Get Adobe Flash player
Protuhrvatska revizija povijesti

Protuhrvatska revizija povijesti

Optužba za reviziju povijesti reže glavu u...

Tko brani fašizam i tko napada antifašizam?

Tko brani fašizam i tko napada antifašizam?

Hrvatska je vojno pobijedila Srbiju, ali ne i srpski...

Plaćamo da nas blate i vrijeđaju

Plaćamo da nas blate i vrijeđaju

Hrvatske pravosudne institucije...

Hrvatskoj treba »Bijela knjiga«!

Hrvatskoj treba »Bijela knjiga«!

Kratak popis velikosrpskih akcija hrvatskih Srba zadnjih...

Lažno predstavljanje saborskoga zastupnika

Lažno predstavljanje saborskoga zastupnika

Bivši lopov u Samoboru ugostio njemačkog...

  • Protuhrvatska revizija povijesti

    Protuhrvatska revizija povijesti

    četvrtak, 17. siječnja 2019. 18:26
  • Tko brani fašizam i tko napada antifašizam?

    Tko brani fašizam i tko napada antifašizam?

    četvrtak, 17. siječnja 2019. 13:48
  • Plaćamo da nas blate i vrijeđaju

    Plaćamo da nas blate i vrijeđaju

    utorak, 15. siječnja 2019. 17:37
  • Hrvatskoj treba »Bijela knjiga«!

    Hrvatskoj treba »Bijela knjiga«!

    utorak, 15. siječnja 2019. 17:32
  • Lažno predstavljanje saborskoga zastupnika

    Lažno predstavljanje saborskoga zastupnika

    utorak, 15. siječnja 2019. 17:16

Modeli trojke EU-a i gospodarske zakonitosti

 
 
U emisiji U mreži prvog od 28. 12. 2018. godine, guverner Hrvatske Narodne Banke Boris Vujčić izjavio da je nakon Grčke najveća kriza realnog gospodarstva prema 2008. godini, kada je kriza počela, bila u Hrvatskoj. Podaci o padu BDP-a (bruto društvenog proizvoda) nakon 2008. godine, to i potvrđuju. Razlika je bila u tome, što je u Grčkoj kriza zahvatila i bankarski sektor. U Hrvatskoj bankarske krize nije bilo jer su banke već dovoljno  povećale svoju vlastitu glavnicu (dovoljno su bile  kapitalizirale) tako da ih prijetnja stečajem nije zahvatila.
https://corporateeurope.org/sites/default/files/styles/fullwidth_nocrop/public/lobby_planet_cartoon_crop.jpg?itok=qi2_lYBw
Hrvatski BDP je kumulativno od 2008. godine potonuo za oko 12 % (grčki oko 29 %). Usporedive države srednje i istočne Europe već su tijekom 2013., 2014. i 2015. godine već postigle rast BDP-a realno u visini koja je ostvarena u 2008. godini prije početka krize. Hrvatska će s procjenom rastaBDP-a za 2018. godinu od oko 2,6 do 2, 9 %, tek  2018. godine ostvariti realno BDP po glavi stanovnika u visini nešto većoj od one koja je bila ostvarena 2008. Dakle, za oporavak na razinu prije nastanka krize trebalo je gotovo 10 godina.
 
U 2008. godini BDP u apsolutnoj svoti mjereno prema tržnim cijenama je iznosio 48,138 milijarde EUR-a, a zaključno s 2017. godinom je iznosio 48,989 milijarde EUR-a što je rast za 1,76 %. Istodobno je BDP po glavi stanovnika prema 2008. godini prema tekućim cijenama porastao za 5,35 %. Zaključno s 2017. godinom  Iznosio je po glavi stanovnika 11.800 EUR-a. Godine 2008 godine je iznosio 11.200 EUR-a. Realno je ostao na razini 2008. godine odnosno kakav je bio i 2008. godine  u visini od 11.500 EUR po glavi stanovnika. Tek u 2018. godini bi pri procjeni rasta  od 2,7 % trebao prestići 2008. godinu.
 
Drugi su brže napredovali. To je i razlog zašto je Hrvatska unatoč rastu BDP-a od 2015. godine, (šest godina je bio pad), relativno  zaostajala za usporedivim državama srednje i istočne Europe. Hrvatska je pristupila  Europskoj uniji 2013. godine. Rumunjska i Bugarska koje nas u rastu dostižu postale su članice Europske unije 2007. godine. Rumunjska je startala 2008. godine s realnim BDP-om po glavi stanovnika od 6.700,00 EUR-a da bi sa zaključno 2017. godinom ostvarila 8.300,00 EUR. Prema tromjesečnim rezultatima približava se Hrvatskoj. Ili, Mađarska 2008. godine realni BDP po glavi stanovnika kao i Hrvatska 11.500,00 EUR a 2017. godine, za koje postoje konačni podaci, 11.800. Slovačka 12.600,00 na 15.000,00 itd. Slovenija ima nešto manji rast, ali veći realni BDP po glavi stanovnika od 19.200, 00 EUR u 2008. godini na 19.400,00 u 2017. godini.   
 
Rast BDP-a od oko 3 % tek je dovoljan da se otplaćuju kamate na javni dug Hrvatske. Kamate se smanjuju a glavnica ostaje ista. Dug se smanjuje zbog refinanciranja postojećih zaduženja uz niže kamatne stope i dijelom iz postignutog suficita. Na taj način Hrvatska smanjuje svoje rashode u odnosu na ostvarene prihode (poduzetnici bi zaključili u takvom slučaju da povećavaju svoju operativnu dobit odnosno EBITDA maržu). Javni dug u BDP-u trenutačno je na razini 76,1 % udjela. Pitanje je kada će se početi vraćati glavnica duga. To ne će biti moguće dok se GDP ne poveća na rast 5 i više postotnih poena.
 
Grčki pokušaj restrukturiranja duga – neslavno propao!
 
Grčka je pokušavala 2015. godine, kada je tražila da se umjesto novoga kredita za spašavanje, koji je nudila trojka (MMF, Europska središnja banka, Eurogrupa) najprije njezin dug restrukturira (zamjena duga) a tada uz smanjenje poreznih stopa PDV-a i drugih poreznih prihoda, ostvari rast koji će omogućiti vraćanje kredita glavnice i kamata, koji su joj dani u više programa spašavanja. Grčka se čak svojim prijedlozima za sklapanje sporazuma o restrukturiranja obvezala da će ukoliko se njezine projekcije o rastu ne ostvare odmah pristati na storniranje toga programa i prihvaćanje predložene restrikcije (smanjenje plaća, mirovina itd),koje svojim programima određuje europska trojka. Grčka je čak imala i podršku na referendumu izglasanog pristanka da se prihvati program koji ona nudi za restrukturiranju duga (oko 61 % za vlastiti program restrukturiranje duga). O tom programu su se očitovali kao povoljnome poznati stručnjaci kao što je nobelovac Paul Krugman. Zbog krutosti koje je su pokazivale institucije MMF, Eurogrupa i Europska središnja banka, program je propao, uz domaću u početku oštru a kasnije labavu podršku Vladinih dužnosnika vlastitom razrađenom programu. Ostalo je na prvobitnom prijedlogu Eurogrupe (MMF, ESB i Euro grupe) da se s novim kreditiranjem za spašavanje od bankrota, uvedu sveopće  proračunske restrikcije pa povećanje poreznih stopa. Danas tri četiri godine nakon tih događanja, prema  dostupnim podacima, izgleda da se Grčka nije udaljila od prijetnje za bankrotom pred kojim je bila 2012. godine i dalje.
 
Hrvatski slučaj!
 
U tom kontekstu, a nastavno na konstataciju da rast hrvatskog BDP-a od oko 2,7 do 2,8 %, jedva dostatan za vraćanje dospjelih kamata, je li u Hrvatskoj moguće ostvariti rast od 5 i više posto u ovim uvjetima. Dodatno je Hrvatska u ovom trenutku opterećena nedostatkom kvalificirane radne snage i demografskim minusima, pa je teško predvidiv rast koji jamči napredak u vraćanju glavnice u kamata. Trenutačna pozicija Hrvatske prema zadnjim objavljenim dostupnim  podacima za treće tromjesečje 2018. godine kao zadnje objavljenim, vidi se iz sljedećeg grafikona:
 
Izvor: Eurostat
Za Hrvatsku nedostižnih 5 % rasta postigle su mnoge usporedive države u trećem tromjesečju 2018. Godina 2019. trebala bi biti po najavama Vlade godina ulaganja. To je bilo planirano i za 2016. i za 2017. godinu, ali se nije ostvarilo. EU novac koji je na raspolaganju je prema javno dostupnim podacima ugovorenih oko 6 mlrd. kuna. Također, Predsjednik Vlade najavljuje. „Uspjeli smo postići da predložena omotnica per capita bude za Hrvatsku bolja nego za ostale države članice srednje i istočne Europe.“ Vlada donosi treći program administrativnog rasterećenja koji ima za cilj povećati konkurentnost hrvatskog  gospodarstva. Zadnji izvještaj o konkurentnosti od 16. Listopada 2018. godine  Svjetskog gospodarskog foruma, od Češke, Estonije, Slovenije Slovačke, Letonije. Mađarske, Bugarske, Rumunjske, Srbije, Hrvatske i Crne Gore, Hrvatsku se po vrjednovanju svrstava samo ispred Crne Gore. U svibnju 2019. godine predstoji nova procjena. Vladine mjere trebale bi se odraziti na povećanje konkurentnosti, odnosno Doing Bussines listi za 2019. godinu i dalje.
 
Hoće li 2019. godina, što se tiče ulaganja, ostati kao i prethodne? Imamo postignut pregovor i donesen program koje treba realizirati. Porezna reforma postigla je relativni uspjeh. Sindikalni čelnici su nas mjesecima zavaravali s pričama kako će trgovci uzeti sebi ova smanjenja PDV-a (nitko ništa ne jamči da će se smanjiti cijene i te otrcane fore) kao da smo još u razdoblju komunističkog gospodarstva potražnje (potražnja uvijek veća od ponude). Umjesto mantre o strukturnim reformama za koje  zapravo  nitko i ne zna što one znače, a na njih se stalno politički dužnosnici pozivaju, navodimo slijedeće rečenice iz kapitalnog djela „Ima li ovdje odraslih“ Janisa Varufakisa - Sandorf Zagreb 2018. str. 400, sa znakovitom porukom:  „Kada su mi pokazali svoje modele, shvatio sam zašto su to nerado učinili. Modeli su sadržavali noćnu moru svakog skrupuloznog ekonomista (misli se na model koji je nametala Eurogrupa ili trojka MMF; ESP, Komisija – napomena autora) apsurdnu pretpostavku da rast cijena na primjer onaj koji je posljedica povećanja PDV-a, nikada ne smanjuje prodaju, ili povećanje stopa proizvoda na dobit dovodi do toga da tvrtke plaćaju više poreza. Iz modela su u potpunosti izostavili elastičnost cijena – da damo toj gruboj pogrešci tehnički naziv. Koliko je znam, nijedan ekonomist nikada ne pretpostavlja da se rast cijena , koliko god velik on bio, ne će negativno odraziti na prodaju. Ili obrnuto, da pad cijena nikada ne će potaknuti prodaju. Ili da će povećanje poreza na dobit uvijek dovesti do toga da će tvrtke plaćati više poreza državi. A ipak su trojka (misli se na trojku EZ-a: MMF, ESB Komisija - opaska utora) moje Vijeće ekonomskih ministara i ugledni financijski mediji – čak i oni koji su se protivili višim poreznim stopama u Grčkoj prešutno davali za pravo upravo tom ekonomskom idiotizmu svaki put kad su branili te modele protiv mojih argumenata.“
 

Zvonko Koprivčić, dipl. oec.

Konačno imamo politiku o INA-i, ali poražavajuću...

 
 
Vlada je u javnu raspravu stavila izmjene Zakona o privatizaciji INA-e kojima se stvaraju preduvjeti za dogovor s mađarskim MOL-om oko preuzimanja cijele kompanije. Takav scenarij prilično je izgledan jer puno okolnosti i nedavnih događaja na to upućuje, izravno ili posredno.
https://cdn.abcotvs.com/dip/images/1466005_081116-abc-refinery-explosion-vid.jpg?w=1280
Nakon godina tragičnog glavinjanja konačno imamo politiku oko INA-e! Vlada je u javnu raspravo konačno stavila izmjene Zakona o privatizaciji INA-e kojima se stvaraju preduvjeti i otvara put za dogovor s mađarskim MOL-om oko preuzimanja cijele kompanije. Takav scenarij prilično je izgledan jer puno okolnosti i nedavnih događaja na to upućuje, izravno ili posredno. Još sredinom prošle godine potpisan je memorandum o razumijevanju između Janafa i INA-e o stvaranju tehničkih preduvjeta za transport sirove nafte iz smjera Siska prema riječkoj rafineriji. Zatim je u prosincu Vlada konačno i formalno pristala na gašenje sisačke rafinerije – ključan kamen spoticanja u odnosima s MOL-om od početka partnerstva starog 18 godina.
 
Struka spekulira da je riječ o dogovoru prema kojem će MOL u zamjenu za gašenje prerade u Sisku pristati na modernizaciju riječke rafinerije u prvom kvartalu ove godine, kako bi se omogućila prerada teških ostataka a INA ostala konkurentna na tržištima, s obzirom na rastuće ekološke standarde kvalitete goriva. Sisak ima šansu opstati i biti profitabilan uz zadržavanje postojećih radnih mjesta kada bi se potakla proizvodnja kalciniranog koksa i bitumena za kojima postoji potražnja. Bude li Sisak samo i isključivo logističko središte, bez nastavka proizvodnje, bit će to poražavajuće, kako za grad tako i za državu pa i samu INA-u koja tu može dobro zarađivati. Bez skorašnje odluke o gradnji koking postrojenja ni riječka rafinerija neće opstati, a to je rezultat izgubljenih godina u kojima država nije uspjela voditi suvislu politiku oko INA-e. U Vladi već godinama nema nikakve vizije o INA- i, što je sramotno. 
 
Manjak razumijevanja o važnosti INA-e za nacionalno gospodarstvo uz gubitak arbitraže u Ženevi 2016. i očekivanje gubitka arbitraže u Washingtonu, čime će hrvatski poraz biti potpun i trebat će keširati MOL-u milijarde koje nemamo, doveo je do prve prave smislene politike oko INA-e, a to je politika popuštanja, kapitulacije! Dogodio se Agrokor, a zatim i Petrokemija i Uljanik – sve su to još otvorene priče, a INA-om se baš nitko angažirano nije bavio, bar ne u smjeru božićne najave premijera Plenkovića o otkupu kompanije od MOL-a. Stisnuta između arbitraža i Europske komisije koja nam godinama „diše za vratom“ zbog Zakona o privatizaciji INA-e, Hrvatska ide na pomalo komične i prilično indikativne izmjene. Sve ono što je državi u članku 10. Zakona do sada omogućavalo zaštitu od štetnog djelovanja MOL-a poput onemogućavanje gašenja tvrtke, njezinog izmještanja u inozemstvo i prava prvokupa dionica ako kompanija ide u likvidaciju, briše se. MOL će u slučaju namjere stjecanja natpolovičnog postotka dionica trebati obavijestiti resornog ministra i dati mu dugoročni plan upravljanja poslovanjem kompanije. Ministar i Vlada na to taj plan ni ne trebaju odgovoriti, a njihova jednomjesečna šutnja znači da su suglasni sa stjecanjem dionica! Dakle, državi se omogućuje da nesavjesno napravi ništa, na štetu države i svih građana. Cinici bi rekli da se država ionako prema INA-i tako ponašala pa je ova zakonska izmjena samo politika kontinuiteta. Ako država ostane dioničar imat će dva fikusa u Upravi tvrtke bez prava glasa koji će je upozoravati „radi li kompanija ozbiljno na štetu sigurnosti i pouzdanosti opskrbe“, a u tom slučaju država bi mogla sudski oduzeti suglasnost za stjecanje dionica. 
 
Kakve su to odluke koje bi ozbiljno ugrozile sigurnost opskrbe i infrastrukture u zakonu nije specificirano (sic!), a nije baš jasno ni može li se s aspekta vlasničkih prava MOL-u oduzeti dionice zato što ad-hoc, mimo usvojenog plana poduzima nešto što državi nije milo – npr. gasi i rafineriju u Rijeci. Osim toga, oduzme li dionice MOL-u, i dalje je na snazi ovaj dioničarski ugovor kojim MOL državu drži u šaci pa ćemo gledati isti film koji je u proteklim godinama znatno oslabio fundamente kompanije. Sumarno, prema nacrtu ovog Zakona čini se da je dogovor s MOL-om već postignut. Ako je tako, javnost bi to trebala znati i to čim prije, posebno ako je riječ o trgovini, a obično jest tako. Kako se sada čini, čak nismo dobro niti istrgovali. U energetskom sektoru više nema čovjeka koji ne misli da je INA za Hrvatsku izgubljena, što je strašan udarac jer je riječ o najsnažnijoj energetskoj kompaniji s uvjerljivo najvećim prihodima, visokim profitnim maržama i velikim investicijskim potencijalom te utjecajem na gospodarstvo općenito. Malo koja država dovela bi se u situaciju da tako nešto prokocka, pogotovo s jakim kartama koje je imala u rukama ali eto, čini se da imamo nesreću da živimo u takvoj tužnoj zemlji.
 

Nina Domazet, www.energetika-net-com

Nakon propalih pokušaja s lukama Rijeka i Kopar, Mađari su u pregovorima s Lukom Trst

 
 
U Budimpešti je prošle jeseni mađarski predsjednik Vlade Viktor Orbán okupio čelnike brojne mađatske manjine iz okolnih država i govorio im o načinima kako im pomoći i kako pomoći mađarskome gospodarstvu. Posebno je zanimljivo to što je Orbán govorio o nekim stvarima koje i nas Hrvate zanimaju i dotiču nas se. »To što je pokvareno i ne može se popraviti je suradnja Mađarske pri razvoju slovenske Luke Kopar i strateški značajni drugi kolosijek. Nudili smo Sloveniji suradnju od strane mađarskoga gospodarstva i željeli smo širenje željezničkoga povezivanja, ali smo na referendumu u Sloveniji naišli na nerazumijevanje. Perdnjačila je naša bratska stranka iz Europske pučke stranke. Zato je naša vlada odlučila da u osiguravanju dostupa do mora Kopar ostavimo na čekanju. Trenutačno pregovaramo o dobivanju luke i ulaganja u Luci Trst i postoje dobri izgledi. Žao mi je što je tako ispalo, da više vremena i energije trošimo za osiguravanje dostupa do mora preko slovenskih pravaca nego za suradnju. U Sloveniji bi dobili manje, za razliku od Trsta gdje imamo mogućnost za dobivanje većinskoga vlasništva u određenim dijelovima pristaništa i osiguranje dostupa do mora za mađarsku robu, kroz jedan odnosno kroz dva vladina mandata, ako budemo imali mogućnost ostvarit ćemo mađarsku morsku plovidbu.
https://s.inyourpocket.com/img/figure/2015-06/1.JPG
Jedan od gubitaka mađarskoga nacionalnog gospodarstva je naime gubitak luke. Mađarska je, naime, bez mora, u prošlosti imala morsku plovidbu. Radi se o o velikoj i nužnoj mogućnosti prijevoza roba, a to smo u prošlosti izgubili, ipak postoji mogućnost da smo sposobni za razvoj mađatskoga gospodarstva ponovno ju izgraditi. Zato je i za dostup mađarskih roba do mora značajan dostup do morskoga izlaza.
 
U prvom mandatu između 1998. i 2002. godine, pokušali smo suradnju s Hrvatima u Rijeci neuspješno, između 2014. i 2018. godine pokušali smo surađivati sa Slovencima, također bez uspjeha, tako da ćemo od 2018. do 2022. pokušati s Talijanima, pa ćemo vidjeti koliko ćemo biti uspješni.
 
Općenito vidim da je u redu da smo u Lendavi, odnosno u dijelu pokrajine koja je pod slovenskom zastavom, i gdje se nastavlja u Őrség (o.p. dio Prekomurja, gdje žive Mađari) započeli s gospodarskim programima. Istina radi se o manjem području i manjim sredstvima, ali smo tamo uspjeli pokrenuti program i jako se nadam, da će mađarsko Ministarstvo vanjskih poslova i trgovine početi s provedbom započetih programa. Vaša vječna težnja (op. prekomurskih Mađara) je, da slično kao i u djetinjstvu, pri tjelovježbi u vrsti najmanji stoji zadnji, pa ste zbog brojnosti u odnosu na većinske Slovence uvijek bili zapostavljeni, a mislim da smo to zadnjih godina promijenili, donijeli smo odluke i sada moramo paziti da se to ostvari«. 
 
Radi pojašnjenja, Mađarima su svojedobno u Sloveniji bili obećani određeni odnosi, obećano im je 50.000 četvornih metara zemljišta za dolgoročan najam. Slovenska političarka Alenka Bratušek, ministrica infrastrukture, prometa i energetike, govori za Delo kako je sretna što nije udovoljeno mađarskim uvjetovanjima, jer su Mađari, prema njoj, tražili projekt Divača-Kopar i da ih je zanimalo slovensko more kao prozor u svijet. Bratušek je izjavila da Mađari kažu kako će u Luci Trst dobiti više od onoga što su tražili od Slovenija, pa im ona poručuje: »Dok sam ja ministrica, taj film ne će gledati. Ako je to razlog da ih ne će biti, neka ih ne bude«. Bratušek je ponovila da je Slovenija sposobna drugi kolisijek izgraditi sama i da to ne će biti na račun nižih mirovina ili plaća. Za razliku od Alenke Bratušek, bivši slovenski predsjednik Zbora Miro Cerar izražava žaljenje što nije došlo do dogovora između Budimpešte i Ljubljane. »Slovenija je jednokratno upropastila veliku mogućnost i stvorila štetu za buduće generacije«, u Bruxellesu je izjavio Cerar. »Budemo li se ovako ponašali sa strateškim partnerima, Sloveniji se ne piše dobro«, ocijenio je Cerar i dodao da je to »vrlo veliki poraz Slovenije«. Niti njegov nasljednik Marjan Šarec nema ništa protiv svoga mađarskoga kolege Orbána.
 

Pavao Blažević

Anketa

Tko je Andreju Plenkoviću draži?

Subota, 19/01/2019

Tko je Online?

Trenutačno aktivnih gostiju: 1152 gostiju i nema članova online

 

AIPK Trgovine d.o.o.

 

Registar Branitelja

 

Udruga Zavjet

 

 

Grawe osiguranje

 

 

 

Veliko srce malom srcu

 

Facebook

 

 

Optika Kraljević