Get Adobe Flash player
Nacizam u Hrvatskoj na Plenković-Dolfijev način

Nacizam u Hrvatskoj na Plenković-Dolfijev način

Znate li tko je u povijesti tražio da se cinkaju roditelji, rođaci,...

Faktograf – hrvatska verzija

Faktograf – hrvatska verzija "Ministarstva istine"

Faktograf.hr je paradržavno kontrolno medijsko tijelo u službi...

Sada znamo zašto je Plenković nametnuo IK

Sada znamo zašto je Plenković nametnuo IK

Europska komisija prijeti sankcijama kako bi nametnula LGBT...

Plen Ki Moon – naš suvremeni Münchhausen

Plen Ki Moon – naš suvremeni Münchhausen

Problem je što se hvali "postignućima", a ne smatra se...

Cjepivo Moderne dokazano izaziva rak

Cjepivo Moderne dokazano izaziva rak

Moderna do danas nije proizvela niti jedno cjepivo koje je odobreno za...

  • Nacizam u Hrvatskoj na Plenković-Dolfijev način

    Nacizam u Hrvatskoj na Plenković-Dolfijev način

    srijeda, 02. prosinca 2020. 16:07
  • Faktograf – hrvatska verzija

    Faktograf – hrvatska verzija "Ministarstva istine"

    četvrtak, 03. prosinca 2020. 10:44
  • Sada znamo zašto je Plenković nametnuo IK

    Sada znamo zašto je Plenković nametnuo IK

    srijeda, 02. prosinca 2020. 14:43
  • Plen Ki Moon – naš suvremeni Münchhausen

    Plen Ki Moon – naš suvremeni Münchhausen

    srijeda, 02. prosinca 2020. 14:32
  • Cjepivo Moderne dokazano izaziva rak

    Cjepivo Moderne dokazano izaziva rak

    četvrtak, 03. prosinca 2020. 14:36

Sjedinjene Države nastavljaju s pritiskom na energetsku strategiju Europske unije

 
 
Loša američka gospodarska konjunktura Bijelu kuću, koja i na području energetike pokušava drugima nametnuti vlastite interese, općenito prisiljava na aktivnije vršenje pritiska. Dobar primjer za to je doktrina označena imenom Amosa Hochsteina, čiji je cilj po svaku cijenu istisnuti Rusiju s europskih tržišta i koja se trenutno prije svega fokusira na Balkan. Ta zamisao koja se tiče i Mađarske oslanja se na skupi ukapljeni plin, te pod velom diversifikacije srednjoj i južnoj Europi nameće novu, od dosadašnje neizvjesniju izloženost.
http://www.desmogblog.com/sites/beta.desmogblog.com/files/styles/blog_teaser/public/blogimages/Amos%20Hochstein.jpg?itok=2-JPdIDw
Amos Hochstein
 
Sjedinjene Države već odavna nastoje vršiti pritisak na energetsku strategiju Europske unije. U stvari se ta težnja povlačila u pozadini propalog projekta Nabucco, a takvo je razmišljanje afirmirano i u miniranju konkurentnoga Južnog toka. Washington je zabrinjavao i Turski tok, no dok je s Bugarskom imao lagani posao u miniranju prethodnoga ruskog projekta, s Ankarom i Atenom je imao puno problema, a teško se nosi i protivljenjem Rima koji je zainteresiran za izgradnju južnoga plinskog koridora. Napokon, situacija u Siriji trenutno je od pomoći Washingtonu, a kao odgovor na to Rusija želi udvostručiti kapacitet Sjevernoga toka. Cilj Amerike je u svakom slučaju potiskivanje Rusije s europskog tržišta koja daje otprilike trećinu europske potrošnje, te popunjavanje praznine povećanjem vlastitog i izvoza svojih partnera. Ovan za probijanje zida uvijek je Bruxelles koji je tu ideju sada već digao na razinu vlastite strategije.
 
Bijela kuća ništa ne propušta slučaju, te je već poslije pada Južnoga toka započela s ostvarivanjem svojih zamisli u južnom dijelu Europe. Političku osnovu za to daje memorandum o integraciji i diversifikaciji plinskoga tržišta regije koje je u Dubrovniku potpisalo desetak zemalja iz regije i EU-a. U smislu memoranduma, te će zemlje izgraditi zajedničku infrastrukturu i optimizirati trenutno postojeću iskorištenost, to jest povezat će postojeće cjevovode. Središnji element strategije je LNG terminal koji se treba izgraditi na otoku Krku, s izgradnjom kojeg bi se, prema planovima, trebalo započeti sredinom sljedeće godine. Kako je o tomu više puta govorio i povjerenik za energetiku EU-a Maroš Šefčović, bez Hrvatske se taj projekt za jačanje energetske sigurnosti regije ne može ostvariti, bez tog terminala, naime, teško da regija može doći do novih izvora. Prema slovačkom političaru ta je investicija važna ne samo na regionalnoj, nego i na europskoj razini, a Hrvatska može postati distribucijskim centrom za opskrbljivanje južne i srednje Europe.
 
Političari i europski mediji ustvari uočljivo šute o tomu da se ta ideja zapravo vezuje uz ime posebnog povjerenika za energetiku američkog State Departmenta, Amosa Hochsteina, koji je u siječnju ove godine na sjednici Globalnog energetskog centra NATO-a na isti način govorio o ideji s kojim bi se Krk povezao s LNG terminalom u poljskomu Swinouscieju, čime bi se jačala energetske sigurnost cijele regije od Hrvatske preko Mađarske do Ukrajine. Američku upletenost dobro pokazuju i obrati u raspravama oko terminala na Krku koje traju već godinama. Ideja se je pojavila još početkom 2000-ih godina, no stručnjaci su osporavali smisao iste. Projekt nije uspjelo oživjeti čak ni članstvo Hrvatske u EU-u, s obzirom da stručne analize ideju nisu smatrale konkurentnom. Kako međutim piše i Večernji list, geopolitički interesi Sjedinjenih Država promijenili su te izračune. Hrvatski dnevni list ukazuje kako je Europska komisija još 2004. godine osigurala 4,9 milijuna eura za studije utjecaja, a u srpnju ove godine dala je dodatnih pola milijuna eura, no ovaj puta već tvrtki LNG Hrvatska koja je, suprotno neovisnim analitičarima, potkrijepila učinkovitost projekta.
http://www.seanews.com.tr/images/article/2010_09/38148/u1_nabuccoooo.gif
Jutarnji list je otkrio kako je za tu potkrjepu i američki State Department osigurao financijski okvir, time posredno vršeći pritisak na Europsku uniju. I to uspješno, kako piše list, naime EU je financirao izradu dokumentacije za tehničke pripreme i modela gradnje. Kako je o tomu već obavijestila i hrvatska vlada, ukupan iznos investicije je približno jedna milijarda eura, kapacitet bi bio 4-6 milijardi prostornih metara plina godišnje, a Hrvatska polaže pravo na pola od te količine. Ideja, međutim, i osim navedenih nameće cijeli niz pitanja. Prije svega cijene, a onda i resursa. Kako litvanski list Geopolitika ukazuje, azerbajdžanske zalihe su već rezervirane, stoga ova regija može računati samo na velike izvoznike LNG-ja, prije svega na Katar, Maleziju, Indoneziju, Australiju i Alžir. Katar pokriva četvrtinu svjetskoga izvoza LNG-ja, no partner broj jedan te zaljevske zemlje nije Europa, nego od 1996. godine Japan, a promjena bi iziskivali milijardske investicije, a k tomu prema prognozama do 2023. godine i zalihe male naftne imperije će početi nestajati.
 
Slično je problematično i što se plan Hochsteina uglavnom bazira na opskrbljivanju Ukrajine koja leluja na rubu državnoga bankrota i teško da će u dogledno vrijeme biti solventna. Nameću se pitanja i u pogledu izvozne sposobnosti SAD-a. Naime, iako će se prema planovima do 2020. godine kapacitet američkih LNG terminala povećati na 118 milijardi prostornih metara, to još uvijek neće dostići veličinu trenutačnih isporuka Gazproma u Europu. A onda još nismo niti spomenuli cijene, naime američki trgovci trenutno u Aziji dobivaju za stotinjak dolara više od onoga što bi mogli dobiti u Europi. Iako je geopolitički interes važan, ali tko će platiti cijenu toga?
 

Gábor Stier, Magyar Nemzet

Potrebna ratifikacija 108 od ukupno 162 država

 
 
WTO ne napreduje, primjerice u pogledu ukidanja poljoprivrednih subvencija. Zbog toga postoje brojni multilateralni sporazumi. Ima li Svjetska trgovinska organizacija utemeljena 1994. budućnosti? To je tajno pitanje 10. Ministarske konferencije WTO-a koje je danas započela u Nairobiju. Pregovori u okviru WTO-a, koji se vode već 14 godina, nisu polučili nikakve rezultate. Od ukupno 162 zemlje članice već ih se 60 – na koje ovisno o sektoru otpada između 50 i 75 posto globalne trgovine – pokušava izboriti za otvaranje novih tržišta na temelju regionalnih, bilateralnih i multilateralnih sporazuma izvan globalne Svjetske trgovinske organizacije.
http://economictimes.indiatimes.com/photo/39000145.cms
Službeni cilj četverodnevnog susreta u glavnom gradu Kenije je realizacija ciljeva koji su zaključeni na četvrtoj Ministarskoj konferenciji WTO-a krajem 2001. u Dohi, a to su: ukidanje poljoprivrednih subvencija koje traže afričke i neke južnoameričke zemlje; liberalizacija globalnog tržišta usluga koju traže u prvom redu EU, SAD i Australija i daljnje snižavanje carina za uvoz industrijskih dobara. Dosada nijedan od tih ciljeva iz Dohe nije ostvaren. Na devetoj Ministarskoj konferenciji održanoj prije dvije godine na Baliju članice WTO-a usuglasile su se samo oko neznatnog ukidanja subvencija za poljoprivredu u Europskoj uniji, Sjedinjenim Američkim Državama i drugim industrijaliziranim zemljama te su postigle sporazum koji predviđa pojednostavljenje i smanjenje carinske birokracije u međunarodnom robnom prometu (Trade Facilitation Agreement, TFA).
 
Provedba spomenutog sporazuma mogla bi povećati obujam svjetskog izvoza robe na godišnjoj razini i omogućiti otvaranje novih radnih mjesta, nada se WTO. No taj globalni sporazum očito nije u interesu mnogih zemalja članica. TFA mogao bi stupiti na snagu tek nakon što ga ratificiraju dvije trećine zemalja članica – dakle 108 od ukupno 162.  Od postizanja sporazuma na Baliju prije dvije godine dosada ga je ratificiralo tek 60 zemalja. Jednako toliki broj zemlja – među kojima su i najvažnije industrijalizirane države sjevera – već nekoliko godina koncentriraju svoju trgovinsko-diplomatsku energiju na sklapanje sporazuma izvan Svjetske trgovinske organizacije. SAD je u studenom, nakon sedmogodišnjih pregovora, ugovorio transpacifičku zonu slobodne trgovine s Australijom, Brunejom, Čileom, Japanom, Kanadom, Malezijom, Meksikom, Novim Zelandom, Peruom, Singapurom i Vijetnamom (Trans-Pacific Partnership, TPP). 
 
EU i SAD isto žele postići pregovorima o Transatlantskom trgovinskom i investicijskom partnerstvu (TTIP) koji se vode od 2012. Sporazumima TTP i TTIP SAD želi ojačati svoju globalnu poziciju u odnosu na Kinu. EU i Kanada usuglasile su tekst sporazuma o slobodnoj trgovini (Ceta), ali on još nije formalno usvojen i ratificiran u parlamentima. Kada bi se potpuno realizirali, oko 65 posto svjetske trgovine realiziralo bi se na temelju tih triju sporazuma. EU se za svoje interese na afričkom kontinentu pokušava izboriti putem takozvanih Europskih sporazuma o partnerstvu (EPA) s pojedinim afričkim zemljama ili regionalnim grupama. U Ženevskim pregovorima o maksimalnoj liberalizaciji trgovine uslugama (Trade in Services Agreement, TISA) koje su 2012. inicirale članice Europske unije, SAD i Australija sudjeluju također Švicarska, Kanada, Japan i još 17 zemalja juga.
 
Pedeset država koje sudjeluju u TISA-pregovorima predstavljaju više od 75 posto globalnog tržišta uslugama. Nakon sklapanja sporazuma ta tržišna sila – to je bar računica inicijatora TISA-e u Bruxellesu, Washingtonu i Canberri – pet članica skupine Brics – dakle Brazil, Rusija, Indija, Kina i Južnoafrička Republika kao i ostale tranzicijske zemlje bile bi primorane priključiti se TISA-i, s time da više ne bi bile u mogućnosti mijenjati sporazum.
 

Andreas Zumach, Tageszeitung, Berlin

Nakon Ljubljanske banke i Nuklearna elektrana Krško

 
 
Presudom Međunarodnog centra za rješavanje investicijskih sporova (International Centre for Settlement of Investment Disputes - ICSID), sa sjedištem u Washingtonu od prošlog tjedna prema kojoj Republika Slovenija mora isplatiti HEP-u više od 40 milijuna eura za neisporučenu električnu energiju iz Nuklearne elektrane Krško u razdoblju od 1. srpnja 2002. do 19. travnja 2003. godine, Hrvatska je u sporovima s Deželom, športskim rječnikom rečeno, povela dva prema nula.
http://www.petroleumworld.com/imagesjul2004/icsid_175.jpghttp://www.capital.ba/wp-content/uploads/2011/03/nuklearka_krsko.jpg
Hrvati su prvu pobjedu u hrvatsko-slovenskim sporovima odnijeli prošle godine kada je Europski sud za ljudska prava napokon okončao 20-godišnju bitku hrvatskih, ali i bosanskohercegovačkih štediša nekadašnje Ljubljanske banke za isplatu njihovih deviznih ušteđevina koje im nisu bile dostupne od raspada bivše Jugoslavije. Slovenci su odbijali isplatiti tu štednju tvrdeći da ona potpada pod sukcesiju bivših republika SFRJ, no Europski sud za ljudska prava nije tako mislio pa je naložio Slovencima da štedišama bivše Ljubljanske banke, kojih je oko 300.000, isplati njihov novac. Pri tome oko 130.000 štediša iz Hrvatske i oko 165.000 iz BiH. Njima će ukupno Slovenija morati isplatiti oko 385 milijuna eura.
 
I dok su arbitraža oko Krškog, koja je trajala 10 godina, i spor oko Ljubljanske banke okončani, najveći i najvažniji hrvatsko-slovenski spor, u kojem je u pitanju teritorij, još nije ni blizu razrješenja. Iako su se Hrvatska i Slovenija dogovorile za arbitražu o razgraničenju na kopnu i moru, i to pod ucjenom Slovenaca koji su blokirali pristup Hrvatske Europskoj uniji, Hrvati su od nje odustali nakon što je otkriveno da su Slovenci varali u tom postupku vođenom na Stalnom arbitražnom sudu u Haagu. Iako Slovenci ne priznaju taj hrvatski raskid arbitraže, sasvim je jasno da su u biti izgubili i u tom slučaju jer su uhvaćeni u varanju. Problem granica između dviju zemalja još će neko vrijeme biti neriješen.
 

Josip Bohutinski, Večernji list

Petak, 04/12/2020

Tko je Online?

Trenutačno aktivnih gostiju: 2956 gostiju i nema članova online

 

AIPK Trgovine d.o.o.

 

Registar Branitelja

 

Udruga Zavjet

 

 

Grawe osiguranje

 

 

 

Veliko srce malom srcu

 

Facebook

 

 

Optika Kraljević