Get Adobe Flash player
Ivica Todorić pojašnjava grupu Borg

Ivica Todorić pojašnjava grupu Borg

Svjedočenje vlasnika Agrokora u DORH-u 7. lipnja...

Rada-Lambada protiv hrvatske države

Rada-Lambada protiv hrvatske države

Petokolonaška izdajnička djelatnost pored spomenika Oca...

Brod 'Galeb' - simbol Titine diktature

Brod 'Galeb' - simbol Titine diktature

Oberschnell-ovska revizija titoizma!     „Ako...

I politička trgovina ima vijek trajanja

I politička trgovina ima vijek trajanja

Smiju li nam se oni s povlaštenim saborskim mirovinama na...

Ministar Marić je kriv zato što je uspješan

Ministar Marić je kriv zato što je uspješan

Komedijaška predstava s pokušajem tobožnjeg utvrđivanja...

  • Ivica Todorić pojašnjava grupu Borg

    Ivica Todorić pojašnjava grupu Borg

    četvrtak, 13. prosinca 2018. 12:36
  • Rada-Lambada protiv hrvatske države

    Rada-Lambada protiv hrvatske države

    četvrtak, 13. prosinca 2018. 06:27
  • Brod 'Galeb' - simbol Titine diktature

    Brod 'Galeb' - simbol Titine diktature

    četvrtak, 13. prosinca 2018. 12:27
  • I politička trgovina ima vijek trajanja

    I politička trgovina ima vijek trajanja

    četvrtak, 13. prosinca 2018. 06:22
  • Ministar Marić je kriv zato što je uspješan

    Ministar Marić je kriv zato što je uspješan

    četvrtak, 13. prosinca 2018. 06:18

Zbog žala za komunističkom spomeničkom baštinom 'medija' širi neki novi oblik totalitarizma

 
 
Krenut ću od spomenika predsjedniku Franji Tuđmanu, djelu kipara Kuzme Kovačića. Iako se u spomeničku plastiku slabo razumijem. Znam pritom kako se novinarčice i novinarčići, medijski aktivisti, koji o njemu trenutačno pišu, političke rugalice, razumiju još manje. Mene uostalom niti ne zanima spomenička već politička plastika, jer kad su spomenici, pa i javne građevine, od egipatskih piramida preko Fidije do Kuzme, radi prvenstveno o – političkoj plastici. Ona mi šapuće sljedeće: o desetoj obljetnici konstituiranja prvog višestranačkog Sabora, tada još Rrepublike Hrvatske, Račan-Budišina-Tomčićeva, vlada uz asistenciju Stipe Malog, trebala je u lipnju dvije tisućite imati barem nacrt Tuđmanova spomenika u Zagrebu. Šipak, ona je tada bila u naponu začetka tzv. detuđmanizacije kojega sam, mnijem, ispravno nazvao dekroatizacijom. Rasturila je i sam državni praznik konstituiranja tog Sabora, a Tuđman je služio poslije i za desert i za političko glodanje.
https://rtl-static.cdn.sysbee.net/image/spomenik-tudjmanu-6f2e53529cfc6d65c5cbb2d877cd1195_view_article.png?v=20
Kuzma Kovačić
 
Čisti politički kretenizam, jer unižavajući Tuđmana oni su se  pretvorili u svakovrsno ništa, a neki i u ništarije, kako za života, običnog i političkog, a o povijesnom da ni ne govorim. Sljedeći baš prikladni datum bio je dvije tisuće i pete, za desetu obljetnicu Oluje. Nu na vlasti je bio HDZ i njegov detuđmanizator Ivo. Taj je pak gradio spomenik samome sebi, ispostavilo se, najprije u austrijskom pritvoru, a poslije u Remetincu. Medija, koja ga je svojedobno „ljubila“, na kraju mu ga je izdigla i iznad egipatskih piramida, kao lopovu.  Što je protiv davno umrloga Tuđmanu deset godina s Farme Pantovčak radio Stipa Mali ne treba ni spominjati - ni u mirovini ne miruje.
 
Kosorica je bila prekratko, Milanović, SDP i Josipović nastavili su u sličnom stilu - ta tko je taj Franjo Tuđman? I Mile, „šesnaest puta“ gradonačelnik je bio u  dubinskim i dugogodišnjim kalkulacijama čak i oko imena trga koji je Predsjednik dobio malo podalje od centra grada, inače najomiljeniju livadu pasa i njihovih „ljubimaca“ u gradu.  
 
Sad dobro, bolje ikad nego nikad. Kad je već „ikad“ mjesto spomenika Predsjedniku Tuđmanu je pravo. Iza leđa Sava mu teče, nju će „pregaziti“ barem do Novog Zagreba, Većeslav Holjevac. Francek se pješice zaputio u središte metropole „svih Hrvata“, dok naš Ban jaše prema jugu, pa će se sresti, kao što već, politički, jesu. Lijevo ispred mu je Gradska vijećnica (Pirker, Holjevac), desno ispred Lisinski (Savka), malo iza leđa NSK (Šuvar). E pa sve sam manje-više stradali ljevičari od komunista (skoro i Šuvar, ali barem je bio žestoko napadan zbog NSK)… I sad nekakve antifafe, liberal-ljevičari i ini niš koristi deru po Tuđmanovu spomeniku, („podigao“ ga također ljevičar, bivši, Mile,) a on u takvom okruženju. „Prigodni“ tekstovi u mediji, vladajuća totalitarna sila, povodom  što godišnjice njegove smrti, a ponajviše jeda, jala, zbog spomenika u osnovi su svi isti - mrziteljski. Da je spomenik Franceku podignut pod zemljom, recimo da je Mile izgradio podzemnu željeznicu, pa spomenik smjestio tamo - isto bi bilo. Bušili bi ga poput kakvih crva. Jednako bi se odnosili autori od Ive Goldsteina (Bože, što taj mrzi Tuđmana, a još više Hrvatsku - ispod časti mi je i osvrnuti se na njegov tekst u JL-u od neki dan, plašim se kako je ta mržnja zarazna) do nekog Duhačeka. Televizije ne zaostaju, radiji  huče, internet se žari. Haj, haj, protiv Tuđmana uživaj!
 
Kipareva estetika („plastika“), barem prema slici ni meni nije baš „sjela“, ali kakve to veze ima s Predsjednikom Tuđmanom. Uostalom  masa je tih kipara, i umrlih i živućih, slikara, pisaca, i inih umjetnika čija su mi djela daleka - nisam uspio dokučiti „što su, razni pjesnici htjeli reći“. Za neke mi je trebalo vremena. Pa što onda? Od ranih devedesetih ne postoji nikakva službena spomenička plastika, pa je nastalo svašta. Možda je to samo još jedan od dokaza kako je ovdje, barem u nekim segmentima života i umjetnosti ipak stigla sloboda. Bit će kako je to u mediji žal za komunističkom spomeničkom plastikom, a preko nje i nekim novim oblikom totalitarizma. Hrvatske tu ni nema.
 

Mato Dretvić Filakov

Zasigurno nije pročitao knjižicu imena 'Sunčica'

 
 
Nakon uhićenja dvojice osumnjičenika srpske nacionalnosti u Vukovaru za ratni zločin silovanja uslijedila je promptna reakcija njihova ovozemaljskog zaštitnika. Došavši bijesan u Vukovar Milorad Pupovac je odmah ustvrdio da se pritisci prema jednom broju građana srpske nacionalnosti koji rade ili su radili u gradskoj upravi i drugim institucijama poduzimaju od 1997. godine te da je cilj nedavnih uhićenja u tom gradu izazvati uznemirenost i pravnu nesigurnost. Dakle, prema Pupovcu uznemirenosti i nesigurnosti ne bi bilo kad bi se taj 'broj građana' do smrti pustio na miru, zar ne!?
https://www.mcdrvu.hr/wp-content/uploads/2017/11/IMG_4642.jpg
Ostatci Borovo-komerca
 
Milorad Pupovac zasigurno nije pročitao knjižicu imena 'Sunčica' iz daleke 2011. u kojoj silovane žene iznose svoja 'ratna iskustva'. Koliko je hrvatskih žena silovano u Domovinskom ratu, nitko točno ne zna; zasigurno, ne zna ni senzibilni Milorad Pupovac… niti ga je briga! Za njega je vjerojatno i 'Sunčica' zlonamjerna protusrpska provokacija u cilju 'izazivanja uznemirenosti i pravne nesigurnosti' a silovane žene su tek nekakav instrument pritiska na hrvatsko pravosuđe!? No neke od tih žena, uglavnom s vukovarskog područja, ipak su skupile snagu nakon gotovo 20 godina i ispričale javnosti svoje stravične priče. Knjiga 'Sunčica', simbolički je nazvana po osmomjesečnom novorođenčetu, sadrži 14 svjedočanstava žena i jednog muškarca o ratnom zločinu o kojem nitko ne progovara, o silovanju.
 
„Osmomjesečna Sunčica preživjela je taj strašni horor, nju, njezinu majku te ostale silovane žene, ali i muškarce, ušutkali su nakon rata. Zločinci nisu kažnjeni, žrtve ne samo da nisu obeštećene i da nemaju nikakav status, već su i dalje izložene prijetnjama svojih silovatelja¨…koji i danas, sve tamo od 1997. slobodno šeću ulicama grada heroja!? Međutim, ustvrdio je Pupovac kako je malo ili ništa učinjeno da se sankcioniraju ljudi odgovorni za smrti (pripadnika srpske nacionalnosti, nap. a.) u ljeto 1991. godine kao i tijekom Bljeska i Oluje te ocijenio da je prikrivanje i negiranje zločina kazneno djelo… bez obzira tko u tome sudjelovao, organi države ili mediji.
 
„Mi ne ćemo ni u koga upirati prstom, nećemo poduzimati ništa čime bi smo vršili pritisak na pravosuđe, ali hoćemo međunarodnim i domaćim legalnim sredstvima tražiti pravdu za one koji su nedužno optuživani, za one koji su ubijeni, privođeni, maltretirani od strane onih koji sada uživaju pravnu zaštitu poretka RH“, zaključio je oštro Pupovac u Vukovaru tiskovnu konferenciju na kojoj su bili nazočni i predstavnici SDSS-a, Zajedničkog vijeća općina i Srpske pravoslavne crkve.Nema nikakve sumnje da je zločina bilo i s hrvatske strane ali samo politički idioti mogu pokušati izjednačavati mega-zločine srbo-četničkog agresora, vojske JNA i domaćih četnika sa zločinima počinjenih od strane hrvatskih branitelja. Ako je, a je, pojedinačnih zločina bilo i s hrvatske strane u Vukovaru, nakon pada grada uslijedila je i neviđena kazna, po Pupovcu 'sankcija' za te 'zločine' sa strane agresora. Dabome, bez ikakvog suđenja.
 
Ponajprije, bilo je to u obliku genocida na Ovčari (200 ranjenika i civila) i Borovo-komercu (više stotina pobijenih) uz prethodno totalno razaranje grada, urbocid, i temeljito (č)etničko čišćenje grada, etnocid, istjerivanjem 31 tisuće 'krivovjernika' iz grada. To je bila najkrvavija bitka u Europi od 1945., a Vukovar je bio prvi veći europski grad potpuno uništen od Drugog svjetskog rata. Kada je Vukovar pao 18. studenog 1991., na stotine zarobljenih hrvatskih vojnika i civila je masakrirano, tisuće žena silovano, silovani su čak i muškarci, a 31.000 civila uključivo starce i djecu, zločinački je deportirano iz grada i okolice…u do danas nepriznate srbijanske kazamate. Bila je to itekako krvava sankcija, osvetnička kazna agresora bez presedana ali izgleda da ni to nije bilo dovoljno pravdoljubivom Pupovcu…koji i danas tvrdi 'učinjeno je malo ili ništa'!?
 
Milorad Pupovac danas u Vukovaru kaže i ovo, ponovimo još jednom: „Prikrivanje i negiranje zločina kazneno djelo… bez obzira tko u tome sudjelovao, organi države ili mediji.“ O čemu se radi? Parafrazirat ću jedan članak Zvonimira Despota iz 2008. godine: Prikrivanje zločina je moralno pitanje u prvom redu za Pupovca samoga (kao organa države!?, nap. a.), ali i te kako važno za javnost jer je prikrivanje zločina jednako počinjenom zločinu. Dosad nitko, pa ni mirotvorni Pupovac, nije demantirao Slavka Degoriciju koji ga je zbog (ZLOČINA) prikrivanja zločina teško optužio u svojoj knjizi 'Nije bilo uzalud'!.
 
Slavko Degoricija je ustvrdio da se Pupovac 1991. kod njega u uredu zalagao za oslobađanje dvojice Srba liječnika koji su na okupirani teritorij švercali medicinsku opremu. Po nalogu, danas pokojnog Đure Brodarca, pušteni su na slobodu i nije im pala ni dlaka s glave. A hrvatska je strana pak tražila da se Milorad Pupovac založi za pakračkog liječnika Ivana Šretera kojega su lokalni Srbi u isto vrijeme oteli jer je svojim mirotvorstvom ometao tamošnju srpsku pobunu. Pupovac je to i obećao i dalje jednostavno zašutio. Poslije se pokazalo, što je i on znao, da su pobunjeni Srbi-četnici doktora Šretera vrlo brzo mučki likvidirali (čak prije mjesec dana, nap. a.) a ni danas mu se ne zna za grob. A Milorad Pupovac o nesretnoj sudbini dr. Ivana Šretera i dalje jednako šuti i još bezobrazno drži lekcije hrvatskom narodu kako je prikrivanje i negiranje zločina kazneno djelo! Nakon svega što reći nego:Tko o čemu političar Pupovac o poštenju!
 

Damir Kalafatić

Prošlo je 19 godina od smrti dr. Franje Tuđmana

 
 
U svojoj povijesti mi Hrvati imali smo velikih i zaslužnih ljudi. Onih koji su se borili, žrtvovali, trpjeli i umirali za ideju samostalne i slobodne Hrvatske. No, dr. Franju Tuđmana među svima njima izdvaja to što je on uspio ostvariti cilj i našu Domovinu učiniti slobodnom, samostalnom i neovisnom, unatoč svim nepovoljnim okolnostima s kojima smo se susreli tih 90-ih godina prošlog stoljeća. Znamo s kakvim smo zlom bili suočeni u Domovinskom ratu, u vrijeme kad su barbari s Istoka krenuli u zatiranje svega što je hrvatsko, u istrebljenje našeg naroda, kako u Hrvatskoj, tako i u Bosni i Hercegovini, pa i na svim drugim prostorima gdje su u tadašnjoj Jugoslaviji živjeli Hrvati. I u tim godinama presudnim za opstojnost i budućnost čitavog naroda, jedino on, dr. Franjo Tuđman imao je dovoljno hrabrosti, odlučnosti, mudrosti i odgovornosti  staviti se na čelo političkog pokreta i krenuti u tu tešku i neizvjesnu borbu. On je jedini ponudio hrvatskome narodu program bezuvjetnog izlaska iz tamnice zvane "SFRJ" i stvaranja suverene države.
http://m.pogled.ba/storage/uploads/novosti/1/9/e/7/9ts5YwhO_TudjmanVodja.jpg
Ne zaboravimo, dr. Franjo Tuđman svoju je stranku (HDZ) stvorio kao sasvim novu, autentičnu snagu. Ona nije bila nastavak niti baštinik bilo koje prethodne političke stranke, pokreta ili ideologije. To nije bila pravaška, haesesovska, a niti komunistička, "proljećarska" ili liberalna struja. HDZ je (kako je i sam dr. Tuđman govorio), u sebi objedinjavao sve ono što je bilo pozitivno u hrvatskoj političkoj tradiciji, odbacujući naslijeđa totalitarnih ideologija i sve ono što je u prošlosti vodilo podjelama. Bio je to narodnjački pokret koji oko sebe okuplja sve slojeve hrvatskoga naroda, ali i sve druge građane koji Hrvatsku osjećaju svojom domovinom i to na načelima slobode, demokracije i kršćanske civilizacije, uz uvažavanje svih vrjednota tradicije i identiteta hrvatskoga naroda i društva. Već na prvom koraku Inicijativni odbor budućeg HDZ-a suočio se sa zabranom održavanja osnivačke skupštine, 17. lipnja 1989 godine u zagrebačkom hotelu Panorama. Tadašnji komunistički režim je preko GSUP (Gradskog sekretarijata unutarnjih poslova) izdao rješenje o zabrani, pa je ista održana na Jarunu, u prostorijama NK Borac, gdje je izabrano Predsjedništvo na čijem je čelu bio dr. Franjo Tuđman, usvojena Programska deklaracija i donesene odluke vezano za upravljačka tijela stranke.
 
Nije nevažno napomenuti kako se sve to događalo u vrijeme kad je velikosrpski ekstremni nacionalizam već uvelike bujao, ne samo u Srbiji nego i Hrvatskoj, gdje su se od veljače te 1989. godine u Kninu i okolici održavali mitinzi na kojima se srbovalo, uzvikivalo "Ovo je Srbija" i provociralo. Riječi mržnje prema hrvatskome narodu i prijetnje ratom izgovarali su jednako srpski komunisti, domaći ekstremisti i njihovi gosti - četnici iz Srbije, ali nikomu u tadašnjoj hrvatskoj komunističkoj vlasti nije na kraj pameti bilo  zabraniti održavanje bilo kojeg od tih skupova - iako su imali čak i deklaratorne zaključke najviših političkih tijela o njihovoj štetnosti. U to je vrijeme Stipe Šuvar hvalio Miloševića kao "odlučnog i energičnog čovjeka", a Ivica Račan sanjao o jačanju "idejnog jedinstva SKJ", iako je Srbija već i de facto i de iure srušila Ustav SFRJ (nasilnim ukidanjem autonomije pokrajinama i jednostranim donošenjem svoga Ustava koji je republičke zakone stavio ispred saveznih).
 
Prvi Opći sabor HDZ-a (održan 24.-25. veljače 1990. godine u KD Vatroslava Lisinskog u Zagrebu) pokazao je da je pokret dr. Tuđmana široko prihvaćen od naroda i građana. Uprepunoj dvorani, u svečanoj i dostojanstvenoj atmosferi, skupu su prisustvovali brojni gosti (njih ukupno 320), među kojima i konzuli SAD-a, Francuske, Italije, tadašnjeg SSSR-a i predstavnik kanadskog veleposlanstva. Bilo je akreditirano 54 predstavnika medija, a rad je pratilo i 297 promatrača. Stranački izaslanici iz Hrvatske i cijelog svijeta (njih ukupno 1760) izabrali su za svoga predsjednika i vođu dr. Franju Tuđmana, dugogodišnjeg disidenta koji se od početka 60-ih godina aktivno opirao grubom kršenju suverenih prava hrvatskoga puka i njegovih temeljnih sloboda, pobijajući velikosrpske i komunističke laži i krivotvorine uz pomoć kojih su nas proglašavali "zločinačkim" i "genocidnim" narodom. Tadašnja TV Zagreb pod ravnateljstvom komunističkog aparatčika Gorana Radmana, ovaj je skup nazvala "ustaškim saborom", uz oštre osude "ekstremista" Tuđmana i ostalih, koji su se drznuli poslije 45 godine diktature javno iznijeti svoj politički program.
 
S jednakom odioznošću prema HDZ-u nastupao je Ivica Račan koji je HDZ nazvao "strankom opasnih namjera", a tu je svoju tezu ponovio i pred televizijskim kamerama u sučeljavanju uoči prvih višestranačkih izbora (u studiju TV Zagreb gostovali su tada kao kandidati za budućeg predsjednika Republike dr. Franjo Tuđman ispred HDZ-a, Ivica Račan iz SKH i Mika Tripalo iz KNS-a). Nakon što je Račan izrekao ovu podlu optužbu, Tripalo je reagirao riječima: "Mi koji sjedimo u ovom studiju trebamo znati da smo za one u Beogradu sva trojica ustaše". Za razliku od Tripala, Račan nije imao tu širinu pogleda niti ga je naročito zanimala volja naroda. On se bavio mišlju kako ojačati SKJ i ostati na vlasti što dulje. Slijedio je referendum o neovisnosti, razoružavanje TO-a Hrvatske, proglašenje samostalnosti i na kraju obrana od velikosrpske agresije čije su vojno-četničke falange (predvođene s "JNA") krenule u brutalni rat s nakanom zatiranja svega što je hrvatsko. U toj krvavoj agresiji u kojoj su jednakoj pogibelji bili izloženi i Hrvatska i Bosna i Hercegovina, dr. Franjo Tuđman i njegova stranka (HDZ) dali su obol borbi za slobodu i samostalnost hrvatskoga naroda i podnijeli u njoj najveći teret.
Pod vodstvom prvog predsjednika dr. Franje Tuđmana naša je Domovina proglasila samostalnost, izborila se za svoju slobodu i neovisnost, doživjela međunarodno priznanje, postala članica UN-a i stekla sve uvjete za potpuno i ravnopravno uključivanje u euro-atlantske integracije - u Zapadni svijet kojemu oduvijek po svemu pripadamo. I ne samo to. Bez potpore Hrvatske i borbe Hrvata iz Herceg Bosne, ni sama BiH ne bi opstala.
 
To su povijesne činjenice koje je nemoguće promijeniti, koliko god se neki trudili. Dr. Franjo Tuđman, vrhunski intelektualac, povjesničar, znanstvenik, mislislac, strateg i iznad svega zaljubljenik u svoj rod i Domovinu, uspio je ostvariti ono što mnogi prije njega nisu. On je gorio i izgorio radeći danonoćno za Hrvatsku i dobrobit svoga naroda.
Koliko smo mi cijenili ono što je on učinio za nas, jesmo li nastavili njegovim putem i koliko smo danas svjesni nužnosti vođenja suverenističke politike na temeljnim zasadama Tuđmanovog HDZ-a, to je već druga tema. Za vlastite pogrješke, promašaje i zablude sami snosimo krivnju.
 
Dr. Franje Tuđmana nema među nama već punih 19 godina. Dosta je onih koji nikada nisu uspjeli izaći iz njegove sjene i prigrabiti sebi zasluge koje im ne pripadaju. Neki drugi opet, još se uvijek nisu pomirili s nastankom slobodne i samostalne Republike Hrvatske. I jedni i drugi vlastite komplekse i frustracije najčešće pokušavaju liječiti tako što ga napadaju. Misle da će oni biti veći ako "umanje" dr. Tuđmana, prvog predsjednika, političkog lidera i vođu hrvatskoga naroda, vrhovnog zapovjednika pod čijim je mudrim vodstvom hrvatski narod kako u Hrvatskoj, tako i u BiH izborio svoju opstojnost i pravo na mjesto pod suncem. Uzalud im trud.
 
Proces "detuđmanizacije" koji je provođen punih 15 godina pokazao se kao promašena strategija. I ovi napadi kojih smo svjedoci danas, tragikomični su pokušaji obračuna patuljaka s divom, gromadom, povijesnom veličinom. Hrvatski narod zna i osjeća kako je upravo dr. Franjo Tuđman jedinstvena je i neponovljiva ličnost u plejadi hrvatskih velikana. On je to dokazao svojim djelom. On je otac moderne Hrvatske. I to će ostati upisano u našu povjesnicu zlatnim slovima. Za sva vremena. A svi mi kojima je stalo do našeg naroda, vlastite budućnosti i napretka, trebamo se upitati: U čemu smo pogriješili i zašto nismo nastavili tamo gdje je on stao?
 

Zlatko Pinter

Anketa

Sviđa li vam se Tuđmanov spomenik Kuzme Kovačića?

Srijeda, 19/12/2018

Tko je Online?

Trenutačno aktivnih gostiju: 1727 gostiju i nema članova online

 

AIPK Trgovine d.o.o.

 

Registar Branitelja

 

Udruga Zavjet

 

 

Grawe osiguranje

 

 

 

Veliko srce malom srcu

 

Facebook

 

 

Optika Kraljević