukazanja nije bilo.
 
Duboko sam uvjeren da su svi članovi Komisije radili savjesno i ispitivali sve što je moglo poslužiti u traženju istine. Crkva ne može riskirati svoju vjerodostojnost i često je u sličnim slučajevima pomno istraživala ovakve događaje i odbijala velika mnoštva ako su se okupljala na mjestima gdje je bilo ustanovljeno da događaji nisu vrhunaravni. Sjetimo se Garabandala u Španjolskoj i San Damiana u Italiji i još desetaka sličnih mjesta zadnjih godina. U Garabandalu su „vidjelice“ govorile da je Gospa obećala veliki znak za cijeli svijet. Od tada je prošlo dvadeset i pet godina a toga znaka nema. Da je i ovdje Gospa ostavila znak, bilo bi svima jasno o čemu se radi.
 
Gospa se, kažu, počela ukazivati na Podbrdu na brdu Crnici, pa kad je milicija zabranila ići tamo, sišla je u kuće, u ograde, u polja, u vinograde, u duhaništa, ukazivala se u crkvi, na oltaru, u sakristiji, na koru, na zvoniku, po putovima, na putu u Cerno, u automobilu, u autobusu, u školama, u Mostaru na nekoliko mjesta, u Sarajevu na više mjesta, u Zagrebu po samostanima, u Varaždinu, u Švicarskoj, u Italiji, opet na Podbrdu, na Križevcu, u župi, u župnoj kući, itd. Sigurno nije nabrojeno ni pola mjesta navodnih ukazanja pa se trijezan čovjek, koji Gospu časti, pita: Gospe moja, što od tebe čine? U ovoj biskupiji ja sam po božanskom pravu pastir, učitelj vjere i sudac u pitanjima vjere. Budući da su događaji u Međugorju stvorili napetost i podjelu u crkvi – jedni vjeruju, drugi ne vjeruju – i pobjegli kontroli Crkve i jer su preporuke i odluke prije spomenutih foruma – Komisije, Kongregacije i Biskupske konferencije – ostale bez efekta, ja, mostarski biskup, pred Bogom odgovaram za disciplinu u biskupiji, ponavljam i sankcioniram prijašnje odluke crkvenih foruma i svećenicima koji organiziraju hodočašća ili dolaze ovamo, pridajući ovim događajima vrhunaravni karakter, dok ne završi rad Komisija Biskupske konferencije Jugoslavije, zabranjujem misiti u svojoj biskupiji. Obraćam se tebi, Bezgriješna Djevice i Majko, Majko Božja i Majko Crkve, Majko ovoga puka koji te traži, moli i ljubi. Obraćam se tebi, ja tvoj sluga, biskup mostarski i pred cijelim svijetom izričem svoju duboku i nepokolebljivu vjeru u sve povlastice kojima te Bog obdario, po kojemu si prvo i najodličnije stvorenje. Izričem svoju duboku i nepokolebljivu vjeru u tvoj zagovor kojim posreduješ kod svemogućega Boga za sve potrebe svoje djece u ovoj suznoj dolini. Izričem svoju duboku i nepokolebljivu vjeru u tvoju ljubav prema nama grešnicima, a tu si ljubav posvjedočila i svojim ukazanjima i pomoćima. I sam sam vodio hodočašća u Lourdes. Upravo snagom te vjere, ja tvoj sluga, biskup mostarski, pred brojnim mnoštvima koja su te zazivala, otkrivam i prihvaćam tvoj veliki znak koji je postao siguran i jasan nakon ovih šest godina. Taj znak jest da si šest godina uporno šutjela na sve navještaje o znaku: bit će na brdu “ukazanja“ vidljiv i trajan, bit će brzo, bit će uskoro, još malo, strpite se malo - govorili su još 1981… Pa onda: bit će za Bezgriješno začeće, za Božić, za Novu godinu, itd. Meni poseban znak nije potreban, ali je potreban onima koji su vjerovali neistini.
 
Hvala ti, Gospe, što si svojom šutnjom dugom šest godina pokazala da li si ovdje govorila, da li si se ukazivala, poruke i tajne dijelila i dali si posebni znak obećala. Presveta Djevice, Majko Kristova i Majko naša, posreduj za mir u ovoj nemirnoj crkvenoj pokrajini, u mostarsko – duvanjskoj biskupiji, posreduj posebno za ovo mjesto,za ovu župu, gdje se bezbroj puta upotrijebilo tvoje sveto ime u govorima koji nisu bili tvoji. Daj da se prestanu izmišljati tvoje poruke. Primi, presveta Djevice, zadovoljštinu iskrene molitve pobožnih duša koje su daleko od fanatizma i neposluha u Crkvi. Daj nam svima da dođemo do prave istine. Gospe draga, ponizna i poslušna službenice Gospodnja, daj da Međugorje krene čvrstim koracima za pastirom mjesne Crkve da bismo te svi zajedno mogli veličati i hvaliti u istini i ljubavi. Amen.*
 
Pavao Žanić, biskup
 
* Ogledalo Pravde, str.47 – 50.
Gospa je odšutjela 6 godina ispred biskupa Žanića i eto dokaza da se nije ukazala, a to je svrha knjige Ogledalo pravde dodirnuti i obraniti istinu o fenomenu“Gospe u Međugorju“. A koliko je trebalo vremena Izraelcima da prijeđu Sinaj, dok ih je Mojsije vodio u obećanu zemlju Kanaan? Zar nisu mogli za nekoliko dana, mjeseci ili par godina a ne cijelih 40 godina? Koga da ovo pitam biskupa Perića ili nekog drugog pastira: koliko se psovki na dan u samoj njegovoj biskupiji izgovori protiv Boga, Gospe, srca Isusova i kojekakovih vulgarija; nekoliko puta ili nekoliko stotina (možda i milijuna) tisuća puta? Taj broj mu ni ne pada na pamet, a 47 tisuća puta Gospa u 37 godina čini (za njega) dokazom da to ne pripada Gospi.
Još ćemo o ovome…! A što se tiče znaka; nije prošlo vrijeme a da se i to ne će ili ne može dogoditi. Zar Gospa mora imati nečiji pristanak iz vrha klera ili bilo koga na svijetu uz dogovor (precizan) da ga objavi?
 

Nikola Bašić, Vis

 

Tekstovi u rubrici GLEDIŠTA mišljenja su autora i ne moraju biti u skladu sa stajalištima Uredništva

Nedopustivo je da se govori o "knjiškoj produkciji Hrvata u Vojvodini", treba  govoriti o "knjiškoj produkciji Hrvata u Srbiji"

 
 
Središnjem državnom uredu za Hrvate izvan Republike Hrvatske, Veleposlanstvu Republike Hrvatske u Beogradu, Konzulatu Republike Hrvatske u Subotici, Hrvatskoj matici iseljenika, HNV-u, DSHV-u, RTV Novi Sad (Redakciji Informativnog programa na hrvatskom  jeziku), hrvatskim udrugama u Srijemu, Hrvatskom kulturnom centru u Novom Sadu, „Hrvatskoj riječi“, „Hrvatskim novinama“, „Hrvatskom fokusu“, „Zovu Srijema“, i dr., a povodom članaka o imenovanju povjerenstava za nagrade „Iso Velikanović“ i „Emerik Pavić“ objavljenih na Portalu kulture ZKVH 3. i 4. rujna 2018. godine.
http://www.super-info.rs/informacije/koalicija_gradjanke_i_gradjani_srbije.jpg
U više svojih otvorenih pisama govorio sam o netransparentnom, haotičnom i krajnje pristrasnom načinu vrednovanja knjiške produkcije Hrvata u Republici Srbiji, ali sve se i dalje nastavlja u istoj maniri. Naime, na Portalu kulture Zavoda za kulturu vojvođanskih Hrvata (ZKVH) iz Subotice objavljeni su, 3. i 4. rujna 2018. godine, članci o prvim sastancima Povjereništava za nagradu „Iso Velikanović“, odnosno „Emerik Pavić“, koji to upravo potvrđuju. Jedno i drugo Povjereništvo imenovao je i ove godine Tomislav Žigmanov i u oba su njegovi već poznati i proslavljeni poltroni.
 
Prije svega je nedopustivo da se govori o „knjiškoj produkciji Hrvata u Vojvodini“ (a ne Hrvata u Republici Srbiji), no to je posljedica koncentracije svih hrvatskih institucija u Subotici, pa tako Hrvati u ovoj državi zapravo nemaju svoj Zavod za kulturu! O vrijednosti knjiga hrvatskih autora ovdje i dalje odlučuje Tomislav Žigmanov preko svojih Dulića, Čelikovića, Zebića i sličnih (svi iz Subotice), bez obzira na dosadašnje kardinalne propuste u tom radu (primjerice, veličanje plagijatorice pjesama Ive Andrića)!!! Tako Žigmanov i njegov uski krug subotičkih poltrona i mediokriteta kontinuirano u dužem vremenskom periodu vrši negativnu selekciju u kulturi, politici i svemu drugom kada su u pitanju Hrvati u republici Srbiji.
 
I dok je upitno da li su za nagradu „Iso Velikanović“ u periodu od tri godine u igri samo dvanaest naslova, i po kojem kriteriju, haotičnost se ogleda u spisku od trideset i dva naslova i jedne „publikacije na srpskom jeziku“ za „najbolju knjigu u 2017. godini“, odnosno nagradu „Emerik Pavić“, navedeno po oblastima:
I. Književnost
   a. poezija (8)
   b. drame (1)
   c. proza - kratke priče (2), roman (2)
   d. književnost za djecu i mlade (4)
II. Povijest, etnografija i leksikografija (6)
III. Znanost, publicistika (4)
IV. Umjetnost (4)
V. Udžbenici (1)
 
Publikacije na srpskom jeziku (1).
Već iz ovoga se vidi da kriteriji moraju biti potpuno nejasni jer se  nikako ne mogu porediti „Izabrana djela“ Miroslava Slavka Mađera (471 str.) i  O čuj, puče, hai(=j)ku(=a) o viri s piska (36 str.) Tomislava Žigmanova ili Dani Balinta Vujkova, zbornik radova sa znanstveih skupova“ Katarine Čeliković. Jasno je da je Mađeru bio potreban cijeli život, Žigmanovu jedna večer, a Čelikovički je i suprug (za debeli honorar od našeg novca) mogao sakupiti radove sa znanstvenih skupova, pa da svi oni dođu u istu ravan za nagradu „Emerik Pavić“!
 
Međutim, nisu u istoj ravni. Mađer je iz Žigmanovu mrskih Hrtkovaca, Čelikovićki su dovoljni honorari i ono „znanstveni skupovi“, a Žigmanov je Ravnatelj ZKVH, Predsjednik „jedine relevantne hrvatske političke stranke u  Srbiji, Zastupnik u Skupštini Republike Srbije, Prvi elektor za HNV i sve drugo što treba kada su u pitanju Hrvati ovdje i njegova djela su samim tim, bez obzira na kvalitet i broj stranica, najbolja (on je već jednom dodijelio sam sebi nagradu za „najbolju knjigu“ godine). A nesretna „publikacija“ na srpskom jeziku je van svake konkurencije jer zvijezdica označuje da ne spada u ništa (inače je nedvosmisleno roman), jer Žigmanov knjige ovdašnjih Hrvata napisane na drugim jezicima smatra nenapisanim (svojevrstan apartheid) i vjerojatno će biti spaljena (originalan fašizam), kao već neke do sada!   
 
No, nemojmo prejudicirati, uskoro će nas Žigmanovljevi vjerni povjerenici iznenaditi užim izborom naslova za nagrade, jer knjige ocjenjuju, kako sam već i ranije pisao u svojim otvorenim pismima, i po općem dojmu (po šarenilu naslovne stranice i da li ju je smislio „ovdje jedini hrvatski dizajner“, po kvaliteti papira, po kubaturi, težini u kilogramima i sl.). Ipak najbitnija je podobnost autora, pa možemo slobodno tipovati na O čuj, puče, hai(=j)ku(=a) o viri s piska, što god to značilo.
 

Branimir Miroslav Tomlekin

 

Tekstovi u rubrici GLEDIŠTA mišljenja su autora i ne moraju biti u skladu sa stajalištima Uredništva

Anketa

Tko je Andreju Plenkoviću draži?

Ponedjeljak, 21/01/2019

Tko je Online?

Trenutačno aktivnih gostiju: 1077 gostiju i nema članova online

 

AIPK Trgovine d.o.o.

 

Registar Branitelja

 

Udruga Zavjet

 

 

Grawe osiguranje

 

 

 

Veliko srce malom srcu

 

Facebook

 

 

Optika Kraljević