Tko je Hrvatsku oštetio i zašto, ostat će vječno pitanje za buduće generacije

Za vrijeme Ivice Račana, Hrvatska narodna banka, koju je vodio guverner Željko Rohatinski, prodala je 13,127 tona zlatnih rezervi 2001. godine, a 2005. godine po odluci Ivana Šukera, prodano je dodatnih 1,3 tone zlata iz sukcesije. Zamislite situaciju da Hrvatska svojom kunom kupuje po svijetu bez da uzima strane kredite, a sve garantira zlatom kojeg je na žalost prodala? Cijena roba i usluga bi bila umanjena za kamate koje Hrvatska ne bi morala plaćati. Gospodarstvo Hrvatske bi se preporodilo.

Iza svakog grama fizičkog zlata, zasigurno stoji ljudski rad. Netko je zlato morao pronaći, iskopati i izliti, a u što nema nikakve sumnje. Zlato ne pada s neba, niti ga možemo tiskati u tiskari. Govorimo o fizičkom zlatu. Ako ga imaš, ono vrijedi, tu spora ne može biti. S klasičnim novcem je stvar puno kompliciranija. Iza novonastalog novca, također bi trebao stajati ljudski rad. Tako bar kaže teorija. U praksi se susrećemo s niz problema. Kada banka procijeni nečiji budući projekt i odobri kredit, ona nije sigurna hoće li poduzeće za taj novac nešto napraviti – stvoriti vrijednost i dodatnu vrijednost svojim radom. Ako poduzeće napravi ono za što je uzelo kredit, tada novonastali novac pokriva novo stvorene vrijednosti. U slučaju da dođe do problema – početna ideja se ne ostvari – novonastali posuđeni novac nema što pokrivati i dolazi do njegove deprecijacije (inflacije).

Budući nitko ne zna u realnom vremenu koliko su banke novcem pokrile koristan rad, primorani smo vjerovati u izvješća banaka i financijskih institucija. Kod zlata ovaj problem ne postoji. Rad utrošen na iskopavanje određene količine zlata uvijek ima protuvrijednost u novcu, pošto se zlato može uvijek unovčiti. ŠTO SMO NAUČILI, ŠTO MNOGI NE ZNAJU? Novac i investicije ne stvaraju rad i radna mjesta, nego rad i nova radna mjesta stvaraju novac i investicije. Interesantno, zar ne? O ovome ćemo drugi put. Vratimo se na zlato. Svakodnevno čitamo u medijima, a i na našem portalu Logično: “Rusija i Kina masovno kupuju fizičko zlato”. Svi se pitaju zašto? Mnogi misle da će zlato preuzeti ulogu klasičnog novca u trgovini usluga i roba, a time ukinuti dominaciju dolara. Odmah vam mogu reći, to se nikada neće dogoditi, a ovo su tri glavna razloga zašto:

-Količina svjetskog zlata ne može pokriti postojeću vrijednost proizvoda i izvršenih usluga. Uzmemo li u obzira aktualne i buduće gospodarske aktivnosti, odmah se vidi da se radi o velikoj zabludi

-Zlato nema fluidnost kao klasični i elektronski novac. Praktično ga je nemoguće iskoristiti u klasičnoj trgovini zlato-roba-zlato-usluge.

-Treći razlog najbolje govori o apsurdnosti ideje da zlato zamijeni klasični novac. Svaka dodatna stvorena vrijednost bi tražila nove količine zlata koju bismo morali iskopati. Dakle, hoćete napraviti kuću koja košta 100.000 €, morali biste prvo platiti rudare da iskopaju zlata u vrijednosti od 100.000 €, a tek onda platiti izgradnju kuće. Dakle za jednu stvar, morali biste raditi dva puta. Malo sam pojednostavio, ali je princip ispravan.

Definitivno više nema potrebe govoriti o zlatu kao mogućem klasičnom platežnom sredstvu. ZAŠTO GA ONDA SVI KUPUJU? U prethodnom paragrafu smo vidjeli da zlato ima svoju unutarnju vrijednost koja proizilazi iz rada, a ne vrijednost temeljenu na povjerenju kao kod klasičnog novca na čiju vrijednost svojim radom utječu banke. Zlato je rijetko i potreban je težak rad da bismo ga imali u “džepu”. Zbog toga kod zlata nemamo inflaciju. Već tisućama godina vrijednost zlata je dogovorna i tako će vjerojatno ostati u budućnosti jer alternative “još nema”. Upravo ova činjenica razotkriva razlog masovne kupovine fizičkog zlata u svijetu, ali i nagovještava novu veliku financijsku krizu. Velike zemlje ne kupuju zlato da od njega prave platežno sredstvo, nego ga planiraju koristiti za jamstvo u međunarodnoj trgovini.

Sjedinjene Američke Države brane korištenje dolara uvodeći sankcije. Sankcionirane zemlje moraju živjeti i trgovati. Zlato ne mogu koristiti za trgovinu iz tri bitna razloga koje smo već naveli, ali zato mogu svojim fizičkim zlatom dati jamstvo da će drugoj zemlji isplatiti eventualni dug potreban za kupovinu usluga i roba. Primjer: Iran želi od Rusije (ruske tvrtke) kupiti putnički zrakoplov koristeći svoj nacionalni novac u protuvrijednosti od 50 milijuna eura. Jamči da u slučaju inflacije domaće valute ili više sile, Rusija neće izgubiti ništa, jer će cijena biti vezana za zlato ili nešto drugo. Plaćanje želi izvršiti u 60 mjesečnih rata u domaćoj valuti ili rubljama, ako ih ima. Da bi ruska tvrtka bila sigurna u naplatu, ona od Irana traži jamstvo u fizičkom zlatu, tako što će Iran deponirati (blokirati) 1250 kg zlata. U slučaju da Iran ne mogne vratiti kredit, ruska tvrtka će preuzeti zlato i tako naplatiti dug Irana. Tijekom plaćanja, Iran može kontinuirano oslobađati količinu zlata koja više nije potrebna za jamstvo i iskoristiti ga za druge poslove. Nakon 30 mjeseci, Iran će isplatiti 50% duga i osloboditi 625 kg zlata za novi financijsku transakciju – kupovinu.

Ako ste dobro pratili, fizičko zlato omogućava sigurnu trgovinu bez korištenja dolara. Pričamo o klasičnoj dedolarizaciji gospodarstva. Stvar postaje interesantnija, ako Rusija u isto vrijeme kupuje naftu od Irana u vrijednosti od 45 milijuna eura. Kompenzacijska razlika iznosi samo 5 milijuna eura. U prijevodu, za posao od 95 milijuna eura, potrebno je imati samo 125 kg fizičkog zlata kao jamstvo. Sada vam je sigurno jasno zašto svi kupuju zlato. Ono ne služi za trgovinu, nego za jamstvo. Što je trgovina dinamičnija i što više teži kompenzacijskoj nuli, zlata treba manja. Dolar više uopće nije potreban jer svi mogu koristiti čak i “toalet papir” koji ima jamstvo u zlatu.

VAŽNO: Deponiranje zlata može napraviti mali problem. Zato su potrebne zemlje od povjerenja. Jer tko će garantirati Rusiji da će Iran isporučiti zlato ako dođe do problema. Slične transakcije traže treću stranu.

Ovo će biti također jedan veliki globalni izazov koji će na prvo mjesto staviti zemlje s visokom razinom poštenja, tj. one zemlje, koje neće u datom momentu blokirati tuđe jamstvene zlatne rezerve iz geopolitičkih razloga. Švicarska je do sada bila vrlo sigurna, ali veliki pritisak zadnjih godina je natjerao ovog svjetskog financijskog lidera da napravi određene iznimke.

ŠTO JE S HNB-OM I PRODAJOM HRVATSKIH ZLATNIH REZERVI

Za vrijeme Ivice Račana, Hrvatska narodna banka, koju je vodio guverner Željko Rohatinski, prodala je 13,127 tona zlatnih rezervi 2001. godine, a 2005. godine po odluci Ivana Šukera, prodano je dodatnih 1.3 tone zlata iz sukcesije (Poslovni.hr). Nedavno su me hrvatske kolege, ekonomisti s London Business School, Ekonomskog fakulteta i Zagrebačke škole ekonomije i managementa, uvjeravali da je to bilo dobro za Hrvatsku i da je prodaja zlatnih rezervi bila i više nego opravdana.

Ovom prilikom im “poklanjam” skromnu analizu kako bi spoznali o kakvom propustu se radi. Zlatne rezerve jedne zemlje su najbolje jamstvo. Možemo slobodno reći da je zlato frakcionalni minimum, kao u središnjim bankama kojeg svaka banka mora imati, a što također predstavlja jedan vid jamstva. Zemlja koja ima zlato, prestaje biti rizična zemlja.

Ako Iran i Rusija sa 125 kg zlata (vrijednost 5 milijuna €) iz gornjeg primjera, mogu napraviti posao od 95 milijuna eura, Hrvatska je mogla s 13 tona zlata ostvariti posao od 10.000.000.000 eura. Zamislite situaciju da Hrvatska svojom kunom kupuje po svijetu bez da uzima strane kredite, a sve garantira zlatom kojeg je na žalost prodala? Cijena roba i usluga bi bila umanjena za kamate koje Hrvatska ne bi morala plaćati. Gospodarstvo Hrvatske bi se preporodilo.

Tko je Hrvatsku oštetio i zašto, ostat će vječno pitanje za buduće generacije koje će skupo platiti ovaj povijesni propust. Razvlaštenje Hrvatske od zlatnih rezervi nije se dogodilo slučajno. Uklanjanjem fizičkog zlata, otvorio se put za davanje novih kredita Republici Hrvatskoj koja postojeće kredite vraća novim kreditima, čime se faktički nalazi u dužničkom ropstvu. Za sve koji se pitaju kada će ova agonija stati, odgovor je vrlo kratak i jasan: kada Hrvatska rasproda sve resurse, kada razvlasti sve građane i kada rasproda sve što je u javnim rukama, tada će vjerojatno stati ova agonija. Ipak, kada malo bolje razmislim, agonija će tek početi. Osobna autonomija će biti do kraja uništena. Svi će ovisiti o milosti nekoliko svjetskih korporacija, koje će umjesto država upravljati svim bitnim elementima društva. Iskreno se nadam da sam vam približio ulogu i mogućnost fizičkog zlata? Konačno znamo zašto suverene zemlje masovno kupuju zlato. Skromnu analizu ću završiti najavom nove analize koja će biti još interesantnija, a koja će otkriti staru paradigmu i priliku za izlaz iz ekonomskog pesimizma bez “krvavih revolucija”. Ekonomija nije, niti će ikada biti znanost. Radi se o disciplini koja, kao u džudu, omogućava iskorištavanje snagu jačeg u vašu korist. Potrebno je samo logično i kreativno razmisliti.

Petar Jasak / Logično.com, croativ.net/porazavajuca-istina-o-hnb-u-i-prodanom-hrvatskom-zlatu-1703/

Prošlo je puno godina i nije se promijenio Zakon o privatizaciji!

Donosimo šokantne razmjere o mračnom dobu naše zemlje - kriminalnoj privatizaciji koja i danas vuče repove. Prošlo je 27 godina od izmijenjenog Zakona o privatizaciji, koji je tijekom ‘90-ih i rata omogućio mnoge malverzacije, bogaćenje direktora, preuzimanje tvrtki novcem tih istih tvrtki radi nekretnina i zatim njihovo gašenje. Privatizacija u Hrvatskoj bila je prva faza jer je predsjednik Franjo Tuđman više volio stvarati domaće tajkune nego bilo što prodati u ruke strancima. 

Druga faza je uslijedila od 1999. godine, kad strani investitori ulaze na velika vrata u Hrvatsku i omogućuje im se kupnja svega i svačega. Prije toga jedini veći ulazak u Hrvatsku je bio onaj švedskoga Ericssona, koji je kupio tvornicu Tesla, a iako je u početku bilo otpuštanja i zatvaranja djelatnosti, ta tvrtka je i danas iznimno uspješna i iza nje se ne vuku repovi privatizacije. Podaci Hrvatske narodne banke pokazuju da su od 2000. godine do sredine 2016. godine preko stranih tvrtki i banaka iz zemlje izvučene čak 6,3 milijarde eura ili velike 47,3 milijarde kuna, i to do polovine 2016. godine. Golema je to dobit koja se odlila iz zemlje, koja je iznosila otprilike polovicu proračuna iz 2015. godine.

S druge strane, od milijardi kuna koje su se slile u državni proračun od prodaje državnih tvrtki teško da bi tko mogao reći na što su otišli i kako su točno potrošeni. Nestali su krpajući proračunske rupe i poteze koji su osiguravali koji bod na izborima, dok smo, primjerice, autoceste i dalje gradili na kredit. Paralelno je država uzimala kredite, pa je dug s 48 milijardi kuna 2000. godine skočio na 289 milijardi kuna. Mlađi, koji uopće nisu bili svjedoci procesa prodaje državnog vlasništva, danas će teško na internetu naći svjedočanstva s kraja devedesetih. Novinski arhivi su uglavnom uništeni ili nedostupni široj javnosti, dok studije nisu napravljene.

Vidljivo je, da kad se radi o velikim, važnim tvrtkama, privatizacija nikad nije išla odjednom. Prvo se prodao manji dio uz velika obećanja, a onda, kad je led probijen, država je prodala ostatke ili izgubila kontrolu.

"U drugoj fazi privatizacije neće biti moguće da ponuđene dionice HT-a kupi Deutsche Telekom", rekao je davne 1999. godine Ivan Mijatović, koji je vodio Povjerenstvo za privatizaciju HT-a. Njemački telekomunikacijski div kupio je tad 35 posto dionica HT-a, koji je odvojen od Pošte. Platili su ga šest milijardi kuna. Zanimljivo je što je tad rekao ministar financija Borislav Škegro što će učiniti s tih šest milijardi kuna, što je i za današnje prilike velik novac za državu. "Novac je već u stvari potrošen na stavke državnog proračuna", rekao je Škegro. Prošla je otprilike godina i pol od tog obećanja. Pobijedila je oporbena šestorka predvođena SDP-om. I odmah je prodala daljnjih 16 posto HT-a Deutsche Telekomu za 500 milijuna eura.

U to vrijeme, nakon promjene vlasti, policija je ispitivala je li bilo malverzacija pri prvoj fazi privatizacije, a potpredsjednik te vlade Slavko Linić, kao i obično, ljutio se na novinare jer “ruše vrijednost HT-a”.

Uglavnom, vrlo brzo je DT došao do većinskog udjela, koji ima i danas.

Tek je osam godina poslije otvorena priča o tome što je to Hrvatska prodala i to u vrijeme u kojem su nove tehnologije pokucale na vrata. 

Tatjana Holjevac, koja je dugo bila u Ministarstvu prometa, pokrenula je priču da HT-u treba oduzeti DTK (distirbutivnu telekomunikacijsku kanalizaciju), koji je u biti sustav cijevi u koji se polažu telekomunikacijski kabeli. To je ključna infrastruktura, bez koje poskupljuje svaka daljnja gradnja optičke mreže. No priča o starim greškama otvorila se nakon što je Ivo Sanader ostatak dionica lukavo ponudio građanima uz veliki popust i proračun se odrekao milijardu i pol kuna kako bi ih građani jeftinije kupili. Novopečeni entuzijastični ulagači nisu htjeli baš napadati tvrtku koja im je osiguravala dobit. Priča o povratku DTK pala je u zaborav, dok je mostovci opet nisu spomenuli prije dvije godine dok su bili u Vladi, upravo u kontekstu toga da se u HEP-u ne smije prodati mreža nego ona mora ostati u državnom vlasništvu. Repovi njemačkog preuzimanja i danas se vuku jer su usporena ulaganja.

Hrvatska treba izgraditi brzu optičku mrežu, ali HT uz potporu DT-a i kancelarke Angele Merkel želi da upravo oni vode tu priču, što bi im osiguravalo ključnu prednost. Nedavni podaci pokazuju da, unatoč svemu i dolasku konkurencije, Hrvatska ima izuzetno spor internet, a država još nema odgovor na taj problem. Istodobno je HT potrošio 300 milijuna eura kreditirajući grupu DT kroz kupnju vrijednosnih papira i preuzimanje Telekoma Crne Gore. Puno gore je država prošla s Inom, zbog koje je pala prošla vlada, a ni ova se nije proslavila. I tu je vlada Ivice Račana prvo prodala tek 25 plus jednu dionicu mađarskome MOL-u, uz poruku da su našli snažnog partnera koji će razvijati i modernizirati Inu, tvrtku o kojoj je ovisila ekonomija cijele socijalističke Hrvatske, ali i Jugoslavije. Vlada je zaradila 505 milijuna dolara, kojima je krpala proračunske rupe, a prvih godina malo se, odnosno gotovo ništa, pisalo o tim novim partnerima i o tome što oni to trebaju donijeti Ini. Tek kasnije otkriva se da se MOL obvezao obnoviti rafinerije, ali to do dan danas nije učinio. 

Opet je Ina došla u fokus građana kad je vlada Ive Sanadera 2006. godine, opet uz popust, odlučila omogućiti građanima da postanu suvlasnici po veoma povoljnoj cijeni od 1690 kuna. I opet su građani veselo kupovali, a zatim dvije godine kasnije prodavali MOL-u za 1100 kuna više po dionici. Tad je malo tko govorio o nacionalnim interesima, novac se slijevao i nikog nije bilo briga koja će biti budućnost kompanije.

U toj atmosferi MOL je stekao gotovo natpolovični udio, a da preuzme potpunu vlast, spriječili su mirovinski fondovi. Ipak, Sanader potpisuje ugovor koji omogućuje MOL-u ne samo upravljačka prava, a Hrvatska postaje samo figura iako ima 44 posto dionica. Snimka na kojoj je prvi čovjek MOL-a Zsolt Hernadi dao Sanaderu ceduljicu s iznosom navodnog mita od 10 milijuna eura nije bila dovoljna za osudu.

Uz telekomunikcije i naftu, srž svake države su banke i jake industrije: u Hrvatskoj je to bila tvrtka Pliva. O količini novca koji je Hrvatska potrošila za sanaciju banaka postoje različite procjene. Prije se baratalo iznosima od čak 87 milijardi kuna, a prije koju godinu je analitičar Velimir Šonje utvrdio da je to ipak mit. Na sanaciju smo, prema njemu, potrošili 36,5 milijardi kuna. S druge strane, Hrvatska je od prodaje udjela dobila oko sedam miljiardi kuna.

Banke su privatizirane od 1999. godine. Država je prodala 66 posto PBZ-a za oko 2,2 milijarde kuna. Iako se cijena danas čini malom, Škegro je objasnio da je ta banka bila nelikvidna, imala niz nenaplaćenih potraživanja, čak ju je jednom usporedio i s ubožnicom. Privatizacija Zagrebačke banke je posebna priča jer je ona bila u vlasništvu stotina ustanova, tvrtki, malih dioničara. Ponudu Unicredita većina je prihvatila, a zlatar Pašk Kačinari objavio je niz dokumenata kojima otkriva mutne pozadinske igre i traži poništenje privatizacije. Neuspješno. Čini se da je sve to samo proliveno mlijeko nad kojim se više ne isplati plakati. Ali građani su ipak oplakali. Hrvatski bankarski sustav je tijekom krize ostao stabilan, ali milijarde kuna dobiti svake su se godine odlijevale u njihove matice. No kriza je stavila hrvatske banke u stranom vlasništvu na stup srama zbog slučaja švicarskog franka. Sad je već i sudski dokazano da su banke davale nepoštene kredite, određivale kamate, ubirale milijarde na raznim naknadama... I Pliva je posebna, crna priča, gledajući iz današnje perspektive. Ona je bila u farmaceutici ono što je Ina bila u naftnom i plinskom biznisu. 

Tvrtka koja je ulagala u razvoj, zapošljavala vrhunske stručnjake, imala svoja odmarališta, rasla bez kredita. Dionice su bile na Zagrebačkoj burzi, a država je imala kontrolu nad 17,8 posto dionica. U veoma čudnim i nerazjašnjenim okolnostima američki Barr dobio je naklonost države kojoj je na čelu bio Sanader. Putovanje na operu u Veronu čelnika Barra, premijera i čelnika Plive godinama je zabavljalo javnost, ali Barr je na kraju kroz javnu ponudu preuzeo Plivu. Policija je istraživala, ali bez uspjeha. U deset godina Pliva je izgubila velik dio svog imidža i postala manja provincijska kompanija. Sad joj je vlasnik izraelska Teva, koja je 1990. bila manja tvrtka od Plive. Zbog svih tih primjera, koliko god Hrvati ljuti bili na loše upravljanje državnim poduzećima, nerado pristaju na daljnju privatizaciju. Politika se sad može tome čuditi, ali upravo je ona za to odgovorna.

Ivan Pandžić, https://www.express.hr/top-news/dosje-kako-su-opljackali-hrvatsku-za-50-milijardi-kuna-20509