Nužan povratak pomirbi Franje Tuđmana

 
 
Nastavlja se razdoblje društvenog nezadovoljstva zbog raskoraka između „legalne zemlje“ i „realne zemlje“, naime u znaku dubokog nerazumijevanja između političkih i zakonskih poteza legalne političke elite te očekivanja i volje stvarnog, legitimnoga hrvatskog naroda.Primjena zakona o europskom uhidbenom nalogu, kao i uvođenje ćirilice u Vukovaru, dobro ilustriraju tu bipolarizaciju društveno-političke zbilje. U prvom su redu svakako nategnuti odnosi između Bruxellesa i Hrvatske glede tzv. lex Perković. Neki u toj ustrajnosti i tvrdoglavosti političke elite u dvoboju s Unijom vide neočekivanu bizarnost ili pak političko samoubojstvo, ali zapravo je ta ustrajnost zaslužna za razotkrivanje pravoga lica naše političke zbilje, obilježene dubokom ukorijenjenošću relikata udbaških struktura koje premrežavaju čitavo hrvatsko društvo, kao i državne institucije.
http://www.hkv.hr/images/stories/slike08/drft1.jpg
Pomirba - životno djelo tvorca obnovljene hrvatske državnosti
 
Neki već govore kako je Hrvatska pobijedila u ratu, ali je politički izgubila u miru – čisto sumnjam da su se hrvatski branitelji borili za opstojnost udbaške moći u demokratskoj i slobodnoj Hrvatskoj. Ironija svega toga jest da se u višegodišnjem mukotrpnom procesu pridruživanja Uniji Hrvatska nikada nije htjela na tako radikalan način suprotstaviti zahtjevima Unije, a pogotovo u pogledu ozbiljnih pitanja od nacionalnog interesa (sjetimo se ucjena Haaškoga tribunala, pitanja granice sa Slovenijom...), kako se danas suprotstavlja Bruxellesu u pogledu europskoga uhidbenog naloga čija bi primjena trebala biti čisti automatizam, a ne temelj politiziranja koje bi moglo ozbiljno ugroziti međunarodni ugled hrvatske države.
 
Menadžeri i udbaši
 
Ali pobjeda u Domovinskom ratu i Tuđmanova ujediniteljska sintagma i imperativ „nacionalnog izmirenja“ stavili su pod tepih jedno od ključnih društveno-političkih pa i moralno-socioloških pitanja Hrvatske, a to je saniranje komunističke prošlosti. Zato ne iznenađuje da je na površinu kao iz kanalizacije isplivao čudni model institucionalnog upravljanja. Riječ je o modelu tzv. paradržavnoga podzemlja koje tvori sprega između gospodarsko-menadžerskog i političko-udbaškog miljea, što mimo generacijskih kategorija manipulira i upravlja segmentima gospodarstva, politike i medija. Iz njega povremeno na površinu izbiju stanovite disfunkcije i kvarovi, poput puknute odvodne cijevi. Perkovićev slučaj paradigmatski je primjer takva puknuća, kojemu je uzrok dugogodišnje izbjegavanje suočavanja s vlastitom udbaško-komunističkom prošlošću i saniranja istog strukturalnog nasljeđa potrebnim zakonskim alatom i prikladnim zakonom o lustraciji.
 
Takav naslijeđeni sustav upravljanja više sliči močvari isprepletenih gospodarskih, bankarskih, političkih, rodbinskih i medijskih interesnih mreža koje su se u tranzicijskom razdoblju dobro održale i samo reciklirale u nove hrvatske demokratske državne strukture. Pa nije ni čudo da Zvonko Bušić nije mogao opstati u takvoj mentalnoj i društvenoj močvari ili pećini, kako je sam govorio.
 
Još se ne zna kakav će biti epilog lex Perković i sukobljavanja s Unijom, ali jedno je sigurno: Perkovićev slučaj otvara povijesnu priliku za uvođenje i primjenu prikladnoga šireg zakona o lustraciji, čije modalitete treba definirati, koji bi ne samo na simboličnoj razini nego i na društvenoj i institucionalnoj razini konačno omogućio potrebne rezove za saniranje komunističke prošlosti i poput karcinoma odstranio one udbaške relikte koji koče slobodarski, demokratski i generacijski zreo razvoj društva.
 

Ivan Remeta Johnny