Get Adobe Flash player
Srpski nacizam i hrvatska šutnja

Srpski nacizam i hrvatska šutnja

Hrvatska aktualna vlast ne smije više olako prelaziti preko stalnih...

Sve nas je manje – a birača sve više!?

Sve nas je manje – a birača sve više!?

Uz zadržavanje razmjernog izbornog sustava trebamo imati 3 izborne...

Neistine predsjednika Vlade i njegovih suradnika

Neistine predsjednika Vlade i njegovih suradnika

Zdravko Marić je sve znao...     Teškoće u...

Omerta na hrvatski način

Omerta na hrvatski način

Žao mi je predsjednika Vlade Plenkovića što su ga...

Vijeće Europe na strani hrvatskih velikosrba

Vijeće Europe na strani hrvatskih velikosrba

U Hrvatskoj nisu ugrožena prava nacionalnih manjina. Ugrožena su prava...

  • Srpski nacizam i hrvatska šutnja

    Srpski nacizam i hrvatska šutnja

    četvrtak, 24. svibnja 2018. 15:15
  • Sve nas je manje – a birača sve više!?

    Sve nas je manje – a birača sve više!?

    utorak, 22. svibnja 2018. 12:14
  • Neistine predsjednika Vlade i njegovih suradnika

    Neistine predsjednika Vlade i njegovih suradnika

    četvrtak, 24. svibnja 2018. 11:24
  • Omerta na hrvatski način

    Omerta na hrvatski način

    četvrtak, 24. svibnja 2018. 15:12
  • Vijeće Europe na strani hrvatskih velikosrba

    Vijeće Europe na strani hrvatskih velikosrba

    utorak, 22. svibnja 2018. 12:08

Desetogodišnja poduzetnička bilanca

 
 
Prema podacima Financijske agencije u razdoblju od 2007. do 2016. godine u hrvatskom poduzetništvu ostvareni su gubici od 222 milijarde kuna, od čega se 22 posto ili 49,3 milijarde kuna odnosi na dugotrajne gubitaše, njih ukupno 7.166 s gubitaškim stažom između deset i pet godina.
http://www.hep.hr/toplinarstvo/UserdocsImages//slike/TOPLINARSTVO-logo-RGB-bez-doo.jpg
Više od trećine ima devetogodišnji status gubitaša, a 23 posto desetogodišnji. Status gubitaša u trajanju od pet godina ima, pak, njih 13 posto.
 
Gubici u kontinuitetu
 
Kako je pokazala analiza Financijske agencije, od 2007. do 2016. godine 1.655 hrvatskih poduzetnika kontinuirano je kroz to desetogodišnje razdoblje poslovalo s gubitkom. Kumulativni gubitak iznosi 18,9 milijardi kuna, s tim da su u 2016. iskazali gubitak razdoblja od 1,5 milijardi kuna. Među gubitašima najviše je onih s iskazanim devetogodišnjim gubitkom razdoblja, čak njih 2.231. Njihov gubitak dosegnuo je skoro 23,4 milijarde kuna. Najmanje ih je, pak, sa sedmogodišnjim gubitaškim stažom, ukupno 538 poduzetnika, čiji je iskazani gubitak oko 1,2 milijarde kuna. Osam godina gubitak razdoblja iskazalo je nešto više od tisuću poduzetnika u kumulativnom iznosu od oko 3,7 milijardi kuna. Šestogodišnji gubitaški kontinuitet drži 675 poduzetnika, a petogodišnji njih 923. Iskazani gubici kreću se kumulativno oko milijardu kuna.
 
Top 10 gubitaša
 
Na listi top deset gubitaša kroz desetogodišnje razdoblje našle su se tri velike i četiri srednje velike tvrtke, te dvije male i jedna mikro. Najviše ih je s područja Grada Zagreba, no po jedna je iz Zaprešića, Novog Vinodolskog i Splita. Listu kontinuiranih gubitaša predvodi HEP-Toplinarstvo iz Zagreba, s iskazanim gubitkom kroz desetogodišnje razdoblje od 1,7 milijardi kuna. Na drugom je mjestu srednje velika tvrtka Trgovački centar Zagreb iz Zaprešića s 1,1 milijardu gubitka razdoblja, a na trećem su Hoteli Novi iz Novog Vinodolskog čiji je kumulativni gubitak razdoblja oko milijardu kuna. Između ostalih, na listi top deset gubitaša su i Spar Hrvatska te Kaufland Hrvatska s iskazanim kumulativnim gubitkom razdoblja od 992 milijuna odnosno 500 milijuna kuna.Inače, ukupan iznos gubitka deset najvećih gubitaša koji su kroz deset godina ostvarivali negativne poslovne rezultate iznosi gotovo osam milijardi kuna, što je 3,6 posto od iznosa gubitka svih hrvatskih poduzetnika.
 
Gubitaši s velikim plaćama
 
Kako pokazuje analiza Financijske agencije  ne prolaze svi gubitaši jednako. Neki lakše podnose gubitke, a drugi odlaze u stečaj jer iz njih se ne mogu izvući. Zanimljivo je da tri najveća kontinuirana gubitaša unatoč gubicima dobro plaćaju svoje radnike. Primjerice, prosječna mjesečna neto plaća kroz zadnjih je deset godina u HEP-Toplinarstvu bila u stalnom rastu pa je 2016. iznosila je 7.900 kuna, što je 35 posto više u odnosu na onu iz 2007. U Trgovačkom centru Zagreb s 13 zaposlenih prosječna plaća iznosila je 11 tisuća kuna, a Hoteli Novi s 25 zaposlenika imali su prosjek plaća od 10 tisuća kuna. S druge strane ima gubitaša koje su gubici odveli u stečaj. Primjerice, sudbina je to srednje velike tvrtke Dalmacijavino iz Splita s iskazanim gubitkom desetogodišnjeg razdoblja od 760 milijuna kuna te mikro tvrtke Prigorka iz Sesveta s kumulativnim gubitkom od 343 milijuna kuna.
 

Snježana Habulin

Nelogična logika Vlade i MZO-a u svezi reforme obrazovanja

 
 
Provedite reforme, provedite reforme, nabijaju  nam na nos neprekidno naši EU gospodari, inače nemate naš blagoslov ni za što, a naročito ne za novac iz naših fondova. A sve naše Vlade, počevši od one koja nas je uvela u EU, do ove sadanje, stalno im odgovaraju – hoćemo, hoćemo, samo što nismo! I u tom škripcu između zahtjeva EU gospodara i vlastite nevoljkosti i vlastitog neznanja, odlučiše se naše Vlade donijeti „Strategiju obrazovanja, znanosti i tehnologije“, koja je tobože postala temelj za reformu odgoja i obrazovanja, te objaviše 'urbi et orbi' da je reforma odgoja i obrazovanja nešto poput „to be or not to be” za Hrvatsku. To je “najhitnija i najvažnija”  reforma koju moramo provesti da bi mogli „opstati“ na ovome svijetu. I poput papagaja to neprestano ponavlja službena politika. A na tome tragu se pojaviše vrli reformatori, počevši od Budaka, preko Jokića sve do Divjakice!
http://www.zdravasrbija.com/images/ZS_rosa-canina.jpg
Što se nelogične logike vlada tiče, nju je moguće razumjeti, jer su one suočene sa masom ozbiljnih problema pod kojima stenje Hrvatska, odabrali najlakši put da se pokažu kao reformatori, budući da je s djecom najlakše manipulirati, pa svesrdno podržavaju reformu odgoja i obrazovanja, jer je reforme u gospodarstvu, državnoj upravi, sudstvu, zapošljavanju i demografskom uzletu puno teže osmisliti i provesti, jer za to je potrebno imati političke volje, odlučnosti i znanja. Pa se odlučilo zadužiti MZO, medije i poslušne uhljebe da zabavljaju narod reformom odgoja i obrazovanja, da bi skrenuli pozornost naroda sa nerješavanja puno važnijih i ozbiljnijih problema koje muče Hrvatrsku i njene građane, na tobože „najvažniju“ reformu.
 
No nelogičnu logiku MZO-a je puno teže razumjeti, a da se ne pretpostavi da se radi o „partijskom“ zadatku, koji se izvršava bezpogovorno, bez razmišljanja i bez dostatne stručnosti, i čak pogodujući nadripoduzetničkim lobijima. Jer pođemo li od činjenice da se od strane MZO-a, odnosno ministrice Divjak, reforma odgoja i obrazovanja reklamira kao neki prijelaz u takozvane „škole za život“, nelogično je da „reformatori“ prije svega nisu sami sebi postavili logično pitanje: s čemu je služio dosadanji odgojno-obrazovni sustav? Zar im elementarna logika nije davala odgovore na to pitanje? Ili što je vjerojatnije, nisu namjerno htjeli služiti se logikom, ili nisu znali da se služe logičkim razmišljanjem? Pa taj, tobože loši „stari“ obrazovni sustav „iznjedrio“ je i njih koji sebe ipak smatraju pozvanim da kreiraju neki „novi“ obrazovni sustav „za život“?! I ne samo to! Iz toga lošeg „starog“ obrazovnog sustava je poteklo na stotinu tisuće Hrvata koji su napustili Hrvatsku i tamo u tuđini svi bili cijenjeni i poštivani kao dobri radnici i stručnjaci. A iz toga lošeg „starog“ obrazovnog sustava su potekli i svi oni koji su '90-ih krenuli u obranu Hrvatske od agresora i u obranu neovisne i slobodne hrvatske države!  Zar to nije najbolji logički dokaz da su i naši „gastarbeiteri“ i naši branitelji bili itekako dobro obrazovani za život, jedni za život u tuđini, drugi za život u suprotstavljanju agresoru?
 
Pa ako „reformatorima“ ovo nije bio dovoljan dokaz, da ta loša  „stara“ škola i nije toliko loša, samo ju treba malo poboljšavati u onim dijelovima gdje je to potrebno radi prilagođavanju novoj društveno-ekonomsko-gospodarskoj zbilji, onda je zaista bila grješka prepustiti im posao reforme odgojno obrazovnog sustava. I uopće koji je navodni temeljni argument radi kojega je MZO lansirala parole „škola za život“ i „sustav za cjeloživotno obrazovanje“? Pa argumentira se navodnim nezadovoljstvom poslodavaca radi nedostatka odgovarajuće radne snage i po broju nedostajuće radne snage, i po kvalificiranosti da se nakon školovanja sebe i uključe u radne procese, ili uglađenije rečeno govore da im nedostaje odgovarajući broj zaposlenika, spremnih da se odmah nakon školovanja ukluče u radno gospodarske procese.
 
Koliko je ovaj argument poslodavaca opravdan odnosno koliko logički „drži vodu“? Hrvatska je još donedavno imala gotovo 300.000 nezaposlenih osoba, i pod pretpostavkom da je struktura tih nezaposlenih po kvalifikacijama upravo takva kakvu bi poslodavci željeli, imaju li ti poslodavci toliko radnih mjesta za njih? Naravno da nemaju! Danas je navodno broj nezaposlenih nešto ispod 200.000, uglavnom radi toga što je dio nezaposlenih napustio u međuvremenu Hrvatsku. I opet elementarna logika nalaže da priznamo da su svi oni tamo vani našli posao, zaposlili se, unatoč tome što po mišljenju naših poslodavaca doma nisu bili „uporabljivi“! Budimo pošteni i logični, i priznajmo da ako za te ljude vani ima posla, a doma nema, onda za to nije kriv obrazovni sustav, nego hrvatski gospodarski sustav, koji ne kreira dovoljno radnih mjesta na kojima bi ti ljudi uopće mogli da se zaposle, a posebno ne takvih na kojima bi ljudi mogli zaraditi za iole pristojan život za sebe i za svoju obitelj.
 
No, pretpostavimo da prihvatimo argumentaciju poslodavaca da ne mogu naći dovoljno takvih zaposlenika, kakvi im trebaju. U tom slučaju prvo logično pitanje je: A kakav profil zaposlenika im nedostaje? Nedostaju li im ekonomisti, administrativci, informatičari, pravnici itd.? Odgovor je NE! Nedostaju im zidari, zavarivači, tesari, limari, kuhari, pekari, vodoinstalateri, medicinske sestre, tehničari, matematičari i fizičari nastavničkog smjera, liječnici, i slična deficitarna zanimanja. I što onda to znači? Odgovor na pitanje zašto nedostaju baš ta zanimanja je jednostavan; u ta zanimanja se ne upisuje dovoljan broj učenika jer, ili su ta zanimanja u nas loše plaćena, ili je s njima lako naći posao u inozemstvu, kao naprimjer za medicinske sestre ili liječnike. I valja uočiti da se uglavnom radi o traženim strukovnim zanimanjima, bilo iz trogodišnjeg, bilo iz četvorogodišnjeg, ili visokoškolskog obrazovnog sustava.
 
I time smo došli do najveće nelogičnosti logike Vlade i MZO-a, točnije rečeno do apsurdne logike Vlade i MZO-a, glede pristupa reformi hrvatskog odgojno-obrazovnog sustava. Nije se pristupilo sustavnoj analizi stanja u odgojno-obrazovnom sustavu u pogledu adekvatnosti nastavnih planova i programa, u pogledu kvalificiranosti nastavnog kadra i adekvatnog nagrađivanja nastavnog kadra, te u pogledu opremljenosti škola s odgovarajućom opremom za izvođenje nastave na način sukladan današnjim zahtjevima društva i gospodarstva. Nije se uočilo, mada je to toliko očigledno da to samo „slijepci“ ne vide, da nije glavni problem u predškolskom, osnovnoškolskom i srednjoškolskom gimnazijskom obrazovanju, već u srednjoškolskom strukovnom obrazovanju i visokoškolskom obrazovanju, ali ne samo u tom obrazovanju, već u stvaranju dovoljno pristojno plaćenih radnih mjesta za te vrste zanimanja za kojim „vape“ poslodavci! I nije točno da je naš odgojno-obrazovni sustav toliko loš da ga treba „hitno i cjelovito“ reformirati, mada nema ničega što se ne bi moglo poboljšati.
 
Ali valja prvo objektivno i nepristrano sagledati postojeće stanje, analizirati i odrediti prioritete potrebnih promjena, te krenuti u postupnu promjenu stanja na bolje. Nije logično da sve to nije urađeno, već se onako voluntaristički, krenulo u ono što se veoma pretenciozno nazvalo CKR-om to jest Cjelovitom Kurikulnom Reformom, a krenulo se od „reformiranja“ osnovnih i srednjih škola, slijedeći nelogičnu logiku, da iz tih škola izlazi kadar koji naši poslodavci „željno očekuju“?! A što je još gore, krenulo se sa stajališta nelogične logike, da je „najvažnije“ odrediti neke tobože nove Domene i Ishode, a nastavne planove i programe praktično ostaviti gotovo netaknute, proklamirajući da se time želi postići tobože veća „autonomija“ škola i nastavnog osoblja u izvođenju nastave, s ciljem da se postignu CKR-om propisani Ishodi?! Pri tome se kroz materijale CKR-a uporno promiče nelogična logika, da nije toliko bitno ZNANJE, već je bitno UMIJEĆE?! A što se 'može', ako se 'ne zna'? Malo toga ili ništa! Ako bi htio biti sarkastičan, rekao bih da su naši političari najbolji primjer toga što se 'može', ako se 'ne zna'!
 
No unatoč navedenim nelogičnostima u logici MZO-a, i unatoč  brojnih negativnih kritika u odnosu na pristup u izradi prijedloga CKR-a, te unatoč još brojnijih negativnih recenzija dostupnih materijala Prijedloga CKR-a od strane istaknutih stručnjaka za obrazovni sustav, istaknutih osoba iz akademske zajednice, i od strane ZV-a HAZU-a, MZO i ministrica Divjak uporni su u namjeri da implementiraju taj, kolokvijalno nazvani Jokićevski CKR kao eksperimentalniprogram najesen u 50 osnovnih i 30 srednjih škola; sa oko 1300 učitelja i 6000 učenika. Cilj ove eksperimentalne faze je provjera primjenjivosti novih kurikula, oblika i metoda rada, te novih nastavnih sredstava, pri čemu treba uočiti slijedeće: rečeno je „...primjenjivost novih kurikula, oblika i metoda rada te novih nastavnih sredstava...“?! No ne spominju se novi nastavni sadržaji, a oni bi trebali biti srž onoga što bi 'novu' školu trebalo razlikovati od 'stare' škole! To znači samo jedno; radi se prema nelogičnoj logici da se ne mijenja ništa u sadržaju odgoja i obrazovanja djece, već se samo mijenja retorika i forma, a ne mijenja se ništa suštinski. Umjesto o nastavnim jedinicama počinje se govoriti o Domenama, umjesto ocjenjivanja znanja počinje se govoriti o Ishodima učenja, a umjesto o nastavnim programima po predmetima, govori se o „autonomiji“ u tome kako da nastavni kadar postigne očekivane ishode?!
 
Kako ništa što se loše počne, ne može dobro završiti, tako će se vjerojatno dogoditi i sa ovom reformom obrazovanja, jer je odgojna komponenta i tako zanemarena u toj tobožnjoj reformi obrazovanja, a najveći dio učitelja, nastavnika i profesora i tako s velikim podozrenjem gledaju na ovo svojevrsno „silovanje“ obrazovnog sustava, bez rješavanja njegovih najvećih problema, a to su neadekvatno  nagrađivanje nastavnog kadra pema postignutim rezultatima u nastavi, nedovoljna opremljenost škola, i 'nereformirani' nastavni programi.
 
No kako se pristupilo toj „reformi“, kome je povjereno da vodi tu „reformu“, i koji su prvi rezultati rada na toj reformi, i nije se moglo ništa bolje ni očekivati od „najvažnije“ reforme za Hrvatsku. No poslužila je da se skrene pozornost sa činjenice da se zapravo politika nije prihvatila niti jedne zaista bitne reforme za Hrvatsku, kao što je naprimjer reforma državne uprave, reforma sudstva, reforma gospodarstva, reforma zdravstva itd., jer za to je potrebno znanje i odlučnost u provođenju, a „eksperimentiranje“ sa djecom i njihovim roditeljima je bezopasna igrarija za reformatore.
 
Jedini logičan pristup je trebao biti krenuti od analiza stanja, početi reformirati visokoškolski sustav obrazovanja, koji hrvatskom društvu treba „isporučivati“ ljude koji će pomoći hrvatskom društvu sa svojom inovativnošću, kreiranjem novih proizvoda i usluga, i u kojem se školuje budući nastavnički kadar za sve ostale škole, te reformirati strukovni školski sustav koji društvu „isporučuje“ zaposlenike za kojima 'vape' poslodavci, dodajući činjenicu da i poduzetnici dolaze iz tih 'sfera' obrazovnog sustava, a ne iz vrtića, osnovnih škola i gimnazija. Ali kako bi to mogao znati Jokić koji nema ni jedne minute radnog staža na bilo kojem poslu iz realnog sektora? „Slijepac“ je u radu na CKR-u vodio stotine „zaslijepljenih“, pa iz toga se nije moglo ni roditi nešto dobro, jer su se ti „slijepci“ rukovodili logikom – bumo vidjeli! A sve koji su unapred znali i vidjeli da ta nelogična logika ne vodi nikuda, proglasili su, uz političku potporu, nazadnjacima i protivnicima promjena. Jer po njihovoj nelogičnoj logici, svaka je promjena dobrodošla, pa makar i promjena na gore od postojećeg stanja.
 
Zato ti „vrli reformatori“ od Jovanovića i Budaka sve do Jokića i Divjakice, ne trebaju znalce, već poslušnike, ne prihvaćaju argumentirane kritike, i rade poput svih loših i nesposobnih šefova, okupljaju oko sebe još nesposobnije poslušnike! Intelektualni patuljci, mogu opstati samo među sličnim patuljcima, pa im smetaju akademik Paar i svi koji su u tri opsežne knjige recenzija prijedloga CKR-a, ukazali na patuljasti, ništavni doseg onoga što je prezentirano u prijedlog CKR-a za osnovnoškolski i srednjoškolski obrazovni sustav. Sa „divljakinih“ stabala se ne mogu ubrati jestivi plodovi, pa će tako biti i ovaj put, ako neka 'viša' providnost ne prosvijetli um tih „divljačkih“ reformatora. Ali obilato će se „nahraniti“ razni mešetari koji će „uvaljivanjem“ MZO-u, to jest državnom proračunu, prodati masu beskorisne, tobože neophodne informatičke opreme, te masa onih koji uvijek spremni čekaju da u kaosu loše urađenog posla „reformiranja“, zarade na „e-učilima“, nekim novim udžbenicima i nastavnim sredstvima, koja će se ubrzo pokazati, u najmanju ruku,  nekorisnima!
 

Laslo Torma

Energetska politika u Hrvatskoj zapravo ne postoji

 
 
Liberalizacijom tržišta naftnih derivata nismo osjetili bitnije posljedice. Zašto se onda politika tako upire protiv kreiranja transparentnog tržišta električne energije i plina... Energetska politika u Hrvatskoj zapravo ne postoji. Nitko sa sigurnošću ne može reći kuda idemo, što želimo i u kojem smjeru guramo državne energetske kompanije, s njima cijeli energetski sektor, tvrtke koje o njemu ovise, ali i kupce energije. S iznimkom Janafa, koji nije dominantno okrenut domaćem tržištu i ima uspješnu strategiju, druge tvrtke su primorane okretati se kako politika odredi, raditi pod uvjetima koji su im nametnuti odozgora. Politika određivanja krajnjih cijena električne energije i plina vodi se maksimom «drži vodu dok majstori odu», a ti majstori ne sjede u HERA-i, već u vladama koje se zadnjih godina izmjenjuju kao na traci i kadrovskim rješenjima koja ih prate. Politika ne zna ili neće priznati nužnost stvaranja funkcionalnog tržišta energije, već vodi protekcionističku politiku, dugoročno na štetu svih u sustavu. Nastavak tog trenda već se vidi u predstojećim promjenama u sektoru električne energije i plina, koje po svemu sudeći ne će donijeti nikakav zaokret.
http://revistasamuel.uol.com.br/blogs/vintem/wp-content/uploads/2012/10/protecionismo-em-economia1.jpg
Novi Zakon o tržištu plina ponovo će na tri godine gurnuti HEP u rolu opskrbljivača u obvezi javne usluge. To je uloga koja toj tvrtki trenutačno nosi značajan financijski teret pa i gubitke, jer država će odrediti maksimalnu cijenu koju HEP može naplaćivati opskrbljivačima koji plin plasiraju građanima. Time se na tri godine odgađa liberalizacija tržišta plina do razine kućanstava. U atmosferi rastućih cijena nafte i, posredno, plina, proizvođač i trgovci znat će zaštititi svoje pozicije. S obzirom da se država primila teškog posla intervencije u tržište, bit će biti pravo umijeće odrediti cijenu koja neće unazaditi HEP koji zakupljuje skladište i uravnotežuje sustav pa je i po toj logici vrlo osjetljiv na cjenovne oscilacije. Nepoznanica je i buduća cijena tarife za transport plina, jer nju treba podesiti tako da budući LNG terminal bude atraktivan potencijalnim zakupcima kapaciteta. Ako HERA previše snizi transportnu tarifu, ugrozit će poslovanje Plinacra u korist drugih korisnika sustava. Veliko je pitanje može li budući terminal uopće dosegnuti više od 25 % iskorištenosti kapaciteta, što je okvirni europski prosjek, što znači da transporta možda neće biti kako se priželjkuje. Također, pitanje je hoće li biti dovoljno interesa za zakup terminala u Omišlju, jer ako interesa ne bude, država bi mogla početi pritiskati HEP da zakupi značajne količine plina. To bi moglo imati katastrofalan utjecaj na HEP-ovo ionako osjetljivo plinsko poslovanje. 
 
Slična situacija je i u električnoj energiji, a opet je u glavnoj ulozi HEP, 'Katica za sve'. Koristi se netransparentnost te vertikalno integrirane tvrtke koja istiskuje konkurenciju na tržištu zahvaljujući jeftino proizvedenoj struji iz hidroelektrana i prihodu od reguliranih djelatnosti. No, uz jednu veliku rezervu – Hrvatska je najveći uvoznik električne energije u Europi. Kada je godina bogata oborinama, situacija je povoljnija za HEP, ali ove godine trend je drugačiji – od jeseni 2016. vlada suša, cijene na stranim tržištima su visoke a krajnje cijene u Hrvatskoj ne prate adekvatno taj trend. HEP je u povoljnoj poziciji jer proizvodi jeftino i ima privilegiju otkupljivati glavninu energije iz obnovljivih izvora po cijenama nešto nižim od tržišne.
 
Kada su cijene na stranom tržištu niske, to postaje opterećenje za HEP-ovo poslovanje, no sada, kad su visoke, otkup zelene energije pokazuje se kao blagoslov. Takva situacija u nepovoljniji položaj stavlja opskrbljivače koji se bore na tržištu, koji nemaju privilegiju jeftine energije. Visoke cijene struje koju kupuju na tržištu toliko su pritisle neke od njih da se povlače iz tržišne utakmice, a HEP se polako vraća u monopolističko okruženje. No, HEP-u nije dovoljna samo u Hrvatskoj proizvedena zelena energija već i on mora kupovati po visokim cijenama. Trend visokih cijena će se nastaviti, što znači da će HEP, koji je sada osiguran dugoročnim ugovorima, u jednom trenutku početi poslovati s manjom profitabilnošću, jer će ga pritiskati i više cijene struje i plina. To je tren kada kompanija jede svoju supstancu, a HEP je tome jako izložen. 
 
Država je ove godine utrostručila naknadu za obnovljivce i očito nema namjeru korigirati cijenu struje na više. Umjesto da amortizira HEP, trebala bi težiti zelenu energiju u potpunosti staviti na burzu i ustrojiti transparentan sustav u kojem nema skrivenih subvencija ni po kojoj osnovi. Obnovljivi izvori postaju zrela tehnologija koja neće trebati poticaje. Tko se još sjeća što se važno u hrvatskoj energetici dogodilo u siječnju 2014.? Država je liberalizirala tržište naftnih derivata.
 
Velike drame nije bilo, a nema je ni danas, iako je AZTN u međuvremenu konstatirao da cijene goriva rastu znatno brže čim nafta poskupi, a padaju znatno sporije kada cijena nafte pada. Politika je pustila tržištu da radi svoje, no to očito nije u stanju kada je riječ o struji i plinu. Država treba sebi ostaviti mehanizme za slučaj bitnih poremećaja na tržištu, ali toliku količinu državne intervencije praktički je nemoguće podnijeti, a da se dio tržišnih rizika logično ne prebaci na kupce. A tu država HEP-u (a posredno i njegovoj konkurenciji) veže ruke, kupujući socijalni mir cijenama energije koje nemaju direktnu korelaciju s događajima na tržištu. Kratkoročno, za kupce je to možda dobro, ali dugoročno – vrlo štetno, jer sami sebi krademo potencijal za veću učinkovitost i zaposlenost, razvoj i bolju budućnost.
 

Nina Domazet, www.energetika-net.com

Anketa

Tko su nam od susjeda veći prijatelji?

Nedjelja, 27/05/2018

Tko je Online?

Trenutačno aktivnih gostiju: 1047 gostiju i nema članova online

 

AIPK Trgovine d.o.o.

 

Registar Branitelja

 

Udruga Zavjet

 

 

Grawe osiguranje

 

 

 

Veliko srce malom srcu

 

Facebook

 

 

Optika Kraljević