Nema lustracije, nema mira i napretka

 
 
Danas u Hrvatskoj prema službenim podatcima ima 43.557 partizanskih umirovljenika, 16.125 bivših milicajaca i udbaša, 1.540 bivših pripadnika JNA te 382 ostala komunistička funkcionera. Udba nije bila obično državno tijelo, nego proširena međurepublička horizontalna i vertikalna struktura koja je zahtijevala velik broj činovnika, logistiku, materijalna i financijska sredstva. Istodobno je u inozemstvu, u raznim jugopoduzećima i centrima, imala ispostave. Stoga nije ni čudo da više od 10.000 ljudi još prima mirovinu koja se vodi pod kategorijom „razni poslovi“.
http://s17.postimg.org/j73agzy5b/kumrovec_tito12_26_490698_S0.jpg
"Vašar" taštine u Kumrovcu
 
Također bi se trebalo razmišljati i o inicijativi službenoga raspuštanja Udbe i njezino stavljanje izvan zakona. U tom bi smislu bilo poželjno da Hrvatski sabor na svečanoj sjednici putem deklaracije proglasi bivšu Udbu zločinačkom organizacijom i minutom šutnje oda počast svim njezinim žrtvama u domovini i u inozemstvu. Naime, zanimljivo je da su sve postkomunističke zemlje nakon pada Berlinskoga zida i raspada komunističkog sustava službeno proglasile nelegalnima i raspustile sve bivše zloglasne političke tajne službe, poput rumunjske Securitate, koja je 1990. službena raspuštena, a iste je godine uspostavljeno Nacionalno vijeće za proučavanje arhiva Securitate.
 
U Njemačkoj je istočnonjemačka STASI službeno raspuštena 1989, a 1991. izglasan je zakon o dosjeima STASI-ja koji omogućuje svakom građaninu uvid u vlastiti dosje. Do danas u nas ni desnica, a pogotovo ljevica, nisu bile sklone provesti zakon o lustraciji jer su i jedna i druga od devedesetih godina zbog klijentelističkih interesa šutjele o recikliranim udbaškim mrežama. Hrvatska se treba suočiti s komunističkom prošlošću ne samo na simboličnoj razini, nego treba imati političke elite koje će u djelo provesti strukturalno i institucionalno saniranje postjugoslavenskog nasljeđa. To konkretno znači stati na kraj fenomenu kadrovske unutarnje kanibalizacije, odnosno rastvaranja novonastalih demokratskih ustanova destruktivnim djelovanjem bivše komunističke nomenklature koja se reciklirala i postavila u današnje liberalne institucije. Jednako tako treba uspostaviti nov institucionalni sustav kroz koji će se filtrirati i obučavati državničke elite prema kriteriju državotvorne odanosti i meritokracije, a ne prema kriteriju bilo kakve stranačke, klijentelističke ili političke podobnosti.
 
Također treba imati na umu da je opstanak udbaških struktura omogućila brojnost njezinih članova te velika rasprostranjenost i organiziranost. Danas u Hrvatskoj prema službenim podacima ima 43.557 partizanskih umirovljenika, 16.125 bivših milicajaca i udbaša, 1.540 bivših pripadnika JNA te 382 ostala komunistička funkcionera. Udba nije bila obično državno tijelo, nego proširena međurepublička horizontalna i vertikalna struktura koja je zahtijevala velik broj činovnika, logistiku, materijalna i financijska sredstva. Istodobno je u inozemstvu, u raznim jugopoduzećima i centrima, imala ispostave. Stoga nije ni čudo da više od 10.000 ljudi još prima mirovinu koja se vodi pod kategorijom „razni poslovi“. Također ne treba zaboraviti ni brojne Udbine suradnike u medijima, kulturi, u znanosti, na fakultetima, pa i brojne doušnike koji su fušali za Udbu.

 

Mijenjati zakon o manjinama
 
Drugi trenutak koji je početkom rujna uznemirio hrvatsku javnost prisilno je uvođenje ćirilice u Vukovaru, događaj kojim se još jednom potvrđuje dubok jaz i nerazumijevanje između naroda i države. Taj događaj otvara pitanje valjanosti i prilagođenosti današnjeg ustavnog zakona o nacionalnim manjinama u Hrvatskoj kao ravnopravnoj članici Unije. Možda je došlo vrijeme i da se u povodu pitanja uvođenja dvojezičnosti i ćirilice u Vukovaru preispita zakon o nacionalnim manjima prema kojemu Hrvatska ostaje talac jednog konteksta nastalog neposredno nakon rata, kada je Unija zahtijevala od tadašnjih vlada da se u Hrvatskoj primijeni što povoljniji i što širi zakon o manjinama. Danas imamo sasvim drugi politički kontekst. U tom smislu Hrvatska u odnosu na druge članice EU još i danas ostaje eksperimentalna i hibridna zemlja glede pitanja zaštite i prava manjina, s kojima se neprestano može licitirati i koja se mogu različito interpretirati. Danas se Hrvatska kao ravnopravna članica Unije nalazi pred novim tržišnim, gospodarskim i demografsko-migracijskim izazovima. Otvaranje granice drugim članicama izlaže Hrvatsku novim europskim i izvaneuropskim migracijskim i kulturnim tokovima, koji na dulji rok mogu izmijeniti strukturu stanovišta, a veći broj useljenika i novih etničkih manjina mogao bi s ovakvim, vrlo dvosmislenim, zakonom o manjinama otvoriti put prema jačanju komunitarizma, stvaranju manjinskih geta i daljoj nacionalnoj fragmentaciji.
 
Stoga još nije kasno da Hrvatska zakonski uredi i zajamči novu ustavnu kategoriju jednakoga hrvatskog i republikanskog građanstva, prema kojoj bi svi građani Hrvatske imali ista prava i obveze bez obzira na vjersku, etničku i nacionalnu pripadnost. Ona bi pripadala privatno-pravnoj sferi. U tom smjeru nitko ne bi bio na gubitku jer bi se manjinska prava mogla rješavati prema načelu reciprociteta bilateralnim sporazumima („onoliko prava dobiješ koliko i sam daješ“) te bi bila zajamčena međunarodnim konvencijama o zaštiti manjina.
 

Priredio: Ivan Zvonimir Remeta