Get Adobe Flash player
Nikoga nisam nazivala marginalcima!

Nikoga nisam nazivala marginalcima!

Političari misle o izborima, ja kao državnica mislim o budućim...

Smišljeni napad na Predsjednicu

Smišljeni napad na Predsjednicu

Puno je nedobronamjernih koji su sudjelovali u pripremi dočeka...

Vratio se Vučić na puškomet od Gline

Vratio se Vučić na puškomet od Gline

Nakon što je Vučićeva propagandna bagra otišla u Srbiju...

Previše glume, teatralnosti, patetike...

Previše glume, teatralnosti, patetike...

Umjesto pozitivne, nad Hrvatima u Srbiji, nastavljena negativna izborna...

Hrvatska naspram Srbiji danas

Hrvatska naspram Srbiji danas

Nadam se da će se Srbi u budućnosti odreći...

  • Nikoga nisam nazivala marginalcima!

    Nikoga nisam nazivala marginalcima!

    četvrtak, 15. veljače 2018. 16:43
  • Smišljeni napad na Predsjednicu

    Smišljeni napad na Predsjednicu

    četvrtak, 15. veljače 2018. 16:36
  • Vratio se Vučić na puškomet od Gline

    Vratio se Vučić na puškomet od Gline

    četvrtak, 15. veljače 2018. 19:29
  • Previše glume, teatralnosti, patetike...

    Previše glume, teatralnosti, patetike...

    četvrtak, 15. veljače 2018. 16:32
  • Hrvatska naspram Srbiji danas

    Hrvatska naspram Srbiji danas

    srijeda, 14. veljače 2018. 12:38

Zabraniti svim autobusima s dizelskim pogonom dolazak u Grad

 
 
Nepotpisani urednik portala OKO (http://www.portaloko.hr/clanak/dubrovnik-ima--najvece-talozenje-sumpora-u-moru-zbog-silnih-kruzera/0/94990/) nije nam objasnio kako sumpor dolazi u more. Nalazi li se u moru ili na morskom dnu? Je li koncentracija u luci ispod crusera ili na otvorenom moru. Iznose se podatci od kojih da se smrzneš. Dubrovnik ima moguće najveću koncentraciju azbestnih krovova u Hrvatskoj (salonit - brojne kuće u Gružu, tvornica boja, sve one barake na Splitskom putu itd.), o tome ne misle ni Omblići, ni zeleni ni crveni. Prije je imao jednu od najgorih industrija - uljaru i tvornicu grafitnih proizvoda, grad je bio pun invalida rada.
http://cruiseports.ca/images/dubrovnikcruiseterminal.jpg
S druge strane, brodovi su najčišći "zagađivači" jer se ni litra kuhinjskog otpadnog ulja ne smije "izgubiti". Poštuju se propisi koji važe najrazivjenijim zemljma svijeta, ne radi srednjovjekovnoga Dubrovnika već zbog luka svijeta u kojima pritaje. Zamislite brod koji ne smije u London, Amsterdam. Lisabon ili New York, a može u Dubrovnik.
 
Očito urednik portala OKO ima veze s pomorstvom i tehničkim zahtijevima za brodove koliko i krava sa sedlom. Publika dakako nekritički prima svaki katastrofični članak (osim one koji kritički govore o JBT). Najviše bi bili ugrožena posada crusera, a njih je 50 posto od broja putnika. Svi bi pomrli. Putnici ne bi išli na crusinge radi zdravlja već iz suicidnih pobuda. Svi veliki potrošači fosilnih goriva, ali i oni koji na bazi njih proizvode ispuštaju sumpor u atmosferu. Stvaraju se štetni spojevi poput sumporne kiseline itd. Preko Dubrovnika prolaze međunarodni koridori za interkontinentalne letove. Nebo je ispresijecano njihovim ispušnim plinovima (ono što se vidi je vodena para koja se u određenim uvjetima kondenzira i vidi se). No kada se ništa ne vidi, sumpor u zraku ostaje. Zante li tko ubire lipe za taj sumpor koji udišemo?
 
Zračne mase se u principu kreće od zapada prema istoku, a vodene struje obrnuto. Dubrovnik je na priličnoj vjetrometini - "propuhu" pa i s te strane treba imati cjelovitu i dugoročnu analizu, do tada računajte da ste dobili uznemiravajuću vijest za koju bi nepotpisani urednik portala OKO mogao odgovarati, a Dubrovnik pretrpjeti ekonomsku štetu. Da ne postoji MARPUL konvencija, savjetovao bih odgovorene da propiše minimalne ekološke uvjete za sve crusere i druge brodove koji dolaze u Dubrovnik.
 
No, zašto se ne razmisli da u centar Dubrovnika ne mogu doći vozači autobusa koji nisu prošli posebnu obuku i poznavanje Grada? Da se na Srđu ili Podbrežju izgradi veliki parking za autobuse. Da se zabrani svim autobusima s dizelskim pogonom dolazak u Grad? (vidite što je napravila Begija, što radi Norveška i Danska i mnogi gradovi). Ne ćemo dobro proći ako ne budemo imali vlastito mišljenje i bar s rezervom slušali mediokritete kao što su nepotpisani urednici pojedinih portala (treba imati spreman glogov kolac za svih njih, fašiste i antifašiste). (n.n.)

 

Tekstovi u rubrici GLEDIŠTA stajališta su autora i ne moraju biti u skladu sa stavovima Uredništva

"Odrastao u sirotinji, na kamenu, otkako zna za sebe morao je da trpi, pati, strahuje, oskudijeva, priželjkuje"

 
 
Prvoga srpnja 2017. godine u organizaciji Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti u dijaspori HAZUD-a, trebala je biti postavljena spomen ploča na privatnoj kući u Otočcu u kojoj je 2. srpnja 1912. rođen legendarni hrvatski vitez najhumaniji i najhrabriji vojni zapovjednik i branitelj Nezavisne Države Hrvatske, krilnik Jure Francetić, uz sto petu obljetnicu njegova rođenja, koji je kako je poznato mučenički završio svoj mladi život u Slunju 28. prosinca 1942. g. stjecajem tragičnih okolnosti, te ubijen od strane četničkih i partizanskih zločinaca, a da mu se za tjelesne ostatke ne zna. On je bio takav čovjek i ratnik kome se ne može prigovoriti nikakav zločin, niti ga je itko relevantan takvim proglasio niti je i od koga bio suđen, a divili su mu se čak i partizanski neprijatelji, istaknuto u ratnom romanu "Kozara" partizanskog pukovnika Mladena Oljače, objavljenom u jugoslavensko vrijeme. No, spomen ploča nije postavljena kako je predviđeno u subotu 1. srpnja 2017.
https://image.jimcdn.com/app/cms/image/transf/none/path/sf25f216c99900053/image/if573442a3e5d800f/version/1441551536/image.jpg
Policija Republike Hrvatske, po nalogu vladajućih je oduzela spomen ploču organizatorima, jer da se radi o totalitarnim znakovljima NDH-a. Znači NDH je totalitarna država koja je trajala četiri godine, nastala i nestala u najgorem ratu i koja se branila od svih vrsta neprijatelja unutarnjih i vanjskih, najviše od velikosrpskih četnika i komunističkih partizana, koji su svi zajedno činili strašne zločine nad hrvatskim narodom kako u ratu tako još strašnije u miru što je svima jako dobro poznato po ostacima žrtava u tisućama masovnih grobišta. U tim strašnim uvjetima NDH je valjda trebala biti demokratska država i danas u demokratskoj državi Republici Hrvatskoj ne smije se ništa i nitko spomenuti što je značilo život u NDH-a, a normalno je veličati i slaviti najveće zločince komunističkog sustava koji je kao totalitarni i zločinački trajao više od stotinu godina u svijetu i u nas u miru, do kraja Jugoslavije četrdeset i pet godina i masovno kršio sva ljudska prava sa ubojstvima više od stotinu milijuna ljudi uz sva mučenja i maltretiranja i koji je hvala Bogu od svih normalnih ljudi i država svijeta osuđen kao i od Europske Unije, pa formalno i u Hrvatskom Saboru donesenom Deklaracijom ali jedino u tobože demokratskoj republici Hrvatskoj on stvarno cvijeta, na tragediju i sramotu hrvatskoga naroda, podržavan posebno od svih vladajućih struktura od dvije tisućite godine na dalje, a što je vidljivo i na ovom primjeru iz Otočca 1. srpnja 2017. godine.
 
Što se tiče zločinački ubijenog zarobljenog hrvatskog viteza Jure Francetića, ne trebamo govoriti mi, njegovi hrvatski poštovatelji, poput svjedočanstva don Ante Bakovića u njegovoj knjizi "Dječak s Drine", već neka govore riječi njegova ratnog neprijatelja, partizanskog pukovnika Mladena Oljače, u njegovu romanu "Kozara", objavljenom 1966. godine. Evo na koji način on, pod imenom ustaškog pukovnika Franjčevića, opisuje proslavljenog hrvatskog časnika Juru Francetića. Između ostalog piše: "Odjeknuo je pucanj. Netko je jauknuo.
 
Mladi Franjčević je potrčao, želeći da pronađe čovjeka koji je jauknuo. Utrčao je u gomilu i, gurajući se laktovima, probijao se prema sredini trga sa kojega je svjetina bježala. Trg se praznio, a na betonu, u krvi, ležao je čovjek sa zastavom u ruci: tijelom je pritisnuo zastavu po kojoj je curila krv. Franjčević mu je pružio ruku, ali čovjek se nije pomjerio. Bio je mrtav. Franjčević mu je opipao lice, uklonio sa očiju okrvavljeni pramičak kose, a zatim dohvatio zastavu, izvukao je ispod mrtvaca i visoko podigao. Bila je hrvatska zastava, crveno-bijelo-plava, bila je to trobojka kakvu je viđao i ranije, o praznicima, na prozorima i krovovima. Ponio je tu zastavu pustim trgom, a svijet je ponovo počeo da se prikuplja i da galami, prkoseći žandarima koji su stajali pored zida sa bajonetima na puškama. Posve neočekivano, Franjčević se našao u srcu pobune: dok se svijet okupljao oko njega, nad tanušnim mladićem vijorila se okrvavljena zastava, koju je on čvrsto stezao.
 
Poslije je morao da bježi iz zemlje, u Italiju. Godinama je čamio u tuđini, zlopatio se, gladovao, grcao i čeznuo za zavičajem, dok se najzad nije vratio, ponovo sa hrvatskom trobojkom u rukama... Sunce ga ne zamara, jer je odrastao na kršu na kome nema nijedne krošnje veće od kišobrana. Ne plaši se ni pucnja, ni vriska, ni juriša, jer je navikao na plotune, prasak i dumbaranje. Što se okršaj više približava, on kao da zaboravlja na vlastitu glavu: srce ga vuče naprijed, opasnostima, bliže neprijatelju i oružju. Ponekad izgleda kao da Franjčević prosto srlja na protivničke puške i mitraljeze, kao da želi da im opipa kundak, vidi nišan, omiriše barut i dohvati remen.
 
Za leđima, opet tutnje tenkovi i zvone kopita, konji vuku lake i teške topove, a on posmatra lica svojih čarkara. To su pretežno mladići koji ranije nisu bili u vojsci, već ih je on sakupljao oglasima, iz Sarajeva, po Bosni i Hercegovini. Pokrojio im je odijela od crne tkanine, koju je poslije poraza pronašao u magacinima stare jugoslavenske vojske, a kad ih je izveo na smotru onako vižlaste i golobrade, u crnim odorama, nazvao ih je dečkima, pa crncima, pa crnom legijom. To ime im je i ostalo. Poveo ih je ka Drini, Vlasenici, Srebrenici i Romaniji, protiv pobunjenika čiji se ustanak rasplamsavao. Služio se partizanskim načinom ratovanja: noćnim napadima, zasjedama, udarima i prodorima u neprijateljsku pozadinu, gdje se nalaze štabovi, bolnice i skladišta.
 
Hitar i neustrašiv, stekao je ugled oficira koga kuršum mimoilazi, a možda i ne može da ga obori. On je u boju, zaista, najčešće prkosio. Jednom, dok je stajao raskoračen, mitraljez mu je izrešetao šinjel oko nogu. Drugi put mu je kuršum iskaišao rukav na bluzi. Zatim ga je zrno pogodilo u kapu, koju mu je odnijelo s glave, tako da je pukovnik Franjčević potrčao za kapom kao za leptirom.
 
Vodeći svoje dječake iz okršaja u okršaj, danonoćno na nogama i pod oružjem, mjesecima u borbama, ulazio je u pjesmu: kako gazi Drinu vodu i bori se za slobodu. Spavao je na tvrdom ležaju među vojnicima, dijeleći s njima jednu cigaretu i posljednje parče hljeba. Ako su čarkari morali da leže na goloj zemlji, on bi legao pored njih, na golu zemlju. Ako bi, malaksali i smlavljeni, poslije dugog maršovanja izbili na kakvu njivu i zavukli se u sijeno da odspavaju pod vedrim nebom, i on bi se zavlačio u sijeno, i često bivao buđen pljuskom i grmljavinom, pa bi zatim nastavljao pješačenje pod kišom, vodeći svoju vojsku, mokar do kože. Htio je u svemu da bude ravan njima, vojnicima, da se ni u čemu ne odvaja od njih i da trpi čak više od svakog pojedinca. Zbog toga su ga i uznosili do pjesme i legende, okivajući ga u zvijezde. Rasla je tako legenda o pukovniku Franjčeviću i njegovim crnim legionarima. Njegova slava i priče o podvizima njegove vojske osvojiše Bosnu i Hrvatsku da bi mu uskoro donijele Orden Zvonimirove krune sa zlatnim trolistom, naziv viteza i čin ustaškog pukovnika...
 
Korača Franičević cestom prema Kruškovcu koji se uzdiže na puškomet, pod tavnom šumom. Mogao je da uzjaše konja, nije htio. Nudili su mu da se popne na tenk, nije htio, jer je želio da ostane sa svojim dečkima, pa pješači usporedo s njima, po tvrdoj i prašnjavoj cesti što se vijugavo penje uz strminu i nestaje u hrastovim stablima. I dok se brani od prašine, koja štipa nozdrve i prodire u gušu, cio njegov život, kao u ogledalu, izbije odnekud iz daljine, život satkan od neimaštine, čemera, studeni, gladi, jada i batina.
Odrastao u sirotinji, na kamenu, otkako zna za sebe morao je da trpi, pati, strahuje, oskudijeva, priželjkuje."
 

Dr. Ružica Ćavar

 

Tekstovi u rubrici GLEDIŠTA stajališta su autora i ne moraju biti u skladu sa stavovima Uredništva

Tko će odgovarati za obrazovno i gospodarstveno 'čerupanje' Hrvatske?

 
 
Otvoreno pismo Ministarstvu obrazovanja, HAZU-u i Matici hrvatskoj
Tko će odgovarati za obrazovno i gospodarstveno 'čerupanje' Hrvatske, tj. za prikrivanje rezultata svih dosadašnjih provedenih državnih matura od 2006. godine, odnosno 2010., do danas? Radi se tu o razinama ispod svake razine! Upravo sramotna je razina ispitnih zadataka iz matematike i fizike! Hoće li za to odgovarati netko u Ministarstvu obrazovanja? Hoće li odgovarati barem jedan od ministara u posljednjih jedanaest godina? Hoće li za to možda odgovarati i neki od ravnatelja NCVVO-a (Nacionalni centar za vanjsko vrednovanje obrazovanja) ili Upravno vijeće istog i to ne samo za sramotnu razinu već i za prikrivanje otužnih rezultata, tj. prikrivanja ogromnog neznanja naših maturanata?!
http://i.ytimg.com/vi/o0m6xsl7Jv4/hqdefault.jpg
Miroslav Dorešić
 
Zašto? Zato što je svrha postojanja NCVVO-a vanjsko vrjednovanje obrazovnog sustava, kako mu uostalom i ime kaže, ali svrha mu je i da bude korektivni faktor u smislu kakvoće obrazovanja, a prikrivanje rezultata i neupozoravanje javnosti o stvarnom stanju u sustavu naobrazbe je upravo suprotno tome. Koja li je to nevjerojatna lakoća uništavanja mladih generacija?! Ljestvica sustava vrijednosti došla je do samog dna. Je li i to smišljeni plan upropaštavanja Hrvatske u obrazovnom i gospodarskom smislu?
 
I konkretno: niža razina matematike i izborna fizike su poput testa za vozački ispit. Višu pak razinu matematike od niže ne bismo mogli ni razlikovati od niže da na njoj ne piše da je viša! Oko tridesetak pitanja i ponuđenih odgovora A,B,C i D za koje je potrebno znanje jedva na razini prepoznavanja, bez imalo razmišljanja ili problemskog pristupa govori nam samo da smo od promišljanja u duhu STEM područja miljama daleko i da su nam profesionalni reformatolozi vrhunski bleferi i iluzionisti. S obzirom da je gotovo 90 posto pitanja na razini osnovne škole bilo bi ispravnije državnu maturu zvati mala matura. I dok Slovenci zadaju samo dvanaest zadataka među kojima ima problemskih zadataka kao i zadataka iz integralnog računa uz prag prolaznosti od 40 posto, a niža razina se razlikuje od više samo u duljem raspoloživom vremenu za rješavanje od 30 minuta, dotle o korejskoj maturi bolje da i ne govorimo jer bismo pali u ''afan''. I umjesto da je državna matura standard za poželjnu razinu obrazovanja, ravnoj onoj u obrazovno razvijenim zemljama, ona se u NCVVO prilagođava neznanju maturanata uz prešutnost MZO-a!
 

Miroslav Dorešić, zamjenik ministra prosvjete 1998./1999.

 

Tekstovi u rubrici GLEDIŠTA stajališta su autora i ne moraju biti u skladu sa stavovima Uredništva

Anketa

Izjavom da je ona autor "lex Agrokora", koga štiti Martina Dalić?

Utorak, 20/02/2018

Tko je Online?

Trenutačno aktivnih gostiju: 1101 gostiju i nema članova online

 

AIPK Trgovine d.o.o.

 

Registar Branitelja

 

Udruga Zavjet

 

 

Grawe osiguranje

 

 

 

Veliko srce malom srcu

 

Facebook

 

 

Optika Kraljević