Get Adobe Flash player
Bandićevo autokratsko vladanje Zagrebom

Bandićevo autokratsko vladanje Zagrebom

Obmanjivanje javnosti o velikoj potpori birača Milanu koji...

Bankarski lobi iza Marijane Puljak

Bankarski lobi iza Marijane Puljak

Bankarica Puljak i Pametno Trojanski su konj...

Izbore se ne smije ignorirati i bojkotirati

Izbore se ne smije ignorirati i bojkotirati

Svaki pojedini glas je važan i može poremetiti bilo čiji...

Dnevničarenje Kukuriku koalicije

Dnevničarenje Kukuriku koalicije

Plakat-meštar Gordan Maras cijeli je tjedan bio u Las...

Zdvojni papa Franjo

Zdvojni papa Franjo

Bezrazložno nas je ponizio pred Srbima     Imaju li...

  • Bandićevo autokratsko vladanje Zagrebom

    Bandićevo autokratsko vladanje Zagrebom

    četvrtak, 18. svibnja 2017. 15:46
  • Bankarski lobi iza Marijane Puljak

    Bankarski lobi iza Marijane Puljak

    četvrtak, 18. svibnja 2017. 08:31
  • Izbore se ne smije ignorirati i bojkotirati

    Izbore se ne smije ignorirati i bojkotirati

    srijeda, 17. svibnja 2017. 13:31
  • Dnevničarenje Kukuriku koalicije

    Dnevničarenje Kukuriku koalicije

    ponedjeljak, 15. svibnja 2017. 18:25
  • Zdvojni papa Franjo

    Zdvojni papa Franjo

    srijeda, 17. svibnja 2017. 13:28

Algoritam, Profil, Mozaik knjiga i neplaćanje

 
 
Ako jeIvica Todorić dijete hrvatske desnice i ako je Agrokor desni epifenomen, tada je Neven Antičević dijete hrvatske ljevice, najprije one izvaninstitucionalne, kulturne i književne, a onda i institucionalne, čim se našla na vlasti. Iza propasti Agrokora stoje neizbrojive milijarde, novac koji je suštinski veći od svih hrvatskih proračuna za kulturu u posljednjih dvadeset i sedam i sljedećih stotinu godina, dok iza propasti koju su prouzročili Antičević i njegov Algoritam stoji nešto što ni izdaleka nije tako skupo, ali je suštinski nenadoknadivo. Zatvaranje knjižara, ali mnogo više od toga - neshvaćanje onog što se dogodilo, a jednako to ne shvaćaju hrvatski tabloidi, izdavači i knjižari, kao ni aktualna ministrica kulture, kraj je hrvatske pismenosti i hrvatskoga jezika.
http://www.mvinfo.hr/img/articleModule/image/9wf02fz5zbn7dy9a9r2iys5mbt7.jpg
Neven Antičević
 
Kada je u jesen 2011. ljevica došla na vlast, Zoran Milanović je više iz prezira prema kulturi, nego zato što su mu partneri zaiskali, to ministarstvo prepustio HNS-u. A HNS je, uz ovacije cjelokupne scene, na ministarsko mjesto postavio profesoricu Andreu Zlatar, inače honorarnu urednicu u Algoritmu. Ona je za svoju pomoćnicu u Ministarstvu odabralaTamaru Perišić, Algoritmovu direktoricu. Antičević je namah postao persona gratissima u Ministarstvu kulture, pa iako je Algoritam, uglavnom, bio izdavač bestselera i šund literature, godinama se znalo da će njemu biti dodijeljen najveći novac iz ministarske blagajne. Ali to je bilo manje važno. Antičeviću je izdavaštvo bilo manje važno. On se razvijao i rastao kao - knjižar.
 
A evo kakvo je to bilo knjižarstvo: po cijeloj je Hrvatskoj otvarao knjižare, uglavnom na elitnim lokacijama, kao u Dubrovniku, u jednom od najljepših lokala na Stradunu, koje su bile financirane na vrlo originalan način - prisilnim kreditiranjem od onih čiju su robu te knjižare prodavale. Naime, vi biste kao izdavač Algoritmu svoje knjige dali besplatno, a Antičević bi vam obećao - tojest, ugovorno se obvezao - da će vam pedeset posto njihove prodajne cijene uplatiti nakon što knjige proda, dok će drugih pedeset posto zadržati za sebe. To je, valjda, najveći rabat u Svemiru, ali šta ćeš kada ti svi kažu da su Nevenovi troškovi visoki. Međutim, nakon što bi knjige prodao, novce ne bi uplatio u zakonskih trideset ili šezdeset dana, pa ni u šest mjeseci, godinu… Ili bi plaćao samo onima kojima je morao platiti. A moranje je u hrvatskome knjižarstvu i ekonomiji zanimljiva, ali i vrlo egzaktna kategorija. Mora se platiti onome koga se nema čime ucijeniti.
 
Oni, pak, kojima Algoritam ne bi platio, mogli su ga tužiti. Njihove bi knjige Antičević tada jednostavno izbacio iz svojih knjižara. Prodajna mjesta bi, dakle, za tužitelje bila izgubljena, a svoje već zarađene novce mogli bi dobiti nakon sudskog procesa koji bi u najboljem slučaju potrajao dvije-tri godine. Zato su rijetki Nevena tužili. Umjesto toga, mali su izdavači pristajali da im Algoritam prodaje knjige - na što su državi unaprijed uredno plaćali porez - da im ne plaća njihovih pedeset posto od prodaje, da se negdje gomila njihov dug, i da se nadaju kako će on jednoga dalekog dana biti namiren. I doista, Neven bi katkad pokazao milost pa bi im s vremena na vrijeme “prebacio” dio svote. Obično taman onoliko da se ne ugase, da ne crknu. Ostalo je ulagao u “rast”, u razvijanje Algoritma i umnožavanje knjižara po Hrvatskoj, a s knjižarama i mogućnosti da usložnjava svoju specifičnu metodologiju suradnje s izdavačima.
 
Zašto se izdavači nisu udružili protiv Antičevića i Algoritma?
 
Zdravorazumsko pitanje koje će vam postaviti neupućeni, a takvi su ne samo među novinarima koji pišu o slomu Algoritma, nego i u Ministarstvu kulture. Nisu se udružili zato što izdavača u Hrvatskoj ima dvije vrste. U prvoj su oni koji su istovremeno i knjižari. Dakle, polazište im je kao i u Antičevića. A drukčije im nije ni ishodište: rabat pedeset posto, neplaćanje dobavljačima, rast na tuđoj propasti. To je kao u prirodi, kod nižih životinjskih vrsta, udružuju se oni koji su međusobno slični u metodama preživljavanja. Tako su se Algoritmom - tom lijevom perjanicom - interesno udruživali oni koji su joj bili nalik.
 
U drugu vrstu spadaju izdavači koji nemaju knjižare. Prije ekonomske krize i prije ministrovanja Andree Zlatar oni su proizvodili manji broj važnih knjiga, bili su manje važni. Ali kada su u godinama krize Algoritam, Profil, Mozaik knjiga, Školska knjiga i V.B.Z. uglavnom prestali izdavati knjige, naročito one važne, na kojima se temelje živa pisana kultura i književnost, ti mali i srednji izdavači bez vlastitih knjižara postali su veliki i važni. Međutim, to su mogli primijetiti samo oni koji čitaju. Oni drugi nisu primijetili ništa. Slom i marginalizacija velikoga nakladništva odvili su se u posljednje dvije godine vladavine lijevih snaga, ali i to je ostalo principijelno neprimijećeno. Ili se, posve krivo i iritantno, pripisivalo nekim globalnim trendovima.
 
U neka doba Algoritam, Profil i Mozaik knjiga odlučili su objediniti svoja tri knjižarska lanca. Tri velika dužnika i neplatiše, tri velika ucjenjivača hrvatskoga nakladništva odlučili su postati jedno. Ali bio je to samo početak procesa. U nastavku se vlasnik Profila povukao iz cijele priče i partnerima prepustio biznis. A onda se povukla i Mozaik knjiga pa je Antičević sve preuzeo na sebe. Na vrlo suptilan način kapital tvrtke diferenciran je od privatnog kapitala - naravno u korist ovoga drugog. Bogati ljudi povlačili su se iz osiromašenih firmi.
 
Zašto je Neven Antičević sve ovo prihvatio na sebe? Zato što je računao da će knjižarski kartel koji je sklepao pod sobom biti toliko velik i važan da država neće dopustiti njegovu propast. Iako više nema Andree Zlatar, a i Tamaru Perišić se uhljebilo u veleposlanstvu u Rimu (što je bio jedan od posljednjih poteza lijeve vlasti), računao je da ni desno Ministarstvo kulture neće biti baš tako ludo da dopusti nestanak knjižara iz Hrvatske. U biti, ne treba njemu mnogo: otpis dugova, malo živog novca, osmijeh i lijepa riječ… Sve u svemu, sića u odnosu na Agrokor.
 
Naravno, ima on podršku kolega iz “struke”, knjižara i izdavača kakav je i sam, pa će se već javiti V.B.Z., Školska knjiga i Znanje, s ponudom da “preuzmu” Algoritmove knjižare i nastave posao. Problem je, međutim, u tome da se ovakav posao nikako ne bi smio nastaviti. Naime, V.B.Z. i Školska knjiga također nisu plaćali dobavljače, a prema onima koje se moglo ucijeniti nisu se ponašali bitno bolje od Algoritma.
 
Ivica Todorić svojedobno je morao kupiti Tisak da bi spriječio novine da loše pišu o njemu. I to mu je uspjelo. O Todoriću se dvadeset i pet godina toliko i tako ljeposlovilo da je i sad novinarima pomalo neugodno da ružno pišu o njemu. Neven Antičević nije morao kupiti ništa da bi praktično bio tretiran kao Todorić. O njemu se također nije moglo loše pisati. Čak je i sad informacija o zatvaranju Algoritmovih knjižara bila pod svojevrsnim embargom. Četrdeset i osam je sati prošlo od trenutka kada su knjižare zabravljene do probijanja vijesti o tome u javnost.
 
Antičevića je štitio isti onaj društveni dogovor unutar hrvatske kulturne ljevice koji je prethodno štitio i Andreu Zlatar. Bili su to, i ostali, naša Andrea i naš Neven. Umjesto da se piše i govori o načinu njegova poslovanja, on je bio taj koji je govorio i pisao o onome o čemu je sam htio i što mu se sviđalo. Pa je tako, recimo, godinama ispisivao i u novinama objavljivao futurističke eseje o propasti papirnate knjige i prevlasti one elektronske. Predstavljali su ga kao našeg najuglednijeg i najmoćnijeg nakladnika, kao znalca, maga i proroka, a on je prorokovao u skladu s činjenicom da su mu knjige išle na živce i da se bavio poslom koji nije volio ni razumio, ali koji ga je, eto, dopao zahvaljujući njegovoj genijalnosti.
 
Njegov način razmišljanja uvijek je bio moderan. Pa je moderan i sad. Neven zna što su i čemu služe spinovi. Pa onda ovih dana izlazi u javnost s ekskluzivnom informacijom o pregovorima s nekakvim američkim kafedžijskim lancem o otvaranju caffe-knjižara širom Hrvatske. Biva, Starbucks samo što nije spasio hrvatsko nakladništvo i knjižarstvo. Čitamo da je Algoritam bio “perjanica hrvatskog izdavaštva”, a da je zatim nešto “pošlo po zlu”. Nikada nisu bili perjanica i ništa nije pošlo po zlu. Zlo je u tome što se Algoritam hranio i rastao na neplaćanju i zlostavljanju onih kojima je trebao plaćati. Zlo je u tome što je od tog zla stvoren sistem na kojemu je danas zasnovano hrvatsko knjižarstvo. Nije Antičević u tome jedan ni jedinstven, ali je amblematičan: on je to kulturno čedo HNS-a i hrvatske kulturne i književne ljevice, naš mali Todorić koji se prema knjigama ponio neusporedivo gore nego veliki Todorić. Naime, Todorićev lanac Tisak media u posljednjih je nekoliko godina bio spas za zlostavljane nakladnike. Jest, i oni su imali lihvarski rabat, ali su jedini uredno plaćali.
 
Čitamo i “da nam se svijet činio bližim” u Algoritmovoj knjižari na početku Gajeve, koja se pojavila “iz ruševina i pepela rata”, i bila naš “Zapad na prozorčiću”, baš kao da nije riječ o zagrebačkim devedesetim i dvijetisućitim, kada se uza sve jade i nevolje lako moglo otputovati do Ljubljane, Trsta ili Beča, i kada su se, uza svu besparicu i duhovno siromaštvo, strane knjige bez problema mogle naručivati preko Amazona, nego kao da je riječ o kraju četrdesetih godina dvadesetog stoljeća, a Neven Antičević je svjetolonoša u općem mraku staljinskoga srednjovjekovlja. Koliki samo trud da se naš čovjek prikaže simpatičnim! Nije najveći problem šteta, materijalna i civilizacijska, koja se počela stvarati još onoga dana kada je iz duha hrvatske domoljubne desnice rođen Agrokor i kada se na sceni pojavila martirska, šutljiva figura Ivice Todorića, čiji je ćaća robijao pod komunistima ne zato što se zaigrao s novcima, već zato što je bio Hrvat, nego je najveći problem u tome što se o Agrokoru neće razmišljati kao o nečemu što je nastalo iz duha hrvatske domoljubne desnice.
 
Nije najveći problem šteta, kulturna i civilizacijska, nastala onoga dana kada su se direkcija i duh Algoritma preselili u Runjaninovu dva i u fotelju hrvatskoga ministra kulture, nego je najveći problem u tome što će hrvatska kulturna ljevica, koja je počinjenju štete spremno asistirala, za vlastitu propast i za propast hrvatske pismenosti kriviti i Zlatka Hasanbegovića, i Ninu Obuljen, i sve žive i mrtve, dok će o našim Nevenima i Andreama vazda govoriti s nježnošću i brigom za njihovu dobrobit.
 

Miljenko Jergović, http://www.jutarnji.hr/komentari/algoritam-naseg-knjizarstva-kako-zadrzati-tude-novce/6068034/

U naizmjeničnom ritmu K-K-K iliti strategija U3K

 
 
(K-K-K: kooperacija - korupcija - klijentelizam). Nije to ništa novo. Ponekad je manje vidljivo, više korišteno, a ponekad  obrnuto, ovisno tko je pozicija, a tko opozicija. Odvija se od davnih vremena, na svim razinama, u svim područjima i segmentima, života, rada i djelovanja, u svim sferama čovjekova bića: fizičkom, mentalnom i duhovnom, u svim društvenim oblicima ustrojstva države, ovisno o stvarnoj vladavini prava i zakona.
https://www.hercegovina.info/img/repository/2017/05/medium/most1_76743690.jpg
Ne treba tražiti primjere ove strategije. Primjeri izviru iz svih društvenih i državnih pora, naročito u predizborno i izborni vrijeme, a kako smo mi stalno u nekakvim i nekim izborima, teorijski i praktično Hrvatska je stalno otvoreno “polje” i prostor za ovu strategiju. Plesati u ritmu K-K-K znači biti kooperativan, korumpiran i klijentelistički orijentiran, ne nužno tim redom. Jedno K može izostati, drugo se multiplicirati, a treće potencirati.
 
Kooperacija je dobro poznata iz prošlog režima, uvježana, korištena i, kao vrlo dobra dobrovoljna suradnja sa ciljem postizanja zajedničkih i pojedinačnih interesa, pojedinaca, interesnih grupacija i tvrtiki. To iskustvo se u novoj državi uspješno prenijelo na političke stranke, razne agencije, udruge, korporacije  i dijelove vlasti, na svim razinama. Kooperacija je u mnogim slučajevima taktički prikrivala korupciju ili podmitljivost, što je u pravnom smislu kazneno djelo zlouporabe povjerenja ili dužnosti u upravi, gospodarstvu, politici, školstvu, kulture…, jer se na takav način dolazilo do materijalne i nematerijalne koristi, zbog osobnog interesa (koristoljublja) došlo je do povrjeda općeg interesa. Takva djela se nisu dovoljno kažnjavala, došlo je do njihove ekspanzije, dovelo je do moralne pokvarenosti mnogih pojedinaca i velikog djela društva.
 
Između ostalog došlo je do negativne selekcije kadrova u svim područjima, naročito u vlasti od lokalne do državne. Poznao je da uvijek  tamo gdje je velika koncentracija moći, bez nužno potrebne kontrole.  dolazi do erozije svega pozitivnog, dobrog, humanog, što je začetak mnogih kriza “naših” domaćih: gospodarske, političke, društvene,  moralne…, što su potencirane europskim i svjetskim krizama, jer mi nismo otok, i sve što se u svijetu događa, vrlo brzo se odrazi na nas i naš život, pogotovo kad ne znamo što su nam strateški i nacionalni interesi, primarni ciljevi i što je čiji zadatak, pa se jedni drugima petljamo u poslove, čime zapravo prikrivama svoju nedoraslost funkciji, nekompetenciju, narcisoidno bolesnu ambiciju, u smislu: biti prvi u svemu, pogotovo kad se pad rejtinga popularnosti i podržavanja javnosti jako strmoglavio.
 
U svim područjima života, rada i djelovanja, na svim razinama, postoji “zloupotreba javnih ovlasti za privatnu dobit” iz čega proizlazi kako smo jako koruptivni, u cjelini sociološki i državotvorno. Postoji više vrsta korupcije, s obzirom na područje u kojem nastaje, s obzirom na metode rada, s obzirom na dobivenu korist, s obzirom na motive… Kod svih oblika korupcije, motivacija pojedinca je osobna pohlepa, nastala u praznoj nutrini, popunjavana krađom i mitom.
 
Jako su opasne sistemska i politička korupcija, gdje sustavna upotreba javnih pozicija donosi korist pojedincu. Politička korupcija je veliko zlo, pri čemu se kršenjem izbornog zakonodavstva, netransparentnim financiranjem izbornih kampanja, ilegalnim načinima i lobiranjem rješavanje parlamentarnih sukoba i stranačkih problema, smanjuje vladavina prava, potkopava legitimetet pojedinih institucija, slabi gospodarstvo i urušava demokratsko društvo. “Korupcija je smrtni neprijatelj demokracije”. Znalci govore, da je klijentalizam najmaligniji oblik korupcije. Prema francuskom Laurosse rječniku klijentelizam je “Širenje utjecaja u korist pojedinca ili političke stranke demagoškim postupcima”.
 
Sukladno političkoj korupciji nastao je politički klijentelizam “raspodjela odabranih prednosti pojedincima ili jasno definiranim skupinama u zamjenu za političku potporu”. Glavni i primarni cilj takvog sociološkog oblika korupcije, je potkupljivanjem dobiti, moć i utjecaj, a ne novac  ili  nešto materijalno. To su definicije. Ima ih još, ali se uglavnom svode na unu narodnu: “Ja tebi, ti meni!”, ovisno o potrebi, trenutku, okolnostima, mogućnostima, međusobnom povjernju, umreženosti jednakih, uhodanoj praksi, pragmatičnoj kooperaciji, klijentelizmu, koji po nekim našim stručnjacima i “stručnjacima” nije korupcija, jer u pitanju nije bio novac, niti bilo koja druga korist, koja nije opipljiva – materijalna.
 
Recimo, ja za nekog dignem ruku, njegov prijedlog time prođe, a on mene za par dana, tjedana, mjeseci stavi visoko na neku izbornu listu, profitabilnu funkciju ili osigura utilitarno radno mjesto nekome, tko je negdje, nekada za mene u nužno potrebnom trenutku dignuo ruku. Nema veze što dotični nema uvjete za to mjesto. Koliko takvih ima? Čudimo se da ne možemo naprijed, da grcamo u dugovima, da mladi obrazovani ljudi iseljavaju, da je sve više sirotinje na kontenjerima, da nam po međunarodnim mjerilima pada rejting, da smo u “smeću”, da ima sve više blokiranih, da ima sve više ovršenih, da su liste čekanja u bolnicama sve dulje, da se stalno nameću novi nameti, da se stalno nešto mulja, da se pod otvorenom aferom, dođaju najmanje tri zatvorene, da je sabornica postala peškarija, gdje se trguje, kupuje, pogoduje, pogađa na stolu i pod stolom.
 
Sve je to naravno po provjernim kuririma dogovoreno unaprijed. Nitko ništa ne zna, a svi sve znaju, kao i to kako neki nisu od riječi, ni kad sve dogovoreno potpišu, a kamoli kad telefonom dogovore. Predomislili su se, ili se time zabavljaju. Fakini su fakini. Uvijek ih je bilo i uvijek ih bude. “Ništa nas ne smije iznenaditi!”, rekao je neki dan naš ustavni mag.
 
Najgore od svega u toj igri politike i s politikom, je potcjenjivanje zdravog razuma birača i elementarne logike, koja se ne uči u školi. U tome veliku ulogu imaju razni i različiti mediji, kao i medijski moguli, koju stvaraju javno mišljenje i stvarnost prilagođavaju onome čiji su klijentelistički sluge, pomoću korumpiranih novinara. Nekorumpirane novinare, sposobne, stručne i beskompromisne, bez obzira što pišu, gdje pišu, o kome pišu, za koga pišu, potiskuju  istiskuju svi oni kvazi novinari i prodane duše. Takvi su “isfurali” neke naše visoke funkcionare i sad rade što hoće, kad hoće i gdje hoće. Oni imaju zaštitu na najvišem mjestu. A to što Europa i svijet misle, zbog njih i njihova pisanja, o nama kao  pojedincima, društvu i državi nikoga nije briga. Mnogi naši stručnjaci raznih profila se zbog toga srame i imaju neugodnosti od svojih kolega, u inozemstvu, gdje grade ili su izgradili zavidnu profesionalnu karijeru.
 
Dakle, ništa se ne će promijeniti, dok barem ne pokušamo umanjiti ili ukloniti, ona tri “genetski” povezana slova K, što se izmjenjuju u ritmu trenutačnih, srednjoročnih i dugoročnih potreba, pojedinaca, interesnih skupina, političkih stranaka i političkih koalicija. Potpuno smo svjesni situacije u kojoj se nalazimo, jer uz kooperaciju, korupciju, klijentelizam saživili su nepotizam, populizam, nacionalizam, rasizam, fanatizam, šovinizam, egzaltizam, elitizam, makijavelizam, neokapitalizam, determinizam, izolacionizam, primitivizam, bizantizam, politizacija, diskriminacija, ekskluzija, resocijalizacija, detuđmanizacija i redetuđmanizacija paralelno jedna uz drugu, po potrebi od istih ideologa, a neki kažu da ima i puzajućeg fašizma. Kad se sva ta zla i negativne pojave umreže, uhvate u kolo, variraju, koaliraju, generiraju i tvore mnoge jednadžbe, nejednadžbe i njihove sustave, koji su uglavnom nerješivi, jer imaju previše nepoznanica, koje nije moguće povezati s poznatim veličinama, što je preduvjet za rješavanje svakog problema.
 
Time se bakćemo četvrt stoljeća. Nikakva  IT industrija, STEM sustav, ideologija, svjetonazor, filozofija, “uvozni” stručnjaci, Alvarez III., međunarodna jamstva, zaštita patrona, čekanje na Mesiju, dolazak Mesije… to ne će promijeniti, sve dok nam se mnogima u glavi ne dogodi klik i ne dođe do reforme svih reformi, u nama samima, da spoznamo što hoćemo. Da bi to postigli moramo biti svjesni temeljnih ljudskih vrijednosti, shvatiti bit života svojim znanjem, sposobnostima, vještinama i kompetencijama, postupno razvijati sebe do zdrave i cjelovite ličnosti, sukladno svojim potrebama i mogućnostima, puštajući bolje ispred sebe, kako bi oni stvorili pozitivno okružje za održivi rast i realan razvoj gospodarstva i društva i time osigurali stabilnost države.
 
Država ne smije biti talac jednog čovjeka, bez obzira na to koliko je gospodarski jak, koliko ljudi zapošljava, što znači u regiji i koliko poreza plaća, pogotovo kad je to kvazi jakost, stvorena u dva desetljeća, raznim pogodovanjima i “neviđenjima” propasti koncerna, od političkih struktura svih provenijencija, neovisno jesu li pozicija ili oporba. Društvo ne smije biti talac nekonzistentne državne  politike i “politike” onih koji sebe stvavljaju ispred države, rade po nalogu domaćih ili stranih gazda zbog osobne promidžbe, osobne koristi, osobnih velikih aspiracija i ambicija. Ima u nas dovoljno izvrsnih ljudi (stručnjaka) koji znaju i hoće, ali ne mogu, jer nisu dobili priliku, zbog raznih mediokriteta koji su došli u politiku i cijelo vrijeme tu rade po obrascu: K-K-K. Pri tom su sve su doveli U3K.
 

Ankica Benček

Stvaranje samostalne Republike Hrvatske

 
 
Prvi hrvatski predsjednik dr. Franjo Tuđman, uz protivljenje svih međunarodnih moćnika, uspio je probuditi nacionalnu svijest u hrvatskog naroda i usmjeriti  narod u obranu svoje domovine Hrvatske, od stoljetnog neprijatelja, velikosrpskog agresora. Uz ogromne žrtve hrvatskih branitelja i mnoštvo civila, tokom obrambenog Domovinskog rata stvorena je samostalna Republika Hrvatska. Nažalost, cjelokupna lijeva jugokomunistička oligarhija, na čelu sa bivšim jugokomunistima, okupljeni oko SDP-a, bili su protiv rušenja Jugoslavije i protiv osamostaljenja Hrvatske. To su bili tada i do danas ostali na toj antihrvatskoj jugokomunističkoj strani.
http://www.andrejplenkovic.hr/userfiles/images/ap/omeni2.jpg
Andrej Plenković
 
Posebna tragedija Hrvatske i hrvatskog naroda što su na strani srbočetničkog agresora bili svi međunarodni močnici, međunarodne sile, bivši kolonizatori. Srbočetnička agresija i pokolji po Hrvatskoj, pljačka Hrvatske, nije dirnuo bivše i „bivše“ kolonizatore jer su oni svoja bogatstva stvorili na sili, pokolju i pljački diljem kugle zemaljske na čelu s Velikom Britanijom. Britanci su dali veliki doprinos  i u stvaranju druge, Titine Jugoslavije. Tu su pridonijeli rezultatima Bleiburga i križnih putova izručenjem Titovim koljačima mnoštvo hrvatskih izbjeglica. Suprotno hrvatskim nacionalnim interesima veliki simpatizeri agresora na Hrvatsku osnovali su Međunarodni sud u Den Haagu kako bi ukrotili one koji se suprotstavljaju klanju i pljački, tradiciji kolonizatora.
 
Velikosrpsko-jugokomunistička stoljetna indoktrinacija glavni je cilj velikosrpsko-jugokomunističke indoktrinacije da obezvrijedi i izbriše iz svijesti Hrvata hrvatski nacionalni identitet. Posebno je bila usmjerena na hrvatski jezik i pismo čiji tragovi su posebno zabilježeni 1967. godine progonom potpisnika Deklaracije o hrvatskom jeziku i pismu. Stoljetna indoktrinacija hrvatskog naroda toliko je bila „uspješna“ da danas Hrvati ne prepoznaju svoje stoljetne progonitelje. Hrvati ne znaju što znači kolonija i kolonijalni režim. Takav kolonijalni režim, pod srpskom čizmom, žandarskim kundakom i četničkom kamom, dokazivali su nam kao život u zajedništvu „bratstva i jedinstva hrvatskog i srpskog naroda“ – katolika i pravoslavaca. A temelje bratstva i jedinstva katolika i pravoslavaca, još 1844. godine udario je velikosrpski ideolog Ilija Garašanin u svom „Načertaniju“, programu stvaranja velike Srbije. Dalje su tu politiku „bratstva i jedinstva“ nastavili Vuk Stefanović Karadžić, Nikola Stojanović, Jovan Cvijić, Stevan Moljević, Draža Mihailović, te direktno ili posredno preko srpskih intelektualaca iz SANU-a i SPC-a.
 
U „demokratskoj“ Jugoslaviji, tu politiku „bratstva i jedinstva naših naroda“ nastavio je Tito 1. ožujka 1945. godine sa srpskim generalima Kočom Popovićem, Pekom Dapčevićem, Kostom Nađom, Aleksandrom Rankovićem i Jeftom Šašićem. Kako mnogi Hrvati nisu shvatili što je „bratstvo i jedinstvo“ naših naroda, pa je Slobodan Milošević , uz obilatu stručno-intelektualnu pomoć SANU-a i SPC-a, uz pomoć svjetskih moćnika, na čelu s američkim ministrom Warrenom Zimmermanom, britanskom lordovima i ostaliim predstavnicima raznih kolonizatora, krenuo u vojnu indoktrinaciju neposlušnih Hrvata. Za uloženi trud, Miloševićevi nositelji kame i kundaka, koji su junaštvo pokazali na Ovčari i Srebrenici, nagrađeni su od Vijeća sigurnosti UN-a sa 49 posto teritorija BH. Rezultat stoljetne indoktrinacije ostavio je duboki trag u svijesti hrvatskog naroda. Tako danas možemo tvrditi da je oko 70 posto Hrvata povijesno-politički nepismeno. To se posebno vidi kod parlamentarnih izbora kad ne možemo osigurati minimalnih 51 posto saborskih zastupnika prohrvatske nacionalne ideologije, kako bi mogli provoditi prohrvatsku nacionalnu politiku, onakvu kakvu provode svi ostali narodi u demokratskoj Europi u svojim državama u nacionalnom interesu svoje države.
 
Tuđmanova Hrvatska ili komunistička Jugoslavija (Velika Srbija)
 
Danas vidimo da mnogi Hrvati još ne mogu razlikovati vrijednost samostalne Tuđmanove Hrvatske u odnosu na status hrvatskog naroda i Republike Hrvatske u prvoj Jugoslaviji - Kraljevini SHS, i drugoj Titovoj Jugoslaviji – velikosrpskoj kolonijalnoj Jugoslaviji. Tragovi bratstva i jedinstva naših naroda neizbrisivi su na Bleiburgu i križnim putovima. Koliko god neki prikrivali i zaobilazili razna stratišta ipak je nemoguće bilo prikriti sve do sada otkrivenih 1700 masovnih stratišta i grobišta. Nešto što čini svjetski raritet u izvedenim  zločinima je Huda Jama, sa preko 3000 živo zazidanih žrtava Hrvata, koja će kao takva ući u anale svjetskih zločina.
 
Tugovati za protekle dvije Jugoslavije ne mogu prestati oni koji su u njoj vladali, činili zločine, a istovremeno koristili neograničene privilegije ili njihovi potomci ideološki slijednici, a danas spadaju u grupu detuđmanizatora. Nažalost, u ovoj grupaciji imamo ne mali broj Hrvata koji, zbog posljedica indoktrinacije, ne znaju prepoznati dobro od zla, samostalnu državu Hrvatsku od kolonijalnog režima velikosrpske Jugoslavije, gdje je potpuno zatrt hrvatski nacionalni identitet. Danas je jednostavno pitanje jesmo li smo na strani Tuđmanove samostalne Hrvatske ili podržavamo antihrvatsku politiku jugoslavenstva, što je u biti velikosrpska politika Velike Srbije. Sve ostalo su prateće pojave, a rezultat su stogodišnje velikosrpsko-jugokomunističke indoktrinacije hrvatskog naroda.
 
Danas možemo sa sigurnošću tvrditi da su Hrvati jedini narod u demokratskoj Europi koji je povijesno i politički nepismen. Naime, analizirajući cjelokupnu stogodišnju politiku na ovim prostorima, a uspoređujući je sa strukturama vlasti koja je pretežno jugokomunistička, potvrđuje se da imamo oko 70 posto povijesno-politički nepismenih Hrvata. Dakle, za sve neodlučne, a osjećaju se domoljubi, kod glasovanja i ostalih odluka od nacionalnog interesa za Hrvatsku, trebaju se sjetiti srbočetničke agresije, paleži i uništavanja svega što nije srpsko s jedne strane i s druge strane Domovinskog rata i žrtava u osamostaljenju Republike Hrvatske. Sve ostalo je usmjereno vraćanju jugoslavenskom zajedništvu (čitaj: Velikoj Srbiji i nastavku pljačke Hrvatske i obespravljenosti hrvatskog naroda).
 
Da Hrvati ne prepoznaju svoje stogoidišnje progonitelje i pljačkaše to se vidi na parlamentarnim izborima kad se ne može ostvariti minimalnih 51 posto nacionalno osvještenih saborskih zastupnika putem koji bi se provodila prohrvatska politika. Naime, nakon svih trauma iza koji nam je ostala upropaštena Hrvatska, ostali su i neizbrisivi tragovi tog režima u 1700 masovnih grobišta i stratišta, ostala nam je Huda Jama i u njoj Barbarin rov u kojem je 3000 živo zazidanih Hrvata, što jasno govori o povijesti hrvatskog naroda, o golgoti kroz koju su Hrvati prolazili. I što je najgore i najupečatljivije, tih preko 3000 Hrvata, ne samo da je živo zakopano, nego je i zazidano u jedanaest (11) zidova (jedanaest je masonski broj!). To je povijest o kojoj nismo smjeli govoriti, ni pisati, ali zato, povijest su nam pisali vlastodršci, recidivi velikosrpsko-jugokomunističkog režima koji su gubitkom Jugoslavije izgubili apsolutnu vlast i svemoguće privilegije.
 
Iza smrti dr. Franje Tuđmana nastupa detuđmanizacija samostalne Hrvatske. Svaki rat, pa i ovaj izazvan srbočetničkog agresijom, imao je za cilj uništiti neprijatelja, a to je sve ono što Hrvatska ima, što čini hrvatski nacionalni identitet, te što je stvoreno u Domovinskom oslobodilačkom ratu. Kako rat tako i poraće, vrijeme je pustošenja i pljačke od strane svih vrsta lešinara. Lešinari nemaju boju, oni vide samo svoj cilj, a to je pljačka. Dakle, što srbočetnik nije uništio granatama i paleži, to su lešinari dovršili. Upropaštena Hrvatska bila je plodno tlo i za jugokomunističke ideologe, za njihovu propagandu koju su uspješno provodili i tada i danas. Sve što je upropašteno pripisivali su Tuđmanovoj politici pretvorbe i privatizacije.
 
Detuđmanizatori, nacionalni veleizdajnici
 
Kako je velikosrpsko-jugokomunistički režim počinio ogromne zločine, proizveo velike ljudske žrtve, genocid i kulturocid u Republici Hrvatskoj, bilo je potrebno sve to identificirati, utvrditi uzročnike i sudionike takve politike. Istovremeno, Hrvatska je i danas u dubokoj političkoj, moralnoj i svekolikoj krizi. Na vlasti su uglavnom političari koji se ne rukovode hrvatskim nacionalnim interesima. Iako je Hrvatska samostalna, na djelu je izdaja hrvatskih nacionalnih interesa. U tom pravcu, osnovano je Hrvatsko nacionalno etičko sudište (HNES), koje ima etički karakter. Sudište sačinjavaju istaknuti ugledni pojedinci,  moralne osobe,  ličnosti iz javnog života, koje imaju pravo moralno suditi članovima državnog vrha, koji su izvršili moralnu nacionalnu veleizdaju. U proteklom razdoblju HNES etički je osudilo za veleizdaju sljedeće pojedince:
1. Stipu Mesića,
2. Ivu Josipovića,
3. Vesnu Pusić,
4. Milorada Pupovca,
5. Vesnu Teršelić,
6. Budimira Budu Lončara,
7. Zorana Milanovića,
8. Carla Bildta,
9. Josipa Broz Tita.
Za svakog pojedinca navedene su činjenice zbog kojih se etički osuđuju za veleizdaju i njihovu povrjedu hrvatskih nacionalnih interesa. HNES i dalje radi na prikupljanju podataka i sistematizaciji evidencije.
 
Je li udba naša sudba i vidi li se kraj?
 
Najveći uspjeh UDB-e i KOS-a kad uđe u neki politički hrvatski centar, u kakvu katoličku obitelj ili  među svećenike Katoličke Crkve. Za takve radnje nisu se birala sredstva od svih oblika ucjena, do ucjena na samoj obitelji. Danas na čelu HDZ-a je Andrej Plenković. Svatko sam određuje svoj politički pravac, a pritom koristeći određene okolnosti koje mu otvaraju politički put aktivnosti. Plenković je sam opisao svoj politički pravac i odredio političku boju. Prisjetimo se da je Zoran Milanović u svoju Vladu ugurao 47 posto velikosrpskih ideologa, dok u Hrvatskoj imamo 4,5 posto Srba. Ako je Milanovićev ministar unutarnjih poslova Ranko Ostojić, nasilno, suprotno članku 8. Ustavnog zakona o pravima nacionalnih manjina, postavljao ćirilične ploće po ranjenom Vukovaru, a one Hrvate koji su se suprotstavljali toj velikosrpsko-jugokomunističkoj politici, progonili su njegovi „abolirani“ policajci u hrvatskim odorama. Tako je branitelj Darko Pajičić glavom nabijen na zid zgrade sa smrtnim posljedicama. Ovoj činjenici nije potrebno dodatno obrazloženje da bi se ocjenila Milanovićeva politička obojenost i odnos prema žrtvama Vukovara, i poštivanje silovanih Vukovarki.
 
Komu su potrebni toliki Srbi u hHrvatskoj vladi osim veleizdajnicima. Uz to, Milanović je izabrao najekstremnijeg velikosrbina Željka Jovanovića i postavio ga za ministra obrazovanja Hrvata. Danas, na funkciji predsjednika Vlade RH nije ni Sanader ni Milanović, ali na funkciji ministrice kulture Hrvata je gospođa Nina Obuljen. Ona nije postavljala ćirilicu po Vukovaru, ali je za knjige generala Slobodana Praljka „kazala“ da je to šund i da ih treba oporezovati. Ona je bila u timu koji je obilato financirao Soroseve antihrvatske udruge svih boja. Preko proračuna HAVC-a financiran je „dokumentarani“ film u kojem su zločini četnika u Dvoru prikazani kao zločini hrvatskih branitelja. I ništa nije poduzela na raščišćavanju stanja u HAVC-u, nego je imenovala za ravnatelja osobu koja se gotovo ni malo ne razlikuje od bivšeg ravnatelja i koja javno izjavljuje da je bolje da su hrvatski arhivi (filmski) u Beogradu jer da se tamo bolje čuvaju! Ministrica Obuljen osobno je financijska sredstva kazališta u Osijeku prebacila kazalištu u Rijeci – Frljiću itd.
 
Buđenje nacionalnog identiteta
 
Jedan od identiteta nacije je zastava i grb. Sistematski su radili i na tom planu da nas zgaze. Danas vidimo da se u cijelom Zagrebu, prigodom državnih praznika, na prste dvije ruke mogu nabrojiti hrvatske zastave simboli hrvatskog identiteta. I to je jedan od vidljivih rezultata stogodišnje indoktrinacije hrvatskog naroda. Međutim, nakon pet mandata na dužnosti predsjednika grada Zagreba, Milan Bandić, probudio se i dao nalog da se Zagreb okiti hrvatskim zastavama. Očito da se i on, pred lokalne izbore, probudio i sjetio hrvatskih zastava kao simbola domoljublja u Hrvatskoj. Dobronamjerni bi rekli: „bolje ikad nego nikad“.
 
Zato, preporuka hrvatskom narodu da svoju nacionalnu svijest probude i da to iskažu hrvatskim trobojnicama, koje za vrijeme velikosrpskog-jugokomunističkog režima nismo smjeli. Za izvješenu hrvatsku trobojnicu bilo je rezervirano mjesto u Lepoglavi ili Staroj Gradiški. Za Andriju Plenkovića možemo sa sigurnošću tvrditi da je intelektualac visokoobrazovan sa širokim znanjem i poznavanjem svjetskih utjecajnih političara, da je tehnički domoljub. Kada bi kao takav prihvatio barem 20 posto Tuđmanovog nacionalnog domoljublja, to bi bila garancija napretka Hrvatske, a Plenkoviću garancija da bi i povijest to zapisala kao njegov nacionalni uspjeh.
 

Ivan Runje

Anketa

Tko je pobjednik lokalnih izbora?

Srijeda, 24/05/2017

Tko je Online?

Trenutačno aktivnih gostiju: 1063 gostiju i nema članova online

 

AIPK Trgovine d.o.o.

 

Registar Branitelja

 

Udruga Zavjet

 

 

Grawe osiguranje

 

 

 

Veliko srce malom srcu

 

Facebook

 

 

Optika Kraljević